Connect with us

Kultura

BAUK PRAZNE ZEMLJE

Objavljeno

-

mulpix.com

Najnovija veoma promišljena i zlokobna vijest kruži Hrvatskom: u kratkom roku iz Hrvatske će se iseliti 40.000 do 60.000 tisuća radno sposobnih Hrvata, mahom mladih ljudi! A to je cijeli, jednogodišnji priraštaj pučanstva u Hrvatskoj! Tu istinu u javni prostor ubacio je dr. Šterc, demograf s PMF u Zagrebu.

I ona je eksplodirala na naslovnicama. Cijeli jednogodišnji priraštaj ljudi u Lijepoj Našoj iskoristit će priliku i iseliti se za boljim životom u uređenu zemlju Švicarsku koja Hrvatima dopušta zaposliti se u svom okrilju. Među inim, jaki argument u korist te istine dr. Šterca je činjenica da Hrvati vole uređenu zemlju kao što je Švicarska, a zna se, Hrvatska to nije! Narečenom stručnjaku za narod kao znanstveniku ispod radara prolazi obično svakodnevno iskustvo glede potrebe Hrvata za uređenošću.

Ono po sasvim laičkom iskustvu traje samo iza hrvatskih graničnih crta, a da bi se u domovini razgalio zdravi i nesputani duh naroda koji voli uređenost pa se on na svom rođenom tlu razbaca od čikova, prometnih propisa, skidanja cipela u vlaku i tako opušteno se privremeno europeizirani puk hrvatski oslobađa tlake strogosti uredaba uređenih država. Spominje se ova činjenica samo obzirom na spomen ljubavi naših ljudi prema uređenosti i pomalo sterilnosti svakodnevice u društvima Zapada kao nebitna sličica. Zna naš čovjek, europejac, što je trajno, a što se mora. Svakom svoje – svijetu Zapada posluh, a kod kuće kao kod kuće: bez obveza kad se već u domovini odmara, a na Zapadu za život zarađuje. Kao majka. domovina trpi sve, pa i mali otklon od strogosti zakona. Kao as na desetku dr. Štercu dođe izviješće o manjku od 400 000 ljudi između dva popisa pučanstva u Lijepoj Našoj. Diglo se na tu vijest sve živo. Od onih koji drže da je pravo žene na ubijanje neotuđivo, susljedno pri tom zanemarujući istinu da žena ne začinje stoga što se pogladila po kosi, nego jer još uvijek je za začeće potreban i muškarac. Jasno pod isti račun ide i zanemarivanje istina da začeto nije

dio ženinoga tijela. To je spomenuta kosa, noga, čak nokat itd. ali začeto nije. Ono ne postoji stoga što raste u tijelu žene, budući da raste kao novo tijelo, potpuno različito od majčinoga. Majka u tom zbivanju samo služi novom životu. To su temeljne činjenice o začeću i njegovom mjestu u posebnu majčinu organu namijenjenom samo tome. Činjenice koje moraju biti poznate svakom pučkoškolcu. Osim ljudi koje su njihove majke rodile, a većina ih poznaje svoga biološkoga oca, suzačetnika i suodgovornika za njihov dolazak na svijet, na zadnje noge se uspravilo sve ono što se voli kititi i hrvatskom javnom prostoru nazivom desno i koje se žustro zalaže za život od začeća do prirodne smrti.

Oni stvar oko manjka stanovnika u Hrvatskoj vide s drugih razloga, ali jedno dijele s onima prvima: svima njima je izravni krivac za taj gubitak aktualna vlada, njezin predsjednik osobno. Po njima da njega nema na tom mjestu, tih 400 000 stanovnika u Hrvatskoj bi bilo na broju. Umrle bi zamijenila novorođenčad, a nešto bi se stanovnika nabralo i iz ostaloga svijeta. Suglasnost i lijevih i desnih oporbenjaka i glede ishodišnoga uzroka tom gubitku, a to je gospodarsko stanje nacije koje je opet posljedica loše vladavine g. Plenkovića nije upitno. Također, svi se oni slažu („desni“ malo više) i s dr. Štercom: ljudi se rađaju, jer vlade vode politiku poticanja ljudi na rađanje. (U tom smislu zanimljivo je pitanje: kako se ipak rađaju ljudi u Hrvatskoj pored tako katastrofalnih propusta glavnoga čimbenika rađanja – vlade?). Obrana predsjednika vlade odmah je pristigla s neočekivanoga mjesta: stanovnik brda Pantovčak ustvrdio je da „Plenković“ s tim stanjem manjka ljudi nema ništa!! Ali, ne lezi vraže, nekako su na sunce dana izmilile statistike koje kažu da je od 1990. u Hrvatskoj pobačajima (abortusima) prekinut rast i rađanje začetih u brojci od preko – 800 000!! Na drugima je, a na kraju krajeva, i dr. Štercu da se ustvrdi dobna, naobrazbena, religiozna i ina socijalna struktura onih žena koje su pravo na pobačaj iskoristile u

tako velikom broju. Naravno, to znači i bar nešto saznati o suzačetnicima tih prekinutih začeća. Naime, bilo bi veoma korisno utvrditi drži li zaista vodu teza objedinjene, oporbenje političke javnosti u Lijepoj Našoj o gospodarskim (ne)prilikama i nevoljama kao temeljnom uzroku da se odustaje od rađanja. Ono za što ne treba znanost prosudba je zdravoga razuma i etičkih postavki po opstanak ljudske vrste u okolnostima kad si čovjek uzima pravo presuđivati o pravu na nastavak života onih koji su začeti. Jer, izračunato je da u Hrvatskoj živi 3.880 000 ljudi. To su oni koji su uspješno prešli prvu zapreku – da im roditelji dopuste pojaviti se na svjetlu dana.

Bilo bi zanimljivo, s obzirom na ove brojke, vidjeti koliko se obitelji, (i inih oblika zajednica života žene i muškarca) nije okoristilo pravom žene da sama odluči o konačnoj sudbini onoga koji nije njezino tijelo! Nije teško zaključiti s kakvim je sve ranama duha i duše takav svijet/narod, s takvim brojkama o uskrati života nerođenih, ušao u procese stvaranja države, državnih ustanova, društva slobodā, a iznad svega, sposobnosti takvoga svijeta za odgovornosti slobode na svim njenim razinama. Konačno, za sposobnost suočavanja s golim činjenicama života: svojim slabostima, nedostacima i prednostima… Tim više što sve one, i njima slične, skupa čine društveno odgovornu osobu spremnu podnijeti terete, napore i izazove vremena u kojem ona živi. Ma kako teško, ali ipak živi. Drugim riječima: u svjetlu ovih brojki o prekidima života nerođenih, plakati nad gubitkom ljudi postaje dokaz pune sljepoće za srž stvari. A ona, očito, presudno, nije u izvanjskim okolnostima društvenoga okruženja, povlasticama, skrbi oko poticajnih mjera za rađanje, rastu BDP, gospodarstvu i inim pomoćnim sredstvima da začetima bude dopušteno roditi se, nego je u pitanju srce, savjest, u konačnici, vjera. Ne u čovjeka, jer ove brojke ukazuju kako čovjek može sjeći korijene na kojima živi kad bude oslijepljen za zbilju koja se nalazi iza onoga što samo oči mogu vidjeti. Jer, ma koliko sam život za sebe svjedočio o svojoj snazi da se održi bilo gdje u prirodi, kad je o čovjeku riječ, ta snaga života samoga ne znači ništa!

Samo je čovjek u moći da tu životnu snagu zanemari ako iza nje ne vidi vječnost. Ne vječnost osjećaja i ljubavne poezije, nego istinitu zbilju koja životu daje puni smisao. U srži te zbilje je istina vjere u Stvoritelja. U tom svjetlu vidi se jasno da samo čovjek vjere može postati voljnim i radosnim suradnikom Stvoritelju u nastavku života. A sve drugo, što će poduzeti vlade i ini čimbenici na poticanju na rađanje, daleko od toga da ne bi bilo potrebno, ali ni izdaleka nije ni dovoljno ni nužno. Ono pomaže, ali nikoga ne će navesti postati suradnikom, sustvarateljem u činu rađanja sukladno volji Stvoritelja i Oca. Sve ovdje rečeno, naravno, ne znači da vlada treba dići ruke od pokušaja da Hrvati više rađaju ili da za to ne treba donijeti nacionalnu strategiju i postići konsenzus svih nacionalnih snaga koji će obvezivati svaku vladu ma iz kojeg ona ideološkoga bloka dolazila.

Jasno i odlučno: ne! Ni u kom slučaju. Štoviše, stvaranje društvenoga ozračja za život na svakom koraku Lijepe Naše, na svim razinama njezinoga državnoga i društvenoga ustroja (vladinoga i nevladinoga) moralo bi postati laičkim, državnim svetim pismom. Jer bi u tom slučaju država javno iskazala svoju predanost životu, podržavala ga i primicala svim svojim, ne malim, mogućnostima. To bi rađalo ozračjem povjerenja u život. U takvom ozračju obitelj i obiteljski život bili bi neupitnom vrhunskom društvenom vrjednotom, štoviše, polazištem u prosudbi i vrednovanju učinkovitosti i hasnovitosti bilo kojega državnoga čina.

U konačnici, to stoga što država nije sama sebi svrha, nego je ona alat u rukama slobodne, zrele i odgovorne nacije koja, kao svaki organizam, želi živjeti. A bude li tako, ona će se stalno obnavljati i njezin opstanak ne će ugrožavati oni koji iz nje hrle u potrazi za boljim životom i uređenijom društvom. Naime, u tom slučaju obnavljanja, uređenost, urednost i sigurnost jedna je od pretpostavki je njezina trajanja.

Krešimir Budimski

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas