Pratite nas

Komentar

Beljak bi mogao osnovati udrugu bratstva i jedinstva i nazvati je imenom Puniše Račića

Objavljeno

na

Šef HSS-a izjavio je kako vjeruje u ‘bratstvo i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda’.

Kad treba pomoći onom srpskom seoskom stanovništvu (kao i hrvatskom) koje nema struje, vode, uređenih cesta i puteva, nema ih nigdje. Kad se treba dodvoriti Srbima u Hrvatskoj na način koji će odjeknuti, evo ih! I Plenković i Kolinda Srbima u Lijepoj Našoj čestitali su blagdan sa “Hristos se rodi”, no zašto moraju biti Srbi ili ih glumiti da bi im čestitali Božić.

Prvi je to uveo Ivo Sanader, koji se volio uvlačiti i Talijanima (u Istri im se obratio na talijanskom), Britancima (na Oxfordu se hvalio obuzdavanjem nacionalizma u Hrvatskoj), Bruxellesu (odrekao se ZERP-a zbog zemalja EU) i drugima – samo ne Hrvatima.

A korak dalje otišao je predsjednik HSS-a Krešo Beljak koji je, zahvalivši na nagradi “Svetozar Pribičević” koju je dobio za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa, čestitao Božić Srbima u Hrvatskoj, BiH te Srbiji, i poručio kako vjeruje da “bratstvo i jedinstvo srpskoga i hrvatskog naroda nije mrtvo!” Nisu li Hrvati i Srbi, kao i svi narodi svijeta, braća i jedno u Bogu, pa onaj tko se bori za “bratstvo i jedinstvo” u te narode sumnja!?

Kad već nagrada koju je Beljak dobio nosi ime jednog od simbola terorističke Jugoslavije neka osnuje bratstvo-jedinstvenu udrugu koja će nositi ime drugog simbola te države i zvati se – “Puniša Račić”, komentirao je Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor – prazno kazalište u kojem glumci igraju neku svoju igru

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

U višestoljetnim vremenima stranih gospodara, s izuzetkom starojugoslavenskog i endehazijskog razdoblja, postojao je i djelovao Hrvatski sabor, održavajući i simbolički i praktički ideju hrvatske državnosti.

Narod pamti puno zanimljivih anegdota i događaja vezanih uz Sabor, od onog krvavog križevačkog 1397., kada je kralj Žigmund dao pogubiti bana Lackovića i cjelokupno plemstvo, koji ga htjedoše svrgnuti, preko povijesnog, prvog na narodnom jeziku govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. (do tada se u Saboru, kao i u crkvama, govorilo latinski) pa do „vritnjaka“ iliti udarca nogom u zadnjicu koji je 1885. zloglasnom Karolyu Khuenu Hedervaryju plasirao Josip Grižanić.

U Saboru su se sklapale i raskidale državno-pravne sveze. Krleža je na jednom mjestu primijetio da Hrvati svakih četrdesetak godina sklope neki savez pa se onda protiv njega bune, a Vesna Parun se zapitala: ako nam je domovina majka, zašto se tako često preudaje. Matoš je Sabor puno prije Viteza nazvao kokošinjcem, u kojemu se krčme nacionalni interesi.

Da nije bilo Mira Bulja i Milorada Pupovca, u povijest Sabora bio bi upisan još jedan događaj, ovaj put fizički obračun premijera i jednog zastupnika, s tko zna kakvim ishodom. Možda bismo, ne daj Bože, opet gledali reprizu slučaja Hedervary. Bulj i Pupovac su hrabro uz osobni rizik stali između zaraćenih strana i spriječili bratoubilački rat.

A prispodoba s kokošinjcem nikako ne stoji. Kad bi barem Sabor to bio? Primjerenija je usporedba s praznim kazalištem i pozornicom na kojoj su spušteni zastori, iza kojih glumci igraju neku svoju igru koja ne zanima nikoga osim njih samih.

Tamo se donosi, prepisuje i usklađuje mali milijun zakona. Tamo caruje neodgovornost prvog reda. Dobro plaćeni zastupnici ne osjećaju čak ni prisustvovanje sjednicama kao svoju obvezu. U njihovim nastupima dominira neobrazovanost i duhovitost na razini male djece.

Dok su vladajući uvijek spremni odbiti svaki, pa i najkonstruktivniji prijedlog oporbe, dotle oporba djeluje po principu – što gore to bolje, radujući se svakom neuspjehu bez imalo interesa za opće dobro. Prema biračima zastupnici iskazuju krajnji prijezir, osjećajući kako ih je sam Bog postavio na to uzvišeno mjesto, a ne narod svojim glasovima.

Otuda trgovanje mandatima. Njihov Bog je obično šef stranke koji ih stavlja na listu po principu lojalnosti i dodvorništva i kojega su uvijek i u svemu spremni podržati. Promjena takvog stanja vodi putem radikalnih izmjena izbornog zakona, za što, međutim, nitko osim naroda nije zainteresiran.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Beljak HSS pretvorio u crvenije od svega crvenog

Objavljeno

na

Objavio

Vijest glasi: “Zakopajmo sjekire, evo vam ruka – rekao je predsjednik HSS-a Krešo Beljak na sjednici Glavnog odbora stranke pružajući ruku zastupnici HSS-a Ani-Mariji Petin, nakon čega se ona, kaže nam izvor blizak Beljaku, digla i napustila sjednicu, naravno ne uzvrativši rukovanje.

S njom je sjednicu Glavnog odbora napustilo još nekoliko HSS-ovaca, nakon čega su zatražili ostavku predsjednika HSS-a Beljaka.”

Beljakova ostavka – koja nemoguća i nelogična sintagma! Sadašnji predsjednik HSS-a čisti stranku od svih koji su u njoj nešto značili, koji su je simbolizirali i izražavali njezinu političku, pučku i kršćansku bit.

Stvara stranku kakvu želi, vrlo uspješno, a nitko ostavku ne podnosi zbog uspjeha.

Tradicijski HSS utemeljen na narodskim i narodnim vrijednostima pretvorio je u stranku liberalniju od svih liberalnih i crveniju od svih crvenih. A pri tom se služi milovanjem svojih političkih protivnika biranim riječima od kojih obuzima jeza.

Ali bar u nečemu HSS slijedi Stjepana Radića koji je rekao: “Kad je čovjek na umoru, onda je blizu Boga, a kad je u zatvoru, onda je blizu svome narodu”.

A takva bliskost s narodom živi i danas, u onima koji se bore za narod dobivajući uvjetni zatvor zbog provala u automobile.

Milan Ivkošić / VL

 

Beljak iz HSS-a izbacio Zvonka Pongraca predsjednika HSS-a OBŽ i Regije Slavonija

 

 

 

Pobuna u HSS-u: Dio članova Glavnog odbora HSS-a zatražio ostavku Beljaka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari