Pratite nas

Reagiranja

Za barbarska ubojstva u Tovarniku još nitko nije odgovarao

Objavljeno

na

Tovarnik je prije 25 godina dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Imena njih 75 na spomen obilježju trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli. Napad na Tovarnik otpočeo je uoči blagdana Sv. Mateja, zaštitnika župe, i trajao tri dana kada je  22. rujna 1991. godine Tovarnik okupiran. Poslije okupacije sela mnogo je ljudi mučeno i barbarski ubijeno, žene su silovane, veliki broj mještana odveden je u srpske koncentracijske logore, mnoge kuće porušene i spaljene. Porušena je i crkva Sv. Mateja, apostola i evanđelista.

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik, vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu. Još uvijek se traga za četvero Tovarničana.

Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.

Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su da, poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

Ivan Burik – ubojstvo mučenika  

Velečasnom Ivanu Buriku Tovarnik je bio prva i posljednja župa. Bio je zaljubljen u Srijem, a u rodnome mjestu Antuna Gustava Matoša službovao je 28 godina, iako je u više navrata mogao otići. Pogotovo kad je zapucalo, pa kad se Tovarnik iz mjesta pjesnika počeo pretvarati u mjesto ubojica. Župnik, vlč. Ivan Burik ostaje u Tovarniku, zajedno sa župljanima koji još nisu izbjegli. Sve to on je predvidio i izrekao na mladoj misi vlč. Grge Grbešića, 21. srpnja 1991. godine, uoči same agresije.

U tim dramatičnim događanjima snaga i moć Burikovog rasuđivanja dolaze do punoga izražaja. Pokušava oko sebe okupiti preostale župljane i obnoviti srušeno. Osobito se ističe njegovo nastojanje da u pregovorima s oficirima neprijateljske vojske spasi što se spasiti dade. No, sve to suludi jahači Apokalipse sprečavaju ubivši ga mučki, s leđa, u župnome stanu. Ubili su ga oni koji su u njegovim molitvama pred Bogom stajali, ne znajući da time nisu uništili njega, nego sebe upropastili.

Mnogim je župljanima te 1991. godine pomogao da se izvuku na sigurno. No, on nipošto nije želio napustiti Tovarnik, obilazio je one koji su ostali, hrabrio ih i skupa s njima molio. Istina, pod pritiskom agresora bio se privremeno preselio u Sot, u Vojvodinu, kod prijatelja vlč. Petra Šokčevića, no svaki dan se morao po naredbi okupacijskih vlasti vraćati u Tovarnik i prijavljivati u njihovu miliciju.

Velečasni Burik iz Sota se prema okupiranom Tovarniku zadnji put uputio 7. listopada 1991. godine. Došli su po njega i odveli ga da se nikad ne vrati. Bile su mu 63 godine, a to je dob u kojoj je čovjeka teško prevariti. Srce velečasnoga Burika prestalo je kucati 8. listopada 1991. godine. Bio mu je obećan život, a dočekala ga je mučenička smrt. U podrumu župnog ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni”.

Prvi metak je, ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca. I nije ga bilo teško otkriti. Hvalio se poslije po Lovasu kako je “ubio ustaškoga popa”. A i Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Nakon ubojstva mučenika Ivana Burika u njegovo beživotno tijelo pucao i Petronije Stevanović iz Pančeva.

Nakon povratka iz progonstva 1997. godine iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.

Prikrivanje zločina

Slavica Popović jedna od oštečenika i svjedok u sudskom postupku za počinjeni ratni zločin u Tovarniku na Županijskom sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem pod prisegom je posvjedočila, da je nekoliko dana skrivala ranjenog supruga Marijana zajedno sa svekrvom. Onda je došao dr. Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli su ga.

Slavica Popović novinaru jednog dnevnog lista 2013. detaljno je svjedočila „da je Vojislav Stanimirović organizirao odvođenje njenog ranjenog supruga hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz obiteljske kuće u Tovarniku početkom listopada 1991. godine i tada je rekao da Marijana traže već dva dana jer on je ratni zarobljenik. Stanimirović je bio u zelenoj vojnoj odori i imao je pištolj. Rekao joj je da će poslati milicajce po njega i ubrzo su stvarno došla trojica naoružanih i odvela ga u auto, posjela ga na zadnje sjedište između dvojice, a ovaj treći je vozio. Slavici su rekli da ga voze u Srijemsku Mitrovicu na liječenje, ali od tada ga više nikada nije vidjela. Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu. Danima nakon što je Marijan odveden, dr. Ljeposava Stanimirović mi je lagala kako je moj suprug u Sremskoj Mitrovici i da se oporavlje, a u to vrijeme on je već bio ubijen“.

Kada smo se vratili iz progonstva, ekipa za ekshumacije Ivana Grujića tražila je bezuspješno njegovo tijelo, svjedoči Slavica Popović koja od jeseni 1991. godine ne zna za sudbinu svoga supruga Marijana koji je kada je ubijen imao 48 godina.

Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandata saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.

Njih svo troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za počinjenje ratnog zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na sramotnih 42 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima. No, najgore je što se nikome od neprovomoćno osuđeni na teret ne stavlja niti jedno ubojstvo u Tovarniku, a nalogodavci tih zločina i danas šeću slobodni.

Sramotno je da optužnicom za počinjeni ratni zločin u Tovarniku nisu „namjerno“ obuhvaćeni najodgovorniji. Tu prije svega mislimo na zapovjednike tzv. JNA i milicije tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prije svih na generala tzv. JNA Dušana Lončara (73) bivšeg komandanta 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade tzv. JNA, Borislava Bogunovića ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegova zamjenika Savu Ivanovića, komandira milicije Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, njegovu suprugu dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.

Za pravosudnu akciju, međutim, nikad nije kasno. Evo, recimo, već sutra. Sutra je, naime, u Hrvatskoj radni dan.

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

Objavljeno

na

Objavio

“Otpužbe LGBT udruge Domino u potpunosti su neutemeljene te nastavljaju medijsku kampanju blaćenja dr. Markić i udruge U ime obitelji”, poručuju iz udruge nakon vijesti da je udruga Domino podnijela kaznenu prijavu protiv udruge “U ime obitelji” i njezine čelnice Željke Markić zbog “sumnje da su počinili subvencijsku prijevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva”.

Priopćenje udruge U ime obitelji donosimo u cijelosti:

“Otpužbe LGBT udruge Domino u potpunosti su neutemeljene te nastavljaju medijsku kampanju blaćenja dr. Markić i udruge U ime obitelji.

Naime, udruga U ime obitelji je sukladno uvjetima natječaja dostavila Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva sve potrebne dokumente, uključujući i uvjerenje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu da se protiv predsjednice udruge, gđe Željke Markić, ne vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti.

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijiima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015).

Kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Udruga U ime obitelji već je 4 godine aktivna u civilnom društvu, a u aktivnosti udruge uključene su tisuće volontera. U ime obitelji je od prvog građanskog referenduma o braku do danas organizirala izjašnjavanje građana za referendum o promjeni izbornog sustava, za što je dobila podršku više od 380 000 hrvatskih birača.

U ime obitelji je udruga sa najvećim brojem promatrača na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, podnijela je zakonski prijedlog za zaštitu prava radnika na neradnu ili odlično plaćenu nedjelju te sustavno radi na promicanju prava na život svakog čovjeka, od začeća do prirodne smrti, promicanju braka i obitelji te zaštiti prava žena na potporu države u uravnoteživanju njihovog profesionalnog i privatnog života, zaštiti ljudskih prava, suočavanju sa posljedicama totalitarnih režima i dr.

Udruga U ime obitelji svoje aktivnosti kroz 4 godine najvećim dijelom financira donacijama građana, a ove je godine po prvi puta dobila institucionalnu podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva u iznosu od 139,280 kuna godišnje, kroz razdoblje od 3 godine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

FERALOVSKA RELIKVIJA – Predrag na sedmom nebu

Objavljeno

na

Objavio

Malo je onih koji ne znaju za ljevičarsko-liberalistički novi art umjetnosti kojom opravdavaju ismijavanje ubijenih, umrlih i živih ideoloških, svjetonazorskih i inih neistomišljenika hrvatskog domoljubnog, kulturološkog i katoličkog predznaka. Kako se postaviti naspram takvih mrzitelja koji su preminuli, ili žale svoje preminule dok istovremeno bez pijeteta vrijeđaju poginule hrvatske branitelje, a njihove žena kurvama prave? U to ime u svojim filmovima ne libe se ponižavati čak niti maloljetnu djecu poginulih branitelja.

Zarobljeni u apsurdno-perverznoj simbiozi ljubavi i mržnje oni slave veleizdajnike poput Stjepana Mesića. Istovremeno opravdano mrze nacizam i patološki vole komunistički totalitarizam sa svim njegovim zločinima. Da je nekim slučajem tijekom WWII ISIL protiv nacista ratovao hrvatska crveno-liberalistička anomalija danas bi i islamističke fašiste kao humaniste i demokrate slavila, a Abu Bakr Al-Baghdadi bio bi rame uz rame Titu.

Sva navedena gnjusoba u hrvatskom Međuzemlju dolazi iz njihove mračne naseobine Mordor. Džabe sami sebe eufemizmom nazivaju socijaldemokracijom i liberalima jer su u stvarnosti tek titoisti, komunisti, proleteri, marxisti, jugonostalgičari, antikristi …..

Podučiti ih jest kršćanski, humanistički i demokratski ali oni taj jezik ne razumiju. Zbog toga, koliko god to apsurdno zvučalo, poduka je moguća samo na jeziku njihove mrziteljske umjetnosti. Nisu valjda sloboda govora i mrziteljska umjetnosti isključivo samo njihovo pravo, a naše pravo tek konzumiranje njihove kake. Možda progledaju kad na svojoj koži osjete otrov vlastitih riječi.

Na njihovom jeziku rečeno – Nakon duge i teške bolesti ljevičarsko-liberalističku scenu ipak je iznenada iznenadila „iznenadna“ smrt njihove perjanice Predraga Lucića. Nije mala stvar kada umre netko tko je bio jedna od glavnih tipkovnica Ferala, institucije za mržnju Hrvatske, Hrvata i svega drugog što nosi hrvatski i kršćanski predznak. Visoko kotirati na antihrvatskoj sceni ne možete ako niste zastranili kao u Splitu preminuli. Splitskim slengom talijanštine rečeno – alekinavni manjun i bevadur, ćakulasti beštimadur, macaomin i brontulon, anzoleto koji se trudio impaštat se, barufant grezun, kagalo pegulan, šporkuja šempjo, samo ne šinjor. Izdajnik i veleizdajnik ostavit ćemo na hrvatskom jeziku.

Kada bi ovakvom pokojniku na zadnjem oproštaju nazočila samo njegova obitelj i rodbina onda bi ljudski pijetet dobio šansu. Ali ako i na groblju naletiš na mrziteljsko krdo s kojim je pokojnik za života antihrvatski ludovao, u tom slučaju i kod pape pijetet ustukne.

Je li ovako pisanje posprdavanje, vrijeđanje i ismijavanje njihovih umrlih? Ne to je upravo ona sloboda govora kojom se crveno-liberalistička i bošnjakistanska elita posprdavala, cerekala i slavila smrt predsjednika Tuđmana „krivoustog“, ministra Gojka Šuška i hrvatskog heroja generala Slobodana Praljka. To su oni mediji koji su dan prije haaške presude svojim tekstovima gen. Gotovini i Markaču presudili da su ratni zločinci, a kada su generali pak oslobođeni razočarali su se istim onim intenzitetom kojim su slavili sramnu presudu „Hrvatskoj šestorci“. Taj dan svi su oni veselo nazdravljali i mrtvog generala ismijavali.

 “Zbog čega su pojedini ljudi tako odvratni? Zbog čega im ništa nije sveto? Hoće li se neko popišati i na njihov grob kao što oni pišaju po internetu takve ode radosti zbog smrti jednog čovjeka? To se uvijek upitam kada umre neka naša poznata osoba. I onda na raznim forumima i ispod tekstova o njegovoj smrti krenu nepametni izljevi internetskih trolova koji se raduju što je jedna osoba upravo ispustila dušu, a pritom je i jako patila. Štoviše likuju, pišu da će “zavrtit janje”. Prije su se takve spodobe – koje jedva čekaju nečiju smrt – krile ispod lažnih profila, međutim sada te hijene i javno, bez skrivanja imena i prezimena pišu takve bljuvotine koje papir (a i internet) ne trpe.”  – jecajući na naslovnici Slobodne Dalmacije negodovao je anonimni trol S.J.T – Slavni Jole Tito.

Nije trol S.J.T. negodovao zbog ismijavanja, slavljenja i morbidnih viceva o smrti hrvatskog predsjednika, ministra i generala nego preventivno poradi umrlog feralovca.

Aca Stanković, doživotni voditelj emisije Nu2 – par excellence primjer kako se gostima neistomišljenicima upada u riječ i maltretira ih višestrukim ponavljanjem jednog te istog pitanja sve dok ne dobije željeni odgovor crvene boje – također se sjetio poručiti “Zaustavite mržnju u medijima”. Nije nabrojao niti jednu mržnju njegovih gostiju istomišljenika iz ljevičarsko-kokardaško-liberalističkog tabora nego samo desnih hrvatskih grješnika.

Eto, domoljubna Hrvatska i Hrvati nisu zbog predrago preminulog „zavrtili janje“. Drugovi i drugarice sigurno hoće. Na komemoracijama diljem Hrvatske već jesu mljackali i borbene pjevali. Nastavit će na brojnim večerima Predragove poezije, večerima Predragovih kolumna, večerima … ma tko jebe čega, bitni su oni, džabaluk krkanluk, lokanje, guzičarenje, a onda siti i napiti pogledom nadesno škripi zubima i mrzi.

Hoćemo li ljevičarskim trolovima oprostiti što nisu opominjali Antu Kiblu za hrvatska “gnjila trupla” s Križnog putu? Vesnu Pusić koja bi ih svejedno ubila, bilo suđenje ili ne? Ili SDP-ovog suradnika Nenada Horvata koji bi sadašnje vrijeme u `45. vratio jer se postupanjem po kratkom postupku Hrvatskoj ne bi `90. i neovisnost dogodili? Ili oprostiti mržnju Marka Rakara, člana Josipovićeva izbornog stožera, koji je hrvatske branitelje usporedio s Ku Klux Klanom? Šutnju kada zagrebački student iz Siska prijeti kako će zaklati ljevičarske neistomišljenike? Ima li mjesta pod istim krovom za one što su naručili TNT eksploziv kako bi njime srušili katoličku crkvu i u njoj ubili sklonjene branitelje?  Može li se uopće opisati mržnja s kojom su crveno-liberalistički Gollumi ismijavali i ponižavali relikvije sv. Leopolda Mandića? Čije relikvije danas oni nosaju po komemoracijama diljem Hrvatske?

Ako je i od privilegiranih i zaštićenih trolova, previše je.

Ljevičarsko-liberalistički trolovi uspjeli su dokazati kako njihova minorna manjina ne može živjeti na istom placu s hrvatskom apsolutnom većinom.  To isto  je točno potvrdio ljevičarski predator i bivši premijer Zoran Milanović – Mi ili oni.

Nepremostivim razlikama ne može pomoći čak ni za kozmetičke potrebe na pogrebu  jednokratno unajmljeni stric svećenik jer feralovci su svojim mrziteljskim pisanjem u samim sebi ubili i Boga i Hrvata.

Datum kad je feralovac umor i na onaj svijet Titu ponio štafetu mladosti, Hrvati ne će po njemu u kalendaru crvenom bojom obojiti nego će taj datum ubuduće obilježavati kao Dan kada je umrlo Mrtvo more.

Filip Antunović

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari