Pratite nas

Povijesnice

Barbarsko razaranje i herojska obrana Dubrovnika – 6. Prosinca 1991.

Objavljeno

na

6. prosinca 1991. godine ostat će zabilježen kao jedan od najtežih dana u povijesti Dubrovnika, ali i dan kad je biser hrvatskoga Jadrana obranjen besprimjernom žrtvom i naporima njegovih hrabrih branitelja.

Napad srpsko-crnogorske zločinačke horde sastavljene od tadašnje “JNA”, njezinih “rezervista”, te četničkih i dobrovoljačkih skupina, na blagdan Svetoga Nikole (zaštitnika pomoraca) te 1991., započeo je u 5 sati i 40 minuta iz svih raspoloživih oruđa i trajao je cijeli dan. Razaranja nije pošteđena ni jezgra Starog Grada koji je Poveljom UNESCO-a zaštićen kao dio svjetske kulturne baštine. Na taj dio Dubrovnika palo je oko 2.000 granata.

Unatoč brojnim protestima iz svijeta, zločinci su nastavili sa svojom destrukcijom, dok je njihova propaganda putem medija plasirala laži o tomu kako “ustaše u Dubrovniku pale automobilske gume” i negirala bilo kakve napade na grad. Barbare nije zaustavilo ni to što su zidine Starog Grada i sve značajnije građevine bile vidno označene zastavama UNESCO-a.

Srpsko-crnogorski propagandisti izmišljali su bjesomučne laži ne bi li prikrili svoj zločinački pohod na jug Hrvatske, pa su tako njihovi mediji plasirali nevjerojatne priče – od toga da se u Dubrovniku “masovno ubijaju Srbi” do blasfemičnih tvrdnji kako su se u gradu okupile “horde krvožednih ustaša, među kojima su i Kurdi”.

Najžešće udare trpjeli su naselja Nuncijat i Sustjepan, te hotel Belvedere i utvrda Imperial.

Odnos agresorskih snaga i branitelja bio je 20:1 u korist agresora koji je raspolagao i s neusporedivo jačom silom i vatrenom moći.

Unatoč svemu, hrabri hrvatski vitezovi uspjeli su uspješno obraniti ključnu stratešku točku: brdo Srđ iznad grada, čijim bi zauzimanjem Dubrovnik pao u gotovo bezizlaznu situaciju. Teške borbe za utvrdu na Srđu završile su trijumfom malobrojnih branitelja koji su u popodnevnim satima uspjeli odbiti posljednji napad daleko brojnijih i bolje naoružanih četnika i jugovojske.

“JRM” je s mora tukla čak i hotele gdje su bili smješteni naši prognanici iz Konavla, Cavtata i Župe dubrovačke (na Lapadu, Babinom Kuku, te hotele Belvedere, Libertas). Sa svojim brodovima kretali su se od Koločepskog kanala sve do Slanog i mitraljirali objekte na obali, te pucali na sve što se miče cestama u priobalju.

U gašenju požara koji je izazvan topničkim napadima u hotelu Libertas (pretrpanom prognanicima), poginula su trojica vatrogasaca. Ukupno je smrtno stradalo 14 civila, dok je 52 ranjeno.

Obrana grada i brda Srđ tog 6. prosinca 1991. godine bili su prekretnica u ratu na tom području.

Nakon toga, agresor nije više uspio osvojiti ni pedalj hrvatske zemlje, dok je moral naših branitelja rastao iz dana u dan, sve do konačne pobjede. Hrvatska vojska je u svome silovitom udaru 26. svibnja 1992. deblokirala grad, a borbe su nastavljene i dalje, sve dok agresor nije potpuno poražen i potisnut u dubinu teritorija, uz zauzimanje strateških pozicija s kojih se osiguravalo šire područje Dubrovnika, Cavtata, Konavala i Župe dubrovačke.

Borbe su se vodile sve do listopada i u njima je poginulo 240 hrvatskih vojnika. Oslobođeno je 1.200 četvornih kilometara okupiranog područja i u svoje opljačkane i većinom devastirane ili spaljene domove vratilo se oko 20.000 prognanika.

Pored 240 vojnika, tijekom opsade grada (koja je trajala od 1. listopada 1991. godine do 26. svibnja 1992. – dakle, gotovo 8 mjeseci), u obrani je poginulo između 82 i 88 civila, dok je jedan broj branitelja bio odveden u zloglasni crnogorski logor Morinj, gdje su zvjerski mučeni i ubijani.

Više od godinu dana vodile su se ogorčene bitke, kako za grad i okolicu, tako i na položajima u širem rajonu općine Trebinje. Hrvatsko selo Ravno (u BiH) i pogranično mjesto Čepikuće (u zapadnom dijelu dubrovačke općine) bili su izloženi agresiji u isto vrijeme kad je krenula invazija na Dubrovnik, od 1. listopada 1991. godine nadalje. Ostat će zabilježeno da je na strateški najvažnijem smjeru izuzetno bitnom za obranu krajnjeg hrvatskog juga (kod Čepikuća) oko 70 hrvatskih branitelja zaustavilo prodore neprijatelja koji je angažirao preko 400 vojnika, uz značajnu potporu tenkova, topova i drugih oruđa, čime se osujećen i spriječen plan odsijecanja ovog dijela teritorija od ostatka Hrvatske.

Epopeja obrane i oslobađanja grada Dubrovnika i juga naše Domovine ostat će zapamćena po brutalnosti i nečovječnosti srpsko-crnogorskog agresora, ali i po neslomljivosti, snazi, hrabrosti i odlučnosti hrvatskog čovjeka kojemu je sloboda uvijek bila svetinja.

Vječni pomen žrtvama dubrovačkog područja:

“O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!”

Memento svima koji su svoje živote dali za Domovinu.

Počivali u miru Božjem.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. prosinca 1991. – VRO ‘Đavolja greda’ poznatija pod nazivom ‘Kopački rit’

Objavljeno

na

Objavio

Niti jedan pedalj hrvatskog teritorija neprijatelj više nije okupirao na ovoj istočnoj bojišnici i na taj način vratio se moral i hrvatskoj vojsci i stanovništvu u gradu Osijeku

Prije točno 27 godina vojno-redarstvenom akcijom “Đavolja greda” poznatijom pod nazivom “Kopački rit” spriječen je daljni prodor neprijateljskih snaga nakon pada Vukovara i obranjen Osijek.

Nakon okupacije Paulina Dvora 16. prosinca 1991., odnosno nakon što su srpske postrojbe izbile na lijevu obalu Drave i nasuprot Donjogradskom groblju, Luci Tranzit i Nemetinu, hrvatska strana morala je krenuti u protunapad.

Naime, prednji kraj obrane Osijeka sada je bio izložen izravnoj vatri s boka, dok je istočni dio grada bio izložen u cijelosti.

Štoviše, preko Kopačkog rita agresoru se otvarala mogućnost povezivanja sa snagama istočno od Osijeka, a kako je bila riječ o području prohodnom za tenkove, postojala je čak i opasnost od presijecanja grada na dva dijela.

Stoga je cilj akcije „Đavolja greda“ bio potisnuti agresora sa šireg prostora Kopačkog rita i proširiti zonu obrane na lijevoj obali Drave, i kako bi se onemogućio prilaz sjevernim dijelovima grada.

No, agresorske snage bile su vrlo dobro ukopane i opremljene, te su imale dobre izvore informacija, zbog čega je već u prvom sukobu 16. prosinca bilo žrtava na hrvatskoj strani.

Stoga je udar 18. prosinca 1991. izveden u strogo kontroliranim uvjetima, a komuniciralo se isključivo u šiframa motorolama i telefonom.

Nositelj akcije bila je 135. brigada, zatim dijelovi specijalne policijske jedinice Orao, topništvo i 1. bojna 160. brigade, vod specijalne postrojbe Bojna Frankopan, pripadnici policije iz Belog Manastira, te riječna ratna flotila.

Nakon izviđanja i topničke pripreme, hrvatske postrojbe potpuno su porazile okupatora.

Još istog jutra zapovjednik osječke obrane Branimir Glavaš obišao je teren i čestitao im. U oslobađanju je poginulo 8 hrvatskih branitelja, a akcija „Đavolja Greda“ pamti se kao prvi ofenzivni uspjeh hrvatskih postrojbi na istočnoslavonskom bojištu.

Zaplijenjena je pritom veća količina oružja i opreme, a srpske snage više nisu napredovale na tom dijelu bojišnice te je Osijek do kraja rata ostao nepokoreni grad.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. prosinca – Spomendan bl. Drinskih mučenica

Objavljeno

na

Objavio

Spomendan bl. Drinskih mučenica

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari