Pratite nas

Povijesnice

Barbarsko razaranje i herojska obrana Dubrovnika – 6. Prosinca 1991.

Objavljeno

na

6. prosinca 1991. godine ostat će zabilježen kao jedan od najtežih dana u povijesti Dubrovnika, ali i dan kad je biser hrvatskoga Jadrana obranjen besprimjernom žrtvom i naporima njegovih hrabrih branitelja.

Napad srpsko-crnogorske zločinačke horde sastavljene od tadašnje “JNA”, njezinih “rezervista”, te četničkih i dobrovoljačkih skupina, na blagdan Svetoga Nikole (zaštitnika pomoraca) te 1991., započeo je u 5 sati i 40 minuta iz svih raspoloživih oruđa i trajao je cijeli dan. Razaranja nije pošteđena ni jezgra Starog Grada koji je Poveljom UNESCO-a zaštićen kao dio svjetske kulturne baštine. Na taj dio Dubrovnika palo je oko 2.000 granata.

Unatoč brojnim protestima iz svijeta, zločinci su nastavili sa svojom destrukcijom, dok je njihova propaganda putem medija plasirala laži o tomu kako “ustaše u Dubrovniku pale automobilske gume” i negirala bilo kakve napade na grad. Barbare nije zaustavilo ni to što su zidine Starog Grada i sve značajnije građevine bile vidno označene zastavama UNESCO-a.

Srpsko-crnogorski propagandisti izmišljali su bjesomučne laži ne bi li prikrili svoj zločinački pohod na jug Hrvatske, pa su tako njihovi mediji plasirali nevjerojatne priče – od toga da se u Dubrovniku “masovno ubijaju Srbi” do blasfemičnih tvrdnji kako su se u gradu okupile “horde krvožednih ustaša, među kojima su i Kurdi”.

Najžešće udare trpjeli su naselja Nuncijat i Sustjepan, te hotel Belvedere i utvrda Imperial.

Odnos agresorskih snaga i branitelja bio je 20:1 u korist agresora koji je raspolagao i s neusporedivo jačom silom i vatrenom moći.

Unatoč svemu, hrabri hrvatski vitezovi uspjeli su uspješno obraniti ključnu stratešku točku: brdo Srđ iznad grada, čijim bi zauzimanjem Dubrovnik pao u gotovo bezizlaznu situaciju. Teške borbe za utvrdu na Srđu završile su trijumfom malobrojnih branitelja koji su u popodnevnim satima uspjeli odbiti posljednji napad daleko brojnijih i bolje naoružanih četnika i jugovojske.

“JRM” je s mora tukla čak i hotele gdje su bili smješteni naši prognanici iz Konavla, Cavtata i Župe dubrovačke (na Lapadu, Babinom Kuku, te hotele Belvedere, Libertas). Sa svojim brodovima kretali su se od Koločepskog kanala sve do Slanog i mitraljirali objekte na obali, te pucali na sve što se miče cestama u priobalju.

U gašenju požara koji je izazvan topničkim napadima u hotelu Libertas (pretrpanom prognanicima), poginula su trojica vatrogasaca. Ukupno je smrtno stradalo 14 civila, dok je 52 ranjeno.

Obrana grada i brda Srđ tog 6. prosinca 1991. godine bili su prekretnica u ratu na tom području.

Nakon toga, agresor nije više uspio osvojiti ni pedalj hrvatske zemlje, dok je moral naših branitelja rastao iz dana u dan, sve do konačne pobjede. Hrvatska vojska je u svome silovitom udaru 26. svibnja 1992. deblokirala grad, a borbe su nastavljene i dalje, sve dok agresor nije potpuno poražen i potisnut u dubinu teritorija, uz zauzimanje strateških pozicija s kojih se osiguravalo šire područje Dubrovnika, Cavtata, Konavala i Župe dubrovačke.

Borbe su se vodile sve do listopada i u njima je poginulo 240 hrvatskih vojnika. Oslobođeno je 1.200 četvornih kilometara okupiranog područja i u svoje opljačkane i većinom devastirane ili spaljene domove vratilo se oko 20.000 prognanika.

Pored 240 vojnika, tijekom opsade grada (koja je trajala od 1. listopada 1991. godine do 26. svibnja 1992. – dakle, gotovo 8 mjeseci), u obrani je poginulo između 82 i 88 civila, dok je jedan broj branitelja bio odveden u zloglasni crnogorski logor Morinj, gdje su zvjerski mučeni i ubijani.

Više od godinu dana vodile su se ogorčene bitke, kako za grad i okolicu, tako i na položajima u širem rajonu općine Trebinje. Hrvatsko selo Ravno (u BiH) i pogranično mjesto Čepikuće (u zapadnom dijelu dubrovačke općine) bili su izloženi agresiji u isto vrijeme kad je krenula invazija na Dubrovnik, od 1. listopada 1991. godine nadalje. Ostat će zabilježeno da je na strateški najvažnijem smjeru izuzetno bitnom za obranu krajnjeg hrvatskog juga (kod Čepikuća) oko 70 hrvatskih branitelja zaustavilo prodore neprijatelja koji je angažirao preko 400 vojnika, uz značajnu potporu tenkova, topova i drugih oruđa, čime se osujećen i spriječen plan odsijecanja ovog dijela teritorija od ostatka Hrvatske.

Epopeja obrane i oslobađanja grada Dubrovnika i juga naše Domovine ostat će zapamćena po brutalnosti i nečovječnosti srpsko-crnogorskog agresora, ali i po neslomljivosti, snazi, hrabrosti i odlučnosti hrvatskog čovjeka kojemu je sloboda uvijek bila svetinja.

Vječni pomen žrtvama dubrovačkog područja:

“O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!”

Memento svima koji su svoje živote dali za Domovinu.

Počivali u miru Božjem.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993 – Otvoren pontonski most u Maslenici (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Fotoarhiva HVGI-ja

Civilni zrakoplov s najvišim predstavnicima hrvatske države, predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom i premijerom Nikicom Valentićem, sletio je 18. srpnja 1993. u zadarsku zračnu luku Zemunik. Istoga dana predsjednik Tuđman svečano je otvorio pontonski most kod Novskog ždrila.

Bio je to važan događaj za prometno povezivanje južne i sjeverne Hrvatske, te jedan od prvih koraka koji su vodili reintegraciji okupiranih hrvatskih područja.

Dan prije, 17. srpnja, u Erdutu je između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih srpskih vlasti iz Knina potpisan sporazum kojim se trebalo omogućiti daljnje neometano postavljanje mosta na Maslenici.

Dokument je s hrvatske strane potpisao ministar prometa Ivica Mudrinić. Srpska je strana insistirala da se u blizini budućeg mosta ne smiju nalaziti predstavnici hrvatske policije i vojske.

Zbog toga je u sporazumu, između ostalog, stajalo da na području aerodroma Zemunik, brane Peruče i pontonskog mosta na Maslenici javni red i sigurnost mogu kontrolirati samo predstavnici UNPROFOR-a.

No, događaji idućeg dana na aerodromu Zemunik pokazali su kako je Hrvatska odlučna u želji da vrati silom oteta područja.

Mnogobrojni predstavnici europskih i svjetskih organizacija i zemalja, koji su prisustvovali svečanostima u Zemuniku i Maslenici, dokazali su da Hrvatska ima punu potporu za svoje želje.

(HRT)

 

Operacija Maslenica – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Prvi napad oklopa tkz ‘JNA’ u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Tenkovi tkz “Jugoslavenske narodne armije” na Banovini su 15. srpnja 1991. napali policijsku ispostavu u Kraljevčanima, pri čemu su uništili više kuća.

Od mnogih načina kojima su dotad pomagali napade srpskih pobunjenika, ovo pružanje oružane pomoći neuspješnim osvajačkim pokušajima Srba razlikuje se po tome što je to bio prvi izravni napad tenkova JNA na neki hrvatski položaj.

Srbi iz okolnih sela oružano su provocirali, no 13. srpnja počeli su otvoreno napadati. Tog dana, pod krinkom uspostave takozvane tampon-zone, selo je okružila tenkovska jedinica 622. motorizirane brigade iz Petrinje.

Nakon dva dana neuspješnih minobacačkih i pješačkih napada specijalaca JNA i lokalnih pobunjenika, potpukovnik Stanko Letić rano ujutro 15. srpnja zapovjedio je otvaranje tenkovske vatre, pri čemu su poginuli Zvonko Mikolčević i Dubravko Pukšec.

Hrvatski policajci, malobrojni gardisti i domaći branitelji, neopremljeni za protuoklopnu borbu, bili su prisiljeni na povlačenje i izvlačenje ranjenih.

Nakon što su s pomoću tenkova srpski pobunjenici zauzeli Hrvatski Čuntić, Prnjavor Čuntićki, Kraljevčane i Dragotince, a time i cijelu Zrinsku goru, slijedio je pokolj hrvatskog stanovništva koje nije htjelo poći u zbjeg.

Pobunjenici su pobili desetak civila, uglavnom staraca, a sela su opljačkana i zapaljena, kao i župna crkva i franjevački samostan svetog Antuna.

Ratoborni potpukovnik Letić pred kamerama je objašnjavao da je „odmazda nad ustašama“ počinjena da se pokaže moć nakon neuspjeha JNA u Sloveniji.

Zapravo, bio je to prvi korak u osvajanju Petrinje, pri čemu je nekoliko nastanjenih hrvatskih sela bilo zapreka koju je valjalo ukloniti. Da je napad organiziran upravo u režiji JNA, u pisanim izvješćima potvrdio je i zapovjednik garnizona u Petrinji, pukovnik Slobodan Tarbuk. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari