Pratite nas

Kolumne

Baš grozne vijesti – još jedan veliki uspjeh Hrvatske!

Objavljeno

na

Ako su Hrvati u svojoj povijesti imali priliku nešto naučiti na vlastitoj koži, onda je to da moć diplomacije nipošto ne treba podcijeniti. Ne posveti li dovoljno pozornosti tom skliskom području političkog djelovanja, mali narod lako stignu velike nesreće – od glavosjeka vođa 1671. u Bečkom Novom Mjestu, preko Križnog puta u poraću Drugog svjetskog rata, sve do haaške kalvarije istaknutih hrvatskih ljudi početkom 21. stoljeća. Zato izbor ministrice Marije Pejčinović Burić na mjesto glavne tajnice Vijeća Europe – organizacije koja okuplja 47 zemalja Europe, pored svih članica Europske unije tu su i Rusija i Turska – dobronamjerne i one koji olako ne zanemaruju povijesno iskustvo veseli.

Kad “Rusima” zasmeta otac “Srbin” i muž “Crnogorac”

A nisu baš svi takvi. Uz Slovence, koji su od Hrvatske doživjeli još jedan, već tko zna koji po redu teški diplomatski euro-poraz u zadnjih nekoliko godina – spomenimo tek pljuske oko arbitražnog spora i neželjeni im tretman Lex Agrokor od strane europskih institucija – srditost se osjeća i kod nekih u Hrvatskoj, onih koji ništa nalik takvu poslu nikad nisu radili, a ipak sve o njemu znaju. Igrom slučaja, riječ je baš o onima koji bi bilateralne sporove sa Srbijom rješavali na isti način kako ih je pokušala riješiti Slovenija s Hrvatskom, onima nesposobnima učiti i na vlastitim greškama, a kamoli na tuđim.

U njih se komunistički mentalitet zapekao čvršće nego u većine bioloških potomaka komunističkih glavešina, komesara i aparatčika. Štoviše, toliko se skorio da se još jedini služe komunizmu svojstvenom metodologijom i terminologijom. Bez srama se pozivaju na narod, pa još nastupaju u ime naroda unatoč tome što im postotak glasova na izborima ne prelazi onaj Komunističke partije Jugoslavije kad je prije stotinjak godina debitirala na višestranačkim izborima (nekih 8%). Dosljedno tomu, stavljajući u prvi plan informaciju kako će gđa Pejčinović Burić na novom radnom mjestu zarađivati 300 tisuća eura godišnje, igraju na staru komunističku ješku – izazivanje zavisti. Drevna je to i pouzdana droga koja nalazi ovisnike u onima kojima od tuđe visoke plaće teže pada tek kad netko svoju djedovinu obnovi i stavi u gospodarsku funkciju, dok se njihova guši u šikari i drači. Uz to, riječ je o iznimno zahvalnom grijehu za ljubitelje nereda jer tjera na rušilačku akciju, za razliku od lijenosti, napose one intelektualne, s kojom se ipak tako prirodno nadopunjuje i upotpunjava.

Glasovi iz srodne ćelije spočitavaju ministrici Pejčinović Burić srpsko porijeklo po ocu, iako ne treba uložiti puno truda kako bi se utvrdilo da su Pejčinovići u Varešu – odakle ministrica, inače odrasla u Klobuku kod Ljubuškog, vuče korijen – Hrvati. Primjerice, predsjednik tamošnjeg HVO-a bio je Anto Pejčinović. A kad su ju već željeli ocrniti, mogli su se barem poslužiti slutnjom da komunistički režim u ljubuško selo malo koje je već i prije tri ministra dalo, nije za učitelje, što su ministričini roditelji bili, mogao poslati koga god. No, podmetanje o ocu Srbinu bolje se uklopilo u kombinaciju s televizijskom snimkom na kojoj se Pejčinović Burić gledateljima u Srbiji obraća na srpskom jeziku spominjući da je rok za neku zadaću do jula a ne do srpnja, što Srbi doista ne bi razumjeli. A što onda žele poručiti ti revni domoljubi ustrajavanjem na tome da je ministrica trebala na srpskoj televiziji govoriti hrvatski? Da je riječ o istom jeziku, samo što ga oni zovu onako, a mi ovako?

Eh, što joj je otac Srbin, ali kako nesreća nikad ne dolazi sama, etno-istraživači su otkrili i da joj je muž Crnogorac. Ne ćemo sad ulaziti u to je li Crnogorac toliko koliko joj je otac Srbin, budući Burića, iako su ogromnom većinom Hrvati, doista ima i Crnogoraca. Radije ćemo podsjetiti kako je ministričin muž došao u žarište javnosti radi poslovnih veza s potencijalnim investitorom u projekt termoelektrane na Peruči, čija bi realizacija izvjesno smanjila energetsku ovisnost Hrvatske o Rusiji. Iz toga je vidljivo da je g. Burić, što je da je, postupao suverenistički, barem s hrvatske točke gledišta, dok su oni koji sebe nazivaju suverenistima tada digli galamu i taj projekt, baš kao prethodno i onaj iste vrste u Pločama, učinkovito spriječili. Samo, čiji su to onda suverenisti? Hrvatski, kako sami za sebe kažu? Ili možda ruski kako pokazuje njihovo djelovanje? Ako je posrijedi potonje, isplatili su se do zadnje kopjejke. Ako nije, isplatili su se još više, jer su posao u korist ruskih energetskih interesa odradili džabe.

Kako to u naglavce izvrnutom svijetu obično bude, što su optužbe bizarnije, poglavito ako se doimlju poput folova kao prepisanih iz priručnika lenjingradske tvornice trolova, to se bolje primaju. Jedan je mudrac tako razotkrio ministricu s prstima u pekmezu. Jer sama se odala izjavivši kako se zadnjih 6 mjeseci intenzivno pripremala za novu dužnost. “Nezavisni” istraživač zabrinuto se pita a tko je onda sve to vrijeme radio njezin ministarski posao i treba li zato vratiti sve plaće koje je u međuvremenu primila, insinuirajući kako je sve to radila gledajući samo sebe, državi iza leđa,. No, ako je tako, kako to da je predsjednik Vlade Plenković potvrdio da je državni aparat itekako bio angažiran u lobiranju i promociji ministričine kandidature? A da možda s pozicije nacionalnog interesa nije procijenjeno poželjnim i isplativim boriti se za to bitno mjesto na međunarodnoj šahovskoj ploči? Uostalom, da je nebitno, zašto bi se drugi za njega borili? A nisu li onda, s obzirom da je cilj postignut, svi uključeni zaslužili prigodne nagrade umjesto da vraćaju plaće? No, u izvrnutom svijetu vlada uvrnuta logika – kad radiš na korist državnog interesa, moraš platiti odštetu. A kad netko radi na njegovu štetu, opet oni koji su mu na korist moraju platiti političku štetu i novčanu odštetu (recimo, u slučaju Uljanik).

(Ne)očekivana primjena Istanbulske konvencije

Zacijelo vrhunac optužaba na račun “častohlepne” ministrice, ali i Andreja Plenkovića, predstavlja tvrdnja kako je ministričina pozicija u Europi ostvarena u zamjenu za verifikaciju Istanbulske konvencije, u kojoj dio javnosti vidi utjelovljenje zloglasne rodne ideologije. No, to ne stoji već i stoga što se usvajanje Istanbulske konvencije (uz ogradu od primjene u smislu rodne ideologije) Hrvatskoj već odavno isplatilo – kroz ugradnju Lex Agrokor u europsku pravnu stečevinu i njegovu zaštitu na relevantnim međunarodnim sudovima, te osjetno poboljšanje hrvatskog položaja u arbitražnom sporovima sa Slovenijom i Mađarskom (MOL- INA). Ministričin i hrvatski uspjeh je samo bonus na navedeno i čvrst temelj za ubiranje novih plodova u međunarodnoj diplomatskoj utakmici.

Zanimljivo je primijetiti i kako rodne ideologije u onom smislu u kojem se njome uzbunjivala javnost, a odnosi se na pravo na izbor spola, u Istanbulskoj konvenciji nema. Ali je zato ima u hrvatskom Zakonu o maticama koji izrijekom omogućuje administrativnu promjenu spola, kako uslijed fizičke promjene spola, tako i osobnog osjećaja života u drugom rodnom identitetu, a kojeg je donijela Milanovićeva vlada pred izbore 2015. Tada od sto glasa, glasa čuti nije bilo. Snom pravednika odrijemali su zakonsko uvođenje očitog oblika rodne ideologije.

U središtu Istanbulske konvencije je nastojanje da se odjeljivanjem biološkog spola od tradicionalne društvene uloge spolova ženama omogući ravnopravan, gdjekad i povlašten pristup upravljačkim položajima u društvu. Školski primjer primjene duha i smisla Istanbulske konvencije može se, pomalo neočekivano, naći u radnom materijalu vezanom uz tzv. Amazonsku sinodu Katoličke crkve koja će se održati u Rimu u listopadu ove godine. Među ostalim, u dokumentu se poziva na “službenu ulogu i službu” za žene, uključujući pozicije odlučivanja u teologiji, katehezi, liturgiji i obrazovanju. Razmatrat će se, dakle, mogućnost ređenja žena za đakone nakon čega ostaje samo korak do ređenja za svećenice. Iako se značaj ovog događaja u katoličkoj javnosti nastoji umanjiti, jer se odnosi samo na daleku Amazoniju, iz povijesti je dobro znana taktika uvođenja domalo nezamislivih promjena koja kreće od iznimke da bi, malo pomalo, iznimka postala pravilo. Ta nije li pristup – može ovako, a može i onako – i otac i majka svakog nereda, koliko god ga se katkad umiljato zvalo pluralizmom?

No, oni koji su do jučer gotovo s veseljem ekskomunicirali na temu prihvaćanja Istanbulske konvencije, sada su, kad striktna primjena njezine bîti u krilu Katoličke crkve uzima maha, iznenađujuće tihi, kao da su pretrpjeli atak roja muha ce-ce. Unatoč tome što se čini kako Amazonska sinoda ispunjava sve uvjete da zauzme počasno mjesto u leksikonu suvremene hrvatske demonologije –  katolik upoznat s pokladom vjere naći će tu još začudnih ideja i neovisno o Istanbulskoj konvenciji – a tu je, napokon, i neizostavni egzotični zemljopisni atribut koji svemu daje nužnu dozu mističnosti,… nešto ipak fali da bi razbudilo naše trnoružice. Dobro, fali spominjanje svetosti patrijarha Ireneja,… ali i još nešto,… puno važnije… Ne potpisuje ju Andrej Plenković. Mada tko zna, ako je uspio uvjeriti austrijske biskupe da onemoguće hrvatskima služiti misu na Bleiburgu, kako vjeruju oni koji se vole zvati narodom, zašto i Amazonska sinoda ne bi bila njegovo maslo?

Zemlja koja se bori iznad svoje kategorije

Jednako su promašene i deplasirane usporedbe s vremenima kad je Hrvatska bila objekt iživljavanja međunarodne zajednice i podložna svakojakim ucjenama. Izbor i uloga Marije Pejčinović Burić se ne mogu ni u kom pogledu usporediti s onim Carla Bildta, potrčka kojeg je tada podzemnim političkim kanalima Hrvatskoj i okruženju nametnula moćna britanska diplomacija, već i time što je nova glavna tajnica Vijeća Europe izabrana u demokratskoj proceduri uvjerljivom većinom glasova zastupnika iz 47 europskih zemalja. Pa da je i samo to, pokazatelj je kako u tom nipošto nevažnom svijetu Hrvatska znatno bolje stoji nego, primjerice, pri izboru za pjesmu Eurovizije. Također, za razliku od nekih Hrvata koji su na visoke položaje u međunarodnim organizacijama dospjeli kao osobni izbor vodećih ljudi – primjerice, Ivan Šimonović kao pomoćnik Ban Ki Moona u Ujedinjenim narodima ili Zvonimir Boban, koji je u vodstvo krovne svjetske nogometne organizacije kooptiran kao pomoćnik tajnice predsjednika Infantina, stanovite gospođe iz Senegala – Marija Pejčinović Burić je izabrana na čelno, a ne na pomoćno mjesto u Vijeću Europe demokratskim putem, potpomognuta znatnim naporom hrvatske diplomacije, a ne nasuprot njoj.

A nešto znači i što se na čelu organizacije, u čijem članstvu interes nalaze i Rusija i Turska, zemlje s nesumnjivo velikim utjecajem na stanje u BiH, sad našla Hrvatica porijeklom iz BiH. S druge strane, da su nastupila neka čudna vremena, pokazuje to što i neke Hercegovce treba uvjeravati kako je bolje imati svoga čovjeka na nekom mjestu gdje se odlučuje nego ga tamo ne imati, kakvo god to mjesto bilo.

Gđa Pejčinović Burić na novoj dužnosti sigurno ne će moći utjecati na, sad već poodmakao, perverzni preodgoj masa od strane globalnih elita i djelovati protivno njihovoj volji. Napokon, takvi planove ne provode preko papira, međunarodnih institucija i foruma, nego putem masovne kulture da bi ih naposljetku formalizirali tek nakon što žaba bude već skuhana. Uostalom, u to su se imali prilike uvjeriti brojni Hrvati diljem zapadnog svijeta pa unatoč tome iz njega ne bježe. Prema istom obrascu nameću se i ordinarne besmislice u duhu Istanbulske konvencije usmjerene ka neprirodnom i neučinkovitom posvemašnjem izjednačavanju društvenih uloga muškaraca i žena koje zanemaruje biološke razlike. Klasičan primjer te promidžbe predstavlja revolucija klasične scene znane iz holivudskih klasika. U prošlosti se filmska dramatika pojačavala sljedećim izlizanim klišejom – kad bi par bježao pred negativcima, žena bi se redovito spotaknula, a muškarac joj pomogao da ustane i naposljetku bi se spasili dok negativci ne bi. Danas je obrnuto – muškarac posrne, a žena mu pomaže da se pridigne i sabere… Kraj niti jednog takvog uratka pisac ovih redaka nije dočekao pa mu nije poznato što bî, kako s junacima, tako i s negativcima.

No, sve to nije razlog da se na silom nametnute opačine od onih koji Boga ne mole odgovori malodušnim povlačenjem u sebe, samosažaljevanjem kao posebno perfidnim oblikom oholosti i u konačnici reagira poput uvrijeđenog djeteta – ne ćemo se više igrati, ionako ništa ne možemo učiniti. Štoviše, neka sve to posluži kao dodatni poticaj da se pokuša iskoristiti onaj prostor koji se pruža. A ima ga dovoljno da aktivna i razborita vanjska politika posluži kao alat za rješavanje unutarnjih hrvatskih problema, ali i odnosa sa susjedima i očuvanje interesa Hrvata u BiH, sve do zaštite od uvijek aktualnih sigurnosnih ugroza. Promatra li ga se u tom kontekstu, uspjeh Pejčinović Burić nesumnjivo predstavlja sjajan korak u pravom smjeru.

Točno je, doduše, da formalno gledano Pejčinović Burić ne će obnašati dužnost u Vijeću Europe kao predstavnica Hrvatske – ne može jer takva su pravila igre – ali tvrditi da hrvatska politika zbog toga neće imati utjecaj na njezin rad tj. da on ne će biti ni u kojoj mjeri koordiniran s njom, blago rečeno, izvan je svake pameti. To se podrazumijeva, iako elementarni politički bonton nalaže da se ne izrazi eksplicitno. Pritom ovlasti glavne tajnice Vijeća Europe nisu baš tako bezvezne – predlaže i usmjerava strateške programe koje to tijelo donosi (figurativno rečeno, utjecaj joj je nalik onomu glavnog državnog odvjetnika u pravosuđu). Time se ujedno i povećava manevarski prostor za pregovaračke mogućnosti Hrvatske budući vanjska politika ne funkcionira bitno drukčije doli kao specifičan vid tržišta. Što je više sudionika, ali i robe s kojom možeš trgovati, to su veće i mogućnosti trgovanja i posredovanja.

Sve u svemu, koliko god se neki srdili, Hrvatska napokon postaje subjekt u međunarodnoj politici i u njoj, baš kao u NATO savezu, zemlja koja se bori poprilično iznad svoje kategorije. A još nedavno nije bilo tako. Ni blizu!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari