Pratite nas

Intervju

Bashar Al-Assad: Europa se neće zaštititi od terorista jer ih podržava

Objavljeno

na

Punih osam mjeseci čekali smo odobrenje za intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom, iz novinarskog kuta gledano, nedvojbeno najtraženijim svjetskim čelnikom, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

No ni nakon odobrenja nije sve išlo glatko. Morali smo obaviti niz telefonskih razgovora i poslati mnoštvo e-mailova prije odlaska u Siriju. Procedura oko autorizacije intervjua izuzetno je komplicirana. Kako su nam objasnili, većina bi novinara iz odgovora predsjednika Bashara Al-Assada izvukla samo ono što im je odgovaralo i tako bi iskrivili odgovore i teze.

U Damasku smo, prije intervjua, boravili tri dana te dogovarali posljednje detalje. Na sam dan intervjua još nismo znali gdje ćemo razgovarati s predsjednikom s obzirom na to da smo se naslušali raznih priča i nagađanja o tome gdje se Assad zaista nalazi.

Stigavši u dvorište njegova ureda u Damasku, očekivali smo da je to tek početna stanica gdje će nas dočekati garda koja će nas odvesti tko zna kamo kako bismo se susreli s Assadom. Izlazeći iz automobila, doživjeli smo šok – predsjednik Assad je stajao na vratima i čekao nas.

“Dobar dan, Hassane, dobro došli u Damask. Nadam se da se niste previše umorili”, obratio nam se predsjednik pružajući ruku. Uzvratili smo mu pozdrav i zahvalili osobno i uime redakcije Večernjeg lista što nam je pristao dati intervju. Nakon razmjene kurtoaznih riječi, počeli smo razgovor, koji je trajao pola sata. Tijekom cijelog intervjua predsjednik Bashar Al-Assad djelovao je smireno, staloženo i samouvjereno.

Iako su vani odjekivale snažne detonacije, na njih je bio potpuno imun. Nijednom gestom nije pokazao da je zabrinut. Na sva pitanja odgovarao je smireno, temeljito i argumentirano iako ih nije tražio unaprijed. Kako nas je dočekao, tako nas je i ispratio – srdačno, ljubazno, i sa željama za zdravlje i dug život.

Šesta godina rata

Već je šesta godina od početka sirijskog rata. Nakon nedavnih trijumfa sirijske vojske u Alepu i Palmiri te početka procesa pomirenja, postoji li tračak nade da će se okončati rat u Siriji?

Naravno, jer bez nade ni zemlja, ni ljudi, ni država ne bi mogli izdržati šest godina okrutnog rata, koji podržava desetak regionalnih i zapadnih zemalja. A među njima su i neke od najbogatijih i najsnažnijih zemalja svijeta. Ali, sada je pitanje kako tu nadu pretvoriti u stvarnost? To je do sada bilo moguće zahvaljujući dvama pristupima.

Prvi je borba protiv terorizma, a drugi postizanje pomirenja sa svima koji žele položiti oružje, vratiti se svojim normalnim životima i zagrljaju svoje zemlje. Bilo je napretka na oba područja, i u suzbijanju terorizma i u postizanju pomirenja. Zato kažem da sada postoji više nade nego proteklih godina.

U pregovorima koji su ranije vođeni u Astani i sada u Ženevi većina oporbenih pregovarača podržava razmišljanja vahabita, salafista i džihadista. Zašto pregovarate s tim ljudima? I postoji li u stvarnosti neka umjerena oporba?

To je vrlo važno pitanje jer su zapadni dužnosnici, a najnaglašenije bivši američki predsjednik Obama, rekli da je umjerena oporba iluzija ili fantazija. To su, dakle, rekli oni koji su poslije podržavali tu oporbu i dali joj lažni umjereni privid. Umjerena oporba ne postoji, postoji samo džihadistička oporba, naravno u iskrivljenom smislu džihada.

Ona ne prihvaća ni dijalog ni rješenje, osim putem terorizma. Zbog toga mi praktično i ne možemo postići nikakav stvarni rezultat s njima. Dokaz za to je to da su oni, tijekom pregovora u Astani, započeli napad na Damask, Hamu i druge dijelove Sirije, obnavljajući terorizam i ubijajući nevine ljude. Ti teroristi ne mogu biti oporba i ne mogu pomoći u postizanju rješenja.

Osim toga, te terorističke grupe povezane su s programima djelovanja stranih država. Oni ne pripadaju nekoj struji ili pokretu u sirijskom narodu koji traže političku reformu ili određeno rješenje, nisu to činili ni prije, a ne čine ni tijekom rata. Neki dijelovi tih grupa mogu izgledati politički, u smislu da ne nose oružje, ali podržavaju terorizam, dok su neki povezani sa saudijskim, turskim i zapadnjačkim programima djelovanja.

Uski politički interesi

Zašto onda pregovarate s njima?

Zato što u početku mnogi nisu vjerovali da te grupe ne žele položiti oružje i okrenuti se političkom djelovanju. Mi smo počeli pregovore želeći dokazati svima koji su sumnjali da se te grupe ne mogu uključiti u politiku i da će do kraja ostati terorističke.

Svijet je objavio rat terorizmu. Vjerujete li u tu objavu i u ono što svijet danas čini?

Svijet koji je objavio rat terorizmu praktično se sastoji od zapadnih zemalja koje i same podržavaju terorizam. Većina je zemalja u svijetu protiv terorizma. One to ne objavljuju, ali su u praksi surađivale s nama na razne načine tijekom rata i prije rata. Jer terorizam nije započeo s ratom u Siriji, on je uvijek postojao u svijetu i proširio se kao rezultat različitih sukoba na Bliskom istoku.

Međutim, zapadne zemlje koje su objavile rat terorizmu još uvijek ga podržavaju. One ga ne suzbijaju, a terorizam koriste samo kao izraz za domaću javnost. Činjenica je da oni koriste terorizam kao platformu za različite političke programe djelovanja, čak i onda kada im se taj terorizam obije o glavu i izazove žrtve u njihovim zemljama. Ali oni to ne priznaju. Protiv terorizma u Siriji u osnovi se bori samo sirijska arapska vojska.

Ovo nije floskula, činjenice na terenu to dokazuju. Sirijska arapska vojska bila je u stanju postići uspjehe u borbi protiv terorizma zahvaljujući, u prvom redu, volji sirijskih boraca i podršci naroda. Naravno, postojala je i vrlo snažna podrška naših saveznika Irana, Rusije i Hezbollaha iz Libanona.

Predstavlja li sirijska vojska sve sekte, etnicitete i manjine u Siriji?

Pa to je očito! Vojska koja bi predstavljala samo dio sirijskog naroda ne bi mogla pobijediti u ratu koji se događa u cijeloj Siriji. Bez obzira na to kako se to predstavlja na Zapadu. Na samom početku rata i teroristi i neprijateljski raspoloženi zapadni mediji, kao i oni u našoj regiji, željeli su predstaviti ovaj rat kao sektaški. Ta je slika bila jako raširena na Zapadu.

Da je ona bila istinita, Sirija bi bila podijeljena već prvih mjeseci rata. Sirijci ne bi izdržali šest godina kao jedinstven narod. Istina je da teroristi kontroliraju neka područja, ali dijelovi koje kontrolira sirijska država uključuju sve spektre sirijskog naroda. Kad ta sirijska vojska i iza nje sirijska vlada ne bi predstavljale cjelokupan sirijski narod, ne bi bilo moguće vidjeti tu jedinstvenu sliku sirijskog naroda.

Da je postojala sigurnosna suradnja između sirijske vlade i europskih država, bismo li mogli izbjeći teroristička djelovanja koja su zahvatila Francusku, Belgiju…? Postavljam ovo pitanje jer je nakon terorističkih napada u Parizu bivši čelnik francuskih obavještajnih službi rekao da ste im dostavili imena i dokumentaciju o teroristima, ali da su ih oni odbili prihvatiti. Jesu li ih zbilja odbili prihvatiti? I, bismo li mi, da je postojala suradnja, bili u stanju izbjeći te terorističke činove?

Ne, on je vjerojatno govorio o suradnji prije rata jer nakon početka rata i francuske pozicije podržavanja terorista Sirija je obustavila sigurnosnu suradnju s tom zemljom. Ne možete imati sigurnosnu suradnju i političko neprijateljstvo u isto vrijeme.

Trebao bi postojati politički sporazum s jedne strane, i sporazum na drugim područjima, uključujući sigurnost. Što se tiče pitanja bi li bilo moguće spriječiti te napade u Europi kroz jednu takvu sigurnosnu suradnju, u normalnim okolnostima odgovor bi bio da.

Ali u današnjim okolnostima odgovor je ne jer Europa, ili brojne europske zemlje koje podržavaju teroriste, u velikoj mjeri šalju u Siriju desetke tisuća terorista ili ih podržavaju direktno i indirektno, logistički, oružjem, novcem, političkim pokrićem i svim drugim sredstvima. Kad dostignete taj stupanj podržavanja terorista – a mi ovdje govorimo o desecima tisuća, a možda i o stotinama tisuća u Siriji i susjednim područjima – u tom slučaju sigurnosna suradnja poprima ograničenu učinkovitost.

Sigurnosna se suradnja fokusira na desetke ili stotine pojedinaca, ali ne može biti učinkovita kada postoje deseci i stotine tisuća terorista. Ako se Europa želi zaštititi u ovoj fazi, prvi korak bio bi prestanak podrške teroristima u Siriji. Uz pretpostavku da bismo htjeli surađivati s njima, u ovim okolnostima se ne mogu postići nikakvi rezultati. Mi to, naravno, nećemo učiniti sve dok oni podržavaju terorizam. Oni trebaju odmah prestati podržavati teroriste.

Godine 2009. posjetili ste Zagreb i sreli se s hrvatskim dužnosnicima. U to vrijeme sam pročitao vašu izjavu u kojoj ste rekli da je Hrvatska prijateljska zemlja, da je hrvatski narod bratski narod. Smatrate li još uvijek hrvatski narod prijateljem Sirije, posebno nakon isporuke oružja iz Hrvatske u Washington, a onda u Saudijsku Arabiju i Jordan, koje je na kraju palo u ruke terorista?

Svakako. Hrvatski narod je prijateljski narod i naši odnosi traju desetljećima. Govorimo o odnosu koji je trajao generacijama i još uvijek traje. Ne smatramo hrvatski narod odgovornim za pogreške koje su učinile njihove vlade. Što je još važnije, ako pokušamo pratiti javno mnijenje u Hrvatskoj u odnosu na ono što se događa u Siriji, ustanovit ćemo da je – u usporedbi s drugim zemljama – to javno mnijenje bilo, općenito tijekom rata, bliže razumijevanju onoga što se događa u Siriji nego kod mnogih drugih europskih naroda. Da taj odnos i to prijateljstvo nisu bili iskreni, hrvatskom narodu bilo bi teško razumjeti što se događa u Siriji.

Zbog toga bih želio naglasiti da je ono što se dogodilo u vezi s isporukom oružja koje je došlo do terorista bilo jedno od “postignuća” prethodne hrvatske Vlade, možda zbog financijskih ili političkih interesa, možda je to bilo popuštanje pod pritiskom drugih velikih zapadnih sila. Ali, bilo kako bilo, oni su prodali interese i principe hrvatskog naroda u zamjenu za petrodolare ili za uske političke interese tih dužnosnika.

Zapad želi satelitske države

Je li moguće obnoviti političke i diplomatske, a možda i ekonomske odnose, jer Hrvatska ima brojne interese u Siriji?

Naravno, svakako je moguće, ali to ovisi o političkoj usmjerenosti postojećih vlada. Ako su postojale pogreške u politici, posebno one koje su počinile prethodne vlade, vrlo je lako za buduće vlade ili za ovu postojeću obnoviti te odnose. Mi od tih vlada ne tražimo ništa drugo nego da najprije misle o interesima svojeg naroda, a zatim na međunarodno pravo koje se ponajprije zasniva na suverenosti drugih zemalja i nemiješanju u njihove unutarnje poslove. Mi nismo nikada, tijekom cijele naše povijesti otkad su započeli odnosi između nas i Hrvatske sada, a bivše Jugoslavije u prošlosti, izveli nikakav neprijateljski čin protiv tih zemalja. Uvijek smo ih smatrali prijateljima. Kakvo opravdanje ima vlada da pošalje oružje teroristima u Siriji koje će se koristiti za ubijanje nedužnih Sirijaca? Mislim da nema opravdanja za to i nadamo se da sadašnja vlada to ne prihvaća.

Postoji velik broj džihadista i terorista koji su došli s Balkana. Imate li informaciju o njihovu broju?

Nemamo točnih informacija zbog našeg turskog susjeda pod vodstvom kriminalca Erdoğana, koji podržava jačanje prisutnosti tih terorista u Siriji. To nam onemogućuje kontrolu granica i posljedično nam ne omogućuje točnu statistiku o broju terorista koji ulaze i izlaze iz zemlje. Ali glavno pitanje nije pitanje nacionalnosti tih terorista, jer znate da teroristi gledaju na cijeli svijet kao na jedinstvenu arenu. Oni ne vode računa ni o nacionalnoj dimenziji ni o političkim granicama. Tako da opasnost za vašu zemlju ili za Europu općenito ne dolazi samo od europskih terorista.

Istina je da neki Europljanin može biti opasniji jer poznaje vašu regiju u detalje, ali njega će pratiti i drugi teroristi iz drugih zemalja, teroristi koji dijele istu doktrinu, aspiracije i ideje, u namjeri da izvedu napade. Zato, kada govorimo o broju terorista u Siriji, svakako govorimo o stotinama tisuća ili barem o više od stotinu tisuća. Naravno, oni dolaze i odlaze, a neki od njih budu i ubijeni u borbi.

Prosječni se ljudi pitaju o uzrocima napada na Siriju i pokušajima vašeg svrgavanja. Koji razlozi stoje iza toga?

Razlog je star, jednostavan i jasan. Te zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, u partnerstvu s uglavnom Velikom Britanijom i Francuskom, a na žalost i nekim europskim zemljama koje nemaju kolonijalnu povijest, ne prihvaćaju nezavisne države i ne prihvaćaju ravnopravne odnose.

Oni žele satelitske države koje provode njihove politike. Velike države imaju interese po cijelom svijetu, a mi imamo interese u našem okruženju. Nismo supersila, ali kada djelujemo s drugim državama, interesi trebaju biti zajednički. No oni žele da djelujemo za njihove interese protiv naših. Zbog toga smo uvijek bili u sukobu s tim zemljama. Na primjer, mi želimo mirovni proces, dok oni žele pokornost umjesto mira. Oni žele da imamo mir bez prava, što nije razumno.

Oni žele da se odreknemo svoje suverenosti, da odustanemo od svojih prava koja su priznata međunarodnim pravom, rezolucijama Vijeća sigurnosti i brojnom potporom u Ujedinjenim nacijama za povrat naših područja. Postoji mnogo pitanja zbog kojih smatraju da je Sirija kao država previše nezavisna. Zbog toga su mislili da bi im vođenje rata u Siriji i zamjena sadašnje vlade klijentelističkom olakšalo stvari i omogućilo postizanje njihovih uskih interesa.

Cijena otpora i podložnosti

Da ste prihvatili mir ili pokornost, kako ste rekli, bi li se dogodilo ovo što se danas događa u Siriji?

Dat ću vam jedan primjer. Od nas je zatraženo da stanemo uz Zapad, posebno SAD, 2003. godine u njihovu ratu protiv Iraka. Znali smo da je rat u Iraku početak niza događaja radi podjele regije. Na svim konferencijama koje su se održavale prije rata, u namjeri da se odredi budućnost poslijeratnog Iraka, raspravljalo se o budućnosti sektaškog, a ne jedinstvenog Iraka.

Dakle, znali smo da će se ono što se događa u Iraku preseliti u Siriju i na cijelu regiju. Da smo tada sudjelovali, situacija u Siriji bila bi danas puno gora nego nakon što smo to odbili učiniti. Zbog toga sam običavao govoriti da je cijena otpora puno manja nego cijena podložnosti. To sam rekao puno puta u prošlosti, a kasniji događaji u Siriji to su i dokazali. Ono što je pomoglo Siriji da danas čvrsto stoji jest to što je ona ujedinjena.

Da smo pristali na sektaški projekt, bili bismo zemlja rastrgana pravim građanskim ratom. Građanski rat bio bi stvarnost, a ne samo pojam koji se koristi za opis onoga što se zbiva.

Zašto zaljevske zemlje plaćaju novcem i podržavaju teroriste kako bi svrgnule vladu u Siriji?

Većina zaljevskih država satelitske su države koje se ne usude reći ne. Neke od njih kažu: “Mi vas podržavamo, ali to ne možemo javno reći. Želimo vam pobjedu u ratu i nadamo se da ćete biti u stanju sačuvati jedinstvenu Siriju i pobijediti teroriste.” Ali u javnosti govore nešto drugo jer su podložni zapadnjačkoj volji. Većinu zaljevskih država, ako ne i sve, u određenoj fazi stvorili su Britanci, a poslije su predane Amerikancima.

Prihvaćate li ideju federalizma u Siriji o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori?

Federalizam je nacionalno pitanje, a treba li se dogoditi ili ne, ovisi o ustroju. A za ustroj je potreban glas naroda, a vlada i izvršna tijela izražavaju volju naroda. Ipak, većina Sirijaca ne prihvaća federalizam jer je to uvod u podijeljenost. Nema opravdanja za federalizam jer Sirijci su živjeli zajedno, u istom ustroju, bez ikakvih problema, desetljećima i stoljećima, i prije postojanja sirijske države, čak i za vrijeme i prije Osmanskog Carstva.

Nema povijesnih ratova između sastavnica sirijskog naroda kojima bi se opravdavala tvrdnja da te sekte, religije ili etniciteti ne mogu živjeti jedne s drugima. Tako je pitanje federalizma izmišljeno radi postizanja situacije slične onoj u Iraku kako bi se proizvela slaba država, slaba vlada, slab narod i slaba domovina.

Svaka je intervencija invazija

Turska je vojska prisutna u Siriji. Što mislite o tome?

Erdoğan je učinio to jer je svoje nade vezao za teroriste koji postižu pobjede, ali sve dok se nije dogodila bitka za Alep. Za njega je to bila odlučujuća bitka uzimajući u obzir političku, ekonomsku, geografsku i logističku važnost toga grada. Neuspjeh terorista da zadrže svoje pozicije u Alepu izazvao je izravnu umiješanost Erdoğana da si barem osigura mjesto za političkim stolom kada dođe vrijeme za razgovore o budućnosti Sirije.

On je želio teroristima Al-Nusre i Al-Qa’ide dati jedno ljepše lice nakon što je u cijelom svijetu razotkriveno kako je vrlo blizak njima, u svakom smislu riječi. Htio im je dati druga imena, obrijati im brade da poprime izgled umjerenjaka, kako bi se stvari vratile na stanje koje je postojalo u početku krize. I kako bi osigurao ulogu Turske u pronalaženju rješenja u Siriji putem terorista u novom obliku.

Postoji isto pitanje i s američkim trupama koje su u zemlji i sada pomažu Kurdima? Smatrate li ih okupacijskim snagama?

Svakako. Svaka intervencija, pa čak i prisutnost jednog jedinog vojnika bez dozvole sirijske vlade, predstavlja invaziju u svakom smislu riječi. Svaka intervencija, iz zraka ili na bilo koji drugi način, također je nelegitimna intervencija i agresija na Siriju.

Zašto je Amerika ovdje?

Američka se politika općenito zasniva na kreiranju kaosa u raznim dijelovima svijeta i kreiranju konflikata između država. To nije ništa novo. To traje desetljećima, samo u raznim oblicima.

Kako vidite izbor Trumpa za predsjednika SAD-a? I možete li surađivati s njim, posebno nakon nedavnih izjava nove američke administracije da sirijski narod odlučuje o sudbini predsjednika. Smatrate li da je došlo do promjene u američkoj politici?

Prva izjava o tome treba li predsjednik Sirije otići ili ostati datira iz doba Obamine administracije, a ponavljale su je političke papige u Europi. Mi tome nismo nikada pridavali pozornost i nikada to nismo komentirali jer nas se to ne tiče. To je sirijsko pitanje i odnosi se na sirijski narod. Zbog toga je sve što je bilo rečeno o tom predmetu jednostavno bačeno u smeće. Zato svaka slična izjava, za ili protiv, učinjena od bilo koje države, nije prihvatljiva, jer to nije američko ili europsko pitanje, niti je to briga bilo kojeg drugog pojedinca izvan Sirije.

Što se tiče naše procjene nove američke administracije, unatoč činjenici da se ona još uvijek nalazi u svojim ranim danima, naučili smo nešto važno otkako su obnovljeni odnosi između Sirije i SAD-a godine 1974. kad nas je posjetio bivši američki predsjednik Richard Nixon. Naučili smo da se ne kladimo na dobru administraciju. Uvijek kažemo koja je loša administracija i koja je još lošija. Ne kažemo koja je administracija dobra i koja je bolja ili koja je loša, a koja dobra.

Ono što sada vidimo u Americi beskrajni su sukobi unutar administracije i sukobi izvan administracije s administracijom. Zbog toga vidimo samo jednu stvar u toj administraciji bez obzira na izjave koje se čine boljima od onih kod prethodne. Budući da su poslali trupe u Siriju bez suradnje i bez zahtjeva legitimne sirijske vlade, to znači da ta administracija, kao i druge, ne želi povratak stabilnosti u Siriji.

Sirija je nedavno bila predmetom nastavka izraelske agresije. Što se krije iza toga? I jeste li zabrinuti zbog mogućnosti sirijsko-izraelskog rata?

Stvarnost je takva da mi živimo ovaj rat. Ali što se tiče nazivanja tog rata sirijsko-izraelskim, u svakom slučaju možete pretpostaviti da se teroristi bore za Izrael. Iako oni nisu regularna izraelska vojska, ipak se bore za Izrael. A Izrael ima iste ciljeve kao i Turska, SAD, Francuska, Britanija, Saudijska Arabija, Katar i druge države. Svi oni imaju isti cilj. To je rat koji je preuzeo novi oblik i koristi nove instrumente.

Praktično je naša pobjeda nad teroristima pobjeda nad svim tim državama zajedno. Zato Izrael čini sve što može da podrži te teroriste na svakom mjestu na kojemu sirijska vojska napreduje. Oni napadaju na ovaj ili onaj način kako bi osigurali podršku teroristima i kako bi usporili zamah sirijske arapske vojske.

Laži se ne mogu održati

Nedavno su mnogi europski parlamentarci krenuli prema Siriji, neki javno, neki tajno. Znači li to da se nešto dogodilo i znači li to promjenu u europskoj politici prema Siriji?

Europska politika stvarno se nije promijenila jer su europski dužnosnici otišli predaleko sa svojim lažima. Ako žele učiniti potpuni zaokret, europsko javno mnijenje će im reći: “Vi ste nam lagali. Ništa od onoga što ste rekli nije istina.” Zbog toga su oni ustrajali na svojim lažima, ali uz nekoliko izmjena s vremena na vrijeme. Stalno su prodavali isti proizvod u različitoj ambalaži kako bi zavarali svoje kupce, tj. europsko javno mnijenje.

Zapadno javno mnijenje se promijenilo, ponajprije zato što se laži ne mogu održati šest godina jer ih pobijaju činjenice. Drugo, zahvaljujući društvenim mrežama, postalo je teško kontrolirati ulaz i izlaz informacija i podataka po cijelom svijetu. Treće, to se dogodilo kao rezultat golemih migracijskih valova prema Europi i terorističkih napada koji su pogodili brojne europske države, posebno Francusku. Ti su događaji naveli građane Zapada da si postave pitanje – što se stvarno događa.

Ono što se promijenilo u današnjoj Europi jest da javno mnijenje dobro zna da korporativni mediji i političari lažu. Međutim, javno mnijenje ne zna punu istinu, ono zna samo dio nje i istražuje istinu o onome što se događa u Siriji, o onome što se dogodilo u Libiji i što se danas događa u Jemenu. I postavlja si pitanje o odnosu između dužnosnika u svojim zemljama i petrodolarima u zaljevskim zemljama.

Nedavno ste rekli da će u 2017. slijediti kraj rata u Siriji. Vjerujete li još uvijek da će se rat u Siriji završiti ove godine?

Ne, nisam to rekao doslovno. Nekoliko sam puta rekao da bez zapadne intervencije možemo završiti ovaj rat i sve njegove učinke tijekom nekoliko mjeseci, odnosno za manje od godinu dana. To je bilo 2016. godine i bilo je protumačeno kao da je rat na kraju i kao da će sljedeće godine biti kraj rata.

Stvari se, svakako, kreću u boljem smjeru, kako sam rekao, ne u interesu terorista, nego u interesu sirijskog naroda. Ali rat je nepredvidiv, posebno zato što zemlje koje su podupirale teroriste čine sve što mogu da ih zaštite. Najprije zato što poraz terorista znači i njihov politički poraz u svojim zemljama. I drugo, što je iscrpljivanje Sirije bio jedan od glavnih zadataka koji su nastojali izvesti putem terorista i putem rata.

Tako da, iako je Sirija uspjela izaći iz toga rata, oni su željeli da završna cijena bude iscrpljenost i umor Sirije. Dakle, da naša zemlja ima energiju samo da se hrani i ponovno izgradi samu sebe te da zaboravi na sva druga pitanja koja je okružuju – u smislu svojih prava i dužnosti u odnosu na zemlje u našoj regiji. Drugim riječima, žele da Sirija bude nesposobna igrati bilo kakvu aktivnu, vrijednu ili značajnu ulogu u regiji.

Jeste li uvjereni u pobjedu sirijsko-rusko-iranskog saveza?

Kako sam maloprije rekao, imamo nadu koja je sve veća, a ta se nada gradi na povjerenju. U svakom slučaju, nemamo drugih opcija osim pobjede. Ako ne dobijemo ovaj rat, to znači da će Sirija biti izbrisana s karte. Nemamo izbora, nego se suočiti s tim ratom i zato smo uvjereni, uporni i odlučni.

Bashar al-Assad: Nakon ove pobjede regija i svijet će doživjeti velike promjene

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Dr. Hrvoje Tomasović o izborima u Liječničkoj komori

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Hrvoje Tomasović, kandidat za šefa HLK gostovao je na N1.

“Dragi moji kolege liječnici sve što Vam mogu reći je da ako stvarno želite jednog vrlo skoroga dana imati ugled i plaću kakvu liječnik zaslužuje, a da to nije visina plaće konobara, prodavačice u DM-u, zidara jer su njihove plaće veće od vaših onda će te glasati za mene! Zašto?

Zato što ću Vam to kao šef komore omogućiti i sprovesti u djelo. Komora ima mehanizme kojima može liječnicima osigurati pristojan život bez minusa po tekućim računima.

Komora ima ovlasti odrediti minimalnu cijenu po satu rada liječnika. Komora može odrediti minimalnu visinu cijene rada po satu recimo 200 kuna neto, pa računajte! 22 dana puta 1600 kuna dnevno i eto nas izvan problema i nitko ne iseljava više! Ako sat automehaničara ovlaštenom servisu iznosi 400 kuna, može li specijalist imati 200? No, niti jedan bivši šef nije upotrijebio te ovlasti jer mu je lakše bilo puniti svoj džep s visokim naknadama, ne svađati se s državom i lagano štakorski grickati blagodati komore. Da je komora do sada radila što treba ovakvih izbora ne bi niti bilo!

Znači ako Vam je dobro i ako ste zadovoljni Vašim ugledom i pogledom na platnu listu i visinom Vaše plaće onda glasajte za ove do sad. Samo nemojte mi poslije onda kukati i žaliti se kako Vam je loše i kako Vam je mala plaća. Budite tada tiho i bris u Njemačku. Usporedite si plaće i standard kakav Vam je bio kada su ovi došli na vlast i kakav Vam je sada! IMA LI RAZLIKE?”, pita se Tomasović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Tomasović: Naši su desničari zaljubljeni u sebe i zato nisu jedinstveni

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Hrvoje Tomasović je, nakon godina koje je proveo u strankama s desnog političkog spektra, najavio konačni ulazak u HDZ, nezadovoljan činjenicom da se na desnici nikako ne mogu dogovoriti oko zajedničkog izbornog nastupa. Iako još uvijek nije dobio člansku iskaznicu HDZ-a, potvrđuje nam da je jednoglasno primljen u najveću hrvatsku stranku, piše SlobodnaDalmacija.hr

– Nazvao sam Vladimira Skendrovića, šefa samoborskog HDZ-a, i pitao ga jesam li primljen. Nisam htio ući u stranku preko “crvenog tepiha”, nego sam išao normalnim putem, kao svaki građanin.

Dakle, na sastanku koji je organizirala samoborska podružnica HDZ-a primljen sam u stranku, i to, kako mi je rečeno, jednoglasnom odlukom. Sada sam član, i ako u HDZ-u misle da im mogu pomoći, ja sam spreman – kazao nam je naš sugovornik.

Svaka čast politici, ali ipak smo s dr. Tomasovićem najviše razgovarali o zdravstvu. Kakvo je ono danas u usporedbi s 1994. godinom, kad je naš sugovornik specijalizirao kirurgiju?

– Danas u zdravstvu, pa tako i u kirurgiji, vlada demokracija, a ja sam veliki protivnik demokracije u zdravstvu. Ma kakva demokracija, u zdravstvu mora postojati vojna stega. Kad sam ja 1994. počeo specijalizirati kirurgiju, nije bilo demokracije. Bio sam manji od makova zrna, nisam imao pravo glasa i mogao sam samo raditi, raditi i raditi.

Moji tadašnji mentori i šefovi slali su mene i moje kolege sa specijalizacije u operacijske dvorane, gdje smo pod strogim nadzorom radili, operirali i zapravo najbolje učili svoj “zanat”. To je bilo kao vojna obuka – govori dr. Tomasović.

Da bi nam približio kako se radilo tada, prije 25 godina, ispričao nam je jednu anegdotu.

– Jednom prilikom je profesoru koji je bio operater tijekom šivanja rane u operacijskoj dvorani puknuo konac. Mladi kolega, koji je bio specijalizant, nasmijao se. U tom trenutku profesor ga je… ma ne smijem reći što, ali sigurno specijalizantu nije bilo lako. Sutradan se na sastanku nije govorilo o tome što mu je napravio profesor, nego o tome kako se specijalizant uopće okuražio tako poniziti profesora i nasmijati mu se pred punom operacijskom dvoranom.

Mi smo tada strepjeli od svojih pretpostavljenih, poštovali smo ih. A danas u bolnicama vlada demokracija i mladi liječnici, koji još nisu ni “primirisali” u operacijsku dvoranu, znaju sve – kaže dr. Tomasović.

U medicini, po mišljenju našeg sugovornika, mora postojati disciplina.

– U doba moje specijalizacije moji šefovi nisu znali ni moje ime ni prezime. Ja sam za njih bio broj, i kad bi mi rekli da učinim nešto, morao sam to učiniti bez ikakve rasprave, jer bi u protivnom “oprali’ pod” sa mnom.

Mislim da je to ispravno, jer sam upravo tako izučio svoj “zanat”. U to su doba na kirurgiji postojale dvije vrste specijalizanata: oni koji žele, hoće i mogu završiti specijalizaciju i postati kirurzi, i oni na kojima se odmah vidjelo da to ne mogu jer nisu kapacitirani i da kirurgija nije za njih.

Njima bi naši mentori rekli da izaberu novu specijalizaciju koja će im odgovarati jer za njih u kirurgiji nema budućnosti. A danas? Danas jednom takvom specijalizantu, a ima ih, ne smiješ reći da kirurgija nije za njega, jer ćeš povrijediti njegova “ustavna” prava. A ti koji su antitalenti za kirurgiju znaju da će jednog dana specijalizirati kirurgiju, znali oni operirati ili ne – objašnjava dr. Tomasović.

Današnji mladi liječnici još se po nečemu razlikuju od onih koji su specijalizirali kirurgiju 90-ih godina prošlog stoljeća.

– Ja nisam mogao kazati da iz dežurstva idem kući malo odspavati, pa da ću se onda vratiti u bolnicu i dovršiti ono što mi je mentor zadao. A danas mladi specijalizanti iz kirurgije odu kući a da nikoga ne pitaju, odmore se, vrate se i rade kad ih je volja.

Svima mora biti jasno da u kirurgiji nema radnog vremena, radi se 24 sata. Mi smo se u moje doba “tukli” tko će od nas, kao asistent, ići u operacijsku dvoranu, jer nam je bila stvar ponosa ili časti biti asistent nekom iskusnom kirurgu. A danas se mladi kolege “tuku” tko neće ići u operacijsku dvoranu, jer su umorni. Taj silni liberalizam i radno pravo u medicini samo su na štetu pacijenata i samih liječnika, jer se liječnici ne osposobljavaju dovoljno za ono što će raditi u životu – kaže dr. Tomasović.

Da bi usporedio hrvatske kirurge specijalizante, koji će ovaj narod liječiti za nekoliko godina, i njihove kolege u SAD-u, dr. Tomasović nam je usporedio njihov rad.

– Nedavno su u SAD-u specijalizanti kirurgije zatražili da im se odobri radni tjedan od 80 sati, ne od 40 sati, kao do sada, jer su željni učenja, stjecanja iskustva. Kirurgija je kao tenis ili neki drugi pojedinačni sport. Federer je zasigurno, da bi postigao takve uspjehe, čitav život dnevno trenirao po tko zna koliko sati. Tako i kirurzi moraju biti svjesni da će što više treniraju biti bolji kirurzi, ali to mladi danas teško prihvaćaju. Dobar kirurg se ne postaje lošim treningom. Da bi se osposobio da budeš dobar kirurg, moraš se “satrati” od posla – mišljenja je dr. Tomasović.

Zaslužujemo li bolje zdravstvo?

– Meni iz osobnog dohotka svakog mjeseca za zdravstveno i mirovinsko osiguranje oduzimaju između 5000 i 7000 kuna. S obzirom na tako veliki iznos, zanimalo me je kako su ljudi zdravstveno osigurani u Australiji, zasigurno najuređenijoj državi na svijetu. U Australiji živi i radi dr. Bosnić, čovjek naših korijena. On i supruga plaćaju najbolje zdravstveno osiguranje, koje godišnje za njih oboje iznosi oko 3400 australskih dolara. To je oko 15.600 kuna godišnje! Ponavljam, za dvije osobe.

I za taj iznos imaju najbolju moguću zdravstvenu uslugu u Australiji. S obzirom na to koliko ja plaćam za zdravstveno osiguranje, mene bi za taj novac u Australiji u bolnicu prevozili helikopterom i vrlo vjerojatno bih u bolnici bio “optočen zlatom”.

Da budemo jasni, nama u Hrvatskoj ne nedostaje ništa od aparature. Imamo, kao i Australci, puno MR-ova, CT-ova i svih drugih čuda moderne medicine. Ali razlika je u motivaciji liječnika. Njihovi su liječnici motivirani plaćom. Primaju koliko rade, a kod nas su liječnici plaćeni paušalno. Nije bitno koliko liječnik u Hrvatskoj mjesečno operira. Nije bitno je li obavio jednu ili 50 operacija. Plaća je uvijek ista!

I dok se to ne promijeni, nema sreće s hrvatskim zdravstvenim sustavom – zaključuje dr. Tomasović, piše SlobodnaDalmacija.hr

Anu Sasso ne zanima politikaDugi niz godina dr. Tomasović u sretnoj je vezi s Anom Sasso, po mišljenju mnogih najzgodnijom miss bivše Jugoslavije. Što mu Ana kaže na bavljenje politikom?

– Ana je apsolutno apolitična i ne zamara se politikom No, njezin mi je otac podrška u mojem političkom radu. Ana o politici ima stav kao i većina Hrvata i Hrvatica. Po njoj, tko god dođe na vlast, neće ništa promijeniti, što su političari do sada u mnogo slučajeva i dokazali – zaključuje dr. Hrvoje Tomasović.

‘Od politike nisam ništa dobio’Naš sugovornik bio je istaknuti član HSP-a, pa su ga, kako kaže, “đapićevci” izbacili jer su se pobojali da želi biti vodeći čovjek HSP-a u Hrvatskoj, a potom je bio čelnik Hrvatskog demokratskog slobodarskog saveza (HDSSB). Tako je nakupio 15-ak godina političkog staža, pa nas je zanimalo kakvo ima mišljenje o hrvatskim političarima.

– Ima političara za koje sa sigurnošću znam da su pošteni i čestiti ljudi, pa se i politikom bave iz altruističnih pobuda, kako bi pokušali pomoći drugima. U takve ubrajam i sebe, jer od politike ništa nisam dobio i sve što imam u životu zaradio sam sa svojih 10 prstiju.

No, u Hrvatskoj ima mnogo karijernih političara koji mogu biti u bilo kojoj stranci. Mijenjaju ih kao ja čarape, jer njima nije bitno u kojoj su stranci i kojoj političkoj opciji pripadaju. Njima je samo važno da im je dobro, politiku shvaćaju kao biznis, a takvi najčešće nemaju nikakvu struku i ne znaju ništa raditi. Oni “znaju” samo biti političari – zaključuje dr. Tomasović.

‘Još uvijek strahujem da ću kad kopam u vrtu u Samoboru naići na kosti nekog domobrana ili ustaše’Bruna Esih, “ikona hrvatske desnice”, nedavno je izjavila da je 8. svibnja 1945. godine Zagreb bio okupiran, a ne oslobođen. Dr. Tomasović objašnjava da su osobne prilike bitne u stavu koji će pojedinac imati prema tom događaju.
– Pa interesantno je kako tog dana na glavnom trgu u Zagrebu nije bilo ljudi koji su slavodobitno klicali i radovali se partizanima. Postoje fotografije koje to dokazuju.

Istovremeno, recimo u Parizu, stotine tisuća Francuza razdragano su dočekali osloboditelje, mašući francuskim zastavama. Moja baka, koja je rođena Zagrepčanka s Trešnjevke, nije imala osjećaj da su je partizani oslobodili i nije ih voljela, jer su joj ti isti partizani, kako je pričala, poklali i pokrali sve koke iz dvora njezine kuće i “opelješili” joj stan.

Naš sugovornik naglašava da se partizanima sigurno nisu radovale ni obitelji nad čijim su članovima partizani nakon rata počinili zločine.

– U pitanju je bilo 200 tisuća poraženih vojnika, a time i toliko njihovih obitelji. Ako je svaki taj vojnik imao barem tri člana obitelji, imamo najmanje 600 tisuća ljudi koji se nisu radovali.

Ja još uvijek danas kad želim posaditi neku voćku u svome vrtu u Samoboru strahujem da ću, kopam li malo dublje, naći ostatke nekog mrtvog domobrana ili ustaše koje su partizani u samoborskom kraju bacali u razne jame.

Naši su desničari zaljubljeni u sebe i zato nisu jedinstveniZanimalo nas je zašto se hrvatska desnica ne može ujediniti, kako bi bila konkurentnija na predstojećim izborima za EU parlament, nego na izbore izlazi pojedinačno i s velikim upitnikom hoće li netko od njih prijeći izborni prag.

– U pitanju su mozgovi onih koji vode hrvatsku desnicu. To su egoistični ljudi, svi su pametni, svi su vođe i desnica je u Hrvatskoj postala svrha sama sebi. I zato se nisu dogovorili.

Svi oni pucaju na isto izborno tijelo, svi su oni za Hrvatsku i svatko od njih mora biti prvi na listi, jer upravo će on izvući Hrvatsku iz problema.

Zaljubljeni su u sebe, a ako još uz to imaju i likove koji im se dive i koji ih veličaju, njihovoj sreći i egoizmu nema kraja. Da su složni, bez problema bi prošli izborni prag od sedam posto, a ovako svi zajedno neće dobiti sedam posto – rekao nam je dr. Tomasović za SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari