Pratite nas

Kolumne

Bauk populizma kruži Europom

Objavljeno

na

Bauk populizma kruži Europom, a i šire. Pa tako i kandidat desnog centra za predsjednika Europske komisije Manfred Weber, kako prenosi Hina, tvrdi: ”Europski izbori odlučujući su za budućnost Europe kojoj trenutačno prijete Vladimir Putin, Donald Trump i Kina, a iznutra joj prijete populisti koji žele uništiti ideju solidarnosti i oživjeti nacionalizam.”

U Hrvatskoj su populizam i suverenizam posebno na zub uzeli Kuščević i Jandroković. Jandroković u Osijeku populistima veli: ”Posebno nas iritira da nam se broji jesmo li dovoljno Hrvati i dovoljno katolici. Treba jasno i precizno reći da jesmo.” Kuščević se pak pribojava kako bi populisti mogli pokušati iskoristiti prosvjed u Vukovaru: “I branitelji su rekli da prosvjed nije protiv Vlade, a nešto sitno bi mogli pokušati poentirati populisti koji sebe nazivaju desnicom. Oni bi mogli pokušati dovesti taj prosvjed u vezu s Vladom. Mislim da neće u tome uspjeti.” Hvaljen Isus, Kuščeviću, stvarno je skandal dovoditi u vezu politički prosvjed s vladom!

I onda plačljivi Pupovac mrtav hladan kaže da su u Hrvatskoj devedesetih Srbi na trgovima u velikim gradovima morali prisezati Hrvatskoj na lojalnost, a veliki Hrvat i katolik Gordan Jandroković ni riječi, ni da zucne, a kamoli da bi rekao: ”Lažeš, Milorade, populističku propagandu širiš.”  To je valjda zato što se, po definiciji, ne može biti srpski populist ili srpski nacionalist. To je rezervirano samo za Hrvate. Beskompromisni branitelji Plenkovićeve vlade u posljednje vrijeme detektirali su, uz populizam, i suverenizam kao zlokobnu opasnost za ”političku stabilnost.” Tako Jandroković napada ”samozvane suvereniste” da žele pad HDZ-ove vlade, a novinarka Večernjeg lista Iva Puljić-Šego, nadovezujući se na njega, svoj članak naslovljava retoričkim pitanjem: Imaju li suverenisti monopol na domoljublje? Na retoričko se pitanje odgovor ne očekuje, on se podrazumijeva, u ovom slučaju odgovor bi bio da suverenisti monopol na domoljublje nemaju. Međutim, na Jadrokovićevu žalost i žalost Ive Puljić-Šego suverenizam je preduvjet za bilo kakvo domoljublje ili patriotizam. Jednostavno rečeno: bez države nema ni patriotizma. Dok smo bili u SFRJ patrioti su bili oni koji su voljeli tu zemlju, a oni koji su sanjali slobodnu i samostalnu Hrvatsku bili su separatisti, neprijatelji države i poretka, ustaše itd.

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Boreći se tako protiv populizma, takozvani lijevi i takozvani desni sve više se približavaju. U Europi se tako događa da se desni i lijevi centristi udružuju gdje god ”populisti” ozbiljnije zaprijete, Njemačka je za to najbolji primjer. Taj put na svoj način, čini se, slijedi i Hrvatska.

Plenkovićev postizborni politički konsenzus pravo je remek-djelo političke pragme. Otkad je otjerao Most Plenković, osnažen Pupovčevom i Vrdoljakovom potporom, polako širi svoju neformalnu koaliciju. U njoj su već sada neslužbeno brojni zastupnici koji su izabrani na dijametralno suprotstavljenim listama, ali zajedničko im je da ne bi iz Sabora i da su protiv ”populista”. To je toliko uzelo maha da jedne dnevne novine nagađaju kako Sabor ne bi izglasao vlastito raspuštanje čak i kada bi kojim čudom Plenković i njegovi ministri dali ostavke!

U stvari, izuzevši desni dio Mosta, Živi zid i Neovisne za Hrvatsku, sveukupno jedva nešto više od desetak zastupnika, istinske oporbe Plenkovićevoj vladi već sada nema. Faktično na sceni je konsenzus političke elite protiv naroda!

Kad se stvari tako postave, postaje jasno zašto suvremene političke elite označavaju populizam kao najvećeg neprijatelja. Populizam je tu ono što mu i ime sugerira, politika koja nastoji slušati narod, a ne demagogija i manipulacija narodom za neke protunarodne ciljeve, kao što to suvremeni mediji sugeriraju. Populizmom se tako histerično naziva svaki pokušaj da se glas naroda u političkom odlučivanju više čuje i uvaži. Ilustrativan je primjer za to referendum za koji je potpise skupila GI Narod odlučuje. HDZ, SDP i njihovi sateliti složno ocrnjuju kao populistički pokušaj da se biračima pruži mogućnost da zaokruže ime svog predstavnika, a ne samo stranačku listu, na kojoj kandidate i njihov poredak određuje predsjednik stranke. Ili da se, ne daj Bože, politička moć manjinaca barem donekle uskladi s brojem glasova koje dobivaju.

Unatoč zgražanju elita populizam će samo jačati, zaustaviti ga se može jedino ukidanjem demokracije. Jesu li predstavnici političkog mainstreama u zapadnim društvima na to spremni?

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari