Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Averzija prema državi

Objavljeno

na

Kakvi su Hrvati? Ah, reći će tkogod, kakvi i nehrvati: svakakvi i nikakvi! S time se, kada je riječ o etničkim Hrvatima, mogu složiti.

To međutim ne vrijedi za političke Hrvate – hrvatske državljane. Urbani („uglađeni“) eurohrvati te ljude obično nazivaju hrvatskim građanima. Time vrijeđaju ruralne („neotesane“) Hrvate. Ovi naime misle, građani su stanovnici gradova, a gdje smo tu, u državi, mi seljani? No, krivo misle. „Građanin“ je u tom izričaju kratica. On, kao i njemački Bürger u značenju Staatsbürger, podrazumijeva antičku gradodržavu (helenski πόλις), koja obuhvaća utvrđeni grad i njegovu seosku okolicu. Ali, iako znači isto što i grčki πολίτης i njemački Bürger, „hrvatski građanin“ nije u tom izričaju posve nedužan. Umjesto da priziva svoje političko utemeljenje, on otmjeno prikriva eurohrvatsku averziju prema hrvatskoj državi, piše Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Ta averzija očituje se svaki dan na svakom koraku. Kada je hrvatska Predsjednica javno izrekla politološku banalnost da su etnički nehrvati koji žive u Hrvatskoj, dakle i ovdašnji Srbi koji imaju hrvatsko državljanstvo, politički Hrvati, tu su izjavu bukači iz srpske narodne manjine proglasili – uvrjedom! Oglasio se i inače tihi ministar uprave Arsen Bauk. On je na Internetu Predsjednicu upitao: Dobro, a što su onda u političkom pogledu – Hrvati koji žive u Srbiji? Vjerojatno je mislio, a možda i danas misli, da je tim pitanjem Predsjednicu otjerao u kut na dijalektičko klečanje. No to je pitanje samo otkrilo golemu rupu u njegovoj politološkoj izobrazbi dostojnu ministra uprave u Regionu. U Hrvatskoj ta rupa vapi za pitanjem: Mislite li vi, gospodine ministre, da ni etnički nehrvati u Vladi Republike Hrvatske, ili samo Srbi u toj Vladi, nisu politički Hrvati? Ako nisu politički Hrvati, što su oni ὲν τῇ Πολιτείᾳ τῶν Χρωβάτων? U kojoj republici, uzgred budi rečeno, 90 posto pučanstva tvore – etnički Hrvati?

No, ne ćemo pitati. Averzija prema hrvatskoj državi odavno je na djelu. Druga je stvar što nam ona oči bode tek od 3. siječnja 2000., kada ju je demokratski prevrat pretvorio u bjelodanu diverziju. Da bi se nakon Tuđmanove smrti moglo takvo što dogoditi, odavno su navješćivale znakovite pojedinosti. Sjetimo se samo dreke o „opasnim namjerama“, predaje oružja hrvatske Teritorijalne obrane Jugoslavenskoj narodnoj armiji i bojkota saborske Deklaracije o neovisnosti. Posve u skladu s tim postupcima uslijedilo je ordinarno zlosilje nakon trećosiječanjske izborne pobjede Račanove i Budišine koalicije: smjene suverenista s dužnosničkih mjesta u javnim ustanovama i pustošenje simboličke sfere hrvatske države, zapuštanje Oltara domovine na Medvedgradu, ispuštanje pridjeva „državni“ iz naziva Hrvatskoga državnog sabora, dokinuće saborskoga Županijskog doma, prevratni rusvaj u nadnevcima i nazivima državnih blagdana, besramna kampanja kaljanja najsvjetlijega razdoblja u novijoj hrvatskoj povijesti, koje su izborni pobjednici svaki dan iznova ritualno spominjali kao „deset mračnih godina“. Taj proces, općeznan pod suludim nazivom „detuđmanizacija“, neometano teče do danas.

Ne vjerujete? A niste zamijetili da nam je vrli kukurikavački ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić htio ukloniti državni grb s automobilskih registarskih pločica, kao što ga je, kažu, god. 2012. neopazice uklonio s novog obrasca prometne dozvole? Nije vam zapelo za oko ni prijetličenje Zorana Milanovića, viteza povijesnih znanosti od Vukovine i Špičkovine, prema mrskom Pantovčaku? Koliko god ga Predsjednica pozivala, on, veli, nikako ne će na to brdo. Zašto? Jer odgovara samo svojoj Partiji! Meni to zvuči nekako kao parafraza slavne izjave s Bombaškoga procesa i sjajno se navezuje na onaj krasni, snošljivi poklič: Ili mi, ili oni!

Eto, sve nam to čine u našoj državi! A po svijetu nas kleveću. Nekoć su pripovijedali da Hrvati djecu jedu, zatim da hrvatski Poglavnik u svomu uredu na stolu drži košaricu punu svježih ljudskih očiju, a Ivo Josipović otkrio je da Hrvati u njedrima gaje – guje ustaške. Zar je onda čudno što nas i UEFA kažnjava ako su neki od nas, svemu tomu usprkos, na nogometnom stadionu: Za dom spremni!

Kakvi su, dakle, politički Hrvati? Ah, što reći? Čudni ljudi. Neizlječivi nacionalisti, šovinisti, katolici, homofobi, ksenofobi… Na izborima najradije biraju bezbožnike i etničke nehrvate. Kada zapadnu u nevolju iz koje ne vide izlaza, redovito dižu ruku na sebe umjesto na onoga tko ih je u nevolju uvalio. Tako je od svršetka Domovinskoga rata do danas više od 2000 hrvatskih branitelja počinilo samoubojstvo, a nitko od njih nije dignuo ruku na svoga tlačitelja. Jednom riječju: Gadovi. Ali, što jest, jest: Lijepa Njihova doista im je – lijepa.

[ad id=”68099″]

Benjamin Tolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari