Pratite nas

Kolumne

Barbari pred vratima hrvatskih medija

Objavljeno

na

Vlasnici TV N1, projugoslavenski i prosocijalistički nastrojene televizije koja donosi vijesti “iz regiona”, su Srbin iz Kragujevca koji se obogatio u vrijeme Miloševića i američki multimilijarderi koji drže 120 milijardi dolara vrijedan investicijski fond i o kojima je snimljen film “Barbari pred vratima”

Stvar se iscrpno potrudio istražiti Denis Kuljiš još poodavno, razotkrivši pozadinu novih vlasnika Nove TV. Nije li malo licemjerno glumatati brigu za malog čovjeka a voditi preko sto milijardi dolara vrijedan investicijski fond poznat po metodama preuzimanja korporacija koje su izvan svega što je u kapitalizmu inače dozvoljeno?

Upravo to je praksa današnjih medija i TV stanica: sve se vrti samo oko profita, a profit se najlakše ostvaruje manipuliranjem osjećajima gledatelja. Kog briga što je vlasnik beskrupulozni ovrhovitelj koji bakicama plijeni trećinu mirovine od sedamsto kuna za TV pretplatu ako su mu novine “na strani pravde i malog čovjeka” te “ugroženih i potlačenih skupina”. Tako je i TV Nova dobila nove vlasnike: Srpskog poduzetnika Dragana Šolaka, multimilijardera i jednog od pet najbogatijih Srba, prema izvješćima srpskih medija, i još kudikamo bogatije američke vlasnike fonda koji upravlja imovinom vrijednom nevjerojatnih 120 milijardi dolara – KKR, Kohlberg, Kravis, Roberts fond. Nitko od njih nije cvijeće.

Porez je za budale

Dakle tko su ljudi koji stoje iza pravedničke N1, i koji će od sad stajati i iza Nove TV? Šolak je svoje medijsko carstvo izgradio koristeći bezvlašće u doba Miloševića, uzurpiravši besplatno državne resurse. “Čovjek je postao milijarder kad mu je država gotovo besplatno prepustila monopol na tržištu kablovske televizije i telefonije. I ne samo da mu nikada nije naplaćeno ništa za državne resurse koje je koristio, nego mu je kasnije omogućeno da na prihod veći od milijardu eura izbjegne porez tako što je SBB u Srbiji prodao preko fantomskih off-shore firmi”, kaže za srpske medije jedan ugledni srpski biznismen koji ne skriva da je ogorčen povlaštenim tretmanom koji Šolak uživa u Srbiji. I ne samo u Srbiji: Nacional je nedavno donio članak u kojem navode kako je, prema “Malta files”, Dragan Šolak i iz Hrvatske izvukao milijune eura izbjegavši pritom plaćanje poreza. “Dokumenti pokazuju kako se izbjegava plaćanje poreza u Hrvatskoj i kako je novac koji su uplatili Hrvatski Telekom, Iskon i VIPnet završio na tajnim računima United Media Grupe na Cipru i u Lihtenštajnu”, pisao je Nacional u tekstu naslovljenom ” Medijski mogul Dragan Šolak iz RH izvukao 6,7 milijuna eura BEZ PLAĆANJA POREZA”.

Malta Files je inače projekt EIC-a, Europske istraživačke kolaboracije. Cilj je bio istražiti kako mala otočka zemlja, koja je formalno članica EU, služi kao piratska baza za izbjegavanje plaćanja poreza unutar same EU. Ne treba ići do Paname! Iako ima sve koristi od članstva u EU, Malta zapravo pruža utočište velikim korporacijama iz EU i bogatim privatnim klijentima koji žele izbjeći plaćanje poreza u svojim domicilnim državama. Naravno, Šolakovi poslovi idu preko Malte.

“Manjinski vlasnik United Media Grupe Dragan Šolak, jedna od najbogatijih osoba na Balkanu, ima već duže vrijeme lanac tvrtki u poreznim oazama na Cipru, Britanskim Djevičanskim otocima, Sejšelima, u Švicarskoj i Lihtenštajnu. Većinski vlasnik United Media Grupe, koja u Hrvatskoj emitira program svog sportskog kanala Sportklub i informativnog kanala N1, američki je privatni dioničarski fond KKR, sa sjedištem u američkoj saveznoj državi Delaware i na Kajmanskim otocima, a u njegovu tvrtku majku na Kajmanskim otocima 50 milijuna eura uložila je i Europska banka za obnovu i razvoj”, navodi se u tekstu Blaža Zgage, slovenskog istraživačkog novinara. Kad smo kod Slovenije, i tamo Šolak, pasionirani igrač golfa, ima svoje prste: 2013, je kupio golf igrališta u toj državi za jedanaest milijuna eura. A nedavno je kupio i sebi privatni transatlantski avion za nepoznat iznos: desetak milijuna eura je dao u kešu, ostatak na leasing, ali iznos leasinga nije poznat. Dakle, ima se, može se.

Krađom stupova do prve milijarde

I u BIH su pisali o Šolaku: “Televiziju N1 osnovao je zato da, kad sudovi, inspekcija ili SIPA počnu pretraživati njegove poslove, poput nelegalnog emitiranja kanala, neplaćanja poreza, uzurpiranja elektro stupova u vrijednosti preko 11 miliona maraka, nepoštivanja sudskih presuda u slučaju Sport Klub, putem informativnog programa televizije N1, napada službenike organa koji ga istražuju i optužuje ih da rade protiv interesa stranog kapitala i da će ih i dalje javno osuđivati i šikanirati šaljući tako svima poruku, da ne smiju ni kažnjavati niti istraživati njegov Telemach”, kažu Prvenovine iz BIH. “Uvidjevši da zakon u BiH djeluje bolje nego u Srbiji, Dragan Šolak je došao na ideju da otvori N1 televiziju koja se financira ilegalnim emitiranjem NetTV-a (sa sjedištem u poreznoj oazi). Šolak je otvorio televiziju N1 u Luksemburgu, kako bi izbjegao kažnjavanje od strana organa države BiH (Regulatorne agencije i organa drugih država gdje se emitira).

Pošto se nelegalno stečeni novac od Net TV-a nalazi u poreznoj oazi, Šolak lako financira televiziju sa sjedištem u drugoj poreznoj oazi – Luxemburgu – jer mu nije potrebno dokazivati porijeklo novca, a ujedno ne plaća porez na transfer novca.

Kako Šolakova N1 televizija u praksi štiti Telemachove radnje? Kad inspekcija zaustavi nelegalnu radnju Telemacha, tada Šolak, u akciju na općinu, šalje N1 televiziju u cilju zastrašivanja općinskih službenika. Ako službenici ne odustanu, tada slijedi prilog u dnevniku N1 televizije. Sličan postupak je i sa tužiteljstvom. Kad tužiteljstvo istražuje nelegalne radnje Telemacha u dnevniku N1 televizije se emitira prilog – imovinska karta predmetnog tužitelja – sve u cilju odustanka tužioca od istraga protiv Telemacha”, navode oni, i daju i primjer:

“Kad je Kantonalni sud Zenica presudio da je čak 73 kilometra Telemachove nelegalne mreže nakačeno na stupove Elektroprivrede, krenula je ofanziva N1 televizije na općinu i sud. Čak 12 puta su novinari njegove televizije obilazili općinske službenike kako bi im poslali poruku: Ako na osnovu presude zabranite rad Telemachove nelegalne mreže postavljene na stupovima Elektroprivrede BiH – što je sud pravosnažno utvrdio – sljedeći dan mogli biste se naći u prilogu centralnog dnevnika N1 televizije. Neki razlog bi se već našao , a po potrebi i izmislio?

Kada treba Regulatorna agencija za komunikacije oduzeti dozvolu za rad N1 televiziji zbog blaćenja ljudi i institucija, tada do izražaja ponovo dolazi smišljeni plan Dragana Šolaka – Regulatorna agencija ga ne može kazniti, jer je sjedište N1 televizije izvan Bosne i Hercegovine (u Luksemburgu). Tu priči nije kraj. Kada naš portal javno objavi informacije o koruptivnim i nelegalnim radnjama, tada hakeri pokušaju srušiti naš sajt. Stoga smo uvjereni, da će poslije objave ovog teksta, ponovo pokušati cenzurirati naš portal.”

oni na kraju pišu, “Preostaje nam samo još da vidimo da li će Šolak svoj plan uspjeti realizirati do kraja i zavladati medijskim prostorom Bosne i Hercegovine ili ipak neće?”

Izvezi, uvezi natrag, ne plati porez

Ako je uspio u BIH, a jest, zašto ne bi i u Hrvatskoj? Istim metodama: zastrašivanjem i ucjenom? Jer, tome “liberalni” mediji ponajviše i služe – zaštiti interesa superbogatih, kroz zalaganje za prava “potlačenih” od homoseksualaca do imigranata. Njegova “United group” je višestruko veća od Hrvatskog Telekoma. O tome kako se obogatio je iscrpno pisao Kuljiš u “Jutarnjem”:

“Počeo je 90-ih trgujući muzičkim pravima za područje bivše Jugoslavije, a zatim se uključio u lukrativno tržište distribucije filmova za kina i kazeta za videoklubove. Neformalna burza uspostavljena je još usred rata u Budimpešti, gdje se dilalo za videoteke, kina i nacionalne televizije.

Šolakova izvorna firma za digitalne mreže, Gerrard Enterprises, registrirana je 2004. u poreznoj oazi na Otoku Man, ustanovili su vrijedni slovenski istraživači. Suvlasnica je Šolakova žena Gordana koja je 2013. kupila vilu na Ženevskom jezeru plativši porez od 7,5 milijuna eura. Onda su pribavili avion Cessna Citation XLS i preuzeli Kraljevsko golf-igralište na Bledu…

Nacionalni TV kanali bili su u Srbiji u doba Miloševića pod režimskim nadzorom, a mnoštvo malih TV postaja ilegalno je emitiralo piratirane premijerne filmove i bilo kakva bulažnjenja lokalnih redikula i radikala. Iz te stihije počela se razvijati alternativna kabelska mreža, koja je dosegla 60-70 posto kućanstava, dok je u Hrvatskoj to i sad samo 30 posto. Novac od reklama – najvažnije su tu reklame državnih poduzeća – išao je monopolistu koji je ovladao kabelom, SBB-u. Oni su distribuirali signal javnih kanala, a nudili su i različite programske pakete, sportske, filmske, dokumentarne… Taj se program uvozi i plaća u inozemstvo, tako da ova golema operacija ne donosi nikakav profit koji bi se mogao oporezovati”, kaže Kuljiš. Naravno, posao se razgranao uz podršku političara koje je kupovao i oligarha, ali i kreditom EBRD-a od više stotina milijuna eura kojeg je Šolak dobio kako bi širio EU-propagandu suprotnu od Miloševićeve nacionalističke, tj. kako bi Srbiju povuako na “pravu” stranu. Ne treba niti sumnjati da će isto raditi u Hrvatskoj, i da će mu EU dati koliko god treba da nas uvjeri u prednosti bratstva i jedinstva, regiona, Zapadnog Balkana, dovlačenja imigranta, čega god već treba.

Barbari iza barbara

A onda je svoje medijsko carstvo 2013, odnosno veći dio njega, prodao za preko milijardu dolara (1,2 milijarde eura je navodno bio iznos, no nitko ne zna točan) još gorima od sebe: Herojima spomenute knjige i filma “Barbari pred vratima”, navedenim vlasnicima KKR-a. “Zašto je KKR istovario milijarde, ako nema zarade, a republikanac Henry Kravis nije poznat kao filantrop, nego kao hladna riba s temperamentom velike bijele psine? O tome se može samo nagađati. Činjenica je da novac odlazi iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, a u marginalnom hrvatskom poslovanju otkrivena je porezna nepravilnost koju, međutim, nije lako ukratko objasniti. Stvar je u tome što se osim eksploatacijom kabelskih mreža na Balkanu, United Group kroz svoju United Media diviziju bavi distribucijom sadržaja drugim kabelskim mrežama. Ima osam Sport Klubova (SK) koji se vrte po kafićima, narodnjačkih Grand 1 i Grand 2, kanal Cinemania, Fight Channel i koješta drugo, a na koncu i – sasvim neobična pojava u ovom kontekstu – regionalni njuz-kanal N1 koji u editorialu naginje ulijevo, kao da mu je vlasnik Tsipras, a ne Kravis”, objašnjava u nastavku Kuljiš. “Prava za emitiranje tih kanala hrvatski kabelski operateri (HT, VIP, Iskon…) plaćaju na maltešku adresu jedne od podružnica United Grupe. Kako Malta nije porezna oaza, nego članica EU, s kojom Hrvatska ima sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, porez plaćen u La Valetti (35 posto) računa se kao da je plaćen u “unijaćenoj” Hrvatskoj (također 35 posto). No, Malta ima tu osobitost da stranim firmama koje su kod njih samo registrirane i “papirnato” prisutne, vraća 85 posto poreza, što znači da UB ondje zapravo plaća samo pet posto dobiti, a ostatak odmah prebacuje na Cipar, da novac bude u društvu sa svim ostalim srpskim off-shore parama. U posljednje vrijeme, doduše, to je rearanžirano tako da lova ide u Luksemburg, gdje je apsolutno najveći mutež, pa su ondje osim Šolakovih američkih firmi registrirani i mnogi ruski hedge-fondovi”, kaže Kuljiš.

A odakle ova sintagma o barbarima? Henry Kravis i njegov rođak George R. Roberts, koji su u dilu sa Šolakom, su praktički izumili tzv. “Leveraged buyouot”, odnosno kupovinu kompanije novcem i prihodima te same kompanije. U stvari, radi se o pljački. Na taj način je kupljen (i kasnije uništen) od strane tog dinamičnog dvojca američki div prehrambene i duhanske industrije RJR Nabisco. Knjiga pod naslovom “Barbari pred vratima” koju su napisali istraživački novinari Bryan Burrough i John Helyar se bavi bitkom Rossa Johnsona, CEO-a RJR Nabisca, koji je htio otkupiti dionice od ostalih suvlasnika korporacije.

Njemu su se suprotstavili Kravis i Roberts. Kravis je bio prva osoba s kojom je Johnson razgovarao o modelu LBO otkupa ostalih dioničara, kao s pionirom na tom polju, ali ga je Kravis izdao sklopivši dogovor s American Express-om. Uslijedio je rat oko otkupa dionica kojeg je Johnson izgubio, a Kravis i Roberts su preuzeli Nabisco. No nezgodna strana rata oko otkupa dionica je što je kompanija pri tome zadužena preko svake mjere. Naslov dolazi odatle što je Forstmann, jedan od sudionika kupovine, nazvao Kravisov novac “lažnim drekom od smeća od obveznica” (phoney junk bond crap) i rekao kako su on i njegov brat “stvarni ljudi sa stvarnim novcem”, apelirajući da se zaustavi pirate koji korporacije kupuju nepostojećim novcem i dugovima kod banaka, poput Kravisa: “Mi moramo odgurnuti barbare od vrata našeg grada”, izjavio je.

No barbare nije uspio odgurnuti, a dobri su izgledi da će isti ti barbari, u suradnji s istim takvim barbarima “iz regiona”, preuzeti cijeli hrvatski medijski prostor. A onda bi i Hanžekovićeve tiskovine i Babićev Index mogli izgledati kao oaza istinitog novinarstva, spram onog što ćemo moći gledati na “uglednim” TV stanicama združenih barbara iz SAD i Kragujevca.

Marcel Holjevac : Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari