Pratite nas

Intervju

Bashar Al-Assad: Europa se neće zaštititi od terorista jer ih podržava

Objavljeno

na

Punih osam mjeseci čekali smo odobrenje za intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, iz novinarskog kuta gledano, nedvojbeno najtraženijim svjetskim čelnikom, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

No ni nakon odobrenja nije sve išlo glatko. Morali smo obaviti niz telefonskih razgovora i poslati mnoštvo e-mailova prije odlaska u Siriju. Procedura oko autorizacije intervjua izuzetno je komplicirana. Kako su nam objasnili, većina bi novinara iz odgovora predsjednika Bashara Al-Assada izvukla samo ono što im je odgovaralo i tako bi iskrivili odgovore i teze.

U Damasku smo, prije intervjua, boravili tri dana te dogovarali posljednje detalje. Na sam dan intervjua još nismo znali gdje ćemo razgovarati s predsjednikom s obzirom na to da smo se naslušali raznih priča i nagađanja o tome gdje se Assad zaista nalazi.

Stigavši u dvorište njegova ureda u Damasku, očekivali smo da je to tek početna stanica gdje će nas dočekati garda koja će nas odvesti tko zna kamo kako bismo se susreli s Assadom. Izlazeći iz automobila, doživjeli smo šok – predsjednik Assad je stajao na vratima i čekao nas.

“Dobar dan, Hassane, dobro došli u Damask. Nadam se da se niste previše umorili”, obratio nam se predsjednik pružajući ruku. Uzvratili smo mu pozdrav i zahvalili osobno i uime redakcije Večernjeg lista što nam je pristao dati intervju. Nakon razmjene kurtoaznih riječi, počeli smo razgovor, koji je trajao pola sata. Tijekom cijelog intervjua predsjednik Bashar Al-Assad djelovao je smireno, staloženo i samouvjereno.

Iako su vani odjekivale snažne detonacije, na njih je bio potpuno imun. Nijednom gestom nije pokazao da je zabrinut. Na sva pitanja odgovarao je smireno, temeljito i argumentirano iako ih nije tražio unaprijed. Kako nas je dočekao, tako nas je i ispratio – srdačno, ljubazno, i sa željama za zdravlje i dug život.

Šesta godina rata

Već je šesta godina od početka sirijskog rata. Nakon nedavnih trijumfa sirijske vojske u Alepu i Palmiri te početka procesa pomirenja, postoji li tračak nade da će se okončati rat u Siriji?

Naravno, jer bez nade ni zemlja, ni ljudi, ni država ne bi mogli izdržati šest godina okrutnog rata, koji podržava desetak regionalnih i zapadnih zemalja. A među njima su i neke od najbogatijih i najsnažnijih zemalja svijeta. Ali, sada je pitanje kako tu nadu pretvoriti u stvarnost? To je do sada bilo moguće zahvaljujući dvama pristupima.

Prvi je borba protiv terorizma, a drugi postizanje pomirenja sa svima koji žele položiti oružje, vratiti se svojim normalnim životima i zagrljaju svoje zemlje. Bilo je napretka na oba područja, i u suzbijanju terorizma i u postizanju pomirenja. Zato kažem da sada postoji više nade nego proteklih godina.

U pregovorima koji su ranije vođeni u Astani i sada u Ženevi većina oporbenih pregovarača podržava razmišljanja vahabita, salafista i džihadista. Zašto pregovarate s tim ljudima? I postoji li u stvarnosti neka umjerena oporba?

To je vrlo važno pitanje jer su zapadni dužnosnici, a najnaglašenije bivši američki predsjednik Obama, rekli da je umjerena oporba iluzija ili fantazija. To su, dakle, rekli oni koji su poslije podržavali tu oporbu i dali joj lažni umjereni privid. Umjerena oporba ne postoji, postoji samo džihadistička oporba, naravno u iskrivljenom smislu džihada.

Ona ne prihvaća ni dijalog ni rješenje, osim putem terorizma. Zbog toga mi praktično i ne možemo postići nikakav stvarni rezultat s njima. Dokaz za to je to da su oni, tijekom pregovora u Astani, započeli napad na Damask, Hamu i druge dijelove Sirije, obnavljajući terorizam i ubijajući nevine ljude. Ti teroristi ne mogu biti oporba i ne mogu pomoći u postizanju rješenja.

Osim toga, te terorističke grupe povezane su s programima djelovanja stranih država. Oni ne pripadaju nekoj struji ili pokretu u sirijskom narodu koji traže političku reformu ili određeno rješenje, nisu to činili ni prije, a ne čine ni tijekom rata. Neki dijelovi tih grupa mogu izgledati politički, u smislu da ne nose oružje, ali podržavaju terorizam, dok su neki povezani sa saudijskim, turskim i zapadnjačkim programima djelovanja.

Uski politički interesi

Zašto onda pregovarate s njima?

Zato što u početku mnogi nisu vjerovali da te grupe ne žele položiti oružje i okrenuti se političkom djelovanju. Mi smo počeli pregovore želeći dokazati svima koji su sumnjali da se te grupe ne mogu uključiti u politiku i da će do kraja ostati terorističke.

Svijet je objavio rat terorizmu. Vjerujete li u tu objavu i u ono što svijet danas čini?

Svijet koji je objavio rat terorizmu praktično se sastoji od zapadnih zemalja koje i same podržavaju terorizam. Većina je zemalja u svijetu protiv terorizma. One to ne objavljuju, ali su u praksi surađivale s nama na razne načine tijekom rata i prije rata. Jer terorizam nije započeo s ratom u Siriji, on je uvijek postojao u svijetu i proširio se kao rezultat različitih sukoba na Bliskom istoku.

Međutim, zapadne zemlje koje su objavile rat terorizmu još uvijek ga podržavaju. One ga ne suzbijaju, a terorizam koriste samo kao izraz za domaću javnost. Činjenica je da oni koriste terorizam kao platformu za različite političke programe djelovanja, čak i onda kada im se taj terorizam obije o glavu i izazove žrtve u njihovim zemljama. Ali oni to ne priznaju. Protiv terorizma u Siriji u osnovi se bori samo sirijska arapska vojska.

Ovo nije floskula, činjenice na terenu to dokazuju. Sirijska arapska vojska bila je u stanju postići uspjehe u borbi protiv terorizma zahvaljujući, u prvom redu, volji sirijskih boraca i podršci naroda. Naravno, postojala je i vrlo snažna podrška naših saveznika Irana, Rusije i Hezbollaha iz Libanona.

Predstavlja li sirijska vojska sve sekte, etnicitete i manjine u Siriji?

Pa to je očito! Vojska koja bi predstavljala samo dio sirijskog naroda ne bi mogla pobijediti u ratu koji se događa u cijeloj Siriji. Bez obzira na to kako se to predstavlja na Zapadu. Na samom početku rata i teroristi i neprijateljski raspoloženi zapadni mediji, kao i oni u našoj regiji, željeli su predstaviti ovaj rat kao sektaški. Ta je slika bila jako raširena na Zapadu.

Da je ona bila istinita, Sirija bi bila podijeljena već prvih mjeseci rata. Sirijci ne bi izdržali šest godina kao jedinstven narod. Istina je da teroristi kontroliraju neka područja, ali dijelovi koje kontrolira sirijska država uključuju sve spektre sirijskog naroda. Kad ta sirijska vojska i iza nje sirijska vlada ne bi predstavljale cjelokupan sirijski narod, ne bi bilo moguće vidjeti tu jedinstvenu sliku sirijskog naroda.

Da je postojala sigurnosna suradnja između sirijske vlade i europskih država, bismo li mogli izbjeći teroristička djelovanja koja su zahvatila Francusku, Belgiju…? Postavljam ovo pitanje jer je nakon terorističkih napada u Parizu bivši čelnik francuskih obavještajnih službi rekao da ste im dostavili imena i dokumentaciju o teroristima, ali da su ih oni odbili prihvatiti. Jesu li ih zbilja odbili prihvatiti? I, bismo li mi, da je postojala suradnja, bili u stanju izbjeći te terorističke činove?

Ne, on je vjerojatno govorio o suradnji prije rata jer nakon početka rata i francuske pozicije podržavanja terorista Sirija je obustavila sigurnosnu suradnju s tom zemljom. Ne možete imati sigurnosnu suradnju i političko neprijateljstvo u isto vrijeme.

Trebao bi postojati politički sporazum s jedne strane, i sporazum na drugim područjima, uključujući sigurnost. Što se tiče pitanja bi li bilo moguće spriječiti te napade u Europi kroz jednu takvu sigurnosnu suradnju, u normalnim okolnostima odgovor bi bio da.

Ali u današnjim okolnostima odgovor je ne jer Europa, ili brojne europske zemlje koje podržavaju teroriste, u velikoj mjeri šalju u Siriju desetke tisuća terorista ili ih podržavaju direktno i indirektno, logistički, oružjem, novcem, političkim pokrićem i svim drugim sredstvima. Kad dostignete taj stupanj podržavanja terorista – a mi ovdje govorimo o desecima tisuća, a možda i o stotinama tisuća u Siriji i susjednim područjima – u tom slučaju sigurnosna suradnja poprima ograničenu učinkovitost.

Sigurnosna se suradnja fokusira na desetke ili stotine pojedinaca, ali ne može biti učinkovita kada postoje deseci i stotine tisuća terorista. Ako se Europa želi zaštititi u ovoj fazi, prvi korak bio bi prestanak podrške teroristima u Siriji. Uz pretpostavku da bismo htjeli surađivati s njima, u ovim okolnostima se ne mogu postići nikakvi rezultati. Mi to, naravno, nećemo učiniti sve dok oni podržavaju terorizam. Oni trebaju odmah prestati podržavati teroriste.

Godine 2009. posjetili ste Zagreb i sreli se s hrvatskim dužnosnicima. U to vrijeme sam pročitao vašu izjavu u kojoj ste rekli da je Hrvatska prijateljska zemlja, da je hrvatski narod bratski narod. Smatrate li još uvijek hrvatski narod prijateljem Sirije, posebno nakon isporuke oružja iz Hrvatske u Washington, a onda u Saudijsku Arabiju i Jordan, koje je na kraju palo u ruke terorista?

Svakako. Hrvatski narod je prijateljski narod i naši odnosi traju desetljećima. Govorimo o odnosu koji je trajao generacijama i još uvijek traje. Ne smatramo hrvatski narod odgovornim za pogreške koje su učinile njihove vlade. Što je još važnije, ako pokušamo pratiti javno mnijenje u Hrvatskoj u odnosu na ono što se događa u Siriji, ustanovit ćemo da je – u usporedbi s drugim zemljama – to javno mnijenje bilo, općenito tijekom rata, bliže razumijevanju onoga što se događa u Siriji nego kod mnogih drugih europskih naroda. Da taj odnos i to prijateljstvo nisu bili iskreni, hrvatskom narodu bilo bi teško razumjeti što se događa u Siriji.

Zbog toga bih želio naglasiti da je ono što se dogodilo u vezi s isporukom oružja koje je došlo do terorista bilo jedno od “postignuća” prethodne hrvatske Vlade, možda zbog financijskih ili političkih interesa, možda je to bilo popuštanje pod pritiskom drugih velikih zapadnih sila. Ali, bilo kako bilo, oni su prodali interese i principe hrvatskog naroda u zamjenu za petrodolare ili za uske političke interese tih dužnosnika.

Zapad želi satelitske države

Je li moguće obnoviti političke i diplomatske, a možda i ekonomske odnose, jer Hrvatska ima brojne interese u Siriji?

Naravno, svakako je moguće, ali to ovisi o političkoj usmjerenosti postojećih vlada. Ako su postojale pogreške u politici, posebno one koje su počinile prethodne vlade, vrlo je lako za buduće vlade ili za ovu postojeću obnoviti te odnose. Mi od tih vlada ne tražimo ništa drugo nego da najprije misle o interesima svojeg naroda, a zatim na međunarodno pravo koje se ponajprije zasniva na suverenosti drugih zemalja i nemiješanju u njihove unutarnje poslove. Mi nismo nikada, tijekom cijele naše povijesti otkad su započeli odnosi između nas i Hrvatske sada, a bivše Jugoslavije u prošlosti, izveli nikakav neprijateljski čin protiv tih zemalja. Uvijek smo ih smatrali prijateljima. Kakvo opravdanje ima vlada da pošalje oružje teroristima u Siriji koje će se koristiti za ubijanje nedužnih Sirijaca? Mislim da nema opravdanja za to i nadamo se da sadašnja vlada to ne prihvaća.

Postoji velik broj džihadista i terorista koji su došli s Balkana. Imate li informaciju o njihovu broju?

Nemamo točnih informacija zbog našeg turskog susjeda pod vodstvom kriminalca Erdoğana, koji podržava jačanje prisutnosti tih terorista u Siriji. To nam onemogućuje kontrolu granica i posljedično nam ne omogućuje točnu statistiku o broju terorista koji ulaze i izlaze iz zemlje. Ali glavno pitanje nije pitanje nacionalnosti tih terorista, jer znate da teroristi gledaju na cijeli svijet kao na jedinstvenu arenu. Oni ne vode računa ni o nacionalnoj dimenziji ni o političkim granicama. Tako da opasnost za vašu zemlju ili za Europu općenito ne dolazi samo od europskih terorista.

Istina je da neki Europljanin može biti opasniji jer poznaje vašu regiju u detalje, ali njega će pratiti i drugi teroristi iz drugih zemalja, teroristi koji dijele istu doktrinu, aspiracije i ideje, u namjeri da izvedu napade. Zato, kada govorimo o broju terorista u Siriji, svakako govorimo o stotinama tisuća ili barem o više od stotinu tisuća. Naravno, oni dolaze i odlaze, a neki od njih budu i ubijeni u borbi.

Prosječni se ljudi pitaju o uzrocima napada na Siriju i pokušajima vašeg svrgavanja. Koji razlozi stoje iza toga?

Razlog je star, jednostavan i jasan. Te zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, u partnerstvu s uglavnom Velikom Britanijom i Francuskom, a na žalost i nekim europskim zemljama koje nemaju kolonijalnu povijest, ne prihvaćaju nezavisne države i ne prihvaćaju ravnopravne odnose.

Oni žele satelitske države koje provode njihove politike. Velike države imaju interese po cijelom svijetu, a mi imamo interese u našem okruženju. Nismo supersila, ali kada djelujemo s drugim državama, interesi trebaju biti zajednički. No oni žele da djelujemo za njihove interese protiv naših. Zbog toga smo uvijek bili u sukobu s tim zemljama. Na primjer, mi želimo mirovni proces, dok oni žele pokornost umjesto mira. Oni žele da imamo mir bez prava, što nije razumno.

Oni žele da se odreknemo svoje suverenosti, da odustanemo od svojih prava koja su priznata međunarodnim pravom, rezolucijama Vijeća sigurnosti i brojnom potporom u Ujedinjenim nacijama za povrat naših područja. Postoji mnogo pitanja zbog kojih smatraju da je Sirija kao država previše nezavisna. Zbog toga su mislili da bi im vođenje rata u Siriji i zamjena sadašnje vlade klijentelističkom olakšalo stvari i omogućilo postizanje njihovih uskih interesa.

Cijena otpora i podložnosti

Da ste prihvatili mir ili pokornost, kako ste rekli, bi li se dogodilo ovo što se danas događa u Siriji?

Dat ću vam jedan primjer. Od nas je zatraženo da stanemo uz Zapad, posebno SAD, 2003. godine u njihovu ratu protiv Iraka. Znali smo da je rat u Iraku početak niza događaja radi podjele regije. Na svim konferencijama koje su se održavale prije rata, u namjeri da se odredi budućnost poslijeratnog Iraka, raspravljalo se o budućnosti sektaškog, a ne jedinstvenog Iraka.

Dakle, znali smo da će se ono što se događa u Iraku preseliti u Siriju i na cijelu regiju. Da smo tada sudjelovali, situacija u Siriji bila bi danas puno gora nego nakon što smo to odbili učiniti. Zbog toga sam običavao govoriti da je cijena otpora puno manja nego cijena podložnosti. To sam rekao puno puta u prošlosti, a kasniji događaji u Siriji to su i dokazali. Ono što je pomoglo Siriji da danas čvrsto stoji jest to što je ona ujedinjena.

Da smo pristali na sektaški projekt, bili bismo zemlja rastrgana pravim građanskim ratom. Građanski rat bio bi stvarnost, a ne samo pojam koji se koristi za opis onoga što se zbiva.

Zašto zaljevske zemlje plaćaju novcem i podržavaju teroriste kako bi svrgnule vladu u Siriji?

Većina zaljevskih država satelitske su države koje se ne usude reći ne. Neke od njih kažu: “Mi vas podržavamo, ali to ne možemo javno reći. Želimo vam pobjedu u ratu i nadamo se da ćete biti u stanju sačuvati jedinstvenu Siriju i pobijediti teroriste.” Ali u javnosti govore nešto drugo jer su podložni zapadnjačkoj volji. Većinu zaljevskih država, ako ne i sve, u određenoj fazi stvorili su Britanci, a poslije su predane Amerikancima.

Prihvaćate li ideju federalizma u Siriji o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori?

Federalizam je nacionalno pitanje, a treba li se dogoditi ili ne, ovisi o ustroju. A za ustroj je potreban glas naroda, a vlada i izvršna tijela izražavaju volju naroda. Ipak, većina Sirijaca ne prihvaća federalizam jer je to uvod u podijeljenost. Nema opravdanja za federalizam jer Sirijci su živjeli zajedno, u istom ustroju, bez ikakvih problema, desetljećima i stoljećima, i prije postojanja sirijske države, čak i za vrijeme i prije Osmanskog Carstva.

Nema povijesnih ratova između sastavnica sirijskog naroda kojima bi se opravdavala tvrdnja da te sekte, religije ili etniciteti ne mogu živjeti jedne s drugima. Tako je pitanje federalizma izmišljeno radi postizanja situacije slične onoj u Iraku kako bi se proizvela slaba država, slaba vlada, slab narod i slaba domovina.

Svaka je intervencija invazija

Turska je vojska prisutna u Siriji. Što mislite o tome?

Erdoğan je učinio to jer je svoje nade vezao za teroriste koji postižu pobjede, ali sve dok se nije dogodila bitka za Alep. Za njega je to bila odlučujuća bitka uzimajući u obzir političku, ekonomsku, geografsku i logističku važnost toga grada. Neuspjeh terorista da zadrže svoje pozicije u Alepu izazvao je izravnu umiješanost Erdoğana da si barem osigura mjesto za političkim stolom kada dođe vrijeme za razgovore o budućnosti Sirije.

On je želio teroristima Al-Nusre i Al-Qa’ide dati jedno ljepše lice nakon što je u cijelom svijetu razotkriveno kako je vrlo blizak njima, u svakom smislu riječi. Htio im je dati druga imena, obrijati im brade da poprime izgled umjerenjaka, kako bi se stvari vratile na stanje koje je postojalo u početku krize. I kako bi osigurao ulogu Turske u pronalaženju rješenja u Siriji putem terorista u novom obliku.

Postoji isto pitanje i s američkim trupama koje su u zemlji i sada pomažu Kurdima? Smatrate li ih okupacijskim snagama?

Svakako. Svaka intervencija, pa čak i prisutnost jednog jedinog vojnika bez dozvole sirijske vlade, predstavlja invaziju u svakom smislu riječi. Svaka intervencija, iz zraka ili na bilo koji drugi način, također je nelegitimna intervencija i agresija na Siriju.

Zašto je Amerika ovdje?

Američka se politika općenito zasniva na kreiranju kaosa u raznim dijelovima svijeta i kreiranju konflikata između država. To nije ništa novo. To traje desetljećima, samo u raznim oblicima.

Kako vidite izbor Trumpa za predsjednika SAD-a? I možete li surađivati s njim, posebno nakon nedavnih izjava nove američke administracije da sirijski narod odlučuje o sudbini predsjednika. Smatrate li da je došlo do promjene u američkoj politici?

Prva izjava o tome treba li predsjednik Sirije otići ili ostati datira iz doba Obamine administracije, a ponavljale su je političke papige u Europi. Mi tome nismo nikada pridavali pozornost i nikada to nismo komentirali jer nas se to ne tiče. To je sirijsko pitanje i odnosi se na sirijski narod. Zbog toga je sve što je bilo rečeno o tom predmetu jednostavno bačeno u smeće. Zato svaka slična izjava, za ili protiv, učinjena od bilo koje države, nije prihvatljiva, jer to nije američko ili europsko pitanje, niti je to briga bilo kojeg drugog pojedinca izvan Sirije.

Što se tiče naše procjene nove američke administracije, unatoč činjenici da se ona još uvijek nalazi u svojim ranim danima, naučili smo nešto važno otkako su obnovljeni odnosi između Sirije i SAD-a godine 1974. kad nas je posjetio bivši američki predsjednik Richard Nixon. Naučili smo da se ne kladimo na dobru administraciju. Uvijek kažemo koja je loša administracija i koja je još lošija. Ne kažemo koja je administracija dobra i koja je bolja ili koja je loša, a koja dobra.

Ono što sada vidimo u Americi beskrajni su sukobi unutar administracije i sukobi izvan administracije s administracijom. Zbog toga vidimo samo jednu stvar u toj administraciji bez obzira na izjave koje se čine boljima od onih kod prethodne. Budući da su poslali trupe u Siriju bez suradnje i bez zahtjeva legitimne sirijske vlade, to znači da ta administracija, kao i druge, ne želi povratak stabilnosti u Siriji.

Sirija je nedavno bila predmetom nastavka izraelske agresije. Što se krije iza toga? I jeste li zabrinuti zbog mogućnosti sirijsko-izraelskog rata?

Stvarnost je takva da mi živimo ovaj rat. Ali što se tiče nazivanja tog rata sirijsko-izraelskim, u svakom slučaju možete pretpostaviti da se teroristi bore za Izrael. Iako oni nisu regularna izraelska vojska, ipak se bore za Izrael. A Izrael ima iste ciljeve kao i Turska, SAD, Francuska, Britanija, Saudijska Arabija, Katar i druge države. Svi oni imaju isti cilj. To je rat koji je preuzeo novi oblik i koristi nove instrumente.

Praktično je naša pobjeda nad teroristima pobjeda nad svim tim državama zajedno. Zato Izrael čini sve što može da podrži te teroriste na svakom mjestu na kojemu sirijska vojska napreduje. Oni napadaju na ovaj ili onaj način kako bi osigurali podršku teroristima i kako bi usporili zamah sirijske arapske vojske.

Laži se ne mogu održati

Nedavno su mnogi europski parlamentarci krenuli prema Siriji, neki javno, neki tajno. Znači li to da se nešto dogodilo i znači li to promjenu u europskoj politici prema Siriji?

Europska politika stvarno se nije promijenila jer su europski dužnosnici otišli predaleko sa svojim lažima. Ako žele učiniti potpuni zaokret, europsko javno mnijenje će im reći: “Vi ste nam lagali. Ništa od onoga što ste rekli nije istina.” Zbog toga su oni ustrajali na svojim lažima, ali uz nekoliko izmjena s vremena na vrijeme. Stalno su prodavali isti proizvod u različitoj ambalaži kako bi zavarali svoje kupce, tj. europsko javno mnijenje.

Zapadno javno mnijenje se promijenilo, ponajprije zato što se laži ne mogu održati šest godina jer ih pobijaju činjenice. Drugo, zahvaljujući društvenim mrežama, postalo je teško kontrolirati ulaz i izlaz informacija i podataka po cijelom svijetu. Treće, to se dogodilo kao rezultat golemih migracijskih valova prema Europi i terorističkih napada koji su pogodili brojne europske države, posebno Francusku. Ti su događaji naveli građane Zapada da si postave pitanje – što se stvarno događa.

Ono što se promijenilo u današnjoj Europi jest da javno mnijenje dobro zna da korporativni mediji i političari lažu. Međutim, javno mnijenje ne zna punu istinu, ono zna samo dio nje i istražuje istinu o onome što se događa u Siriji, o onome što se dogodilo u Libiji i što se danas događa u Jemenu. I postavlja si pitanje o odnosu između dužnosnika u svojim zemljama i petrodolarima u zaljevskim zemljama.

Nedavno ste rekli da će u 2017. slijediti kraj rata u Siriji. Vjerujete li još uvijek da će se rat u Siriji završiti ove godine?

Ne, nisam to rekao doslovno. Nekoliko sam puta rekao da bez zapadne intervencije možemo završiti ovaj rat i sve njegove učinke tijekom nekoliko mjeseci, odnosno za manje od godinu dana. To je bilo 2016. godine i bilo je protumačeno kao da je rat na kraju i kao da će sljedeće godine biti kraj rata.

Stvari se, svakako, kreću u boljem smjeru, kako sam rekao, ne u interesu terorista, nego u interesu sirijskog naroda. Ali rat je nepredvidiv, posebno zato što zemlje koje su podupirale teroriste čine sve što mogu da ih zaštite. Najprije zato što poraz terorista znači i njihov politički poraz u svojim zemljama. I drugo, što je iscrpljivanje Sirije bio jedan od glavnih zadataka koji su nastojali izvesti putem terorista i putem rata.

Tako da, iako je Sirija uspjela izaći iz toga rata, oni su željeli da završna cijena bude iscrpljenost i umor Sirije. Dakle, da naša zemlja ima energiju samo da se hrani i ponovno izgradi samu sebe te da zaboravi na sva druga pitanja koja je okružuju – u smislu svojih prava i dužnosti u odnosu na zemlje u našoj regiji. Drugim riječima, žele da Sirija bude nesposobna igrati bilo kakvu aktivnu, vrijednu ili značajnu ulogu u regiji.

Jeste li uvjereni u pobjedu sirijsko-rusko-iranskog saveza?

Kako sam maloprije rekao, imamo nadu koja je sve veća, a ta se nada gradi na povjerenju. U svakom slučaju, nemamo drugih opcija osim pobjede. Ako ne dobijemo ovaj rat, to znači da će Sirija biti izbrisana s karte. Nemamo izbora, nego se suočiti s tim ratom i zato smo uvjereni, uporni i odlučni.

Bashar al-Assad: Nakon ove pobjede regija i svijet će doživjeti velike promjene

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari