Belobrajdić o Klasiću: Dvostruka mjerila prema braniteljima i komunističkim kadrovima

Belobrajdić o Klasiću: Dvostruka mjerila prema braniteljima i komunističkim kadrovima

Tanja Belobrajdić osvrnula se na nedavne istupe povjesničara Hrvoja Klasića, ustvrdivši kako njegove ocjene o hrvatskim braniteljima razotkrivaju duboku ideološku pristranost i primjenu dvostrukih kriterija.

U tekstu izvorno objavljenom u Hrvatskom tjedniku autorica problematizira odnos dijela suvremene historiografije prema Domovinskom ratu te uspoređuje način na koji se vrednuju branitelji iz 1991. s načinom na koji se interpretira politički uspon komunističkih dužnosnika iz bivše države:

Nakon što su najnoviji istupi Hrvoja Klasića potvrdili dubinu jaza u našem društvu i izazvali opravdane reakcije pojedinaca i braniteljskih udruga, nužno je zagrebati ispod površine samih uvreda, jer je jedan aspekt cijele priče ostao nedorečen. Radi se o nevjerojatnoj lakoći primjene dvostrukih mjerila.

Upravo taj procjep između onoga što se govori o braniteljima i onoga što se prešućuje o bivšim moćnicima, razotkriva prirodu ‘stručnih’ tumačenja koja nam se svakodnevno nude.

To ujedno potvrđuje i zašto određeni mediji uporno guraju iste sugovornike s unaprijed zacrtanim ciljem – da se jedna strana povijesti stalno uzdiže, a druga sustavno omalovažava.

Od postolara do ‘dermatologa’

Gostovanje sveprisutnog povjesničara na televiziji N1 dana 6. veljače 2026. ponovno je otvorilo pitanje ideološke pristranosti u suvremenoj hrvatskoj historiografiji.

Njegova karakterizacija branitelja kao osoba kojima je rat bio “prilika za društvenu relevantnost” – uz naglašavanje njihovog niskog predratnog obrazovanja i radnog statusa – nije tek elitistički ispad, već manifestacija duboke metodološke nedosljednosti.

U kuloarima, čak i u vrijeme bivše države, ispod glasa, ali podrugljivo, prepričavao se vic o Miki Špiljku koji zorno ilustrira taj mentalitet.

U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, pod natuknicom Mika Špiljak, zapisano je „partizan i postolar“. Zbog takvog priprostog opisa pobunio se drug Mika rekavši: „Čekajte drugovi, ipak sam ja na nekoj funkciji, ne može to tako“, pa je u drugom izdanju iste enciklopedije pisalo „Mika Špiljak – partijski radnik, samostalni kožarski obrtnik“.

Kako je drug Mika u međuvremenu napredovao, u trećem izdanju pisalo je „Mika Špiljak – državni i partijski dužnosnik i inženjer kožarstva“, da bi nakon što je 1983. postao predsjednik Predsjedništva SFRJ, u najnovijem izdanju enciklopedije stajalo: „Mika Špiljak – ugledni komunist i cijenjeni dermatolog“.

Evolucija mita

S obzirom na to da je kod nas sve moguće, nakon što je Hrvoje Klasić – kojeg brojni mediji uporno forsiraju kao dežurnog tumača svake povijesne dileme – napisao opsežno djelo o Špiljku, bajka o Miki dobiva svoj moderni nastavak.

Pod Klasićevim perom, Mika Špiljak je od običnog postolara definitivno promoviran u „uglednog državnika i revolucionara“.

Ovo je tragičan modus operandi kako su nakon 1945. nastajale izmišljotine i mitovi čije repove i danas obilno „sole“ hrvatski porezni obveznici i samostalna Republika Hrvatska – država koju su isti ti „državnici i revolucionari“ iz dna duše prezirali.

Svaki pokušaj razbijanja takvih mitova danas se proziva neofašizmom, a povjesničari koji se usude dirnuti u ovu osjetljivu temu etiketiraju se kao „revizionisti“, iako je revizionizam smisao i obveza svake znanosti – utvrđivanje istinitih činjenica neovisno o protoku vremena.

Klasić je na N1 pokazao školski primjer onoga što zovemo elitizam s figom u džepu. On braniteljima suptilno osporava pravo na društveni angažman sugerirajući da su njihove predratne karijere i obrazovni status bili nedovoljni za uloge koje danas imaju u društvu.

No, zanimljivo je da mu taj isti nedostatak formalnih kompetencija nimalo ne smeta kod Mike Špiljka, koji je izravno od postolarskog kalupa dogurao do samog vrha države.

Time Klasić upada u paradoks: dok branitelje pokušava svesti na mjeru njihovih nekadašnjih radnih knjižica, Špiljkov uspon bez stručnih kvalifikacija slavi kao vrhunac revolucionarne sposobnosti.

Devalvacija žrtve u televizijskom eteru

Špiljak je bio tipičan primjer partizanskog kadra s osnovnom školom koji je društvenu moć ostvario isključivo kroz rat i odanost Partiji.

U očiglednim dvostrukim kriterijima, kod Špiljka takav životni put Klasić interpretira kao „revolucionarni uspon i snalažljivost“, naglašavajući njegovu „uličnu školu“ kao prednost, dok kod branitelja iz 1991. to interpretira kao „priliku za marginalce“.

U pokušaju humaniziranja komunističkog moćnika, postolara prikazuje kao uspjeh sustava, dok branitelja-radnika, njegovu žrtvu i dragovoljnost, predstavlja tek kao popunjavanje životopisa neobrazovanih ljudi.

Umjesto da u tim ljudima vidi temelj moderne države, Klasić njihovu društvenu ulogu nastoji svesti na prolaznu povijesnu epizodu, sugerirajući pritom kako će protok vremena i „biološki sat“ sami po sebi riješiti pitanje njihove relevantnosti u javnom prostoru.

Vrijeme je da prestane to ‘soljenje po ranama’ onih koji su 1991. godine dali sve, dok se istovremeno s historiografije uzima kao sa švedskog stola – selektivno i samo ono što paše određenoj ideologiji.

Između Klasićeve apologije postolara-državnika i njegova prijezira prema branitelju-radniku zjapi golema moralna praznina. Ta praznina najbolje razotkriva da ovdje nije riječ o znanstvenoj potrazi za stručnošću, već o pokušaju da se braniteljska žrtva devalvira i svede na puku biografsku crticu neobrazovanih ljudi.

Ipak, jedna povijesna činjenica ostaje neporeciva, bez obzira na to koliko je netko pokušavao ‘uljepšati’ stare enciklopedije ili današnje televizijske etere: upravo su ti ljudi stvorili slobodnu državu u kojoj Hrvoje Klasić danas može nesmetano pisati ode onima koji su tu istu državu iz dna duše mrzili.

Tanja Belobrajdić/Tekst je izvorno objavljen u Hrvatskom tjedniku/