Baš grozne vijesti – još jedan veliki uspjeh Hrvatske!

Ako su Hrvati u svojoj povijesti imali priliku nešto naučiti na vlastitoj koži, onda je to da moć diplomacije nipošto ne treba podcijeniti. Ne posveti li dovoljno pozornosti tom skliskom području političkog djelovanja, mali narod lako stignu velike nesreće – od glavosjeka vođa 1671. u Bečkom Novom Mjestu, preko Križnog puta u poraću Drugog svjetskog rata, sve do haaške kalvarije istaknutih hrvatskih ljudi početkom 21. stoljeća. Zato izbor ministrice Marije Pejčinović Burić na mjesto glavne tajnice Vijeća Europe – organizacije koja okuplja 47 zemalja Europe, pored svih članica Europske unije tu su i Rusija i Turska – dobronamjerne i one koji olako ne zanemaruju povijesno iskustvo veseli.

Kad “Rusima” zasmeta otac “Srbin” i muž “Crnogorac”

A nisu baš svi takvi. Uz Slovence, koji su od Hrvatske doživjeli još jedan, već tko zna koji po redu teški diplomatski euro-poraz u zadnjih nekoliko godina – spomenimo tek pljuske oko arbitražnog spora i neželjeni im tretman Lex Agrokor od strane europskih institucija – srditost se osjeća i kod nekih u Hrvatskoj, onih koji ništa nalik takvu poslu nikad nisu radili, a ipak sve o njemu znaju. Igrom slučaja, riječ je baš o onima koji bi bilateralne sporove sa Srbijom rješavali na isti način kako ih je pokušala riješiti Slovenija s Hrvatskom, onima nesposobnima učiti i na vlastitim greškama, a kamoli na tuđim.

U njih se komunistički mentalitet zapekao čvršće nego u većine bioloških potomaka komunističkih glavešina, komesara i aparatčika. Štoviše, toliko se skorio da se još jedini služe komunizmu svojstvenom metodologijom i terminologijom. Bez srama se pozivaju na narod, pa još nastupaju u ime naroda unatoč tome što im postotak glasova na izborima ne prelazi onaj Komunističke partije Jugoslavije kad je prije stotinjak godina debitirala na višestranačkim izborima (nekih 8%). Dosljedno tomu, stavljajući u prvi plan informaciju kako će gđa Pejčinović Burić na novom radnom mjestu zarađivati 300 tisuća eura godišnje, igraju na staru komunističku ješku – izazivanje zavisti. Drevna je to i pouzdana droga koja nalazi ovisnike u onima kojima od tuđe visoke plaće teže pada tek kad netko svoju djedovinu obnovi i stavi u gospodarsku funkciju, dok se njihova guši u šikari i drači. Uz to, riječ je o iznimno zahvalnom grijehu za ljubitelje nereda jer tjera na rušilačku akciju, za razliku od lijenosti, napose one intelektualne, s kojom se ipak tako prirodno nadopunjuje i upotpunjava.

Glasovi iz srodne ćelije spočitavaju ministrici Pejčinović Burić srpsko porijeklo po ocu, iako ne treba uložiti puno truda kako bi se utvrdilo da su Pejčinovići u Varešu – odakle ministrica, inače odrasla u Klobuku kod Ljubuškog, vuče korijen – Hrvati. Primjerice, predsjednik tamošnjeg HVO-a bio je Anto Pejčinović. A kad su ju već željeli ocrniti, mogli su se barem poslužiti slutnjom da komunistički režim u ljubuško selo malo koje je već i prije tri ministra dalo, nije za učitelje, što su ministričini roditelji bili, mogao poslati koga god. No, podmetanje o ocu Srbinu bolje se uklopilo u kombinaciju s televizijskom snimkom na kojoj se Pejčinović Burić gledateljima u Srbiji obraća na srpskom jeziku spominjući da je rok za neku zadaću do jula a ne do srpnja, što Srbi doista ne bi razumjeli. A što onda žele poručiti ti revni domoljubi ustrajavanjem na tome da je ministrica trebala na srpskoj televiziji govoriti hrvatski? Da je riječ o istom jeziku, samo što ga oni zovu onako, a mi ovako?

Eh, što joj je otac Srbin, ali kako nesreća nikad ne dolazi sama, etno-istraživači su otkrili i da joj je muž Crnogorac. Ne ćemo sad ulaziti u to je li Crnogorac toliko koliko joj je otac Srbin, budući Burića, iako su ogromnom većinom Hrvati, doista ima i Crnogoraca. Radije ćemo podsjetiti kako je ministričin muž došao u žarište javnosti radi poslovnih veza s potencijalnim investitorom u projekt termoelektrane na Peruči, čija bi realizacija izvjesno smanjila energetsku ovisnost Hrvatske o Rusiji. Iz toga je vidljivo da je g. Burić, što je da je, postupao suverenistički, barem s hrvatske točke gledišta, dok su oni koji sebe nazivaju suverenistima tada digli galamu i taj projekt, baš kao prethodno i onaj iste vrste u Pločama, učinkovito spriječili. Samo, čiji su to onda suverenisti? Hrvatski, kako sami za sebe kažu? Ili možda ruski kako pokazuje njihovo djelovanje? Ako je posrijedi potonje, isplatili su se do zadnje kopjejke. Ako nije, isplatili su se još više, jer su posao u korist ruskih energetskih interesa odradili džabe.

Kako to u naglavce izvrnutom svijetu obično bude, što su optužbe bizarnije, poglavito ako se doimlju poput folova kao prepisanih iz priručnika lenjingradske tvornice trolova, to se bolje primaju. Jedan je mudrac tako razotkrio ministricu s prstima u pekmezu. Jer sama se odala izjavivši kako se zadnjih 6 mjeseci intenzivno pripremala za novu dužnost. “Nezavisni” istraživač zabrinuto se pita a tko je onda sve to vrijeme radio njezin ministarski posao i treba li zato vratiti sve plaće koje je u međuvremenu primila, insinuirajući kako je sve to radila gledajući samo sebe, državi iza leđa,. No, ako je tako, kako to da je predsjednik Vlade Plenković potvrdio da je državni aparat itekako bio angažiran u lobiranju i promociji ministričine kandidature? A da možda s pozicije nacionalnog interesa nije procijenjeno poželjnim i isplativim boriti se za to bitno mjesto na međunarodnoj šahovskoj ploči? Uostalom, da je nebitno, zašto bi se drugi za njega borili? A nisu li onda, s obzirom da je cilj postignut, svi uključeni zaslužili prigodne nagrade umjesto da vraćaju plaće? No, u izvrnutom svijetu vlada uvrnuta logika – kad radiš na korist državnog interesa, moraš platiti odštetu. A kad netko radi na njegovu štetu, opet oni koji su mu na korist moraju platiti političku štetu i novčanu odštetu (recimo, u slučaju Uljanik).

(Ne)očekivana primjena Istanbulske konvencije

Zacijelo vrhunac optužaba na račun “častohlepne” ministrice, ali i Andreja Plenkovića, predstavlja tvrdnja kako je ministričina pozicija u Europi ostvarena u zamjenu za verifikaciju Istanbulske konvencije, u kojoj dio javnosti vidi utjelovljenje zloglasne rodne ideologije. No, to ne stoji već i stoga što se usvajanje Istanbulske konvencije (uz ogradu od primjene u smislu rodne ideologije) Hrvatskoj već odavno isplatilo – kroz ugradnju Lex Agrokor u europsku pravnu stečevinu i njegovu zaštitu na relevantnim međunarodnim sudovima, te osjetno poboljšanje hrvatskog položaja u arbitražnom sporovima sa Slovenijom i Mađarskom (MOL- INA). Ministričin i hrvatski uspjeh je samo bonus na navedeno i čvrst temelj za ubiranje novih plodova u međunarodnoj diplomatskoj utakmici.

Zanimljivo je primijetiti i kako rodne ideologije u onom smislu u kojem se njome uzbunjivala javnost, a odnosi se na pravo na izbor spola, u Istanbulskoj konvenciji nema. Ali je zato ima u hrvatskom Zakonu o maticama koji izrijekom omogućuje administrativnu promjenu spola, kako uslijed fizičke promjene spola, tako i osobnog osjećaja života u drugom rodnom identitetu, a kojeg je donijela Milanovićeva vlada pred izbore 2015. Tada od sto glasa, glasa čuti nije bilo. Snom pravednika odrijemali su zakonsko uvođenje očitog oblika rodne ideologije.

U središtu Istanbulske konvencije je nastojanje da se odjeljivanjem biološkog spola od tradicionalne društvene uloge spolova ženama omogući ravnopravan, gdjekad i povlašten pristup upravljačkim položajima u društvu. Školski primjer primjene duha i smisla Istanbulske konvencije može se, pomalo neočekivano, naći u radnom materijalu vezanom uz tzv. Amazonsku sinodu Katoličke crkve koja će se održati u Rimu u listopadu ove godine. Među ostalim, u dokumentu se poziva na “službenu ulogu i službu” za žene, uključujući pozicije odlučivanja u teologiji, katehezi, liturgiji i obrazovanju. Razmatrat će se, dakle, mogućnost ređenja žena za đakone nakon čega ostaje samo korak do ređenja za svećenice. Iako se značaj ovog događaja u katoličkoj javnosti nastoji umanjiti, jer se odnosi samo na daleku Amazoniju, iz povijesti je dobro znana taktika uvođenja domalo nezamislivih promjena koja kreće od iznimke da bi, malo pomalo, iznimka postala pravilo. Ta nije li pristup – može ovako, a može i onako – i otac i majka svakog nereda, koliko god ga se katkad umiljato zvalo pluralizmom?

No, oni koji su do jučer gotovo s veseljem ekskomunicirali na temu prihvaćanja Istanbulske konvencije, sada su, kad striktna primjena njezine bîti u krilu Katoličke crkve uzima maha, iznenađujuće tihi, kao da su pretrpjeli atak roja muha ce-ce. Unatoč tome što se čini kako Amazonska sinoda ispunjava sve uvjete da zauzme počasno mjesto u leksikonu suvremene hrvatske demonologije –  katolik upoznat s pokladom vjere naći će tu još začudnih ideja i neovisno o Istanbulskoj konvenciji – a tu je, napokon, i neizostavni egzotični zemljopisni atribut koji svemu daje nužnu dozu mističnosti,… nešto ipak fali da bi razbudilo naše trnoružice. Dobro, fali spominjanje svetosti patrijarha Ireneja,… ali i još nešto,… puno važnije… Ne potpisuje ju Andrej Plenković. Mada tko zna, ako je uspio uvjeriti austrijske biskupe da onemoguće hrvatskima služiti misu na Bleiburgu, kako vjeruju oni koji se vole zvati narodom, zašto i Amazonska sinoda ne bi bila njegovo maslo?

Zemlja koja se bori iznad svoje kategorije

Jednako su promašene i deplasirane usporedbe s vremenima kad je Hrvatska bila objekt iživljavanja međunarodne zajednice i podložna svakojakim ucjenama. Izbor i uloga Marije Pejčinović Burić se ne mogu ni u kom pogledu usporediti s onim Carla Bildta, potrčka kojeg je tada podzemnim političkim kanalima Hrvatskoj i okruženju nametnula moćna britanska diplomacija, već i time što je nova glavna tajnica Vijeća Europe izabrana u demokratskoj proceduri uvjerljivom većinom glasova zastupnika iz 47 europskih zemalja. Pa da je i samo to, pokazatelj je kako u tom nipošto nevažnom svijetu Hrvatska znatno bolje stoji nego, primjerice, pri izboru za pjesmu Eurovizije. Također, za razliku od nekih Hrvata koji su na visoke položaje u međunarodnim organizacijama dospjeli kao osobni izbor vodećih ljudi – primjerice, Ivan Šimonović kao pomoćnik Ban Ki Moona u Ujedinjenim narodima ili Zvonimir Boban, koji je u vodstvo krovne svjetske nogometne organizacije kooptiran kao pomoćnik tajnice predsjednika Infantina, stanovite gospođe iz Senegala – Marija Pejčinović Burić je izabrana na čelno, a ne na pomoćno mjesto u Vijeću Europe demokratskim putem, potpomognuta znatnim naporom hrvatske diplomacije, a ne nasuprot njoj.

A nešto znači i što se na čelu organizacije, u čijem članstvu interes nalaze i Rusija i Turska, zemlje s nesumnjivo velikim utjecajem na stanje u BiH, sad našla Hrvatica porijeklom iz BiH. S druge strane, da su nastupila neka čudna vremena, pokazuje to što i neke Hercegovce treba uvjeravati kako je bolje imati svoga čovjeka na nekom mjestu gdje se odlučuje nego ga tamo ne imati, kakvo god to mjesto bilo.

Gđa Pejčinović Burić na novoj dužnosti sigurno ne će moći utjecati na, sad već poodmakao, perverzni preodgoj masa od strane globalnih elita i djelovati protivno njihovoj volji. Napokon, takvi planove ne provode preko papira, međunarodnih institucija i foruma, nego putem masovne kulture da bi ih naposljetku formalizirali tek nakon što žaba bude već skuhana. Uostalom, u to su se imali prilike uvjeriti brojni Hrvati diljem zapadnog svijeta pa unatoč tome iz njega ne bježe. Prema istom obrascu nameću se i ordinarne besmislice u duhu Istanbulske konvencije usmjerene ka neprirodnom i neučinkovitom posvemašnjem izjednačavanju društvenih uloga muškaraca i žena koje zanemaruje biološke razlike. Klasičan primjer te promidžbe predstavlja revolucija klasične scene znane iz holivudskih klasika. U prošlosti se filmska dramatika pojačavala sljedećim izlizanim klišejom – kad bi par bježao pred negativcima, žena bi se redovito spotaknula, a muškarac joj pomogao da ustane i naposljetku bi se spasili dok negativci ne bi. Danas je obrnuto – muškarac posrne, a žena mu pomaže da se pridigne i sabere… Kraj niti jednog takvog uratka pisac ovih redaka nije dočekao pa mu nije poznato što bî, kako s junacima, tako i s negativcima.

No, sve to nije razlog da se na silom nametnute opačine od onih koji Boga ne mole odgovori malodušnim povlačenjem u sebe, samosažaljevanjem kao posebno perfidnim oblikom oholosti i u konačnici reagira poput uvrijeđenog djeteta – ne ćemo se više igrati, ionako ništa ne možemo učiniti. Štoviše, neka sve to posluži kao dodatni poticaj da se pokuša iskoristiti onaj prostor koji se pruža. A ima ga dovoljno da aktivna i razborita vanjska politika posluži kao alat za rješavanje unutarnjih hrvatskih problema, ali i odnosa sa susjedima i očuvanje interesa Hrvata u BiH, sve do zaštite od uvijek aktualnih sigurnosnih ugroza. Promatra li ga se u tom kontekstu, uspjeh Pejčinović Burić nesumnjivo predstavlja sjajan korak u pravom smjeru.

Točno je, doduše, da formalno gledano Pejčinović Burić ne će obnašati dužnost u Vijeću Europe kao predstavnica Hrvatske – ne može jer takva su pravila igre – ali tvrditi da hrvatska politika zbog toga neće imati utjecaj na njezin rad tj. da on ne će biti ni u kojoj mjeri koordiniran s njom, blago rečeno, izvan je svake pameti. To se podrazumijeva, iako elementarni politički bonton nalaže da se ne izrazi eksplicitno. Pritom ovlasti glavne tajnice Vijeća Europe nisu baš tako bezvezne – predlaže i usmjerava strateške programe koje to tijelo donosi (figurativno rečeno, utjecaj joj je nalik onomu glavnog državnog odvjetnika u pravosuđu). Time se ujedno i povećava manevarski prostor za pregovaračke mogućnosti Hrvatske budući vanjska politika ne funkcionira bitno drukčije doli kao specifičan vid tržišta. Što je više sudionika, ali i robe s kojom možeš trgovati, to su veće i mogućnosti trgovanja i posredovanja.

Sve u svemu, koliko god se neki srdili, Hrvatska napokon postaje subjekt u međunarodnoj politici i u njoj, baš kao u NATO savezu, zemlja koja se bori poprilično iznad svoje kategorije. A još nedavno nije bilo tako. Ni blizu!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?