Pratite nas

Intervju

Bashar Al-Assad: Europa se neće zaštititi od terorista jer ih podržava

Objavljeno

na

Punih osam mjeseci čekali smo odobrenje za intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, iz novinarskog kuta gledano, nedvojbeno najtraženijim svjetskim čelnikom, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

No ni nakon odobrenja nije sve išlo glatko. Morali smo obaviti niz telefonskih razgovora i poslati mnoštvo e-mailova prije odlaska u Siriju. Procedura oko autorizacije intervjua izuzetno je komplicirana. Kako su nam objasnili, većina bi novinara iz odgovora predsjednika Bashara Al-Assada izvukla samo ono što im je odgovaralo i tako bi iskrivili odgovore i teze.

U Damasku smo, prije intervjua, boravili tri dana te dogovarali posljednje detalje. Na sam dan intervjua još nismo znali gdje ćemo razgovarati s predsjednikom s obzirom na to da smo se naslušali raznih priča i nagađanja o tome gdje se Assad zaista nalazi.

Stigavši u dvorište njegova ureda u Damasku, očekivali smo da je to tek početna stanica gdje će nas dočekati garda koja će nas odvesti tko zna kamo kako bismo se susreli s Assadom. Izlazeći iz automobila, doživjeli smo šok – predsjednik Assad je stajao na vratima i čekao nas.

“Dobar dan, Hassane, dobro došli u Damask. Nadam se da se niste previše umorili”, obratio nam se predsjednik pružajući ruku. Uzvratili smo mu pozdrav i zahvalili osobno i uime redakcije Večernjeg lista što nam je pristao dati intervju. Nakon razmjene kurtoaznih riječi, počeli smo razgovor, koji je trajao pola sata. Tijekom cijelog intervjua predsjednik Bashar Al-Assad djelovao je smireno, staloženo i samouvjereno.

Iako su vani odjekivale snažne detonacije, na njih je bio potpuno imun. Nijednom gestom nije pokazao da je zabrinut. Na sva pitanja odgovarao je smireno, temeljito i argumentirano iako ih nije tražio unaprijed. Kako nas je dočekao, tako nas je i ispratio – srdačno, ljubazno, i sa željama za zdravlje i dug život.

Šesta godina rata

Već je šesta godina od početka sirijskog rata. Nakon nedavnih trijumfa sirijske vojske u Alepu i Palmiri te početka procesa pomirenja, postoji li tračak nade da će se okončati rat u Siriji?

Naravno, jer bez nade ni zemlja, ni ljudi, ni država ne bi mogli izdržati šest godina okrutnog rata, koji podržava desetak regionalnih i zapadnih zemalja. A među njima su i neke od najbogatijih i najsnažnijih zemalja svijeta. Ali, sada je pitanje kako tu nadu pretvoriti u stvarnost? To je do sada bilo moguće zahvaljujući dvama pristupima.

Prvi je borba protiv terorizma, a drugi postizanje pomirenja sa svima koji žele položiti oružje, vratiti se svojim normalnim životima i zagrljaju svoje zemlje. Bilo je napretka na oba područja, i u suzbijanju terorizma i u postizanju pomirenja. Zato kažem da sada postoji više nade nego proteklih godina.

U pregovorima koji su ranije vođeni u Astani i sada u Ženevi većina oporbenih pregovarača podržava razmišljanja vahabita, salafista i džihadista. Zašto pregovarate s tim ljudima? I postoji li u stvarnosti neka umjerena oporba?

To je vrlo važno pitanje jer su zapadni dužnosnici, a najnaglašenije bivši američki predsjednik Obama, rekli da je umjerena oporba iluzija ili fantazija. To su, dakle, rekli oni koji su poslije podržavali tu oporbu i dali joj lažni umjereni privid. Umjerena oporba ne postoji, postoji samo džihadistička oporba, naravno u iskrivljenom smislu džihada.

Ona ne prihvaća ni dijalog ni rješenje, osim putem terorizma. Zbog toga mi praktično i ne možemo postići nikakav stvarni rezultat s njima. Dokaz za to je to da su oni, tijekom pregovora u Astani, započeli napad na Damask, Hamu i druge dijelove Sirije, obnavljajući terorizam i ubijajući nevine ljude. Ti teroristi ne mogu biti oporba i ne mogu pomoći u postizanju rješenja.

Osim toga, te terorističke grupe povezane su s programima djelovanja stranih država. Oni ne pripadaju nekoj struji ili pokretu u sirijskom narodu koji traže političku reformu ili određeno rješenje, nisu to činili ni prije, a ne čine ni tijekom rata. Neki dijelovi tih grupa mogu izgledati politički, u smislu da ne nose oružje, ali podržavaju terorizam, dok su neki povezani sa saudijskim, turskim i zapadnjačkim programima djelovanja.

Uski politički interesi

Zašto onda pregovarate s njima?

Zato što u početku mnogi nisu vjerovali da te grupe ne žele položiti oružje i okrenuti se političkom djelovanju. Mi smo počeli pregovore želeći dokazati svima koji su sumnjali da se te grupe ne mogu uključiti u politiku i da će do kraja ostati terorističke.

Svijet je objavio rat terorizmu. Vjerujete li u tu objavu i u ono što svijet danas čini?

Svijet koji je objavio rat terorizmu praktično se sastoji od zapadnih zemalja koje i same podržavaju terorizam. Većina je zemalja u svijetu protiv terorizma. One to ne objavljuju, ali su u praksi surađivale s nama na razne načine tijekom rata i prije rata. Jer terorizam nije započeo s ratom u Siriji, on je uvijek postojao u svijetu i proširio se kao rezultat različitih sukoba na Bliskom istoku.

Međutim, zapadne zemlje koje su objavile rat terorizmu još uvijek ga podržavaju. One ga ne suzbijaju, a terorizam koriste samo kao izraz za domaću javnost. Činjenica je da oni koriste terorizam kao platformu za različite političke programe djelovanja, čak i onda kada im se taj terorizam obije o glavu i izazove žrtve u njihovim zemljama. Ali oni to ne priznaju. Protiv terorizma u Siriji u osnovi se bori samo sirijska arapska vojska.

Ovo nije floskula, činjenice na terenu to dokazuju. Sirijska arapska vojska bila je u stanju postići uspjehe u borbi protiv terorizma zahvaljujući, u prvom redu, volji sirijskih boraca i podršci naroda. Naravno, postojala je i vrlo snažna podrška naših saveznika Irana, Rusije i Hezbollaha iz Libanona.

Predstavlja li sirijska vojska sve sekte, etnicitete i manjine u Siriji?

Pa to je očito! Vojska koja bi predstavljala samo dio sirijskog naroda ne bi mogla pobijediti u ratu koji se događa u cijeloj Siriji. Bez obzira na to kako se to predstavlja na Zapadu. Na samom početku rata i teroristi i neprijateljski raspoloženi zapadni mediji, kao i oni u našoj regiji, željeli su predstaviti ovaj rat kao sektaški. Ta je slika bila jako raširena na Zapadu.

Da je ona bila istinita, Sirija bi bila podijeljena već prvih mjeseci rata. Sirijci ne bi izdržali šest godina kao jedinstven narod. Istina je da teroristi kontroliraju neka područja, ali dijelovi koje kontrolira sirijska država uključuju sve spektre sirijskog naroda. Kad ta sirijska vojska i iza nje sirijska vlada ne bi predstavljale cjelokupan sirijski narod, ne bi bilo moguće vidjeti tu jedinstvenu sliku sirijskog naroda.

Da je postojala sigurnosna suradnja između sirijske vlade i europskih država, bismo li mogli izbjeći teroristička djelovanja koja su zahvatila Francusku, Belgiju…? Postavljam ovo pitanje jer je nakon terorističkih napada u Parizu bivši čelnik francuskih obavještajnih službi rekao da ste im dostavili imena i dokumentaciju o teroristima, ali da su ih oni odbili prihvatiti. Jesu li ih zbilja odbili prihvatiti? I, bismo li mi, da je postojala suradnja, bili u stanju izbjeći te terorističke činove?

Ne, on je vjerojatno govorio o suradnji prije rata jer nakon početka rata i francuske pozicije podržavanja terorista Sirija je obustavila sigurnosnu suradnju s tom zemljom. Ne možete imati sigurnosnu suradnju i političko neprijateljstvo u isto vrijeme.

Trebao bi postojati politički sporazum s jedne strane, i sporazum na drugim područjima, uključujući sigurnost. Što se tiče pitanja bi li bilo moguće spriječiti te napade u Europi kroz jednu takvu sigurnosnu suradnju, u normalnim okolnostima odgovor bi bio da.

Ali u današnjim okolnostima odgovor je ne jer Europa, ili brojne europske zemlje koje podržavaju teroriste, u velikoj mjeri šalju u Siriju desetke tisuća terorista ili ih podržavaju direktno i indirektno, logistički, oružjem, novcem, političkim pokrićem i svim drugim sredstvima. Kad dostignete taj stupanj podržavanja terorista – a mi ovdje govorimo o desecima tisuća, a možda i o stotinama tisuća u Siriji i susjednim područjima – u tom slučaju sigurnosna suradnja poprima ograničenu učinkovitost.

Sigurnosna se suradnja fokusira na desetke ili stotine pojedinaca, ali ne može biti učinkovita kada postoje deseci i stotine tisuća terorista. Ako se Europa želi zaštititi u ovoj fazi, prvi korak bio bi prestanak podrške teroristima u Siriji. Uz pretpostavku da bismo htjeli surađivati s njima, u ovim okolnostima se ne mogu postići nikakvi rezultati. Mi to, naravno, nećemo učiniti sve dok oni podržavaju terorizam. Oni trebaju odmah prestati podržavati teroriste.

Godine 2009. posjetili ste Zagreb i sreli se s hrvatskim dužnosnicima. U to vrijeme sam pročitao vašu izjavu u kojoj ste rekli da je Hrvatska prijateljska zemlja, da je hrvatski narod bratski narod. Smatrate li još uvijek hrvatski narod prijateljem Sirije, posebno nakon isporuke oružja iz Hrvatske u Washington, a onda u Saudijsku Arabiju i Jordan, koje je na kraju palo u ruke terorista?

Svakako. Hrvatski narod je prijateljski narod i naši odnosi traju desetljećima. Govorimo o odnosu koji je trajao generacijama i još uvijek traje. Ne smatramo hrvatski narod odgovornim za pogreške koje su učinile njihove vlade. Što je još važnije, ako pokušamo pratiti javno mnijenje u Hrvatskoj u odnosu na ono što se događa u Siriji, ustanovit ćemo da je – u usporedbi s drugim zemljama – to javno mnijenje bilo, općenito tijekom rata, bliže razumijevanju onoga što se događa u Siriji nego kod mnogih drugih europskih naroda. Da taj odnos i to prijateljstvo nisu bili iskreni, hrvatskom narodu bilo bi teško razumjeti što se događa u Siriji.

Zbog toga bih želio naglasiti da je ono što se dogodilo u vezi s isporukom oružja koje je došlo do terorista bilo jedno od “postignuća” prethodne hrvatske Vlade, možda zbog financijskih ili političkih interesa, možda je to bilo popuštanje pod pritiskom drugih velikih zapadnih sila. Ali, bilo kako bilo, oni su prodali interese i principe hrvatskog naroda u zamjenu za petrodolare ili za uske političke interese tih dužnosnika.

Zapad želi satelitske države

Je li moguće obnoviti političke i diplomatske, a možda i ekonomske odnose, jer Hrvatska ima brojne interese u Siriji?

Naravno, svakako je moguće, ali to ovisi o političkoj usmjerenosti postojećih vlada. Ako su postojale pogreške u politici, posebno one koje su počinile prethodne vlade, vrlo je lako za buduće vlade ili za ovu postojeću obnoviti te odnose. Mi od tih vlada ne tražimo ništa drugo nego da najprije misle o interesima svojeg naroda, a zatim na međunarodno pravo koje se ponajprije zasniva na suverenosti drugih zemalja i nemiješanju u njihove unutarnje poslove. Mi nismo nikada, tijekom cijele naše povijesti otkad su započeli odnosi između nas i Hrvatske sada, a bivše Jugoslavije u prošlosti, izveli nikakav neprijateljski čin protiv tih zemalja. Uvijek smo ih smatrali prijateljima. Kakvo opravdanje ima vlada da pošalje oružje teroristima u Siriji koje će se koristiti za ubijanje nedužnih Sirijaca? Mislim da nema opravdanja za to i nadamo se da sadašnja vlada to ne prihvaća.

Postoji velik broj džihadista i terorista koji su došli s Balkana. Imate li informaciju o njihovu broju?

Nemamo točnih informacija zbog našeg turskog susjeda pod vodstvom kriminalca Erdoğana, koji podržava jačanje prisutnosti tih terorista u Siriji. To nam onemogućuje kontrolu granica i posljedično nam ne omogućuje točnu statistiku o broju terorista koji ulaze i izlaze iz zemlje. Ali glavno pitanje nije pitanje nacionalnosti tih terorista, jer znate da teroristi gledaju na cijeli svijet kao na jedinstvenu arenu. Oni ne vode računa ni o nacionalnoj dimenziji ni o političkim granicama. Tako da opasnost za vašu zemlju ili za Europu općenito ne dolazi samo od europskih terorista.

Istina je da neki Europljanin može biti opasniji jer poznaje vašu regiju u detalje, ali njega će pratiti i drugi teroristi iz drugih zemalja, teroristi koji dijele istu doktrinu, aspiracije i ideje, u namjeri da izvedu napade. Zato, kada govorimo o broju terorista u Siriji, svakako govorimo o stotinama tisuća ili barem o više od stotinu tisuća. Naravno, oni dolaze i odlaze, a neki od njih budu i ubijeni u borbi.

Prosječni se ljudi pitaju o uzrocima napada na Siriju i pokušajima vašeg svrgavanja. Koji razlozi stoje iza toga?

Razlog je star, jednostavan i jasan. Te zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, u partnerstvu s uglavnom Velikom Britanijom i Francuskom, a na žalost i nekim europskim zemljama koje nemaju kolonijalnu povijest, ne prihvaćaju nezavisne države i ne prihvaćaju ravnopravne odnose.

Oni žele satelitske države koje provode njihove politike. Velike države imaju interese po cijelom svijetu, a mi imamo interese u našem okruženju. Nismo supersila, ali kada djelujemo s drugim državama, interesi trebaju biti zajednički. No oni žele da djelujemo za njihove interese protiv naših. Zbog toga smo uvijek bili u sukobu s tim zemljama. Na primjer, mi želimo mirovni proces, dok oni žele pokornost umjesto mira. Oni žele da imamo mir bez prava, što nije razumno.

Oni žele da se odreknemo svoje suverenosti, da odustanemo od svojih prava koja su priznata međunarodnim pravom, rezolucijama Vijeća sigurnosti i brojnom potporom u Ujedinjenim nacijama za povrat naših područja. Postoji mnogo pitanja zbog kojih smatraju da je Sirija kao država previše nezavisna. Zbog toga su mislili da bi im vođenje rata u Siriji i zamjena sadašnje vlade klijentelističkom olakšalo stvari i omogućilo postizanje njihovih uskih interesa.

Cijena otpora i podložnosti

Da ste prihvatili mir ili pokornost, kako ste rekli, bi li se dogodilo ovo što se danas događa u Siriji?

Dat ću vam jedan primjer. Od nas je zatraženo da stanemo uz Zapad, posebno SAD, 2003. godine u njihovu ratu protiv Iraka. Znali smo da je rat u Iraku početak niza događaja radi podjele regije. Na svim konferencijama koje su se održavale prije rata, u namjeri da se odredi budućnost poslijeratnog Iraka, raspravljalo se o budućnosti sektaškog, a ne jedinstvenog Iraka.

Dakle, znali smo da će se ono što se događa u Iraku preseliti u Siriju i na cijelu regiju. Da smo tada sudjelovali, situacija u Siriji bila bi danas puno gora nego nakon što smo to odbili učiniti. Zbog toga sam običavao govoriti da je cijena otpora puno manja nego cijena podložnosti. To sam rekao puno puta u prošlosti, a kasniji događaji u Siriji to su i dokazali. Ono što je pomoglo Siriji da danas čvrsto stoji jest to što je ona ujedinjena.

Da smo pristali na sektaški projekt, bili bismo zemlja rastrgana pravim građanskim ratom. Građanski rat bio bi stvarnost, a ne samo pojam koji se koristi za opis onoga što se zbiva.

Zašto zaljevske zemlje plaćaju novcem i podržavaju teroriste kako bi svrgnule vladu u Siriji?

Većina zaljevskih država satelitske su države koje se ne usude reći ne. Neke od njih kažu: “Mi vas podržavamo, ali to ne možemo javno reći. Želimo vam pobjedu u ratu i nadamo se da ćete biti u stanju sačuvati jedinstvenu Siriju i pobijediti teroriste.” Ali u javnosti govore nešto drugo jer su podložni zapadnjačkoj volji. Većinu zaljevskih država, ako ne i sve, u određenoj fazi stvorili su Britanci, a poslije su predane Amerikancima.

Prihvaćate li ideju federalizma u Siriji o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori?

Federalizam je nacionalno pitanje, a treba li se dogoditi ili ne, ovisi o ustroju. A za ustroj je potreban glas naroda, a vlada i izvršna tijela izražavaju volju naroda. Ipak, većina Sirijaca ne prihvaća federalizam jer je to uvod u podijeljenost. Nema opravdanja za federalizam jer Sirijci su živjeli zajedno, u istom ustroju, bez ikakvih problema, desetljećima i stoljećima, i prije postojanja sirijske države, čak i za vrijeme i prije Osmanskog Carstva.

Nema povijesnih ratova između sastavnica sirijskog naroda kojima bi se opravdavala tvrdnja da te sekte, religije ili etniciteti ne mogu živjeti jedne s drugima. Tako je pitanje federalizma izmišljeno radi postizanja situacije slične onoj u Iraku kako bi se proizvela slaba država, slaba vlada, slab narod i slaba domovina.

Svaka je intervencija invazija

Turska je vojska prisutna u Siriji. Što mislite o tome?

Erdoğan je učinio to jer je svoje nade vezao za teroriste koji postižu pobjede, ali sve dok se nije dogodila bitka za Alep. Za njega je to bila odlučujuća bitka uzimajući u obzir političku, ekonomsku, geografsku i logističku važnost toga grada. Neuspjeh terorista da zadrže svoje pozicije u Alepu izazvao je izravnu umiješanost Erdoğana da si barem osigura mjesto za političkim stolom kada dođe vrijeme za razgovore o budućnosti Sirije.

On je želio teroristima Al-Nusre i Al-Qa’ide dati jedno ljepše lice nakon što je u cijelom svijetu razotkriveno kako je vrlo blizak njima, u svakom smislu riječi. Htio im je dati druga imena, obrijati im brade da poprime izgled umjerenjaka, kako bi se stvari vratile na stanje koje je postojalo u početku krize. I kako bi osigurao ulogu Turske u pronalaženju rješenja u Siriji putem terorista u novom obliku.

Postoji isto pitanje i s američkim trupama koje su u zemlji i sada pomažu Kurdima? Smatrate li ih okupacijskim snagama?

Svakako. Svaka intervencija, pa čak i prisutnost jednog jedinog vojnika bez dozvole sirijske vlade, predstavlja invaziju u svakom smislu riječi. Svaka intervencija, iz zraka ili na bilo koji drugi način, također je nelegitimna intervencija i agresija na Siriju.

Zašto je Amerika ovdje?

Američka se politika općenito zasniva na kreiranju kaosa u raznim dijelovima svijeta i kreiranju konflikata između država. To nije ništa novo. To traje desetljećima, samo u raznim oblicima.

Kako vidite izbor Trumpa za predsjednika SAD-a? I možete li surađivati s njim, posebno nakon nedavnih izjava nove američke administracije da sirijski narod odlučuje o sudbini predsjednika. Smatrate li da je došlo do promjene u američkoj politici?

Prva izjava o tome treba li predsjednik Sirije otići ili ostati datira iz doba Obamine administracije, a ponavljale su je političke papige u Europi. Mi tome nismo nikada pridavali pozornost i nikada to nismo komentirali jer nas se to ne tiče. To je sirijsko pitanje i odnosi se na sirijski narod. Zbog toga je sve što je bilo rečeno o tom predmetu jednostavno bačeno u smeće. Zato svaka slična izjava, za ili protiv, učinjena od bilo koje države, nije prihvatljiva, jer to nije američko ili europsko pitanje, niti je to briga bilo kojeg drugog pojedinca izvan Sirije.

Što se tiče naše procjene nove američke administracije, unatoč činjenici da se ona još uvijek nalazi u svojim ranim danima, naučili smo nešto važno otkako su obnovljeni odnosi između Sirije i SAD-a godine 1974. kad nas je posjetio bivši američki predsjednik Richard Nixon. Naučili smo da se ne kladimo na dobru administraciju. Uvijek kažemo koja je loša administracija i koja je još lošija. Ne kažemo koja je administracija dobra i koja je bolja ili koja je loša, a koja dobra.

Ono što sada vidimo u Americi beskrajni su sukobi unutar administracije i sukobi izvan administracije s administracijom. Zbog toga vidimo samo jednu stvar u toj administraciji bez obzira na izjave koje se čine boljima od onih kod prethodne. Budući da su poslali trupe u Siriju bez suradnje i bez zahtjeva legitimne sirijske vlade, to znači da ta administracija, kao i druge, ne želi povratak stabilnosti u Siriji.

Sirija je nedavno bila predmetom nastavka izraelske agresije. Što se krije iza toga? I jeste li zabrinuti zbog mogućnosti sirijsko-izraelskog rata?

Stvarnost je takva da mi živimo ovaj rat. Ali što se tiče nazivanja tog rata sirijsko-izraelskim, u svakom slučaju možete pretpostaviti da se teroristi bore za Izrael. Iako oni nisu regularna izraelska vojska, ipak se bore za Izrael. A Izrael ima iste ciljeve kao i Turska, SAD, Francuska, Britanija, Saudijska Arabija, Katar i druge države. Svi oni imaju isti cilj. To je rat koji je preuzeo novi oblik i koristi nove instrumente.

Praktično je naša pobjeda nad teroristima pobjeda nad svim tim državama zajedno. Zato Izrael čini sve što može da podrži te teroriste na svakom mjestu na kojemu sirijska vojska napreduje. Oni napadaju na ovaj ili onaj način kako bi osigurali podršku teroristima i kako bi usporili zamah sirijske arapske vojske.

Laži se ne mogu održati

Nedavno su mnogi europski parlamentarci krenuli prema Siriji, neki javno, neki tajno. Znači li to da se nešto dogodilo i znači li to promjenu u europskoj politici prema Siriji?

Europska politika stvarno se nije promijenila jer su europski dužnosnici otišli predaleko sa svojim lažima. Ako žele učiniti potpuni zaokret, europsko javno mnijenje će im reći: “Vi ste nam lagali. Ništa od onoga što ste rekli nije istina.” Zbog toga su oni ustrajali na svojim lažima, ali uz nekoliko izmjena s vremena na vrijeme. Stalno su prodavali isti proizvod u različitoj ambalaži kako bi zavarali svoje kupce, tj. europsko javno mnijenje.

Zapadno javno mnijenje se promijenilo, ponajprije zato što se laži ne mogu održati šest godina jer ih pobijaju činjenice. Drugo, zahvaljujući društvenim mrežama, postalo je teško kontrolirati ulaz i izlaz informacija i podataka po cijelom svijetu. Treće, to se dogodilo kao rezultat golemih migracijskih valova prema Europi i terorističkih napada koji su pogodili brojne europske države, posebno Francusku. Ti su događaji naveli građane Zapada da si postave pitanje – što se stvarno događa.

Ono što se promijenilo u današnjoj Europi jest da javno mnijenje dobro zna da korporativni mediji i političari lažu. Međutim, javno mnijenje ne zna punu istinu, ono zna samo dio nje i istražuje istinu o onome što se događa u Siriji, o onome što se dogodilo u Libiji i što se danas događa u Jemenu. I postavlja si pitanje o odnosu između dužnosnika u svojim zemljama i petrodolarima u zaljevskim zemljama.

Nedavno ste rekli da će u 2017. slijediti kraj rata u Siriji. Vjerujete li još uvijek da će se rat u Siriji završiti ove godine?

Ne, nisam to rekao doslovno. Nekoliko sam puta rekao da bez zapadne intervencije možemo završiti ovaj rat i sve njegove učinke tijekom nekoliko mjeseci, odnosno za manje od godinu dana. To je bilo 2016. godine i bilo je protumačeno kao da je rat na kraju i kao da će sljedeće godine biti kraj rata.

Stvari se, svakako, kreću u boljem smjeru, kako sam rekao, ne u interesu terorista, nego u interesu sirijskog naroda. Ali rat je nepredvidiv, posebno zato što zemlje koje su podupirale teroriste čine sve što mogu da ih zaštite. Najprije zato što poraz terorista znači i njihov politički poraz u svojim zemljama. I drugo, što je iscrpljivanje Sirije bio jedan od glavnih zadataka koji su nastojali izvesti putem terorista i putem rata.

Tako da, iako je Sirija uspjela izaći iz toga rata, oni su željeli da završna cijena bude iscrpljenost i umor Sirije. Dakle, da naša zemlja ima energiju samo da se hrani i ponovno izgradi samu sebe te da zaboravi na sva druga pitanja koja je okružuju – u smislu svojih prava i dužnosti u odnosu na zemlje u našoj regiji. Drugim riječima, žele da Sirija bude nesposobna igrati bilo kakvu aktivnu, vrijednu ili značajnu ulogu u regiji.

Jeste li uvjereni u pobjedu sirijsko-rusko-iranskog saveza?

Kako sam maloprije rekao, imamo nadu koja je sve veća, a ta se nada gradi na povjerenju. U svakom slučaju, nemamo drugih opcija osim pobjede. Ako ne dobijemo ovaj rat, to znači da će Sirija biti izbrisana s karte. Nemamo izbora, nego se suočiti s tim ratom i zato smo uvjereni, uporni i odlučni.

Bashar al-Assad: Nakon ove pobjede regija i svijet će doživjeti velike promjene

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari