Pratite nas

Komentar

Barbara Jonjić: Znate li što se dogodilo na dan osamnaesti studenoga u novijoj hrvatskoj povijesti?

Objavljeno

na

– Znate li što se dogodilo na dan osamnaesti studenoga u novijoj hrvatskoj povijesti?

Pita novinarka hatevea
Zakićena
Mikrofonon su kvadratićon i tri slova
Mlađariju isprid sebe

A mlađarija?
Hipi vrizure još na broju
Oko vrata in one iste crno bile marame Koje su u tome apose svitu očito
Vični
Ultimativni dokaz
Nekakve političke avangarde na državnin jaslan

Ispitiva se mlađariju vilozovskoga vakulteta u Zagrebu
Onoga vakulteta na veliku glasu, di se i ove godine brucoše pozdravilo su
Drugovi i drugarice

Oni vakultet koji živi za plenume
A glavna rađa mu nosat barjake šaravite u onin
Paradama neukusa i kvazi ponosa
Doklen se u isti vakat k’o fole studira po sto godina, nešto vrlo egzotično
I priko potribno narodu i Državi
U majici crljenoj na
Čea i petokraku

Novinarka pita
Mlađarija odgovara kroza smij

Pitanje ispucano k’o plotun
Koji nekako ostane visit
Iznad kašete su trobojnicon

I unda iđu minute prave jeze

Slušaš
Pa pojačavaš
Bečiš oči
I naćulivaš uši
Načisto ne viruješ
Jerbo očito
Niti šta čuješ kako triba
A niti šta vidiš

Ma, nemoguće je to ne znat
Misliš onako sam za se’

Nemoguće kako ni’ko od nji’ ne zna
Pa dica sva kroza školanje sviće palu
Niza cile prozore i ulice redaju

Postroji se njijov rumeni, krvavi
Odjsjaj
Pa kaplje vosak u bilin slapovima
Pomalako
Curi i sliva se
U lokve svakoga studenoga

Pa unda ponavljaš snimak
Jopet i jopet
I s’vatiš

Oni znaju!
Zaprave znaju
Znaju al’ se rugaju
Dogovorno

Jerbo su bahati
Ponosni vrlo na tu svoju bešćutnost

Gledaju u kameru očiju zacakljeni’
Potpunin izostankon
Iti zere poštivanja žrtve
Iti zere ljubavi za žrtve

Šta se dogodilo na dan osamlesti studenoga dvi tisuće i osmleste?

Kolona sjećanja više nema smisla
Tako skriči Jutarnji
Skriči i provocira u nevakat
K’o i uvik
Onaj isti Jutarnji koji je posta’ glasnik
Ove odnarođene vlade
I njezine bivše ministrice koja
Knjige o njijovoj mutnoj rađi piše

Da se razumimo
Ne polaže Jutarnji autorska prava na taj prikopametni zaključak
Ni čut
Smislila je to puuuuuuno ranije
Prikopametna Vesna Pusić
Ona naša mala Kurikula još puno prije Kurikularne
Još unda
Kad je sva ushićena predlagala
Neku kombinaciju socijalističkoga sleta
I pušćanja lampijona
Na obljetnicu
U Vukovaru

Jerbo
Nje se triba pitat
Dašta
Skroz logično
Ona je garant i dala Pupiju onu ideju kako cviće skladit i šta sunjin radit
Lipo ga pušćat niza Dunav
Misto lampijona
Pa spomenit
Neodređeno
Umrs
Nekakve i nečije
Nevine žrtve
Ae
To ga dođe umisto sleta

Ne znan kako jin se omaklo
Ne zataknit u ono srpsko cviće crljenu petokraku
I ona njijova čet’ri es

Veeeeeliki je to promašaj bijo

Red je bilo zataknit i simbole poda kojima se rušilo
Klalo
Granatiralo
Masakriralo branitelje
Ubijalo mučki ranjenike i civile

U dicu našu se pucalo i uperenoga prsta i’ se odvodilo
U mrak

Malo je bilo metnit samo zastavu te koljačke vojske pa je pušćat niza vodu

Malo je

Valjda će Plenki naredit svomu bliskomu suradniku da to gleda nekako isporavit druge ture

Nu
Nadat nan je se

U kolonu brez ikakva smisla kako kažu Vesna i Jutarnji poslalo i žbire
Ae
Di god se kupu Hrvati
Eto ti žbira
Da pobroju
‘Ko se zasmija
‘Ko je kakav barjak ponijo
‘Ko se privarijo u lokacijan
‘Ko se opušća
Komu vali zub
A ‘ko ima viška crne boje na sebi

Pobrojali i zabilužili sve
Tak’e
Pa navisili zgražanje
Uvik po istomu

Ne pišu kako je u toj sili naroda i ove godine sve prošlo ured
Brez iti jednoga incidenta
Mirno se okupili naši Hrvati
Pa
Mirno razišli

Ne znan
Jesu pobrojali k’liki su došli bolesni, poda tabletan
Prazni’ očiju
Brez ikakve volje za vidit ikoga
Najmanje volje za vidit ikoga od vlasti

Jerbo prošlo je dvadeset i sedan godina
Kako njijovi nema živi a niti su imali plotuna iznad trobojnice na kašeti
Nigdi su
Nosi i’ se samo u sebi
Traži i’ se samo pogledon uperenin
U maglon zgusnutu daljinu
U mrak
Koji pada

Lipo je oni pratar reka’
Našoj vlasti

Zamaglile van se ćale
Poradi osobne koristi
Zamaglile

– Znate li što se dogodilo na dan osamnaesti studenoga u novijoj hrvatskoj povijesti?

Ne triba meni mikrofon
Neće mi ga ni dati
Jerbo se neću rugat
Ni smijat

I znan odgovor
Onako kako ga znaju i sva Imocka dica

JNA
Ta armija zločinačke Jugoslavije
I četniki iz Srbije
Upali su silon
U naše
Pa ubijali Hrvate
Samo zato što su Hrvati
Koji volu i ne daju na svoju Državu

A Hrvat van meni nije oni koji ne zna
Šta se trevilo na taj dan
Hrvat je svaki Hrvat, Vrancuz, Irac, Škot i
Svaki Srbin
Koji je puškon branijo našu
Hrvacku
Našu

Hrvat nikako nije oni koji je dopustijo onomu
Srbinu od zanata
Naki jad u kojemu
Srpsku zastavu na cviću
Pušća Dunavon
Baš u one dane

To more samo Hrvat zamagljeni ćala
Ae
A zamagljene ćale nije ured razbijat
Nikako

Njizi se najzgodnije otare
Samo otare
Onon karton na izborima

Jerbo
Nami triba vlast koja zna
Onu drugovačiju, gustu maglu spušćat
Brez da se ikomu
Ćale zamaglu

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

Objavljeno

na

Objavio

U IME UBIJENOG GRADA

Mislio sam, vjerovao, nadao se da je to završena priča.
Osuđen kao i mnogi drugi zbog razbijene ploče s ćiriličnim natpisom na policijskoj postaji sad već davne 2014.

Grad je polako počeo disati, nakon svih nedaća, nesreća, zločina srbočetnika koje su se dogodile.
Tisuće ubijenih, silovanih i prognanih.

Ustavni sud donosi skandaloznu odluku. Znamo tko bira suce.
Ne poštujući volju građana, ne poštujući žrtvu.

Kad vam je toliko stalo do zaštite manjina, pa poštujte volju istih.
Kao pripadnik srpske nacionalne manjine ja osobno i većina mojih sunarodnjaka odričemo se svih ustavnih prava kao manjina.
Ne stavljajte nam teret koji ne želimo. Ne želim suživot, želim život.

Grad koji se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u mjesto ugodnog življenja na čelu sa Ivanom Penavom i Marijanom Pavličekom svojim nakaradnim zakonima vraćate u 91.

Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i pohapsite ratne zločince i silovatelje. Pustite nas u ime Boga da živimo.

Pohapsite zločince sa Ovčare, Škabrnje……
Krijući se iza nakaradnog zakona ubijate ovaj narod po tko zna koji put.

Zatočili ste ionako ubijen grad u vaše zakone.
Ali nemojte misliti da će vam proći.
Niti jedno slovo niti jedna ploča neće biti postavljena.

Čak mislim da ste svjesni toga na ovaj način prikrivate vaše prljave rabote, pokradene milijarde kuna.
Krast možete novac. Dušu ovog napaćenog krvlju natopljenog grada nećete.

NIKADA VIŠE “GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA”
Nama ste mladost uzeli. Mojoj Dunji i drugoj djeci nećete

 

PENAVA: Sa zebnjom gledam što će se dogoditi ako dođe do erupcije nezadovoljstva građana

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

Objavljeno

na

Objavio

Suzdržanost je dobra za diplomaciju, ali tog dana, tamo na stadionu, pokazala sam i podijelila svoje osjećaje, i osjećaje naše momčadi. Toga me nije sram. Hrvatska u tom finalu nije samo ‘izgubila’, inače ne volim tu riječ, a posebno u ovom slučaju, jer momci su osvojili drugo mjesto i za nas ostali pobjednici.

Uvijek kad sam na tribinama i navijam za našu nacionalnu vrstu, nosim dres, a tako je bilo i u Moskvi u svečanoj loži. To sam najavila i domaćinima i Fifi i nitko nije prigovarao zbog toga, baš suprotno. Dresom sam, između ostalog, našim reprezentativcima željela poručiti: ‘Momci, vjerujem u vas i vašu pobjedu’.

Dramatičan finale, nabijen emocijama gledala sam iz svečane lože u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefa Fife Giannija Infantina. Čini mi se da je i za njih kao i za mene Hrvatska bila glavna priča Svjetskog prvenstva, zbog našeg jedinstva i timskog duha.

Tijekom utakmice bili smo dobro i složno društvo.

Predsjednik Macron i ja čestitali smo jedan drugome na golovima. Doista je prevladao sportski duh.

Tog smo dana inače općenito svi bili pomalo nervozni.

Utakmica je bila poput tobogana smrti, i nakon nje bili smo istovremeno i tužni i ponosni. Jer malo tko je vjerovao da ćemo uopće ući u finale, a na kraju Hrvatska je bila ta zemlja koja je obilježila prvenstvo, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Sjećam se brojnih detalja – na jutarnjem charter letu za Moskvu snimili smo poruku na ruskom jeziku i pozvali ruske navijače da navijaju za Hrvatsku. Sa mnom su putovali i suprug i djeca na naš vlastiti račun. Nakon službenog susreta s Putinom u popodnevnim satima sam uspjela otići do hotela u kojem je odsjela reprezentacija i tamo sam porazgovarala i s izbornikom Dalićem.

Ja osobno, a vjerujem i svi Hrvati diljem svijeta, osjećali su ogroman ponos nakon ove utakmice jer su naši igrači, osim talenta i sportskog duha, pokazali kako se voli svoja zemlja, a svoja srca ostavili su na terenu. I kakav god rezultat bio na kraju, kad ovako srčano i pošteno igrate, na kraju slavite sa svojim narodom.

Sjećam se da su mi tamo dolje na terenu, kad je krenula svečanost podjele medalja, igrači prilazili tužnih lica. Kroz glavu mi je prošlo da smo neopravdano tužni jer u istom trenutku cijela Hrvatska je slavila njihovo postignuće. Nije se bez razloga diljem svijeta pronijela izreka: ‘Francuzi su osvojili Svjetsko prvenstvo, a Hrvati srca cijeloga svijeta’ pronijela se širom svijeta.

Protokol je nalagao da se krene na pobjednički podij, a onda je krenuo pljusak, kao da su i nebesa proplakala. U tom trenutku gledam Luku Modrića, u rukama drži pokal za najboljeg igrača svijeta, ali u očima mu vidim da bi ga odmah zamijenio za momčadski pokal koji je otišao Francuzima. Kao pravi sportaši, iako su osvojili srebro u najpopularnijem sportu na svijetu, igrači se nisu mogli veseliti porazu.

Zamolila sam Putina, Macrona i Infantina da odemo u svlačionice čestitati objema ekipama. Nakon one famozne kiše na terenu još su nas Francuzi zalili šampanjcem. Skandirali su ‘Croatie, Croatie’.

Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije, skromne i ponizne igrače koje je njihov izbornik vodio kao tim, što je na ovom prvenstvu prevladalo nad momčadima koje su se sastojale od pojedinačnih zvijezda.

Igrači su pokazali da nije bitno što smo mala zemlja i da sve možemo ako nam profesionalnost, poniznost i izgaranje za svoju zemlju postanu prioritet i nesporna vrijednost.

Možda nismo dovoljno dobro iskoristili uspjeh naših nogometaša kao zemlja. Iako Hrvatsku ne treba gledati samo kroz sport jer ona je mnogo više od toga, u Rusiji smo pokazali koliko smo posebni i to je bio dobar trenutak da shvatimo kako je krajnji trenutak da počnemo pričati o sebi i predstavljati se onako kako je primjereno i potrebno, a ne onako kako to žele drugi.

Stoga sam okupila neke od naših ponajboljih stručnjaka kako bismo pronašli najbolji način stvaranja prepoznatljivog imidža kojim bismo ojačali svoju poziciju u odnosu na druge države i u međunarodnim odnosima u cijelosti, a posebno u odnosu na one države koje su nam izravni konkurenti u područjima u kojima se želimo isticati. Smatrala sam kako moramo iskoristiti trenutak svjetskog interesa i pozitivnih dojmova za Hrvatsku koje imamo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu.

U svim susretima, od onih sa svjetskim državnicima do ‘običnih’ ljudi na ulici, shvatila sam koliko je naš nastup na Svjetskom prvenstvu pomogao da percepcija o Hrvatskoj bude pozitivna. Taj uspjeh i sve druge uspjehe, ne samo sportaša, moramo pretvarati u trajnu pozitivnu sliku i graditi vlastito samopouzdanje.

 

Dan zajedništva, ponosa i sreće u znak sjećanja na nogometni uspjeh

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari