Pratite nas

Kolumne

Barbari pred vratima hrvatskih medija

Objavljeno

na

Vlasnici TV N1, projugoslavenski i prosocijalistički nastrojene televizije koja donosi vijesti “iz regiona”, su Srbin iz Kragujevca koji se obogatio u vrijeme Miloševića i američki multimilijarderi koji drže 120 milijardi dolara vrijedan investicijski fond i o kojima je snimljen film “Barbari pred vratima”

Stvar se iscrpno potrudio istražiti Denis Kuljiš još poodavno, razotkrivši pozadinu novih vlasnika Nove TV. Nije li malo licemjerno glumatati brigu za malog čovjeka a voditi preko sto milijardi dolara vrijedan investicijski fond poznat po metodama preuzimanja korporacija koje su izvan svega što je u kapitalizmu inače dozvoljeno?

Upravo to je praksa današnjih medija i TV stanica: sve se vrti samo oko profita, a profit se najlakše ostvaruje manipuliranjem osjećajima gledatelja. Kog briga što je vlasnik beskrupulozni ovrhovitelj koji bakicama plijeni trećinu mirovine od sedamsto kuna za TV pretplatu ako su mu novine “na strani pravde i malog čovjeka” te “ugroženih i potlačenih skupina”. Tako je i TV Nova dobila nove vlasnike: Srpskog poduzetnika Dragana Šolaka, multimilijardera i jednog od pet najbogatijih Srba, prema izvješćima srpskih medija, i još kudikamo bogatije američke vlasnike fonda koji upravlja imovinom vrijednom nevjerojatnih 120 milijardi dolara – KKR, Kohlberg, Kravis, Roberts fond. Nitko od njih nije cvijeće.

Porez je za budale

Dakle tko su ljudi koji stoje iza pravedničke N1, i koji će od sad stajati i iza Nove TV? Šolak je svoje medijsko carstvo izgradio koristeći bezvlašće u doba Miloševića, uzurpiravši besplatno državne resurse. “Čovjek je postao milijarder kad mu je država gotovo besplatno prepustila monopol na tržištu kablovske televizije i telefonije. I ne samo da mu nikada nije naplaćeno ništa za državne resurse koje je koristio, nego mu je kasnije omogućeno da na prihod veći od milijardu eura izbjegne porez tako što je SBB u Srbiji prodao preko fantomskih off-shore firmi”, kaže za srpske medije jedan ugledni srpski biznismen koji ne skriva da je ogorčen povlaštenim tretmanom koji Šolak uživa u Srbiji. I ne samo u Srbiji: Nacional je nedavno donio članak u kojem navode kako je, prema “Malta files”, Dragan Šolak i iz Hrvatske izvukao milijune eura izbjegavši pritom plaćanje poreza. “Dokumenti pokazuju kako se izbjegava plaćanje poreza u Hrvatskoj i kako je novac koji su uplatili Hrvatski Telekom, Iskon i VIPnet završio na tajnim računima United Media Grupe na Cipru i u Lihtenštajnu”, pisao je Nacional u tekstu naslovljenom ” Medijski mogul Dragan Šolak iz RH izvukao 6,7 milijuna eura BEZ PLAĆANJA POREZA”.

Malta Files je inače projekt EIC-a, Europske istraživačke kolaboracije. Cilj je bio istražiti kako mala otočka zemlja, koja je formalno članica EU, služi kao piratska baza za izbjegavanje plaćanja poreza unutar same EU. Ne treba ići do Paname! Iako ima sve koristi od članstva u EU, Malta zapravo pruža utočište velikim korporacijama iz EU i bogatim privatnim klijentima koji žele izbjeći plaćanje poreza u svojim domicilnim državama. Naravno, Šolakovi poslovi idu preko Malte.

“Manjinski vlasnik United Media Grupe Dragan Šolak, jedna od najbogatijih osoba na Balkanu, ima već duže vrijeme lanac tvrtki u poreznim oazama na Cipru, Britanskim Djevičanskim otocima, Sejšelima, u Švicarskoj i Lihtenštajnu. Većinski vlasnik United Media Grupe, koja u Hrvatskoj emitira program svog sportskog kanala Sportklub i informativnog kanala N1, američki je privatni dioničarski fond KKR, sa sjedištem u američkoj saveznoj državi Delaware i na Kajmanskim otocima, a u njegovu tvrtku majku na Kajmanskim otocima 50 milijuna eura uložila je i Europska banka za obnovu i razvoj”, navodi se u tekstu Blaža Zgage, slovenskog istraživačkog novinara. Kad smo kod Slovenije, i tamo Šolak, pasionirani igrač golfa, ima svoje prste: 2013, je kupio golf igrališta u toj državi za jedanaest milijuna eura. A nedavno je kupio i sebi privatni transatlantski avion za nepoznat iznos: desetak milijuna eura je dao u kešu, ostatak na leasing, ali iznos leasinga nije poznat. Dakle, ima se, može se.

Krađom stupova do prve milijarde

I u BIH su pisali o Šolaku: “Televiziju N1 osnovao je zato da, kad sudovi, inspekcija ili SIPA počnu pretraživati njegove poslove, poput nelegalnog emitiranja kanala, neplaćanja poreza, uzurpiranja elektro stupova u vrijednosti preko 11 miliona maraka, nepoštivanja sudskih presuda u slučaju Sport Klub, putem informativnog programa televizije N1, napada službenike organa koji ga istražuju i optužuje ih da rade protiv interesa stranog kapitala i da će ih i dalje javno osuđivati i šikanirati šaljući tako svima poruku, da ne smiju ni kažnjavati niti istraživati njegov Telemach”, kažu Prvenovine iz BIH. “Uvidjevši da zakon u BiH djeluje bolje nego u Srbiji, Dragan Šolak je došao na ideju da otvori N1 televiziju koja se financira ilegalnim emitiranjem NetTV-a (sa sjedištem u poreznoj oazi). Šolak je otvorio televiziju N1 u Luksemburgu, kako bi izbjegao kažnjavanje od strana organa države BiH (Regulatorne agencije i organa drugih država gdje se emitira).

Pošto se nelegalno stečeni novac od Net TV-a nalazi u poreznoj oazi, Šolak lako financira televiziju sa sjedištem u drugoj poreznoj oazi – Luxemburgu – jer mu nije potrebno dokazivati porijeklo novca, a ujedno ne plaća porez na transfer novca.

Kako Šolakova N1 televizija u praksi štiti Telemachove radnje? Kad inspekcija zaustavi nelegalnu radnju Telemacha, tada Šolak, u akciju na općinu, šalje N1 televiziju u cilju zastrašivanja općinskih službenika. Ako službenici ne odustanu, tada slijedi prilog u dnevniku N1 televizije. Sličan postupak je i sa tužiteljstvom. Kad tužiteljstvo istražuje nelegalne radnje Telemacha u dnevniku N1 televizije se emitira prilog – imovinska karta predmetnog tužitelja – sve u cilju odustanka tužioca od istraga protiv Telemacha”, navode oni, i daju i primjer:

“Kad je Kantonalni sud Zenica presudio da je čak 73 kilometra Telemachove nelegalne mreže nakačeno na stupove Elektroprivrede, krenula je ofanziva N1 televizije na općinu i sud. Čak 12 puta su novinari njegove televizije obilazili općinske službenike kako bi im poslali poruku: Ako na osnovu presude zabranite rad Telemachove nelegalne mreže postavljene na stupovima Elektroprivrede BiH – što je sud pravosnažno utvrdio – sljedeći dan mogli biste se naći u prilogu centralnog dnevnika N1 televizije. Neki razlog bi se već našao , a po potrebi i izmislio?

Kada treba Regulatorna agencija za komunikacije oduzeti dozvolu za rad N1 televiziji zbog blaćenja ljudi i institucija, tada do izražaja ponovo dolazi smišljeni plan Dragana Šolaka – Regulatorna agencija ga ne može kazniti, jer je sjedište N1 televizije izvan Bosne i Hercegovine (u Luksemburgu). Tu priči nije kraj. Kada naš portal javno objavi informacije o koruptivnim i nelegalnim radnjama, tada hakeri pokušaju srušiti naš sajt. Stoga smo uvjereni, da će poslije objave ovog teksta, ponovo pokušati cenzurirati naš portal.”

oni na kraju pišu, “Preostaje nam samo još da vidimo da li će Šolak svoj plan uspjeti realizirati do kraja i zavladati medijskim prostorom Bosne i Hercegovine ili ipak neće?”

Izvezi, uvezi natrag, ne plati porez

Ako je uspio u BIH, a jest, zašto ne bi i u Hrvatskoj? Istim metodama: zastrašivanjem i ucjenom? Jer, tome “liberalni” mediji ponajviše i služe – zaštiti interesa superbogatih, kroz zalaganje za prava “potlačenih” od homoseksualaca do imigranata. Njegova “United group” je višestruko veća od Hrvatskog Telekoma. O tome kako se obogatio je iscrpno pisao Kuljiš u “Jutarnjem”:

“Počeo je 90-ih trgujući muzičkim pravima za područje bivše Jugoslavije, a zatim se uključio u lukrativno tržište distribucije filmova za kina i kazeta za videoklubove. Neformalna burza uspostavljena je još usred rata u Budimpešti, gdje se dilalo za videoteke, kina i nacionalne televizije.

Šolakova izvorna firma za digitalne mreže, Gerrard Enterprises, registrirana je 2004. u poreznoj oazi na Otoku Man, ustanovili su vrijedni slovenski istraživači. Suvlasnica je Šolakova žena Gordana koja je 2013. kupila vilu na Ženevskom jezeru plativši porez od 7,5 milijuna eura. Onda su pribavili avion Cessna Citation XLS i preuzeli Kraljevsko golf-igralište na Bledu…

Nacionalni TV kanali bili su u Srbiji u doba Miloševića pod režimskim nadzorom, a mnoštvo malih TV postaja ilegalno je emitiralo piratirane premijerne filmove i bilo kakva bulažnjenja lokalnih redikula i radikala. Iz te stihije počela se razvijati alternativna kabelska mreža, koja je dosegla 60-70 posto kućanstava, dok je u Hrvatskoj to i sad samo 30 posto. Novac od reklama – najvažnije su tu reklame državnih poduzeća – išao je monopolistu koji je ovladao kabelom, SBB-u. Oni su distribuirali signal javnih kanala, a nudili su i različite programske pakete, sportske, filmske, dokumentarne… Taj se program uvozi i plaća u inozemstvo, tako da ova golema operacija ne donosi nikakav profit koji bi se mogao oporezovati”, kaže Kuljiš. Naravno, posao se razgranao uz podršku političara koje je kupovao i oligarha, ali i kreditom EBRD-a od više stotina milijuna eura kojeg je Šolak dobio kako bi širio EU-propagandu suprotnu od Miloševićeve nacionalističke, tj. kako bi Srbiju povuako na “pravu” stranu. Ne treba niti sumnjati da će isto raditi u Hrvatskoj, i da će mu EU dati koliko god treba da nas uvjeri u prednosti bratstva i jedinstva, regiona, Zapadnog Balkana, dovlačenja imigranta, čega god već treba.

Barbari iza barbara

A onda je svoje medijsko carstvo 2013, odnosno veći dio njega, prodao za preko milijardu dolara (1,2 milijarde eura je navodno bio iznos, no nitko ne zna točan) još gorima od sebe: Herojima spomenute knjige i filma “Barbari pred vratima”, navedenim vlasnicima KKR-a. “Zašto je KKR istovario milijarde, ako nema zarade, a republikanac Henry Kravis nije poznat kao filantrop, nego kao hladna riba s temperamentom velike bijele psine? O tome se može samo nagađati. Činjenica je da novac odlazi iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, a u marginalnom hrvatskom poslovanju otkrivena je porezna nepravilnost koju, međutim, nije lako ukratko objasniti. Stvar je u tome što se osim eksploatacijom kabelskih mreža na Balkanu, United Group kroz svoju United Media diviziju bavi distribucijom sadržaja drugim kabelskim mrežama. Ima osam Sport Klubova (SK) koji se vrte po kafićima, narodnjačkih Grand 1 i Grand 2, kanal Cinemania, Fight Channel i koješta drugo, a na koncu i – sasvim neobična pojava u ovom kontekstu – regionalni njuz-kanal N1 koji u editorialu naginje ulijevo, kao da mu je vlasnik Tsipras, a ne Kravis”, objašnjava u nastavku Kuljiš. “Prava za emitiranje tih kanala hrvatski kabelski operateri (HT, VIP, Iskon…) plaćaju na maltešku adresu jedne od podružnica United Grupe. Kako Malta nije porezna oaza, nego članica EU, s kojom Hrvatska ima sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, porez plaćen u La Valetti (35 posto) računa se kao da je plaćen u “unijaćenoj” Hrvatskoj (također 35 posto). No, Malta ima tu osobitost da stranim firmama koje su kod njih samo registrirane i “papirnato” prisutne, vraća 85 posto poreza, što znači da UB ondje zapravo plaća samo pet posto dobiti, a ostatak odmah prebacuje na Cipar, da novac bude u društvu sa svim ostalim srpskim off-shore parama. U posljednje vrijeme, doduše, to je rearanžirano tako da lova ide u Luksemburg, gdje je apsolutno najveći mutež, pa su ondje osim Šolakovih američkih firmi registrirani i mnogi ruski hedge-fondovi”, kaže Kuljiš.

A odakle ova sintagma o barbarima? Henry Kravis i njegov rođak George R. Roberts, koji su u dilu sa Šolakom, su praktički izumili tzv. “Leveraged buyouot”, odnosno kupovinu kompanije novcem i prihodima te same kompanije. U stvari, radi se o pljački. Na taj način je kupljen (i kasnije uništen) od strane tog dinamičnog dvojca američki div prehrambene i duhanske industrije RJR Nabisco. Knjiga pod naslovom “Barbari pred vratima” koju su napisali istraživački novinari Bryan Burrough i John Helyar se bavi bitkom Rossa Johnsona, CEO-a RJR Nabisca, koji je htio otkupiti dionice od ostalih suvlasnika korporacije.

Njemu su se suprotstavili Kravis i Roberts. Kravis je bio prva osoba s kojom je Johnson razgovarao o modelu LBO otkupa ostalih dioničara, kao s pionirom na tom polju, ali ga je Kravis izdao sklopivši dogovor s American Express-om. Uslijedio je rat oko otkupa dionica kojeg je Johnson izgubio, a Kravis i Roberts su preuzeli Nabisco. No nezgodna strana rata oko otkupa dionica je što je kompanija pri tome zadužena preko svake mjere. Naslov dolazi odatle što je Forstmann, jedan od sudionika kupovine, nazvao Kravisov novac “lažnim drekom od smeća od obveznica” (phoney junk bond crap) i rekao kako su on i njegov brat “stvarni ljudi sa stvarnim novcem”, apelirajući da se zaustavi pirate koji korporacije kupuju nepostojećim novcem i dugovima kod banaka, poput Kravisa: “Mi moramo odgurnuti barbare od vrata našeg grada”, izjavio je.

No barbare nije uspio odgurnuti, a dobri su izgledi da će isti ti barbari, u suradnji s istim takvim barbarima “iz regiona”, preuzeti cijeli hrvatski medijski prostor. A onda bi i Hanžekovićeve tiskovine i Babićev Index mogli izgledati kao oaza istinitog novinarstva, spram onog što ćemo moći gledati na “uglednim” TV stanicama združenih barbara iz SAD i Kragujevca.

Marcel Holjevac : Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O ‘Generalu’ i  ‘Nestalima’

Objavljeno

na

Objavio

Film „General“ Antuna Vrdoljaka, priču o životu Ante Gotovine, viđeniji su filmski kritičari i birana pulska filmska publika na tamošnjem festivalu jednodušno satrli. No, to ipak nije obeshrabrilo respektabilnih skoro 80 tisuća Hrvata da plate kino ulaznicu kako bi ga pogledali. Možda je baš zato još žešće pokopana istoimena dramska serija, neka vrsta ekstenzije filma. Pritom kritike nisu stale na usko filmskim elementima poput navodno drvene kamere i neuvjerljive glume, nego se seciralo i posve uzgredne potankosti. Zgražalo se čak i nad oku gledatelja nevidljivom, usporenom snimkom uhvaćenom bocom Jane i reklamom za Kaufland, što u vrijeme radnje nije postojalo, ali i nad drugim proturječnostima kakvih sitničavi dokoličari i u razglašenim holivudskim blockbusterima nalaze troznamenkasti broj. Medijski prostor je, iznimno, pružen čak i neposrednim sudionicima vojnih akcija, barem onima nezadovoljnima što neki kamenčići u čitavom mozaiku nisu doslovce preneseni na filmsko platno, čisto kao dokaz kako, eto, ni istinskim braniteljima film nije po volji. Pa čemu sve to ako film jednostavno ne valja? Što je to moglo toliko uzrujati usplahireni čopor medijskih pregalaca da film i autora pokušaju poniziti hajkom u maniri starog komunističkog klasika – progona kulaka?

Čime to „General“ provocira?

Prvi hrvatski igrani film ratne tematike u kojem se usudilo prikazati i hrvatske vojne pobjede, a hrvatske branitelje udaljiti od klišeja baraba i probisvijeta, nesumnjivo je već sam po sebi za neke provokacija. No, sva je prilika kako je i više od visokih troškova snimanja te, svakom loncu poklopce uznemirilo što film bez kompleksa progovara i o široj povijesnoj istini o Domovinskom ratu, ne zadržavajući se tek na pojedinačnim ljudskim sudbinama kakvih ima u svim ratovima na svim stranama. Vrdoljak je, naime, uočio kako je u prevladavajućem javnom prostoru, uz iznimku iznošenja suhoparne statistike na obljetnice većih vojnih operacija, ta istina posve zapostavljena, pa i zatajena, ne samo u vodećim medijima, nego i, sve donedavno, u školama. Osim što se to gradivo obrađivalo tek zadnjih nekoliko školskih sati završnog razreda osnovne škole, izopačenoj slici razdoblja hrvatske povijesti kada je stvorena, obranjena i oslobođena Hrvatska kumovao je i sadržaj nekih udžbenika. Dovoljno je prelistati, recimo, onaj autorice Snježane Koren, očito nadahnut zloduhom bivše Socijalističke Republike Hrvatske. Pritom valja imati na umu i kako ljudi mlađi od 30 godina nemaju neposrednih sjećanja vezanih uz Domovinski rat, dok oni mlađi od 35 ne pamte njegovo najteže i najkrvavije razdoblje. A i nerijetki suvremenici tih zbivanja poljuljanog su sjećanja. Mnogi, napose oni koji ovdašnje medije shvaćaju ozbiljno, a ne tek kao sredstvo za potpaljivanje niskih strasti, ako su štogod nekad i znali, pitanje je znaju li sad više išta.

Bio umjetnički vrijedan ili ne, upravo tu, u nebo vapijuću rupu na popularan i narodu prijemčiv način popunjava Vrdoljakov film, što koristeći dokumentirane isječke iz toga vremena, što kroz dijaloge hrvatskih časnika, što kroz one pobunjenika, utemeljene i na literaturi s njihove strane (poput knjige Marka Vrcelja „Rat za srpsku krajinu“), nastale dok se tamo o tome još moglo otvorenije i iskrenije pisati. U međuvremenu je, naime, srpska istina o tim događajima stavljena u strogo kontrolirane okvire kako bi poslužila ciljevima srpske politike u vremenu koje je uslijedilo. I koje još uvijek traje… Ta Vrdoljakova subverzivna nakana, podvaljena uz životopis popularnog vojskovođe, nije mogla promaknuti onima u Hrvatskoj, dresiranima modelirati istinu o Domovinskom ratu, ako već ne sasvim joj po volji, onda svakako niz dlaku vladajućoj srpskoj politici. A ti su u sklopu kampanje izjednačavanja krivnje s ciljem pomirbe na laži, usredotočivši se pritom na posljedice a zanemarujući uzroke, kao ozebli sunce dočekali Tuđmanove Brijunske transkripte („Srbi moraju nestati …“), tumačeći ih navlas isto (kao uputu za etničko čišćenje) kao srpska strana u sporu protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Da bi nakon pravorijeka međunarodnog sudbenog autoriteta, koji ih vidi tek logičnim iskazom vojničke strategije, barem glede tog mita utihnuli, naravno, ne ispričavši se za širenje lažnih vijesti doslovnim prenošenjem dijela teksta, a ignoriranjem konteksta. No, drugi su mitovi opstali i postkomunistički komentatori i kolumnisti na apanaži u vodećim hrvatskim medijima ih pod firmom kritičkog odmaka, te dimne zavjese kojom se laž prodaje kao drukčije, ali jednakovrijedno viđenje istine, neometano recikliraju.

Tko je prvi počeo?

Zanimljivo, upravo su ti i takvi krugovi s primjetnim oduševljenjem najavili prikazivanje serije „Nestali“, emitirane odmah poslije „Generala“ u istome terminu, ponedjeljkom u 21 sat, na prvom kanalu javne televizije, prihvativši ju sveopćim laudama, bez truna kritike, uz zajedljivu primjedbu kako je, eto, i s malo novca moguće ostvariti znatno više i bolje. A nije baš da je tu sve tako čisto, prije svega s gledišta elementarne logike, bez zle nakane da se svaki detalj mjeri aršinom kojim se mjerilo „Generala“. Bez obzira što karakterizacija serijala fikcijom koja se isprepliće sa stvarnim događajima, kako svoj uradak opisuje autor Joško Lokas, ostavlja širok prostor za svakojake ograde i raznolika tumačenja, jasno je kako prosječan, u film uživljeni gledatelj nije kadar razlikovati fikciju od stvarnosti, te manje-više sve prikazano podsvjesno prihvaća kao autentično. Ipak, prostorno-vremenski kontekst radnje (dalmatinski krš, nekoliko dana prije Oluje) i u nju ubacivane neke široko prihvaćene „istine“ ostavljaju i te kakav prostor utemeljenoj kritici. Možda su baš te „istine“ toliko oduševile kritičare koje je „General“ zgrozio?

Prije svega, upada u oči kako je, za razliku od „Generala“, ovdje temeljni pokretač radnje očigledna neistina. Naime, operacije likvidacije lokalnog neprijateljskog zapovjednika duboko u neprijateljskoj pozadini za Domovinskog rata nije bilo jednostavno zato što bi to s vojne točke gledišta bila ordinarna glupost. Naime, rizične operacije u neprijateljskoj pozadini poslužile bi uglavnom prikupljanju informaciju o rasporedu snaga suparnika prije operacije i navođenju topništva tijekom operacije, a znatno rjeđe i kako bi se stvorila pomutnja u protivničkim redovima. Da bi bilo uspješno, to se moralo učiniti tiho i neopaženo, a nipošto ne privlačiti pozornost neprijatelja samovoljnim ekshibicionizmom.

Već u prvom razgovoru s bazom hrvatski vojnici, u to vrijeme i na tom mjestu nema što drugo biti nego pripadnici profesionalne, dobro uvježbane postrojbe, iskazuju neposluh, na svoju ruku zatraživši da ih se „pokrije“ dva-tri dana samo kako bi likvidirali zloglasnog neprijateljskog zapovjednika – Ljubu. A glavni negativac Ljubo ne likvidira, barem ne prvi put, zarobljene hrvatske vojnike iz čista mira, nego ih prvo utrpa u kamion, a tek pošto se pojavi drugi kamion s poginulim Srbima, vadi zarobljenike iz kamiona i gnjevno ih ubija. Pa sad ti vidi tko je prvi počeo! Da oko toga ne bi bilo zabune, svaku dvojbu razrješava razgovor sa staricama koje „Nestali“ zateknu u nekom zaseoku. Na upit zašto je ostala na području pod nadzorom pobunjenika, Hrvatica odgovara kako je ona prije čuvala susjede Srpkinje, a sad, eto, one čuvaju nju, iz čega neumitno slijedi, baš kao i u prethodnom slučaju, nimalo uvijena poruka tko je prvi počeo. Ponegdje su to doista možda i bili Hrvati, ali uzevši u obzir situaciju u totalu, ovakve poruke doimlju se prilično mazohističkima… osim ako nisu sadističke!

Junaci ili promatrači?

Zanimljivo, sve do zadnje epizode hrvatski se vojnici odvaže napasti samo kad su brojčano jači ili iz zasjede, što nije baš oličenje nekog junaštva, ni u stvarnosti, a kamoli na filmu. K tome, napad sličan onome na kamion u kojem Srbi nisu imali šanse ni zapucati, uistinu se dogodio u blizini mjesta snimanja serijala, ali ne uoči Oluje nego Operacije Maslenica. Naime, kako bi ovladali strateški važnim velebitskim prijevojem Mali Alan, Hrvati su iz zasjede napali kamion sa srpskim pobunjenicima iz Gračaca pobivši njih dvadesetak, što je, za razliku od napada prikazanog u „Nestalima“, imalo jasno vojno opravdanje. No, unatoč tome, to baš i nije podvig kojim bi se u mirna vremena trebalo hvaliti.

Kad god se nađu u situaciji da je protivnik premoćan, pa i onda kad bi mogli računati na faktor iznenađenja jer druga strana nije svjesna njihove nazočnosti, hrvatski vojnici podsjećaju na Muju i Hasu iz vica u kojem im unproforci, kolokvijalno zvani „promatračima“, uspješno zavedu žene, a oni promatrajući radnju zaključe – Ma, nisu oni promatrači,… mi smo promatrači,… oni su j…či! Tako i „nestali“ nemoćno vire s distance kad Srbi na licu mjesta ustrijele svakoga tko im je prethodno učinio neko dobro (muslimanske vojnike koji su im ispekli janje, te ono stvorenje – ženu, dječaka, duha, što li? – koje im je dvaput spasilo život). Može li tko zamisliti, ne samo Batu Živojinovića i Borisa Dvornika, nego i protagoniste američkih ratnih filmova, prikazane kao takve potpune moralne luzere? Takvi mogu nadahnuti samo one oduševljene scenom kad nakon svih okrutnih zločina kojima su svjedočili, hrvatskim vojnicima sine briljantna zamisao – „Ma, ajmo se predat’! Možda nas ne će puno mučiti?“ Pa naravno da ne će! Što bi? Ne će valjda samo zato što su netom pobili svega nekih 10-15 srpskih vojnika, zbog čega ih i traže?

Nakon borbene aktivnosti u prvoj epizodi odjednom dolazi do obrata. Veza u stožeru „nestale“ obavještava kako ih ganja čitava „Krajina“ (to su, doduše, mogli i sami pretpostaviti jer tucet pobijenih ljudi duboko u području pod srpskim nadzorom i više je nego dobar razlog za to), ali i da im zbog nečeg velikog što se sprema ne mogu pružiti podršku za izvlačenje, nego su primorani proglasiti ih nestalima. Dakle, uloge su naglo zamijenjene – sad je Ljubo lovac a „nestali“ lovina! No, unatoč tome što ih hvata čitava „Krajina“, oni uvijek nekako uspijevaju nabasati na Srbe, a nikako da progonitelji nalete na progonjene, pri čemu napete atmosfere potjere i dojma organiziranog progona nema ni za lijeka. „Nestali“ čitave dvije epizode tumaraju bespućima pustopoljina gotovo kao izletnici, pri čemu ispale cigli jedan metak, a i taj bude promašaj.

I kad iskrsne neka scena koja obećava napetost, biva u korijenu sasječena, a izgledna akcija nehajno bačena u bunar. Razložno bi bilo, recimo, očekivati da će ih neka srpska baba iz sela u kojem su prenoćili preko noći otkucati, ali ništa od toga… Ili kad usred ničega nalete na luksuzni bijeli Mercedes svodnika Tarika u bijelom jazz odijelu, koji tek što se olakšao u šipražju uz makadam, pritom svjestan kako je u blizini u tijeku akcija hvatanja ustaša. I baš ništa mu ne bude dovoljno sumnjivo da alarmira svoje – ni što zatečeni nemaju vojnih oznaka na teritoriju pod kontrolom Srba, niti što odbijaju njegovu ponudu da ih odveze do Ljube kad su mu se već predstavili kao Ljubini, niti ga iz sljepila trgne žurni odlazak zatečene šestorke čim na obzoru primijete dolazak dva srpska vojna vozila… Logično bi bilo očekivati da će ih Tarik – makro, koji u slobodno vrijeme prati srpske snage na terenu – žurno prijaviti nakon čega će uslijediti prava akcija, opće kreševo, teška pucačina…. Kad ono – ode fino Tarik po burek da bi se vratio u zadnjoj epizodi. Ili situacija kad se „Nestali“ sakriju ispod nekog mosta, a Srbi se odjednom stvore na njemu (ne bi li bilo zanimljivo vidjeti kako je do toga došlo?) pa srpskom zapovjedniku ispadne kutija cigareta, zaustavivši se tik do „nestalih“. Srba pedeset, i svi listom bivaju opčinjeni iznenadnom pojavom žene-dječaka-duha, uključujući i vojnika kojem je naređeno da pokupi cigarete. I još jedna prilika za akciju ode u nepovrat…. Naime, u sljedećoj sceni „Nestali“ su već osvanuli na sigurnom. S uzvisine mirno promatraju egzekuciju osobe koja im je dvaput spasila život.

Putnik kroz vrijeme

Dočim se u scenama borbe inzistira na objektivnom, realnom prikazu, lišenom junaštava karakterističnih za partizanske i američke ratne filmove, drugdje se nemalo pretjeralo. Fantastičniji lik čak i od žene-dječaka-duha zacijelo je purger prozvan Gradskim, kojeg postrojba susreće za prvog okršaja sa Srbima nakon čega im se on pridruži. U ono vrijeme, pred Oluju, kad su na terenu bile visokomotiviranim ljudima popunjavane profesionalne postrojbe Hrvatske vojske, vjerojatnije bi bilo u takvoj prilici zateći Eskima u hrvatskoj vojnoj odori nego tankoćutnog purgera, k tome i sina vojnog lica, koji netom nakon brutalne pogibije suboraca misli samo što će biti sa normalnim Srbima kad sve ovo prođe. Takav profil ljudi u ono je vrijeme gutao Feral, slušao „stojedinicu“, bavio se mirovnim aktivizmom pod suknjom Vesne Teršelič, tulumario po studentskim sobama uz dubokoumne stihove tipa – Fa fa la si mi ti, fala ti! Sve, samo se nije smucao oko bojišnice, poglavito ne iza neprijateljskih linija, osim eventualno kao prebjeg.

No, odgovor na pitanje zašto je u priču ubačen taj egzotični pravednik među narodima, u čijim mislima nije teško raspoznati kompilaciju poopćavanja iznimaka i od konteksta brižno očišćenih poluistina, karakterističnih za repertoar novinskih kolumnista poput Jergovića, Tomića, Pavičića, Pofuka, Gerovca…, možda i nije tako zakučast. Riječ je zapravo o ciljanom ubacivanju današnjih društvenih sukoba i podjela u ratno vrijeme kad ih u takvu obliku, barem ne na bojišnici, nije moglo biti, sve kako bi se nekim urbanim elementima hrvatskog društva koji su prespavali rat, putovanjem kroz vrijeme konstruirala bolja prošlost.

Purgerov antipod i vječna meta njegovih verbalnih izljeva je Nervoza, domaći seoski momak iz dalmatinskog zaleđa, koji je prikazan sukladno stereotipu kojeg prema tim ljudima brižno uzgaja spomenuti književno-novinarski krug. On, naravno, ne može biti plemenit nego tek uskogrudna primitivna sirovina. U rat je krenuo ne kako bi se borio za svoje, nego iz najnižih pobuda, privučen dvostrukom koristi – zadovoljan je što mu se bojevanje već sad novčano isplati, a poslije, kao bonus, očekuje da tu više ne će biti Srba. Motiv povratka protjeranih prognanika iz njegova ili susjednog sela za njega ne postoji. I gle čuda, upravo on je mentalno najlabilniji, onaj koji se redovito vidno uplaši, a jednom gotovo i šene.

Počast „Latinici“ i rasizmu AT-a Strašnomlata

Purgera najviše nerviraju tlapnje koje su godinama, doduše, već debelo u poraću, bile zaštitni znak emisije „Latinica“. Tako on već i prije Oluje govori o pljački srpskih kuća kao o masovnoj pojavi, iako je ona u zamjetnijem obujmu nastupila tek poslije nje. A još više ga žulja šverc između ratnih profitera s obje strane (on bi sve to pobio,… ha, očito, provrela u njemu pravednička krv predaka). Iako su glavni šverceri na tom području u to vrijeme bili pripadnici UNPROFOR-a, krijumčareći uglavnom robu sa slobodnog teritorija RH u nestašicama kronično pogođenu takozvanu Krajinu. Do organiziranog, državno potpomognutog šverca, kojeg gotovo svi urbani, pa tako i Gradski, tako silno vole spominjati, dolazilo je u suradnji s vojskom Republike Srpske kako bi opstale hrvatske enklave u srednjoj Bosni na udaru Muslimana. Bez obzira što su pojedinci iz toga moguće izvukli ekstra profit, šteta je tek što tog šverca nije bilo i više. Prolilo bi se manje hrvatske krvi. Što može smetati samo onima kojima prolivene hrvatske krvi nikad nije dosta.

Jedan od slabije zamijećenih vrhunaca serije je prava mala škola jugo-rasizma (stavljanje na pijedestal uzvišenih jugo-mješanaca naspram običnih čistokrvnih „Rvata“), scena koja „miriše“ kao da je izvučena iz šešira AT-a Strašnomlata iz Prološca, koji se, sad sav urbaniziran, prema istom obrascu na novinskim stupcima iživljava nad svojim dojučerašnjim suseljanima. U jednoj prilici purger Gradski spočitne vlaju Nervozi kako njegovi nisu dovoljno otvoreni prema drugim ljudima pa se samo među sobom razmnožavaju, stoga jedan drugome nepodnošljivo sliče, te napokon poentira – zamislite selo u kojem svi izgledaju k’o Nervoza! Na to se braća Navojci, čiji je Nervoza već dulje vrijeme suborac, grohotom nasmiju odobravajući uvredljivu pošalicu friškog pridošlice, iako su i sami vjerojatno druga generacija došljaka u grad iz dalmatinskog zaleđa, prema tome satkani od gotovo jednako homogenog genetskog materijala. Inače, Navojci samom pojavom i držanjem dušu daju da ih se, barem kad je o hrvatskom filmu s motivima Domovinskog rata riječ, iskoristi za uloge, ako već ne četnika, onda barem rezervista JNA. Takva im je karma, jednostavno takvom energijom zrače. Djeluju, kao uostalom i pozamašan broj viđenijih glumaca iz Hrvatske, kao da se osjećaju poput Leona Lučeva, samo što se, eto, još nisu „outali“.

Bratstvo i jedinstvo

U sličnom je jugo-tonu ubačen i prizor koji uslijedi nakon što „nestalima“ ne uspije posve logičan potez – prijelaz između crta bojišnice kako bi se vratili na matični teritorij. No, već nakon prvog neuspjeha zapovjednik odmah odluči da idu preko Bosne, a do Bosne tri dana jahanja. Za potrebe patetičnog izljeva bratstva i jedinstva u vidu podjele janjeta ispečenog duboko u teritoriju neprijateljskom i za Hrvate i za Muslimane, podosta udaljenom od Bosne, barem ako je suditi prema morfološkim karakteristikama terena, „nestali“ nalijeću na endem rjeđi od velebitske degenije – muslimanske vojnike na kršu. Ma, odlučili ljudi malo protegnuti noge, i to taman dok se vodila odsudna bitka za Bihać, i pritom još nisu bili tako pametni kao „nestali“ makar da skinu vojne oznake. Ovako, i nije čudo što su te budalice male, Muje i Hase predvođene Šemsom, uskoro zaglavile. Uostalom, tko im je kriv što izazivaju pozornost pekući janje, a ne odu lijepo po burek k’o Tarik i pojave se živi i zdravi u četvrtoj epizodi?

U nekom nepoznatom trenutku „Nestali“ misteriozno odustanu od traženja spasa u Bosni, da bi se preodjeveni u srpske vojnike našli u kulturno-umjetničkom ambijentu beogradskih splavi. Tu odjednom u njima ipak proradi junačko srce i iz običnih promatrača preobraze se u lavove, koji u dvobojima jedan na jedan ubiju više neprijateljskih vojnika golim rukama nego u prvoj epizodi puškama. Što im i nije bilo tako teško budući Srbi, svi redom pijani iako znaju da sutra počinje rat, jadni ništa ne kuže. U naletu vepra, ovaj Navojca starijeg, stradava i glavni negativac, siroti Ljubo (siroti, jer se stječe dojam da bi imao više šanse protiv kalašnjikova kojeg je Navojec prethodno čojski odbacio). Dotle se mlađi Navojec oglušuje na zapovjednikovu zapovijed i u krajnje kritičnim prilikama inzistira povesti sa sobom, u srpskim redovima nađenu predratnu ljubav (čisto da ne uzmanjka bratstva i jedinstva). Inače, na sve kritike autentičnosti dalmatinskih naglasaka u „Generalu“, tkogod je čuo naglaske krajinskih Srba u „Nestalima“, može se tek grohotom nasmijati.

Konačno, Nervoza biva ranjen i, taman pomisliš – evo, sad će doći do poruke izmirenja danas suprotstavljenih hrvatskih stvarnosti, do unutarhrvatskog bratstva braće po oružju i narodnog jedinstva, tako što će Gradski nekako spasiti Nervozu, ili će barem zapjevati „Zovi, samo zovi,…“, pjesmu s kojom se tih dana ulazilo u Knin. Kad ovaj izvali bajati vulgarni vic iz „Predatora“, američkog kultnog filma iz osamdesetih. Inače, tijekom čitave serije primjetno je kako su hrvatski vojnici prikazani kao teški psovači. Da se u stresnim trenutcima otme i poneka žestoka psovka, malo kome je, pa tako i većini hrvatskih vojnika, strano, ali da i u trenutcima opuštanja jedva prođe rečenica bez psovke, kao, primjerice, u drugoj epizodi, pa kakva se poruka time šalje?

Čija je ovo zemlja?

Znakovito, „Nestali“ završavaju pjesmom „Tvoja zemlja“, koja u zadnje vrijeme kao da postaje mjerom dopuštenog domoljublja, pardon, patriotizma. Onako kao i nedavna inauguracija novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, reprezentanta one Hrvatske koja se srami sebe i djela svojih najboljih ljudi, Hrvatske u kojoj je istina pritajena, prigušena, koja se ponaša kao da je ono bio građanski rat, a ne impresivna borba za opstanak pred planiranim, organiziranim naletom jačega. A oni koji ne podnose istinu o Hrvatskoj, nikakvo iznenađenje, ne podnose ni istinu o sebi. Tako je, ne slučajno tek poslije izbora, iz pera novinara Tomislava Krasneca u Večernjem listu osvanuo istraživački članak koji potvrđuje da je Zoran Milanović ipak bio član Partije, mada je to tijekom kampanje odlučno negirao okarakteriziravši javno iznesene dokumente krivotvorinom i podmetanjem. No, ako se tkogod začudio zašto to ne prenose drugi mediji (a ni Večernji ne pili odveć po tome) ili to čine jako sramežljivo, uglavnom, ne trube o nezapamćenom skandalu, mora znati kako za to ipak postoje objektivni razlozi tehničke naravi. Naime, prevladavajući mediji u Hrvatskoj u formatu za naslovnicu raspolažu samo obrascem s tekstom – LAGALA JE – a ne LAGAO JE!

Koliko god se autori trudili biti objektivni i realni, „Nestali“ su u svemu bitnome „fake“, onako kako je „fake“ i Hrvatska koja im se divi – iskompleksirana Hrvatska koja se svim silama trsi prikazati objektivnom kako bi se drugima svidjela, ne uočavajući pritom kako sebi samoj laže u lice. S druge strane, „General“ je film one prigušene, uspješne Hrvatske koja nema razloga stidjeti se istine i crtati prošlost boljom od stvarne. Baš zato u očima „fake“ Hrvatske on djeluje tako karikaturalno.

Odigravši ulogu negacije, zapravo svrgavanja „Generala“, promičući pritom mutne, dvojake teze, te efemerne istine nauštrb one središnje koja sjaji u korijenu hrvatske slobode, „Nestali“ u simboličkom smislu predstavljaju tek jednu od brojnih reinkarnacija političkog prevrata provedenog 3.siječnja 2000. Otada se, naime, na gotovo svim poljima vode bitke između te dvije Hrvatske. U zadnjoj, na predsjedničkim izborima, mentalitet „Nestalih“ je u Hrvata nanovo prevladao u odnosu na duh „Generala“. Prevratnička strana opet je u punom zamahu, gotovo posvuda ima inicijativu, a ponegdje i uvjerljivu premoć. Posebno je osjetljiva na incidente tamo gdje ostvaruje totalnu dominaciju (mediji i kultura). I zato se „Generala“, baš kao svojedobno i „Četverored“, tretira kao najgoru vrstu ekscesa – a goreg od istine o Hrvatima za njih nema, jer ona neumitno otkriva i drugu stranu medalje, istinu o njima samima. Dobar je to razlog što se „Generala“ tako krvnički gušilo i sve činilo da brže-bolje nestane u sjeni bljedunjavih „Nestalih“.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koronavirus prvi put među Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Sreća u nesreći je što je ovaj prvi zaraženi u Hrvatskoj informatičar pa mu ni nakon romantičnog produženog vikenda u Milanu nije pošlo od ruke da zarazi djevojku…“ zadnja je od desetina korona-šala kojima me ekipa zasipa ovaj tjedan.

Većina medija je koronavirus najprije prizivala i željno iščekivala – „samo što nije došao u Hrvatsku“, „sigurno će doći u Hrvatsku“, iz duboke provincijalne žudnje da se ne bude „mimo svijet“ tj. da se prate globalni trendovi. Onda kad je došao krenulo je dramatično bombardiranje iz minute u minutu.

Za neke se stječe dojam kako su namjerno sijali paniku. A, onda kad su je obilno posijali, intervjuiraju stručnjake koji pozivaju ljude da ne paničare. Mediji su, umjesto političara, sportaša i starleta, puni prirodnih znanstvenika, svih vrsta, od epidemiologa do voditelja zvjezdarnice.

Svi govore isto, nije riječ o kugi, golema većina ako se i zarazi neće imati nikakve posljedice, ali problem nije samo epidemiološki, već i širi društveni, prije svega ekonomski, pogotovo u zemljama koje ovise o turizmu. Vrhunac pameti je reći kako od klasične gripe umre svake godine više ljudi nego što je do sada pokosio korona virus. Ali to je slaba utjeha, gripa će svakako uzeti svoje, kao i prometne nesreće, udari groma i padovi u kupatilu, ali ovo je nešto što se još dodaje pride.

Neki znanstvenici, valjda jer su i sami još uvijek relativno mladi, umirujući javnost prosipaju neukusan ejdžizam, tvrde kako ne treba brinuti jer je smrtnost visoka samo kod starijih ljudi. Kao, neka se brinu Soroš, Manolić i Budo Lončar, što nas briga. Ali pomisao većini ljudi ide na vlastite roditelje, djedove i bake, prijatelje u poznoj dobi, pogotovo ako su kronični bolesnici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ljudi su povodljivi jednako kao i vrijeme srednjovjekovnih kuga. Dovoljno je da se manji dio njih počne ponašati iracionalno, već se pokreće lavina unutar kojeg se onda ostali počinju ponašati racionalno, a takvoj situaciji racionalno je prilagoditi se posljedicama iracionalnog ponašanja drugih. Dan prije potvrde prvog slučaja zareze u Hrvatskoj, s više strana sam i osobno svjedočio posljedicama panike zbog koronavirusa.

Prijatelj, vlasnik turističke agencije, zove me i jada se kako mu je nakon naslova „Panika u Jeruzalemu“ na notornom portalu za zlobnu i priglupu publiku ljudi otkazuju aranžmane za Svetu zemlju, traže povrat novca, a on ga ne može dati jer su avioprijevoznik i hotel već plaćeni, a Izrael nije proglasio nikakve izvanredne mjere.

Naravno, da u Jeruzalemu još nije bilo zaraženih, niti je to pisalo u tekstu, ali naslov djeluje. Već sada je jasno, da će se, sve da se i širenje virusa čudom zaustavi, osjetiti posljedice po turizam, jer će ljudi nevoljko putovati u strane zemlje. Ne toliko iz straha da će umrijeti od koronavirusa, već zbog neugodnosti koje mogu imati na putovanju, od toga da nešto poput jače gripe zahvati vas i djecu u inozemstvu ili da vas prisilno zatvore u višetjednu karentenu, a morate se vratiti na posao.

Pomišljam na prijatelje u Dalmaciji koji su se prenapregnuli u investicijama u apartman više. Ako propadne sezona, odakle će vraćati kredite i posudbe? A malo tko je računao na to da preko noći nešto može poći po zlu.

Istog dana, mama koju susrećem šećući bebe u parku, potpuno razumna žena, kaže mi da je dan prije, vidjevši što se događa u Italiji, krišom od muža da joj se ne bi rugao da je poludjela kupila zalihe hrane za mjesec dana i skrila u ostavu. Iste večeri muž joj kaže kako bi trebalo kupiti zalihe hrane jer se ljudi već ponašaju nenormalno.

Koliko ih je samo definitivno prelomilo i otišlo u megakupovinu nakon što je premijer Plenković pozvao narod da ne stvara zalihe!? Predvečer, na roditeljskoj Viber grupi Peti-A upozoravaju da se porazgovara s djecom o koronavirusu, jer se među njima šire svakakve priče.

Već se po školi govori kako je neki trećaš zaražen i da je jedna nastavnica to potvrdila pa se očekuje da ih zato sutra pola neće doći u školu. I sve to prije nego je potvrđeno da je virus stigao u Hrvatsku.

Bolja strana cijele priče su novi vicevi, od pervanovskog kako je Slovenija toliko mala da je ni virus nije uspio naći, do mostarskog crnjaka kako su u Federaciji BiH oboljele od koronavirusa naručili za pregled u krajem rujna.

U međuvremenu nas mediji, između ostalog, poučavaju kako prati ruke. Kao da to do sada nismo znali. Dio ljudi komentira kako su već preživjeli i Sars i ptičju gripu i ebolu i zikavirus pa se ne brinu. Laiku je teško razlučiti jesu li te pošasti zaustavljene zahvaljujući brzoj reakciji sistema ili je dizana nepotrebna panika, iza čega su stajali nečiji interesi.

Djelomičan uzrok sve većem nepovjerenju u vlast i struku je i sporost i netransparentnost sistema. Ministar Beroš kaže kako se provjeravaju samo putnici koji dolaze iz pokrajina Lombardija i Veneto, a već dan ranije se znalo da su se slučajevi pojavili i na Siciliji i u Toskani.

Nije utješno djelovala ni činjenica da velika tvrtka u kojoj radi prvi zaraženi nije o tom slučaju dobila službenu obavijest nego je o svemu saznala iz medija. Ovo je dragocjen trenutak za produbiti spoznaju o sebi, susjedima, sugrađanima, društvu, narodu, svijetu u cjelini.

U kriznoj situaciji dublje istine o zajednici izlaze na vidjelo, kao da je netko protresao cijelo društvo. Vidi se koliko je krhka suvremena civilizacija, kako lako pada u primitivizam te kako ljudi brzo zaborave na sve društvene obzire i brinu se isključivo o svojoj koži. Tu lekciju nije loše imati na umu i kada se sve smiri, kako se ne bi olako vjerovalo u kojekakve utopije.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Donald Trump: Veliki mediji ‘se trude prikazati koronavirus što težim i stvaraju paniku na tržištima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari