Pratite nas

Kolumne

Barbari pred vratima hrvatskih medija

Objavljeno

na

Vlasnici TV N1, projugoslavenski i prosocijalistički nastrojene televizije koja donosi vijesti “iz regiona”, su Srbin iz Kragujevca koji se obogatio u vrijeme Miloševića i američki multimilijarderi koji drže 120 milijardi dolara vrijedan investicijski fond i o kojima je snimljen film “Barbari pred vratima”

Stvar se iscrpno potrudio istražiti Denis Kuljiš još poodavno, razotkrivši pozadinu novih vlasnika Nove TV. Nije li malo licemjerno glumatati brigu za malog čovjeka a voditi preko sto milijardi dolara vrijedan investicijski fond poznat po metodama preuzimanja korporacija koje su izvan svega što je u kapitalizmu inače dozvoljeno?

Upravo to je praksa današnjih medija i TV stanica: sve se vrti samo oko profita, a profit se najlakše ostvaruje manipuliranjem osjećajima gledatelja. Kog briga što je vlasnik beskrupulozni ovrhovitelj koji bakicama plijeni trećinu mirovine od sedamsto kuna za TV pretplatu ako su mu novine “na strani pravde i malog čovjeka” te “ugroženih i potlačenih skupina”. Tako je i TV Nova dobila nove vlasnike: Srpskog poduzetnika Dragana Šolaka, multimilijardera i jednog od pet najbogatijih Srba, prema izvješćima srpskih medija, i još kudikamo bogatije američke vlasnike fonda koji upravlja imovinom vrijednom nevjerojatnih 120 milijardi dolara – KKR, Kohlberg, Kravis, Roberts fond. Nitko od njih nije cvijeće.

Porez je za budale

Dakle tko su ljudi koji stoje iza pravedničke N1, i koji će od sad stajati i iza Nove TV? Šolak je svoje medijsko carstvo izgradio koristeći bezvlašće u doba Miloševića, uzurpiravši besplatno državne resurse. “Čovjek je postao milijarder kad mu je država gotovo besplatno prepustila monopol na tržištu kablovske televizije i telefonije. I ne samo da mu nikada nije naplaćeno ništa za državne resurse koje je koristio, nego mu je kasnije omogućeno da na prihod veći od milijardu eura izbjegne porez tako što je SBB u Srbiji prodao preko fantomskih off-shore firmi”, kaže za srpske medije jedan ugledni srpski biznismen koji ne skriva da je ogorčen povlaštenim tretmanom koji Šolak uživa u Srbiji. I ne samo u Srbiji: Nacional je nedavno donio članak u kojem navode kako je, prema “Malta files”, Dragan Šolak i iz Hrvatske izvukao milijune eura izbjegavši pritom plaćanje poreza. “Dokumenti pokazuju kako se izbjegava plaćanje poreza u Hrvatskoj i kako je novac koji su uplatili Hrvatski Telekom, Iskon i VIPnet završio na tajnim računima United Media Grupe na Cipru i u Lihtenštajnu”, pisao je Nacional u tekstu naslovljenom ” Medijski mogul Dragan Šolak iz RH izvukao 6,7 milijuna eura BEZ PLAĆANJA POREZA”.

Malta Files je inače projekt EIC-a, Europske istraživačke kolaboracije. Cilj je bio istražiti kako mala otočka zemlja, koja je formalno članica EU, služi kao piratska baza za izbjegavanje plaćanja poreza unutar same EU. Ne treba ići do Paname! Iako ima sve koristi od članstva u EU, Malta zapravo pruža utočište velikim korporacijama iz EU i bogatim privatnim klijentima koji žele izbjeći plaćanje poreza u svojim domicilnim državama. Naravno, Šolakovi poslovi idu preko Malte.

“Manjinski vlasnik United Media Grupe Dragan Šolak, jedna od najbogatijih osoba na Balkanu, ima već duže vrijeme lanac tvrtki u poreznim oazama na Cipru, Britanskim Djevičanskim otocima, Sejšelima, u Švicarskoj i Lihtenštajnu. Većinski vlasnik United Media Grupe, koja u Hrvatskoj emitira program svog sportskog kanala Sportklub i informativnog kanala N1, američki je privatni dioničarski fond KKR, sa sjedištem u američkoj saveznoj državi Delaware i na Kajmanskim otocima, a u njegovu tvrtku majku na Kajmanskim otocima 50 milijuna eura uložila je i Europska banka za obnovu i razvoj”, navodi se u tekstu Blaža Zgage, slovenskog istraživačkog novinara. Kad smo kod Slovenije, i tamo Šolak, pasionirani igrač golfa, ima svoje prste: 2013, je kupio golf igrališta u toj državi za jedanaest milijuna eura. A nedavno je kupio i sebi privatni transatlantski avion za nepoznat iznos: desetak milijuna eura je dao u kešu, ostatak na leasing, ali iznos leasinga nije poznat. Dakle, ima se, može se.

Krađom stupova do prve milijarde

I u BIH su pisali o Šolaku: “Televiziju N1 osnovao je zato da, kad sudovi, inspekcija ili SIPA počnu pretraživati njegove poslove, poput nelegalnog emitiranja kanala, neplaćanja poreza, uzurpiranja elektro stupova u vrijednosti preko 11 miliona maraka, nepoštivanja sudskih presuda u slučaju Sport Klub, putem informativnog programa televizije N1, napada službenike organa koji ga istražuju i optužuje ih da rade protiv interesa stranog kapitala i da će ih i dalje javno osuđivati i šikanirati šaljući tako svima poruku, da ne smiju ni kažnjavati niti istraživati njegov Telemach”, kažu Prvenovine iz BIH. “Uvidjevši da zakon u BiH djeluje bolje nego u Srbiji, Dragan Šolak je došao na ideju da otvori N1 televiziju koja se financira ilegalnim emitiranjem NetTV-a (sa sjedištem u poreznoj oazi). Šolak je otvorio televiziju N1 u Luksemburgu, kako bi izbjegao kažnjavanje od strana organa države BiH (Regulatorne agencije i organa drugih država gdje se emitira).

Pošto se nelegalno stečeni novac od Net TV-a nalazi u poreznoj oazi, Šolak lako financira televiziju sa sjedištem u drugoj poreznoj oazi – Luxemburgu – jer mu nije potrebno dokazivati porijeklo novca, a ujedno ne plaća porez na transfer novca.

Kako Šolakova N1 televizija u praksi štiti Telemachove radnje? Kad inspekcija zaustavi nelegalnu radnju Telemacha, tada Šolak, u akciju na općinu, šalje N1 televiziju u cilju zastrašivanja općinskih službenika. Ako službenici ne odustanu, tada slijedi prilog u dnevniku N1 televizije. Sličan postupak je i sa tužiteljstvom. Kad tužiteljstvo istražuje nelegalne radnje Telemacha u dnevniku N1 televizije se emitira prilog – imovinska karta predmetnog tužitelja – sve u cilju odustanka tužioca od istraga protiv Telemacha”, navode oni, i daju i primjer:

“Kad je Kantonalni sud Zenica presudio da je čak 73 kilometra Telemachove nelegalne mreže nakačeno na stupove Elektroprivrede, krenula je ofanziva N1 televizije na općinu i sud. Čak 12 puta su novinari njegove televizije obilazili općinske službenike kako bi im poslali poruku: Ako na osnovu presude zabranite rad Telemachove nelegalne mreže postavljene na stupovima Elektroprivrede BiH – što je sud pravosnažno utvrdio – sljedeći dan mogli biste se naći u prilogu centralnog dnevnika N1 televizije. Neki razlog bi se već našao , a po potrebi i izmislio?

Kada treba Regulatorna agencija za komunikacije oduzeti dozvolu za rad N1 televiziji zbog blaćenja ljudi i institucija, tada do izražaja ponovo dolazi smišljeni plan Dragana Šolaka – Regulatorna agencija ga ne može kazniti, jer je sjedište N1 televizije izvan Bosne i Hercegovine (u Luksemburgu). Tu priči nije kraj. Kada naš portal javno objavi informacije o koruptivnim i nelegalnim radnjama, tada hakeri pokušaju srušiti naš sajt. Stoga smo uvjereni, da će poslije objave ovog teksta, ponovo pokušati cenzurirati naš portal.”

oni na kraju pišu, “Preostaje nam samo još da vidimo da li će Šolak svoj plan uspjeti realizirati do kraja i zavladati medijskim prostorom Bosne i Hercegovine ili ipak neće?”

Izvezi, uvezi natrag, ne plati porez

Ako je uspio u BIH, a jest, zašto ne bi i u Hrvatskoj? Istim metodama: zastrašivanjem i ucjenom? Jer, tome “liberalni” mediji ponajviše i služe – zaštiti interesa superbogatih, kroz zalaganje za prava “potlačenih” od homoseksualaca do imigranata. Njegova “United group” je višestruko veća od Hrvatskog Telekoma. O tome kako se obogatio je iscrpno pisao Kuljiš u “Jutarnjem”:

“Počeo je 90-ih trgujući muzičkim pravima za područje bivše Jugoslavije, a zatim se uključio u lukrativno tržište distribucije filmova za kina i kazeta za videoklubove. Neformalna burza uspostavljena je još usred rata u Budimpešti, gdje se dilalo za videoteke, kina i nacionalne televizije.

Šolakova izvorna firma za digitalne mreže, Gerrard Enterprises, registrirana je 2004. u poreznoj oazi na Otoku Man, ustanovili su vrijedni slovenski istraživači. Suvlasnica je Šolakova žena Gordana koja je 2013. kupila vilu na Ženevskom jezeru plativši porez od 7,5 milijuna eura. Onda su pribavili avion Cessna Citation XLS i preuzeli Kraljevsko golf-igralište na Bledu…

Nacionalni TV kanali bili su u Srbiji u doba Miloševića pod režimskim nadzorom, a mnoštvo malih TV postaja ilegalno je emitiralo piratirane premijerne filmove i bilo kakva bulažnjenja lokalnih redikula i radikala. Iz te stihije počela se razvijati alternativna kabelska mreža, koja je dosegla 60-70 posto kućanstava, dok je u Hrvatskoj to i sad samo 30 posto. Novac od reklama – najvažnije su tu reklame državnih poduzeća – išao je monopolistu koji je ovladao kabelom, SBB-u. Oni su distribuirali signal javnih kanala, a nudili su i različite programske pakete, sportske, filmske, dokumentarne… Taj se program uvozi i plaća u inozemstvo, tako da ova golema operacija ne donosi nikakav profit koji bi se mogao oporezovati”, kaže Kuljiš. Naravno, posao se razgranao uz podršku političara koje je kupovao i oligarha, ali i kreditom EBRD-a od više stotina milijuna eura kojeg je Šolak dobio kako bi širio EU-propagandu suprotnu od Miloševićeve nacionalističke, tj. kako bi Srbiju povuako na “pravu” stranu. Ne treba niti sumnjati da će isto raditi u Hrvatskoj, i da će mu EU dati koliko god treba da nas uvjeri u prednosti bratstva i jedinstva, regiona, Zapadnog Balkana, dovlačenja imigranta, čega god već treba.

Barbari iza barbara

A onda je svoje medijsko carstvo 2013, odnosno veći dio njega, prodao za preko milijardu dolara (1,2 milijarde eura je navodno bio iznos, no nitko ne zna točan) još gorima od sebe: Herojima spomenute knjige i filma “Barbari pred vratima”, navedenim vlasnicima KKR-a. “Zašto je KKR istovario milijarde, ako nema zarade, a republikanac Henry Kravis nije poznat kao filantrop, nego kao hladna riba s temperamentom velike bijele psine? O tome se može samo nagađati. Činjenica je da novac odlazi iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, a u marginalnom hrvatskom poslovanju otkrivena je porezna nepravilnost koju, međutim, nije lako ukratko objasniti. Stvar je u tome što se osim eksploatacijom kabelskih mreža na Balkanu, United Group kroz svoju United Media diviziju bavi distribucijom sadržaja drugim kabelskim mrežama. Ima osam Sport Klubova (SK) koji se vrte po kafićima, narodnjačkih Grand 1 i Grand 2, kanal Cinemania, Fight Channel i koješta drugo, a na koncu i – sasvim neobična pojava u ovom kontekstu – regionalni njuz-kanal N1 koji u editorialu naginje ulijevo, kao da mu je vlasnik Tsipras, a ne Kravis”, objašnjava u nastavku Kuljiš. “Prava za emitiranje tih kanala hrvatski kabelski operateri (HT, VIP, Iskon…) plaćaju na maltešku adresu jedne od podružnica United Grupe. Kako Malta nije porezna oaza, nego članica EU, s kojom Hrvatska ima sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, porez plaćen u La Valetti (35 posto) računa se kao da je plaćen u “unijaćenoj” Hrvatskoj (također 35 posto). No, Malta ima tu osobitost da stranim firmama koje su kod njih samo registrirane i “papirnato” prisutne, vraća 85 posto poreza, što znači da UB ondje zapravo plaća samo pet posto dobiti, a ostatak odmah prebacuje na Cipar, da novac bude u društvu sa svim ostalim srpskim off-shore parama. U posljednje vrijeme, doduše, to je rearanžirano tako da lova ide u Luksemburg, gdje je apsolutno najveći mutež, pa su ondje osim Šolakovih američkih firmi registrirani i mnogi ruski hedge-fondovi”, kaže Kuljiš.

A odakle ova sintagma o barbarima? Henry Kravis i njegov rođak George R. Roberts, koji su u dilu sa Šolakom, su praktički izumili tzv. “Leveraged buyouot”, odnosno kupovinu kompanije novcem i prihodima te same kompanije. U stvari, radi se o pljački. Na taj način je kupljen (i kasnije uništen) od strane tog dinamičnog dvojca američki div prehrambene i duhanske industrije RJR Nabisco. Knjiga pod naslovom “Barbari pred vratima” koju su napisali istraživački novinari Bryan Burrough i John Helyar se bavi bitkom Rossa Johnsona, CEO-a RJR Nabisca, koji je htio otkupiti dionice od ostalih suvlasnika korporacije.

Njemu su se suprotstavili Kravis i Roberts. Kravis je bio prva osoba s kojom je Johnson razgovarao o modelu LBO otkupa ostalih dioničara, kao s pionirom na tom polju, ali ga je Kravis izdao sklopivši dogovor s American Express-om. Uslijedio je rat oko otkupa dionica kojeg je Johnson izgubio, a Kravis i Roberts su preuzeli Nabisco. No nezgodna strana rata oko otkupa dionica je što je kompanija pri tome zadužena preko svake mjere. Naslov dolazi odatle što je Forstmann, jedan od sudionika kupovine, nazvao Kravisov novac “lažnim drekom od smeća od obveznica” (phoney junk bond crap) i rekao kako su on i njegov brat “stvarni ljudi sa stvarnim novcem”, apelirajući da se zaustavi pirate koji korporacije kupuju nepostojećim novcem i dugovima kod banaka, poput Kravisa: “Mi moramo odgurnuti barbare od vrata našeg grada”, izjavio je.

No barbare nije uspio odgurnuti, a dobri su izgledi da će isti ti barbari, u suradnji s istim takvim barbarima “iz regiona”, preuzeti cijeli hrvatski medijski prostor. A onda bi i Hanžekovićeve tiskovine i Babićev Index mogli izgledati kao oaza istinitog novinarstva, spram onog što ćemo moći gledati na “uglednim” TV stanicama združenih barbara iz SAD i Kragujevca.

Marcel Holjevac : Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari