Pratite nas

Intervju

Bashar Al-Assad: Europa se neće zaštititi od terorista jer ih podržava

Objavljeno

na

Punih osam mjeseci čekali smo odobrenje za intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, iz novinarskog kuta gledano, nedvojbeno najtraženijim svjetskim čelnikom, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

No ni nakon odobrenja nije sve išlo glatko. Morali smo obaviti niz telefonskih razgovora i poslati mnoštvo e-mailova prije odlaska u Siriju. Procedura oko autorizacije intervjua izuzetno je komplicirana. Kako su nam objasnili, većina bi novinara iz odgovora predsjednika Bashara Al-Assada izvukla samo ono što im je odgovaralo i tako bi iskrivili odgovore i teze.

U Damasku smo, prije intervjua, boravili tri dana te dogovarali posljednje detalje. Na sam dan intervjua još nismo znali gdje ćemo razgovarati s predsjednikom s obzirom na to da smo se naslušali raznih priča i nagađanja o tome gdje se Assad zaista nalazi.

Stigavši u dvorište njegova ureda u Damasku, očekivali smo da je to tek početna stanica gdje će nas dočekati garda koja će nas odvesti tko zna kamo kako bismo se susreli s Assadom. Izlazeći iz automobila, doživjeli smo šok – predsjednik Assad je stajao na vratima i čekao nas.

“Dobar dan, Hassane, dobro došli u Damask. Nadam se da se niste previše umorili”, obratio nam se predsjednik pružajući ruku. Uzvratili smo mu pozdrav i zahvalili osobno i uime redakcije Večernjeg lista što nam je pristao dati intervju. Nakon razmjene kurtoaznih riječi, počeli smo razgovor, koji je trajao pola sata. Tijekom cijelog intervjua predsjednik Bashar Al-Assad djelovao je smireno, staloženo i samouvjereno.

Iako su vani odjekivale snažne detonacije, na njih je bio potpuno imun. Nijednom gestom nije pokazao da je zabrinut. Na sva pitanja odgovarao je smireno, temeljito i argumentirano iako ih nije tražio unaprijed. Kako nas je dočekao, tako nas je i ispratio – srdačno, ljubazno, i sa željama za zdravlje i dug život.

Šesta godina rata

Već je šesta godina od početka sirijskog rata. Nakon nedavnih trijumfa sirijske vojske u Alepu i Palmiri te početka procesa pomirenja, postoji li tračak nade da će se okončati rat u Siriji?

Naravno, jer bez nade ni zemlja, ni ljudi, ni država ne bi mogli izdržati šest godina okrutnog rata, koji podržava desetak regionalnih i zapadnih zemalja. A među njima su i neke od najbogatijih i najsnažnijih zemalja svijeta. Ali, sada je pitanje kako tu nadu pretvoriti u stvarnost? To je do sada bilo moguće zahvaljujući dvama pristupima.

Prvi je borba protiv terorizma, a drugi postizanje pomirenja sa svima koji žele položiti oružje, vratiti se svojim normalnim životima i zagrljaju svoje zemlje. Bilo je napretka na oba područja, i u suzbijanju terorizma i u postizanju pomirenja. Zato kažem da sada postoji više nade nego proteklih godina.

U pregovorima koji su ranije vođeni u Astani i sada u Ženevi većina oporbenih pregovarača podržava razmišljanja vahabita, salafista i džihadista. Zašto pregovarate s tim ljudima? I postoji li u stvarnosti neka umjerena oporba?

To je vrlo važno pitanje jer su zapadni dužnosnici, a najnaglašenije bivši američki predsjednik Obama, rekli da je umjerena oporba iluzija ili fantazija. To su, dakle, rekli oni koji su poslije podržavali tu oporbu i dali joj lažni umjereni privid. Umjerena oporba ne postoji, postoji samo džihadistička oporba, naravno u iskrivljenom smislu džihada.

Ona ne prihvaća ni dijalog ni rješenje, osim putem terorizma. Zbog toga mi praktično i ne možemo postići nikakav stvarni rezultat s njima. Dokaz za to je to da su oni, tijekom pregovora u Astani, započeli napad na Damask, Hamu i druge dijelove Sirije, obnavljajući terorizam i ubijajući nevine ljude. Ti teroristi ne mogu biti oporba i ne mogu pomoći u postizanju rješenja.

Osim toga, te terorističke grupe povezane su s programima djelovanja stranih država. Oni ne pripadaju nekoj struji ili pokretu u sirijskom narodu koji traže političku reformu ili određeno rješenje, nisu to činili ni prije, a ne čine ni tijekom rata. Neki dijelovi tih grupa mogu izgledati politički, u smislu da ne nose oružje, ali podržavaju terorizam, dok su neki povezani sa saudijskim, turskim i zapadnjačkim programima djelovanja.

Uski politički interesi

Zašto onda pregovarate s njima?

Zato što u početku mnogi nisu vjerovali da te grupe ne žele položiti oružje i okrenuti se političkom djelovanju. Mi smo počeli pregovore želeći dokazati svima koji su sumnjali da se te grupe ne mogu uključiti u politiku i da će do kraja ostati terorističke.

Svijet je objavio rat terorizmu. Vjerujete li u tu objavu i u ono što svijet danas čini?

Svijet koji je objavio rat terorizmu praktično se sastoji od zapadnih zemalja koje i same podržavaju terorizam. Većina je zemalja u svijetu protiv terorizma. One to ne objavljuju, ali su u praksi surađivale s nama na razne načine tijekom rata i prije rata. Jer terorizam nije započeo s ratom u Siriji, on je uvijek postojao u svijetu i proširio se kao rezultat različitih sukoba na Bliskom istoku.

Međutim, zapadne zemlje koje su objavile rat terorizmu još uvijek ga podržavaju. One ga ne suzbijaju, a terorizam koriste samo kao izraz za domaću javnost. Činjenica je da oni koriste terorizam kao platformu za različite političke programe djelovanja, čak i onda kada im se taj terorizam obije o glavu i izazove žrtve u njihovim zemljama. Ali oni to ne priznaju. Protiv terorizma u Siriji u osnovi se bori samo sirijska arapska vojska.

Ovo nije floskula, činjenice na terenu to dokazuju. Sirijska arapska vojska bila je u stanju postići uspjehe u borbi protiv terorizma zahvaljujući, u prvom redu, volji sirijskih boraca i podršci naroda. Naravno, postojala je i vrlo snažna podrška naših saveznika Irana, Rusije i Hezbollaha iz Libanona.

Predstavlja li sirijska vojska sve sekte, etnicitete i manjine u Siriji?

Pa to je očito! Vojska koja bi predstavljala samo dio sirijskog naroda ne bi mogla pobijediti u ratu koji se događa u cijeloj Siriji. Bez obzira na to kako se to predstavlja na Zapadu. Na samom početku rata i teroristi i neprijateljski raspoloženi zapadni mediji, kao i oni u našoj regiji, željeli su predstaviti ovaj rat kao sektaški. Ta je slika bila jako raširena na Zapadu.

Da je ona bila istinita, Sirija bi bila podijeljena već prvih mjeseci rata. Sirijci ne bi izdržali šest godina kao jedinstven narod. Istina je da teroristi kontroliraju neka područja, ali dijelovi koje kontrolira sirijska država uključuju sve spektre sirijskog naroda. Kad ta sirijska vojska i iza nje sirijska vlada ne bi predstavljale cjelokupan sirijski narod, ne bi bilo moguće vidjeti tu jedinstvenu sliku sirijskog naroda.

Da je postojala sigurnosna suradnja između sirijske vlade i europskih država, bismo li mogli izbjeći teroristička djelovanja koja su zahvatila Francusku, Belgiju…? Postavljam ovo pitanje jer je nakon terorističkih napada u Parizu bivši čelnik francuskih obavještajnih službi rekao da ste im dostavili imena i dokumentaciju o teroristima, ali da su ih oni odbili prihvatiti. Jesu li ih zbilja odbili prihvatiti? I, bismo li mi, da je postojala suradnja, bili u stanju izbjeći te terorističke činove?

Ne, on je vjerojatno govorio o suradnji prije rata jer nakon početka rata i francuske pozicije podržavanja terorista Sirija je obustavila sigurnosnu suradnju s tom zemljom. Ne možete imati sigurnosnu suradnju i političko neprijateljstvo u isto vrijeme.

Trebao bi postojati politički sporazum s jedne strane, i sporazum na drugim područjima, uključujući sigurnost. Što se tiče pitanja bi li bilo moguće spriječiti te napade u Europi kroz jednu takvu sigurnosnu suradnju, u normalnim okolnostima odgovor bi bio da.

Ali u današnjim okolnostima odgovor je ne jer Europa, ili brojne europske zemlje koje podržavaju teroriste, u velikoj mjeri šalju u Siriju desetke tisuća terorista ili ih podržavaju direktno i indirektno, logistički, oružjem, novcem, političkim pokrićem i svim drugim sredstvima. Kad dostignete taj stupanj podržavanja terorista – a mi ovdje govorimo o desecima tisuća, a možda i o stotinama tisuća u Siriji i susjednim područjima – u tom slučaju sigurnosna suradnja poprima ograničenu učinkovitost.

Sigurnosna se suradnja fokusira na desetke ili stotine pojedinaca, ali ne može biti učinkovita kada postoje deseci i stotine tisuća terorista. Ako se Europa želi zaštititi u ovoj fazi, prvi korak bio bi prestanak podrške teroristima u Siriji. Uz pretpostavku da bismo htjeli surađivati s njima, u ovim okolnostima se ne mogu postići nikakvi rezultati. Mi to, naravno, nećemo učiniti sve dok oni podržavaju terorizam. Oni trebaju odmah prestati podržavati teroriste.

Godine 2009. posjetili ste Zagreb i sreli se s hrvatskim dužnosnicima. U to vrijeme sam pročitao vašu izjavu u kojoj ste rekli da je Hrvatska prijateljska zemlja, da je hrvatski narod bratski narod. Smatrate li još uvijek hrvatski narod prijateljem Sirije, posebno nakon isporuke oružja iz Hrvatske u Washington, a onda u Saudijsku Arabiju i Jordan, koje je na kraju palo u ruke terorista?

Svakako. Hrvatski narod je prijateljski narod i naši odnosi traju desetljećima. Govorimo o odnosu koji je trajao generacijama i još uvijek traje. Ne smatramo hrvatski narod odgovornim za pogreške koje su učinile njihove vlade. Što je još važnije, ako pokušamo pratiti javno mnijenje u Hrvatskoj u odnosu na ono što se događa u Siriji, ustanovit ćemo da je – u usporedbi s drugim zemljama – to javno mnijenje bilo, općenito tijekom rata, bliže razumijevanju onoga što se događa u Siriji nego kod mnogih drugih europskih naroda. Da taj odnos i to prijateljstvo nisu bili iskreni, hrvatskom narodu bilo bi teško razumjeti što se događa u Siriji.

Zbog toga bih želio naglasiti da je ono što se dogodilo u vezi s isporukom oružja koje je došlo do terorista bilo jedno od “postignuća” prethodne hrvatske Vlade, možda zbog financijskih ili političkih interesa, možda je to bilo popuštanje pod pritiskom drugih velikih zapadnih sila. Ali, bilo kako bilo, oni su prodali interese i principe hrvatskog naroda u zamjenu za petrodolare ili za uske političke interese tih dužnosnika.

Zapad želi satelitske države

Je li moguće obnoviti političke i diplomatske, a možda i ekonomske odnose, jer Hrvatska ima brojne interese u Siriji?

Naravno, svakako je moguće, ali to ovisi o političkoj usmjerenosti postojećih vlada. Ako su postojale pogreške u politici, posebno one koje su počinile prethodne vlade, vrlo je lako za buduće vlade ili za ovu postojeću obnoviti te odnose. Mi od tih vlada ne tražimo ništa drugo nego da najprije misle o interesima svojeg naroda, a zatim na međunarodno pravo koje se ponajprije zasniva na suverenosti drugih zemalja i nemiješanju u njihove unutarnje poslove. Mi nismo nikada, tijekom cijele naše povijesti otkad su započeli odnosi između nas i Hrvatske sada, a bivše Jugoslavije u prošlosti, izveli nikakav neprijateljski čin protiv tih zemalja. Uvijek smo ih smatrali prijateljima. Kakvo opravdanje ima vlada da pošalje oružje teroristima u Siriji koje će se koristiti za ubijanje nedužnih Sirijaca? Mislim da nema opravdanja za to i nadamo se da sadašnja vlada to ne prihvaća.

Postoji velik broj džihadista i terorista koji su došli s Balkana. Imate li informaciju o njihovu broju?

Nemamo točnih informacija zbog našeg turskog susjeda pod vodstvom kriminalca Erdoğana, koji podržava jačanje prisutnosti tih terorista u Siriji. To nam onemogućuje kontrolu granica i posljedično nam ne omogućuje točnu statistiku o broju terorista koji ulaze i izlaze iz zemlje. Ali glavno pitanje nije pitanje nacionalnosti tih terorista, jer znate da teroristi gledaju na cijeli svijet kao na jedinstvenu arenu. Oni ne vode računa ni o nacionalnoj dimenziji ni o političkim granicama. Tako da opasnost za vašu zemlju ili za Europu općenito ne dolazi samo od europskih terorista.

Istina je da neki Europljanin može biti opasniji jer poznaje vašu regiju u detalje, ali njega će pratiti i drugi teroristi iz drugih zemalja, teroristi koji dijele istu doktrinu, aspiracije i ideje, u namjeri da izvedu napade. Zato, kada govorimo o broju terorista u Siriji, svakako govorimo o stotinama tisuća ili barem o više od stotinu tisuća. Naravno, oni dolaze i odlaze, a neki od njih budu i ubijeni u borbi.

Prosječni se ljudi pitaju o uzrocima napada na Siriju i pokušajima vašeg svrgavanja. Koji razlozi stoje iza toga?

Razlog je star, jednostavan i jasan. Te zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, u partnerstvu s uglavnom Velikom Britanijom i Francuskom, a na žalost i nekim europskim zemljama koje nemaju kolonijalnu povijest, ne prihvaćaju nezavisne države i ne prihvaćaju ravnopravne odnose.

Oni žele satelitske države koje provode njihove politike. Velike države imaju interese po cijelom svijetu, a mi imamo interese u našem okruženju. Nismo supersila, ali kada djelujemo s drugim državama, interesi trebaju biti zajednički. No oni žele da djelujemo za njihove interese protiv naših. Zbog toga smo uvijek bili u sukobu s tim zemljama. Na primjer, mi želimo mirovni proces, dok oni žele pokornost umjesto mira. Oni žele da imamo mir bez prava, što nije razumno.

Oni žele da se odreknemo svoje suverenosti, da odustanemo od svojih prava koja su priznata međunarodnim pravom, rezolucijama Vijeća sigurnosti i brojnom potporom u Ujedinjenim nacijama za povrat naših područja. Postoji mnogo pitanja zbog kojih smatraju da je Sirija kao država previše nezavisna. Zbog toga su mislili da bi im vođenje rata u Siriji i zamjena sadašnje vlade klijentelističkom olakšalo stvari i omogućilo postizanje njihovih uskih interesa.

Cijena otpora i podložnosti

Da ste prihvatili mir ili pokornost, kako ste rekli, bi li se dogodilo ovo što se danas događa u Siriji?

Dat ću vam jedan primjer. Od nas je zatraženo da stanemo uz Zapad, posebno SAD, 2003. godine u njihovu ratu protiv Iraka. Znali smo da je rat u Iraku početak niza događaja radi podjele regije. Na svim konferencijama koje su se održavale prije rata, u namjeri da se odredi budućnost poslijeratnog Iraka, raspravljalo se o budućnosti sektaškog, a ne jedinstvenog Iraka.

Dakle, znali smo da će se ono što se događa u Iraku preseliti u Siriju i na cijelu regiju. Da smo tada sudjelovali, situacija u Siriji bila bi danas puno gora nego nakon što smo to odbili učiniti. Zbog toga sam običavao govoriti da je cijena otpora puno manja nego cijena podložnosti. To sam rekao puno puta u prošlosti, a kasniji događaji u Siriji to su i dokazali. Ono što je pomoglo Siriji da danas čvrsto stoji jest to što je ona ujedinjena.

Da smo pristali na sektaški projekt, bili bismo zemlja rastrgana pravim građanskim ratom. Građanski rat bio bi stvarnost, a ne samo pojam koji se koristi za opis onoga što se zbiva.

Zašto zaljevske zemlje plaćaju novcem i podržavaju teroriste kako bi svrgnule vladu u Siriji?

Većina zaljevskih država satelitske su države koje se ne usude reći ne. Neke od njih kažu: “Mi vas podržavamo, ali to ne možemo javno reći. Želimo vam pobjedu u ratu i nadamo se da ćete biti u stanju sačuvati jedinstvenu Siriju i pobijediti teroriste.” Ali u javnosti govore nešto drugo jer su podložni zapadnjačkoj volji. Većinu zaljevskih država, ako ne i sve, u određenoj fazi stvorili su Britanci, a poslije su predane Amerikancima.

Prihvaćate li ideju federalizma u Siriji o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori?

Federalizam je nacionalno pitanje, a treba li se dogoditi ili ne, ovisi o ustroju. A za ustroj je potreban glas naroda, a vlada i izvršna tijela izražavaju volju naroda. Ipak, većina Sirijaca ne prihvaća federalizam jer je to uvod u podijeljenost. Nema opravdanja za federalizam jer Sirijci su živjeli zajedno, u istom ustroju, bez ikakvih problema, desetljećima i stoljećima, i prije postojanja sirijske države, čak i za vrijeme i prije Osmanskog Carstva.

Nema povijesnih ratova između sastavnica sirijskog naroda kojima bi se opravdavala tvrdnja da te sekte, religije ili etniciteti ne mogu živjeti jedne s drugima. Tako je pitanje federalizma izmišljeno radi postizanja situacije slične onoj u Iraku kako bi se proizvela slaba država, slaba vlada, slab narod i slaba domovina.

Svaka je intervencija invazija

Turska je vojska prisutna u Siriji. Što mislite o tome?

Erdoğan je učinio to jer je svoje nade vezao za teroriste koji postižu pobjede, ali sve dok se nije dogodila bitka za Alep. Za njega je to bila odlučujuća bitka uzimajući u obzir političku, ekonomsku, geografsku i logističku važnost toga grada. Neuspjeh terorista da zadrže svoje pozicije u Alepu izazvao je izravnu umiješanost Erdoğana da si barem osigura mjesto za političkim stolom kada dođe vrijeme za razgovore o budućnosti Sirije.

On je želio teroristima Al-Nusre i Al-Qa’ide dati jedno ljepše lice nakon što je u cijelom svijetu razotkriveno kako je vrlo blizak njima, u svakom smislu riječi. Htio im je dati druga imena, obrijati im brade da poprime izgled umjerenjaka, kako bi se stvari vratile na stanje koje je postojalo u početku krize. I kako bi osigurao ulogu Turske u pronalaženju rješenja u Siriji putem terorista u novom obliku.

Postoji isto pitanje i s američkim trupama koje su u zemlji i sada pomažu Kurdima? Smatrate li ih okupacijskim snagama?

Svakako. Svaka intervencija, pa čak i prisutnost jednog jedinog vojnika bez dozvole sirijske vlade, predstavlja invaziju u svakom smislu riječi. Svaka intervencija, iz zraka ili na bilo koji drugi način, također je nelegitimna intervencija i agresija na Siriju.

Zašto je Amerika ovdje?

Američka se politika općenito zasniva na kreiranju kaosa u raznim dijelovima svijeta i kreiranju konflikata između država. To nije ništa novo. To traje desetljećima, samo u raznim oblicima.

Kako vidite izbor Trumpa za predsjednika SAD-a? I možete li surađivati s njim, posebno nakon nedavnih izjava nove američke administracije da sirijski narod odlučuje o sudbini predsjednika. Smatrate li da je došlo do promjene u američkoj politici?

Prva izjava o tome treba li predsjednik Sirije otići ili ostati datira iz doba Obamine administracije, a ponavljale su je političke papige u Europi. Mi tome nismo nikada pridavali pozornost i nikada to nismo komentirali jer nas se to ne tiče. To je sirijsko pitanje i odnosi se na sirijski narod. Zbog toga je sve što je bilo rečeno o tom predmetu jednostavno bačeno u smeće. Zato svaka slična izjava, za ili protiv, učinjena od bilo koje države, nije prihvatljiva, jer to nije američko ili europsko pitanje, niti je to briga bilo kojeg drugog pojedinca izvan Sirije.

Što se tiče naše procjene nove američke administracije, unatoč činjenici da se ona još uvijek nalazi u svojim ranim danima, naučili smo nešto važno otkako su obnovljeni odnosi između Sirije i SAD-a godine 1974. kad nas je posjetio bivši američki predsjednik Richard Nixon. Naučili smo da se ne kladimo na dobru administraciju. Uvijek kažemo koja je loša administracija i koja je još lošija. Ne kažemo koja je administracija dobra i koja je bolja ili koja je loša, a koja dobra.

Ono što sada vidimo u Americi beskrajni su sukobi unutar administracije i sukobi izvan administracije s administracijom. Zbog toga vidimo samo jednu stvar u toj administraciji bez obzira na izjave koje se čine boljima od onih kod prethodne. Budući da su poslali trupe u Siriju bez suradnje i bez zahtjeva legitimne sirijske vlade, to znači da ta administracija, kao i druge, ne želi povratak stabilnosti u Siriji.

Sirija je nedavno bila predmetom nastavka izraelske agresije. Što se krije iza toga? I jeste li zabrinuti zbog mogućnosti sirijsko-izraelskog rata?

Stvarnost je takva da mi živimo ovaj rat. Ali što se tiče nazivanja tog rata sirijsko-izraelskim, u svakom slučaju možete pretpostaviti da se teroristi bore za Izrael. Iako oni nisu regularna izraelska vojska, ipak se bore za Izrael. A Izrael ima iste ciljeve kao i Turska, SAD, Francuska, Britanija, Saudijska Arabija, Katar i druge države. Svi oni imaju isti cilj. To je rat koji je preuzeo novi oblik i koristi nove instrumente.

Praktično je naša pobjeda nad teroristima pobjeda nad svim tim državama zajedno. Zato Izrael čini sve što može da podrži te teroriste na svakom mjestu na kojemu sirijska vojska napreduje. Oni napadaju na ovaj ili onaj način kako bi osigurali podršku teroristima i kako bi usporili zamah sirijske arapske vojske.

Laži se ne mogu održati

Nedavno su mnogi europski parlamentarci krenuli prema Siriji, neki javno, neki tajno. Znači li to da se nešto dogodilo i znači li to promjenu u europskoj politici prema Siriji?

Europska politika stvarno se nije promijenila jer su europski dužnosnici otišli predaleko sa svojim lažima. Ako žele učiniti potpuni zaokret, europsko javno mnijenje će im reći: “Vi ste nam lagali. Ništa od onoga što ste rekli nije istina.” Zbog toga su oni ustrajali na svojim lažima, ali uz nekoliko izmjena s vremena na vrijeme. Stalno su prodavali isti proizvod u različitoj ambalaži kako bi zavarali svoje kupce, tj. europsko javno mnijenje.

Zapadno javno mnijenje se promijenilo, ponajprije zato što se laži ne mogu održati šest godina jer ih pobijaju činjenice. Drugo, zahvaljujući društvenim mrežama, postalo je teško kontrolirati ulaz i izlaz informacija i podataka po cijelom svijetu. Treće, to se dogodilo kao rezultat golemih migracijskih valova prema Europi i terorističkih napada koji su pogodili brojne europske države, posebno Francusku. Ti su događaji naveli građane Zapada da si postave pitanje – što se stvarno događa.

Ono što se promijenilo u današnjoj Europi jest da javno mnijenje dobro zna da korporativni mediji i političari lažu. Međutim, javno mnijenje ne zna punu istinu, ono zna samo dio nje i istražuje istinu o onome što se događa u Siriji, o onome što se dogodilo u Libiji i što se danas događa u Jemenu. I postavlja si pitanje o odnosu između dužnosnika u svojim zemljama i petrodolarima u zaljevskim zemljama.

Nedavno ste rekli da će u 2017. slijediti kraj rata u Siriji. Vjerujete li još uvijek da će se rat u Siriji završiti ove godine?

Ne, nisam to rekao doslovno. Nekoliko sam puta rekao da bez zapadne intervencije možemo završiti ovaj rat i sve njegove učinke tijekom nekoliko mjeseci, odnosno za manje od godinu dana. To je bilo 2016. godine i bilo je protumačeno kao da je rat na kraju i kao da će sljedeće godine biti kraj rata.

Stvari se, svakako, kreću u boljem smjeru, kako sam rekao, ne u interesu terorista, nego u interesu sirijskog naroda. Ali rat je nepredvidiv, posebno zato što zemlje koje su podupirale teroriste čine sve što mogu da ih zaštite. Najprije zato što poraz terorista znači i njihov politički poraz u svojim zemljama. I drugo, što je iscrpljivanje Sirije bio jedan od glavnih zadataka koji su nastojali izvesti putem terorista i putem rata.

Tako da, iako je Sirija uspjela izaći iz toga rata, oni su željeli da završna cijena bude iscrpljenost i umor Sirije. Dakle, da naša zemlja ima energiju samo da se hrani i ponovno izgradi samu sebe te da zaboravi na sva druga pitanja koja je okružuju – u smislu svojih prava i dužnosti u odnosu na zemlje u našoj regiji. Drugim riječima, žele da Sirija bude nesposobna igrati bilo kakvu aktivnu, vrijednu ili značajnu ulogu u regiji.

Jeste li uvjereni u pobjedu sirijsko-rusko-iranskog saveza?

Kako sam maloprije rekao, imamo nadu koja je sve veća, a ta se nada gradi na povjerenju. U svakom slučaju, nemamo drugih opcija osim pobjede. Ako ne dobijemo ovaj rat, to znači da će Sirija biti izbrisana s karte. Nemamo izbora, nego se suočiti s tim ratom i zato smo uvjereni, uporni i odlučni.

Bashar al-Assad: Nakon ove pobjede regija i svijet će doživjeti velike promjene

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Davor Ivo Stier: Europski izbori su pokazali da je naše biračko tijelo praktički podijeljeno na pola

Objavljeno

na

Objavio

Na unutarstranačkim izborima odlučit ćemo s kojim ljudima i s kakvom političkom platformom ćemo ići na parlamentarne izbore. Do tada, naša odgovornost je, a posebno vodstva, da damo potporu Kolindi Grabar-Kitarović za pobjedu na predsjedničkim izborima i da kvalitetno odradimo predsjedanje Europskom unijom rekao je Davor Ivo Stier u intervjuu za jutarnji list

Saborski zastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier rekao je kako je rekonstrukcija Vlade nešto što joj je potrebno kako bi se održala, jer bi bilo vrlo neodgovorno prema državi da HDZ još jednom izglasa nepovjerenje svojoj Vladi i da ide na prijevremene izbore.

Na pitanje o rekonstrukciji Vlade koja slijedi, Stier je rekao kako su problemi s kadrovima odraz jednog dubljeg političkog problema.

“To je problem politike koja nije u prvi plan stavila borbu protiv klijentelizma. To, naravno, ne znači da u nekim segmentima nije bilo dobrih rezultata u borbi protiv korupcije. Vidimo da je policija tu postigla neke značajne rezultate. Ali u političkom smislu, klijentelizam kao društveni fenomen i kao politički problem nije stavljen u prvi plan. Od lipnja 2017. u prvi plan stavljena stabilnost vlasti i u tom kontekstu je napravljena koalicija s HNS-om i SDSS-om, suradnja s Milanom Bandićem i nekolicinom zastupnika koji su izvorno izabrani na listi SDP-a”, rekao je Stier u intervjuu za Jutarnji list.

Ta politika, kaže, prvi put testirana kod građana na europskim izborima u svibnju i doživjela je neuspjeh.

“Građani su nam poslali poruku da žele da borba protiv klijentelizma bude u prvom planu. Rekonstrukcija Vlade, pogotovo ako će ići ka smanjenju resora i povećanju učinkovitosti, može sigurno biti korak u tom smjeru. Kuščevićev odlazak iz Vlade je bio očekivan i potreban. Iz svake situacije se, naravno, može nešto naučiti, a jedna od pouka jest da moramo brže donositi odluke”, rekao je Stier.

On smatra da je zbog ulaska u koaliciju s HNS-om došlo do podjele unutar HDZ-ovog biračkog tijela.

“Ono što moramo promijeniti jest to da se više ne smijemo konfrontirati s dijelom našeg biračkog tijela, a to se dogodilo od lipnja 2017. do danas. Rezultat toga je da se naše biračko tijelo podijelilo. Europski izbori su pokazali da je to naše biračko tijelo praktički podijeljeno na pola.

Kad pogledamo koliko su ukupno imale sve ove druge opcije koje su bile desno od centra, a koje su na izbore išle fragmentirano, to je otprilike nešto manje od HDZ-a. Dakle, mi moramo ići k tome da ponovno ujedinimo naše biračko tijelo.

A za to je, po meni, potrebno dovesti u balans HDZ i to tako da u središtu bude jedna demokršćanska politika koja će s jedne strane inzistirati na borbi protiv klijentelizma, pravnoj državi, na vladavini prava, dakle, ako hoćete, na tekovinama zapadne, neki bi rekli, liberalne demokracije, a s druge strane svjetonazorski biti inspirirana kršćanskim vrijednostima i kršćanskim socijalnim naukom”, poručio je Stier.

“Mi smo sada ostvarili određeni gospodarski rast, poboljšali kreditni rejting, imali odgovornu fiskalnu politiku. No, da to bude održivo i da Hrvatska doista napravi jedan skok i približi se razvijenijim državama, želimo provesti politiku koja bi se ukratko mogla definirati ovako – želimo pojeftiniti državu da bi ojačali i obogatili naciju.

Mi danas imamo, od Baltika do Jadrana, jednu od najskupljih država. Oko 45 posto BDP-a je udjel države u našoj ekonomiji, oko 65 do 70 posto hrvatskih građana, izravno ili neizravno ovisi o državnoj potrošnji. Državni aparat je preskup za naše gospodarstvo. Naš je zadatak to promijeniti”, poručio je Stier.

Na pitanje o tome hoće li on biti kandidat za novog šefa HDZ-a, odgovorio je – Zašto ne?

“Ali o tome ću preciznije kada bude vrijeme unutarstranačkih izbora, a oni još nisu raspisani”, dodao je.

Trenutnu situaciju u HDZ-u Stier je komentirao u pogledu planova za budućnost.

“Otvarao sam konkretna pitanja kada je trebalo, uvijek s namjerom da HDZ bude što jači. I sada to činim, ne gledajući toliko unatrag već s rješenjima za budućnost. Mogu reći da se puno ljudi doista slaže s takvim pogledom, da tu ima niz gradonačelnika, načelnika, nekih župana koji su stekli već važno iskustvo i vrlo su uspješni u svojim sredinama, a za koje smatram da će na unutarstranačkim izborima imati priliku preuzeti odgovornost u prvoj postavi na nacionalnoj razini. Dakle, HDZ ima tu snagu, može ići s jednom suvremenom i uvjerljivom demokršćanskom platformom koja može dobiti većinsku potporu građana”, rekao je Stier.

Na predstojećim predsjedničkim izborima Stier smatra da Kolinda Grabar-Kitarović ima dobre šanse za pobjedu.

“Njen suparnik je u ovom slučaju Zoran Milanović, a izbor koji je pred hrvatskim građanima je – žele li Kolindu Grabar-Kitarović ili ponovno ljevicu na Pantovčaku. Mislim da će se na tome bazirati ova kampanja, a ja vjerujem da će većina građana podržati Kolindu. A mi iz HDZ-a, bez obzira na pluralnost koja postoji unutar stranke, svi trebamo dati potporu aktualnoj predsjednici”, rekao je Stier, te dodao da “treba poštivati svakog kandidata, ali je jasno da će na kraju izbor pred građanima biti – Kolinda ili Milanović i njegova politika društvenih podjela i tenzija”.

Rekao je kako neće biti član Kolindinog izbornog stožera, niti će u kampanji sudjelovati operativno.

“Smatram da joj ljudi koji imaju određene stranačke ulogu trebaju dati potporu. Ako me iz stožera pozovu na njen skup da održim neki govor, to ću svakako učiniti. Dakle, u stožer ne, ali sudjelovanje u kampanji u smislu javne potpore njenoj kandidaturi, apsolutno da”, rekao je Stier.

HDZ je odlaskom Lovre Kuščevića ostao i bez političkog tajnika, no Stier je rekao da se on, u slučaju da ga pozovu na tu poziciju, svakako ne bi vratio.

“Ne vraćam se na stare pozicije. Moja je intencija raditi na tome da se ujedini stranku, a onda i naše biračko tijelo prije parlamentarnih izbora”, rekao je Stier.

“Mislim da će ova Vlada završiti svoj mandat, bilo bi neodgovorno prema državi da HDZ još jednom izglasa nepovjerenje svojoj Vladi i da ide na prijevremene izbore u ovom kontekstu. Ako je u nekom trenutku to bilo na stolu kao legitimna opcija, to je bilo onda kad smo se razišli s Mostom.

Ali s obzirom na to da se tada odlučilo da se ne ide na izbore, onda vjerujem da će ova Vlada završiti mandat u skladu s ustavnim rokovima. Što se tiče same stranke, i unutarstranački izbori bi se trebali održati u statutarnim rokovima, bez izvanrednih situacija”, poručio je Stier.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Generalni direktor Aluminija Dražen Pandža – ‘Aluminij nema više vremena’

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme u Aluminiju ne mjeri se na uobičajen način. U mostarskoj kompaniji već odavno kazaljka stoji na 12:05 i svatko normalan zna što to znači. Pogotovo jer se vrijeme ne može vratiti unazad.

Generalni direktor Dražen Pandža je već nekoliko puta ponovio ‘Aluminij nema više vremena’, uz to što nema ni novca za struju, ni sirovina, ni rezervnih dijelova… Aluminij proživljava kliničku smrt. Dugovi su preopteretili nekadašnji ponos, ne samo Hercegovine, već i BiH, i pitanje je postoji li uopće rješenje. Tračak nade nude potencijalni kupci, Glencore i tvrtka iz Dubaija WAQT Trade LLC, s kojim pregovara Vlada FBiH.

Upravo danas je na rasporedu nova runda razgovora s Glencoreom… Može se reći da je danas ‘Dan D’ za Aluminij, jer u slučaju da se barem ne približe stavovi dvije pregovaračke strane o Aluminiju će se pričati kao o ‘nekadašnjoj tvornici’. Nešto više od 900 radnika će na ‘ulicu’. Ne treba napominjati kakav je to gospodarski ali i demografski udar prije svega na Mostar, a potom i šire, preko kooperanata.

Generalni direktor Dražen Pandža u intervjuu za Dnevni list nije izrazio previše optimizma po pitanju današnjeg sastanka u Vladi FBiH. Pandža ne želi davati lažnu nadu, ali napominje da će se kompanija boriti dok postoji i minimum šanse za preživljavanje…

Za početak, hoće li Aluminij preživjeti idućih 48 sati? Već nekoliko puta u posljednjih godinu dana tvornica je bila pred gašenjem, ali se uvijek nekako izvlačila i preživljavala. Hoće li tako biti i ovaj put?

-Procijeniti hoće li će tvornica i dalje radit nakon utorka teško je. Ona je, po svemu što se do sada događalo, trebala biti zatvorena još u subotu. Radi održavanja još jednog kruga razgovora s investitorima, taj termin je pomaknut za utorak. Što će dalje biti ovisi o razgovoru u ponedjeljak (danas, nap.a). S obzirom na stajališta Vlade i pozicija investitora okupljenih oko Glencorea, nažalost nisam optimist. Stavovi su i više nego udaljeni te je nemoguće očekivati njihovo približavanje za sat do dva razgovora. Ipak, sve dok se priča, postoji i neka nada za dogovor i kompromis, premda u ovom slučaju ne vidim prostora za postizanje toga. Realno, bojim se da su šanse male ili minimalne i ne bih podržavao bilo kakav lažni optimizam.

U eteru se trenutačno vrti puno različitih informacija vezano za situaciju u Aluminiju. Možete li vi malo razjasniti što se točno događa? Je li situacija doista tako dramatična?

-Situacija je više nego dramatična i stanje se komplicira iz sata u sat. Sva zbivanja utječu na naše kupce i dobavljače o kojima nitko i ne piše. Kako očekivati produženje bilo kakvih ugovora s kupcima kada ne znaju hoćemo li uopće nastaviti s radom? Kakav stav očekivati od dobavljača nego da se mora plaćati avansno radi nesigurnosti u kojoj se nalaze. Nikom od njih ne zamjeramo, naprotiv zahvaljujemo im na povjerenju i strpljenju te činjenici da su nas godinama nosili i trpjeli naše dugove prema njima. Naš upit je što ako propadnu pregovori sa investitorima?! Stav i nalaz revizora jasan je – privatizacija ili stečaj! Mi sredstava za daljnji rad više nemamo, javno smo obznanili da nam je ova četiri dana života, do utorka u ponoć, kupio nas partner osiguravši nam i struju i sirovine. Ako u ponedjeljak opet bude fijasko, nama nema dalje! Sada je sve do Vlade Federacije BiH koja treba pokazati odlučnost ako želi sačuvati ovu kompaniju od čijeg opstanka ovisi u dobrome dijelu i sudbina cijele regije.

Kako radnici podnose trenutačnu krizu?

– Našim radnicima mogu samo zahvaliti na predanom radu i trudu koji pokazuju u ovim trenucima. Moram spomenuti da se stalno potenciraju plaće uposlenika. Ima li nekih preplaćenih mjesta i viška rukovodećih mjesta, ima. Stav Uprave je bio da se uštede rade na tim stvarima. Ljudima koji rade u proizvodnji plaće se ne smije dirati. To su djelatnici koji rade i danju i noću, i petkom i svecem, što kažu naši stari. I Božić i Novu godinu. Zimi, kada je hladno, i po ljetnim vrućinama. Svima koji tvrde da je plaća velika, preporučio bih da obuku ćelijaško odijelo i na mostarskih +45 odu u halu gdje su temperature veće još za 30 stupnjeva i rade u vatrostalnim odijelima osam sati. Ili da idu na visoke peći, ili da lijevaju tekući metal. Nakon toga, neka ocjene njihove plaće, jesu li previsoke ili ne. Administracija i smanjivanje plaća, racionalizacija radnih mjesta – da, umanjenje proizvodnim radnicima – ne. Uostalom, proizvodi li netko drugi nešto i donosi li novac u ovu državu? I stavite se njihovo mjesto, raditi tako predano u tolikoj nesigurnosti, a izvršavati sve svoje radne zadaće s manjkom opreme i rezervnih dijelova. To su heroji! Radi naših radnika, inženjera i održavatelja, ovo Društvo i radi dalje. Jamčim Vam da bi se u ovakvim uvjetima, s ovakvom oskudicom rezervnih materijala, svaki drugi aluminijski proizvođač davno ugasio. Jedinu snagu za daljnji rad mi kao Uprava crpimo iz njihova rada i strpljive šutnje. Hvala im jer na kraju, kakav god bio, svojoj djeci mogu pričati da sam radio s herojima i da ne trebaju gledati nigdje drugo. Naši radnici su moji uzori.

Što se događa u pregovorima s potencijalnim kupcima? Objavljuju se različite informacije… Nejasno je šta tko nudi i planira činiti s Aluminijem?

-Kao što sam već spomenuo, kakva je alternativa ako investitori odustanu, stečaj ili zatvaranje. Ovdje moram naglasiti da je svaki investitor koji će zadržati proizvodnju i radna mjesta dobrodošao i da mi ne biramo ni njegovo podrijetlo ni kako se zove. Kapital je kapital i on kao takav ima univerzalnu i prihvatljivu vrijednost. Uostalom, engleski klubovi su to davno prepoznali. Uprava je do sada jedini službeni kontakt imala s predstavnicima Glencoreova konzorcija te o tom dijelu možemo nešto i pričati. Službeno smo, i usmeno i dopisom, tražili da budemo sudionici sastanka Vlade i potencijalnih investitora iz arapskoga svijeta, ili ako se još bilo tko pojavio, jednako kao što smo sudjelovali i na sastancima s Glencoreom.

Danas je novi krug razgovora s Glencoreom. Kakva su vaša očekivanja? U javnost je procurilo da je najveći spor cijena električne energije. Kako to riješiti?

– Stavovi konzorcija poprilično su poznati i javnosti, te nema potrebe dalje ih obrazlagati. Tiču se cijene električne energije, za što Vlada tvrdi da nema mehanizama da regulira bilo kakvom odlukom te da mora biti tržišna. Kratkoročno ni dugoročno, cijene koje su na Hudex-u, Aluminiju ne daju nikakvu šansu za preživljavanje. To znači i kada bi se pronašla bilo kakva kratkoročna premosnica, bez daljnjega angažmana na pitanju cijene struje, rad Aluminija nema nikakvog smisla niti ekonomske opravdanosti, kako za sam Aluminij tako i za rad potencijalnih investitora. Ukoliko i govorimo o razvijanju potencijala za daljnju obradu i preradu metala, i tu pričamo o projektima za čiju realizaciju bi se tražilo možda i par godina. Može li netko nositi Aluminij par godina dok se to ne bi realiziralo, ne znam. To je ipak pitanje za ulagače.

Kako uopće riješiti problem električne energije? Imate li vi neki kratkoročni ili dugoročni plan ili model?

– Društvo je dalo par prijedloga za rješavanje pitanja opskrbe električnom energijom. Prvo je pitanje otvaranja energetske bilance i pozicioniranje Aluminija unutar nje. Drugo je diferencijacija cijena, jer se moramo složiti svi –  ne može biti da i najmanji i najveći potrošači imaju ista pravila nabave. Pogotovu kada imamo takav nerazmjer u potrošnji. Pa mi smo najveći potrošač struje u jugoistočnoj Europi a struju nabavljamo kao i obična piljara, molim da se nitko ne ljuti na usporedbu. Ako Vlada kaže da se mora dobavljač (mi teritorijalno pripadamo EP HZ HB i moramo biti u njihovoj bilanci, premda oni nemaju proizvodni kapacitet da nas opskrbljuju) vezivati na burzu radi pravila EU-a, mi predlažemo definiranje struje po europskoj burzi. Ako idemo u Europu, zašto onda za nas nije referentna europska burza? Zašto mađarska burza koja je najskuplja u Europi? Zašto se prvo ne zadovolji domaća potreba, a onda struja prodaje vani? Znate koja je najporaznija činjenica kojom se mi uvijek hvalimo? Da je Aluminij najveći izvoznik. Umjesto da se mi, kao Federacija i država, izgrađujemo na način da višak struje ostane u FBiH, da mi naš metal ne izvozimo nego prodajemo desetinama prerađivačkih kompanija koje bi radile od Save do Neretve, mi izvozimo struju i izvozimo aluminij?! I pitamo se zašto propadamo! Konkretno što predlažemo je ukidanje naknada koje su najveće u Europi i iznose skoro 8 Eura, diferencijacija potrošača na način da oni koji troše preko 1 TWh imaju mogućnost da se struja nabavlja po europskoj burzi. Na ovaj način bi riješili kratkoročne a nadamo se i dugoročne probleme oko opskrbe.

Navodno, Vlada FBiH želi mijenjati Upravu Aluminija. Kako to komentirate? Bježi li 44-postotni vlasnik od odgovornosti? Vlada je neki dan objavila priopćenje u kojem je navela sve sto je učinila za Aluminij… Komentar?

– Već izvjesno vrijeme iz određenih se lobija plasira priča oko smjene Uprave i nama nije nepoznanica tko to priča i otkud priča ide. Put i procedura za smjenu se zna i nije je problem niti provesti niti ćemo se mi protiviti ako se pokrene. Vlasnik ima isključivo pravo da određuje tko će voditi nešto što je u njegovom vlasništvu i to je sasvim normalno da bude tako. Mi ćemo raditi svoj posao najbolje što znamo i dati sve naše kapacitete za spas Društva. Hoće li to dovoljno, ne znam, ali mi dajemo naš maksimum. Ono što odgovorno mogu reći jest da kriza u kojoj se nalazimo nadmašuje kapacitet bilo kojeg pojedinca pa taman da se zove i Bill Gates ili Waren Buffet ili Jack Welch. U rješavanje problema mora biti uključen puno širi krug s maksimalnom vanjskom pomoći i potporom sviju. Mislim, baš sviju! Vlada je, istina, nabrojala sve što je dosad napravila. Mi imamo dobru komunikaciju s Vladom, resornim ministrom, dopremijerkom i premijerom. Ne sumnjam ni u njihovu dobru volju, znanje i kompetencije da se problem riješi. Uostalom imamo nekih pozitivnih primjera konkretne pomoći ove i prethodnih vlade u rješavanju problema Energoinvesta, Krivaje, rudnika te se iskreno nadamo da će se i za nas naći rješenje.

Čini li vam se da će politička pozadina borbe oko Aluminija u vas uprijeti prstom ukoliko kompanija ne preživi?

– Ja se zaista nadam da se vrijeme koje nam curi neće iskoristiti za upiranje prstom i traženje krivca nego da će se utrošiti u pokušaje pronalaska rješenja. Kriza u Aluminiju ne traje godinu dana već puno duže. Svaka je uprava imala sve teži zadatak i sve manje resursa za rješavanje problema. Ja se nadam da mi nismo zadnja uprava nego da će biti još njih dosta poslije nas. Bez obzira na to tko će biti vlasnik ili direktor Aluminija.

Kako je Aluminij došao u ovakvo teško stanje?  

– Zadnjih deset godina problemi se samo gomilaju. Rješenja su kratkoročne prirode i nije se našlo ono pravo i dugoročno. To je ono o čemu sada pričamo, kapacitet Federacije ili države da nađe rješenje opskrbe električnom energijom. Jučer sam dobio članak u kojem stoji kako jedna Kanada subvencionira proizvođača aluminija s 830 uposlenih. U ovoj državi su stotine milijuna otišle na subvencije poljoprivredi i neka su. Država to treba raditi, to je valjda i neki njen smisao od vremena kada su se prvi neandertalci počeli skupljati u pećinama i okupljati s mišlju da je zajednički rad spas za sve. Dugovi su stalno rasli i došli smo do trenutka kada neke stvari treba presjeći jer je očigledno da ovako više ne može dalje. Zadnjih deset godina, Aluminij niti jednom nije završilo godinu s pozitivnim rezultatima. Promijenilo se osam uprava, a dugovi samo rasli. Očigledno je da srž problema leži negdje dublje i dalje od današnjega vremena.

Kakve posljedice bi proizvelo gašenje kompanije?

– Zadnjih sam dana pogledao komentare i izvještaje pojedinih medija. Ono što me boli kao čovjeka i građanina jest tolika količina mržnje prema Aluminiju i ljudima koji u njemu rade. Nevjerojatna količina medijskih informacija i komentara koji odišu s toliko nesnošljivosti da se ponekad zapitam je li Thomas Hobbs bio u pravu kada je rekao da je čovjek čovjeku vuk, ili hijena u našem slučaju. Tko u ovoj državi može profitirati gašenjem Aluminija, ja ne znam. Ali znam da ono što izgubimo ne možemo nadoknaditi financijski, 56 milijuna davanja za mrežarine, obnovljive izvore energije, NOS, carine, poreze, doprinose… Znam  da će nestankom nas nestati i duša Hercegovine i srce Mostara. Kakav će to biti rezultat za ljude i koliko će životnih drama tu nastati i nestati, strah me je i pomisliti. Užasavam se od pomisli. Ne želim u utorak izići pred radnike i reći – Laka ti noć i zbogom, dragi naš Aluminij!/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari