Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Deset savjeta Kolindi

Objavljeno

na

Komu trebaju savjetnici i savjeti? Nikomu. Pametan čovjek sam zna što treba činiti, a budala savjete ne sluša. Tako mudruje savjetnička doskočica.

kolinda grabar kitarovićNo ima i druga: Čovjek i magarac znaju više nego čovjek sam. Obje su doskočice nezgodne. Prva je ohola. Ona zapravo reve: Tko sluša moje savjete, sâm ne zna što treba činiti; tko ih ne sluša, sigurno je budala. Druga je doskočica podlo preponizna, to jest – lukava. Zna se naime kakvu čovjeku treba i magareći savjet, a nije teško proniknuti ni u značaj čovjeka koji sâm sebe prispodobljuje kenjcu.

No, pustimo doskočice. Čitatelja više zanimaju druga pitanja. Na primjer: Traži li to pisac kakvo savjetničko mjesto u politici? Zašto savjete upućuje upravo Kolindi Grabar Kitarović, a ne komu drugomu? Zašto gospođu Grabar Kitarović oslovljava prisno, samo imenom? Hoće li gospođi Grabar Kitarović zamjeriti ako ne posluša njegove savjete?

Treba dakle razjasniti okolnosti ovoga članka. Nikakvo savjetničko mjesto ne tražim. Savjete upućujem gospođi Grabar Kitarović samo stoga što se po istraživanju javnoga mnijenja od svih dosad spominjanih kandidata na predsjedničkim izborima samo gospođa Grabar Kitarović može uspješno suprotstaviti neprispodobivomu sadašnjem predsjedniku Republike Ivi Josipoviću. Iste bih savjete uputio svakomu drugom predsjedničkom kandidatu. Gospođu Grabar Kitarović površno sam upoznao davno, u  Ministarstvu vanjskih poslova, za Tuđmanova života. Otada se nismo sreli. Zašto je onda javno oslovljavam imenom? Ni zbog prisnosti ni zbog nepristojnosti. Samo stoga što želim da njezino ime, u kojemu je – uzgred budi rečeno – etimološki zapretana pobjeda, postane pobjedničkim simbolom centripetalnoga obrata u hrvatskoj državnoj politici.

[social icon=”momizat-icon-facebook2″ link=”https://www.facebook.com/Kamenjar.info?ref=hl” size=”32″ ]To se može očekivati samo ako Kolinda jasno, bez uvijanja u diplomatski celofan, pokaže da stavotvoritelji iz protivničkog tabora svrhovito lažu kada tvrde da se ona i Josipović razlikuju samo u „nebitnim“ nijansama – po ishodišnim strankama i vjerskoj pripadnosti. Istina, zadnjih su godina Josipović i njegovi opet navalili („nalegli“) na javni  „jazik hrvatski“ i gotovo ga posve  osvojili, ali unatoč tomu ne će moći skriti bitne političke razlike među kandidatima. Ako Kolinda u predizbornoj kampanji, osobito u televizijskom sučeljavanju kandidata, nabroji samo desetak „bisera“ iz bogate riznice Josipovićevih političkih sramota i zauzme suprotna stajališta, kampanja  će dobiti poželjnu dinamiku i povećati izlaznost njezinih birača na birališta.

Ne treba tu ništa spektakularno. Čak ni Josipovićevo ime. Dostatno je reći:

-Ne ću ni slogom ni sadržajem nastaviti državnu politiku drugoga i trećega hrvatskog predsjednika. Sadržajno ću suvremenim slogom nastaviti državnu politiku prvoga hrvatskog predsjednika.

-Ne ću klevetati hrvatsku naciju i njezinu državu lažnim optužbama da su izvršile oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu ili tvrdnjama da u suvremenom hrvatskom društvu žive glasovite jugoslavenske ideološke „zmije“ iz pretprošloga rata. Upravo suprotno, ponašat ću se kako se ponašaju državni poglavari našega kulturnog kruga.

-Ne ću na Pantovčaku zbrinjavati ucviljene gojence propale jugoslavenske države. Neka idu u ubožnicu.

-Ne ću dijeliti državna odličja osobama koje – poput Vesne Teršelič – posežu za isključivim ovlastima državne vlasti.

-Ne ću propagirati „novu pravednost“. Držat ću se svojih ustavnih i zakonskih ovlasti i stare pravednosti: prema jednakima jednako, prema nejednakima nejednako –uvijek s osobitom obzirom na nacionalni i državni probitak.

-Ne ću se, radi društvene promocije, gurati tamo gdje mi nije mjesto – na primjer, na agnostičke mise, ako takve postoje; na muslimanske molitve; na pravoslavna bogoslužja. Umjesto takve nasrtljivosti promicat ću snošljivost i uzajamno poštovanje različitih skupina hrvatskoga društva.

-Ne ću zanemarivati predsjedničke ustavne i zakonske obveze. Umjesto da se bavim smišljanjem novoga ustava i poticanjem nekakvih građanskih inicijativa, pomno ću bdjeti nad skladnim djelovanjem svih grana vlasti i razvojem Oružanih snaga.

-Neću se ljubiti s političkim šegrtima Vojislava Šešelja –  Tomislavom Nikolićem, koji je čin četničkoga vojvode stekao  zločinom u Slavoniji, i Aleksandrom Vučićem, koji je po Kordunu raspirivao zločinački moral. Umjesto toga nastojat ću da se Srbiji ispostavi pošten račun za počinjena zlodjela.

-Ne ću „iskakati iz paštete“. Za one koji ne znaju što taj umjetnički izričaj znači: Oslobodit ću državljane totalitarne sveprisutnosti državnoga poglavara, tj. poglavarice u medijima.

-Ne ću povećavati troškove Pantovčaka. Dapače smanjit   ću ih.  A svesrdno ću se zauzeti da se zatvore postojeće nametničke niše i ne otvore nove  –  prije svega uredi „doživotnih bivših Predsjednika Republike“.

Eto. Ah, da! Nisam odgovorio što ću ako me Kolinda ne posluša. Hoću li joj zamjeriti?  Tko sam ja da joj zamjerim? Ako pobijedi, bit će mi drago. Ako izgubi, bit će mi žao. To je sve.

 

 

Benjamin Tolić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Padom Bosne i Hercegovine pada i Europa

Objavljeno

na

Objavio

U jednom svom govoru vođa svih muslimana u svijetu, bošnjački otac i brat, turski predsjednik Erdogan izjavio da dobije „uvijek koprivnjiču” kad neki turski nogometni stadion nazovu arena. I stoga je naredio resornom ministru da se ne koristi više ta riječ. I sve to navodno što ga naziv arena podsječa na vrijeme od prije dvije tisuće godina kada su živi ljudi bacani u arenina igrališta, i kada su živi bili hrana gladnim životinjama.

Eto zaboli srce hladnog Erdogana za ljudima žrtvama ljudske zloče i brutalnosti od prije dva tisućljeća, a u isto vrijeme dok suosjeća sa tim žrtvama puni turske zatvore svojim neistomišljenicima. A kako su turski zatvori u vrijeme Erdoganove diktature postali pretijesni za toliki broj onih Turaka koji zemlju vide drugačije negoli predsjednik, Sultan uvodi smrtnu kaznu.

Potrebno je napraviti prostora u prenapučenim zatvorima, koji su suvremene turske arene. Arene u kojima su Erdoganovi protivnici gotovo u istom položaju kao i oni nesretnici u rimskim arenama.

Boli Izetbegovićeva babu Erdogana patnja ljudi iz antičkog vremena Rima kada su u arenama proždirale životinje ubačene ljude, ali ga ne boli, i ne priznaje patnje kršćana u okupiranim zemljama kada su ih njegovi prethodnici žive nabijali na kolac, pekli, potkivali kao konje, gulili im kožu, i sve to samo zbog toga što su bili kršćani. Ne boli ga ni današnja patnja i arenska nemoć obespravljenosti Hrvata katolika u federalnoj areni Bosne i Hercegovine, koju uz pomoć bošnjačkog vodstva,koje predvode dvojica članova beha Predsjedništva, Džaferović i Komšić, te njemačke kancelarke sve više puni „građanima“, hranom politički gladnim muslimanskim unitaristima i centralistima.

Gotovo isto se danas događa sa Hrvatima katolicima u federalnoj areni kao i u vrijeme gladijarstva, i to je danas suvremena svjetska, i europska arena. Federalni dio Bosne i Hercegovine u koju su ubacili, i još onaj mali ostatak katolika ubacuju među čopor silni i političke dominacije žednih Erdoganovih pristalica u BiH.

Ne želi vrijeme svojih Osmanlija da prizna takvim kakvim su ga njegovi prethodnici crnim učinili u Bosni i Hercegovini, i nastoje da ga ponove u toj tadašnjoj i sadašnjoj beha areni. Sve čini da se ne spominje crnilo i brutalnosti tog turskog vremena, samo kako bi ga što lakše oživio i u Bosnu i Herecgovinu povratio.

Nije samo Erdogan taj koji ne priznaje smrtne grijehe svojih Osmanlija, tu uz današnjeg turskog Sultana stoji cijelo bošnjačko političko i vjersko vodstvo muslimana u BiH. Svi se upregli da ožive ondašnje arene u BiH, i zemlju povrate u jednako strašan i brutalan povijesni period kakav je bio i u antičkom Rimu.

Put od diktature do arene, kojim Bošnjaci uvode beha federaciju, do propasti društva i zemlje, vrlo je kratak. U politici nema krače staze do arene, bilo za vlastiti narod, napose za pokoreni, nacionalne provalije i siromaštva od diktatorske vladavine. Stoga su Erdogan-Bakir-Merkel i izabrali Komšića za predstavnika janjičara u beha Predsjedništvo. Njegova zadaća je uvođenje diktature nad Hrvatima, a zatim i političko stjerivanje u arenu, u kojoj će njegovi „građani“ biti publika.

Diktatura u Turskoj i ona koja se uvodi u beha Federaciju s dvojicom muslimanskih članova u beha Predsjedništvu, su u potpunosti iste. Diktatore i u Turskoj i u beha Predsjedništvu birao je narod, turski i muslimanski. Demokracija je zadovoljena. Izbor diktatora u Turskoj se brani ekonomskim rastom u zemlji, a izbor dvojice muslimanskih predstavnika u beha Predsjedništvo se brani „demokratskim“ i „legalnim“ izborima izašlih Bošnjaka. U Turskoj diktator puni zatvore, arene, svojim političkim protivnicima, beha arenu muslimanski dvojac u beha Predsjedništvu puni hrvatskim narodom, koji bi u tim okolnostima obespravljenosti i političkog gladijarstva trebao nestati.

Kao što je bio, i jest, pokušaj državnog udara, koji je poslužio za uvođenje diktature, i razlog zatvaranja pola milijuna ljudi, i „legalnost“ izbora dvojice bošnjačko muslimanskih predstavnika u beha Predsjedništvo je razlog „građaniziranja“, islamiziranja Hrvata katolika. No, ono što je u tom

diktatorskom rastu Erdogana, i njegova lažnog rasta gospodarstva još strašnije i od svih tih zbivanja u Turskoj, poklopljenoj samovoljom jednog čovjeka koji svojim stilom vladavine podsjeća na Hitlera, je njegovo mirnodopsko širenje i oživljavanje krvavog Otomanskog carstva na nekada okupiranim kršćanskim europskim prostorima, u prvom redu u Bosni i Hercegovini.

Za razliku od lažnog napretka ekonomije, Sultanovo osvajanje Bosne i Herecgovine je bilo zaista stvarno, istinito. Bio je to, i jest, jedini turski napredak pod čizmom najopasnijeg suvremenog diktatora u svijetu. Svoj diktatorski stil vladavine, a što je karakteristika svih nedodirljivih vlastodržaca, prenio je i na svog poslušnika u Bosni i Hercegovini Bakira Izetbegovića.

Političkom ocu beha Muslimana, sultanu Erdoganu, u obnovljenom procesu osvajanja Bosne i Hercegovine smeta bilo kakvo prisustvo zapadni kršćanskih zemalja. I kršćana, napose katolika kao smetnje osvajanja federalnog beha dijela. Osim Njemačke. Svačija druga mu smeta u krvavom pohodu, sa milijunskom migrantskom vojskom, jer ta zemlja mu plaća milijarde eura da je lažno brani od migrantskih invazionista.

No pokazuje se kako te silne milijarde njemački poreznih obveznika ne uspjevaju da ih obrane od migrantske islamističke invazije. Što više milijardi dati Sultanu tim više islamski migranatskih invazinosta u Njemačkoj, i Osmanizma u Bosni i Hercegovini. Sultan ne vjeruje u zapadnu valutu, ona je ništa pred njegovom invazionističkom milijunskom vojskom koja kroz okupiranu Bosnu i Hercegovinu, 81. Pokrajinu Otomanskog genocidno konfesiocidnog carstva, maršira prema Beču a zatim i ostatku Europe.

Nakon što se utaborio u Bosni i Hercegovini, dakako uz pomoć Bakira, njemačke kancelarke koja mu pomaže politikom građaniziranja Hrvata katolika, i milijardama darovanih eura Sultan još više prijeti i kaže: „Ako oni imaju njihov dolar, mi imamo narod, imamo Alaha”. Sveti rat dzihad ne će prestati sve dok sultan iz osvojene Bosne i Hercegovine, kroz Alijin amanet izdate mu, ne dođe pod Beč i ne čuje europsku sramotnu predaju.

Padom Bosne i Hercegovine pada i Europa, i zbog toga se u njoj podižu šatori islamskim migrantskim ratnicima, kako bi se u povoljnom političkom trenutku, u najkračem vremenu, pridružili milijunskoj vojsci islamskih migranata koji ih čekaju u europskim zemljama, i onim milijunima neintegriranih Muslimana u Europi.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK; Evo jedne ‘dobre’ ideje na fejsu: Hrvatska bi odmah trebala napasti Srbiju da jednom i mi Hrvati budemo žrtve!

Objavljeno

na

Objavio

Evo jedne ”dobre” ideje na fejsu: Hrvatska bi odmah trebala napasti Srbiju da jednom i mi Hrvati budemo žrtve! Uz to, trebali bi platiti neku Pejčinović-Burić iz Beograda da nam otvori oči koje sve dobro nosi status vječne žrtve u očima slijepaca iz Buxellesa.

Koliko puta je došlo do legendarnih sukoba Torcide, BBB-a, Grobara, Delija, Armade…? U tim sukobima deblji su kraj izvukli, naravno, maloljetnici. Stara i već izlizana priča. E, sad više nije. Sad imamo ”lex autobusni kolodvor Vukovar”.

Potukli su se navodno BBB i naši hrvatski Delije ili Grobari. Jedan grobar je skoro završio u grobu od lakših tjelesnih ozljeda. I sad je iskočio na površinu gen Dobrice Ćosića, oca nacije, koji je govorio: ”Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga, lažemo iz stida…” itd. Jutarnji donosi vijest: “Penava starim videom potiče sukobe“.

Večernji pak sekundira: “Je li Penava nacrtao metu na licu dječaka”. Bez upitnika. Naravno, Penava nije trebao spominjati jednu “naivnu“ dječju reakciju kad djeca sjede u trenutku dok se svira Lijepa naša u Lijevoj našoj. Što se to njega tiče. O tome vodi brigu naša Vlada na Markovom trgu.

Što se Penave tiče što su roditelji te djece iste naučili da ne poštuju hrvatske institucije. Oni uče jednu malo suptilniju, skoro pa relaksirajuću povijest: bio je tu nekada nekakav građanski rat, a Tuđman i političari nas bre zavadiše!

Takvi valjda i trideset godina nakon što je njihova Juga otišla na “đubrište istorije“ i dalje slave Dan republike, peku prasce, evociraju se dani “ponosa i slave“, bacanja cvijeća na tenkove koji odlaze sravniti Vukovar sa zemljom, i dalje se slavi njihov heroj Tito… Što se sve to tiče Penave? K’o to njega gura “na dizanje tenzija“.

Čim prije Penava shvati da mirna reintegracija u prijevodu znači – mirno pristajanje na četnikovanje – to bolje

To će sada morati istražiti još jedna od već legendarnih pravobraniteljica Lijeve naše.

Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, zatražila je policijsko izvješće o nasilju nad srednjoškolcem koji u vukovarskoj školi “Nikola Tesla“ pohađa nastavu na srpskom jeziku. Helenca ne čita novine koje su prenijele stav policije da se radilo o sukobu navijača.

Ona traži da neka se istraži je li sad već nepoželjni Penava počinio neko kazneno djelo. Na konferenciji za novinare osudio je učenike te škole jer nisu ustali prilikom intoniranja državne himne, a kasnije je čak i videosnimku, koja to dokazuje, objavio na službenim internetskim stranicama grada Vukovara.

Prilično zamorno i pomalo utopistički od jedne lijeve pravobraniteljice. Od sada kad se naše opjevane navijačke skupine odluče “igrati“ nasred zemlje Hrvatske i to s “fantomkama“ na glavama treba najprije riješiti tzv. prejudicijelno pitanje je li se pod fantomkom krije neki maloljetni učenik koji nastavu pohađa na srpskom jeziku ili netko drugi.

Pred par dana je maloljetnik dobio pet godina zatvora jer je ubio maloljetnika. Objavljeno mu je bilo ime i prezime, čak i slika ubojice. Gdje je tada bila naša Helenca? Ona se baš napalila na Penavu. A on oženjen, tvrd, preživio opsadu, preživio agresorske logore, a sad će mu glave doći Helence.

Čim prije Penava shvati da mirna reintegracija u prijevodu znači – mirno pristajanje na četnikovanje – to bolje za njega, Josića i ostale koji još uvijek vjeruju da su 5. kolovoza 1995. napokon dobili svoju državu. Državu u kojoj je 1998. oslobođena istočna Slavonija s gradom Vukovarom.

Naučit će njih Lora, Helence, Višnja… i ostale pravobraniteljice da nije gotovo kad je gotovo nego da je gotovo kad one, i oni koji su ih izabrali, kažu da je gotovo. Mi bismo napokon trebali postati imuni na njihove gluposti, prestati s etiketiranjem o tobožnjoj izdaji i veleizdaji. Malo strpljenja drugovi!

Ako se jednog lijepog dana opet neka (možda baš najbrojnija) manjina odluči pobuniti protiv hrvatske države i pripojiti, recimo, Republici Srpskoj, onda će opet hitno svi k Anti Lediću u vikendicu na Plješivici kako bi našli rješenje za nastalu krizu. Tajno, naravno, da slučajno za to ne doznaju naše “pravobraniteljice“.

Naime, dana 19. siječnja 1990. Tuđman, Ledić, Vlado Marić, braća Veselica, Šošić, Ladan, Stipac i još neki intelektualci uspjeli su bili umaknuti konfidentima UDB-e i sastati se na Plješivici u Ledićevoj kleti te osmisliti tko će nas voditi do samostalnosti i slobode.

Danas živimo u Lijevoj njihovoj, agresori imaju svoje škole, svoju povijest, svoje “pravobraniteljice“, svoje konstruktore aviona u Saboru, svoje lijeve i ljevije medije, svoje ministre kao što je bio Željko Jovanović koji šalje na cenzuru hrvatske udžbenike povijesti srpskom predsjedniku Nikoliću da mu dokaže da Srbija u njima nije prikazana kao okupator i agresor. I kako bi napisao Matoš: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno…“.

Izjava Gordana Marasa o našem ”jadnom zrakoplovstvu”, dobro će doći njihovom snažnom vazduhoplovstvu.

Je li ikada itko čuo da su se među Tigrovima, Pumama, Gromovima, Paucima, Kunama, Vukovima… borili partizani s, recimo, pjesmama Bajage, Lepe Brene, Bore Čorbe, Ilića, Balaševića…?

Gripa hara Hrvatskom. Pernar je razapet jer misli da je C vitamin zakon. Pupovac pak misli da je zakon jer je za ”CCCC”. Što misli Penava kazat će nam Helenca. A novu progresivnu istinu o Domovinskom ratu dao nam je nedavno antifašistički borac Kaštelan. On je komandant udruge koja okuplja veterane Domovinskog rata i antifašiste!?

Partijski sveti zadatak mu je “približavanje branitelja i partizana“. Još jedan tip koji se bavi znanstvenom fantastikom. Kaže komandant: “Imali smo u ratu i ove što su se u ratu oblačili u crnu boju, ti su bili štetočine broj jedan…“.

Nakon ove Ćosićevske “istine“ možete zamisliti sjaj u očima Ante Tomića, Jurice Pavičića, Dragana Markovine, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Nenada Stazića, Robia Bajrušija i ostalih antifa. Drug Kaštelan je napokon otkrio ”istinu”.

Dok su crni HOS-ovci radili na Srđu “štetu“ njihovim partizanima, naši partizani su pjevali “po šumama i gorama naše zemlje ponosne”… i tako sve do Oluje.

Je li drug komandant ikada čuo jednu staru antičku mudrost: nedostatak stida prvi je korak prema idiotizmu. Je li ikada itko čuo da su se među Tigrovima, Pumama, Gromovima, Paucima, Kunama, Vukovima… borili partizani s, recimo, pjesmama Bajage, Lepe Brene, Bore Čorbe, Ilića, Balaševića…?

Takvi slučajevi mogli bi se na prste nabrojati. I to na prste čovjeka bez ruku. To je još sirova neobrađena tema za sinopsis Ante Tomića u režiji Frljića, možda pod naslovom ”Partizanski general u Domovinskom ratu”.

Fragmente je prilično lako zamisliti. Ratko Mladić je glumac, a snimatelj Zoran Erceg. Uloge HOS-ovaca treba podijeliti migrantima jer imaju crne uniforme, a i oni sami su nekako crni. I samo rade štetu…našima Mladiću i Ercegu.

Nakon što su nas ljevičarske propagandne “brigade“ uvjeravale da je RH nastala na tvorevinama AVNOJ-a i ZAVNOH-a, sad nadire malo suptilnija ekipa humorista tipa News Bara. U Bljesku i Oluji borili su se naši branitelji i partizani zajedno. Donekle je to je i točno. Borili su se na istom teritoriju, ali jedni protiv drugih.

I kao što su Srbi u Drugom svjetskom ratu odlazili u četnike, a 1945. se vraćali iz partizana, tako i sada razni Ercegi, Kaštelani i slični vode svoje mentalne “neprijateljske ofanzive“ protiv stvarnih pobjednika. Oni pak svoje pobjede evociraju svakodnevnim samoubojstvima.

I dok se branitelji ubijaju dotle Sabor RH postaje sve uzbudljivije mjesto za TV pretplatnike. Tako oni “polupismeni“, kako ih naziva Šokre Beljak, mogu naučiti da “odjebi“ nije psovka nego samo fin način da političkom protivniku poručiš da od…. Uglavnom, Hrvateki su zgroženi. Kaj je sad to? Pa buju se pošorali! Jezušek, pa to je tak strašno!!! Neka samo pogledaju engleski parlament zadnjih dana.

Jadna Theresa May izgleda kao da je završila petu rundu u UFC. U Japanu, Južnoj Koreji, na Filipinima, u Rumunjskoj, Makedoniji… zastupnici se muški dohvate šakama. I idemo dalje. Od kad je Joža Gržinić pred 134 godine opalio “šimecki“ u tur Khuena Hedervariya, popularnog bana, od tada do danas u Saboru se skupljala paučina. Saborom je lelujao samo humor i duhovitost News Bara ili Ante Tomića.

Pupovac je došao u Sabor sa žutom trakom na ruci u stilu ”evo me, fašisti”. Da su mu dali još staru pušku iz predvojničke pričuve izgledao bi kao Žikica Jovanović Španac kad je 25. lipnja 1941. u Valjevu formirao 1. partizanski odred u Srbiji. A zastupnici su taj performans Pupovca hrabro i ponosno progutali. Pogodite zašto?

Kad je legendarni i opjevani partizan Neno Stazić napisao da su njegovi 1945. šlampavo odradili svoj posao žaleći što su neki nakon rata onako nenaoružani uopće preživjeli, je li netko od uvaženih zastupnika rekao Neni blago i smirujuće “odjebi“?

Svojedobno nismo bili ni svjesni kako je dobro poentirao Zlatko Vitez kad je nazvao Hrvatski sabor ”kokošinjcem”. Nakon što je Plenković negdje žurno krenuo, a Grmoja iznenada nestao, ostade gorak okus nas ljubitelja “slobodnih borbi“ da je meč bez razloga otkazan.

Sve ostalo sličilo je na plastičnu izložbu likova Mate Granića. Tihi, pastoralni, ne bi se štel mešati, kaj je je, odnija đava prišu, tihe koalicije u stilu “pola meni pola tebi, pola Bagi“ i slično.

Lijepo se jednom prilikom zapitao Mark Twain: “Katkad se pitam vode li ovaj svijet vrlo pametni ljudi koji nas zezaju ili hrpa idiota koji misle ozbiljno”.

Kad je već ova kolumna posvećena Beljakovom “bratstvu i jedinstvu“, onda treba i nastaviti u tom tonu. Čuli ste vjerojatno za bivšeg srpskog ministra Spoljnih poslova Vuka Draškovića? Njegova čuvena izjava prije “građanskog“ rata glasila je otprilike ovako: tamo gdje se nalaze srpski grobovi tamo je i Srbija. Pošteno.

Vuku je netko od obrazovanijih iz Beljakove stranke javio veselu vijest da u Zagrebu postoji njegova Draškovićeva ulica. Što je u načelu i točno. Jedino mu nisu javili da se u toj ulici nalazi i Traumatološka bolnica. Opreza radi. I tako je Vuk u vrijeme Adventa 22. prosinca došao u bivše kino “Balkan“ promovirati povijesnu istinu u knjizi ”Kralj Aleksandar Karađorđević je srpski Bonaparte i jugoslavenski Garibaldi“.

Denis Derk pomalo cvili:“…to je književno zagrebačko predstavljanje izvedeno gotovo u ilegali“. Prevedeno, purgeri su radije krkali kobasice i germknedle nego se dali uvjeravati kakve su istorijske veličine bili Aleksandar Karađorđević i Draža Mihajlović. Draža je u knjizi vjerojatno proglašen srpskim Churchillom.

S obzirom na obrazovnu reformu naše Blaže Divjak teško da će mladi ikada skužiti tko su to Draža, Karađorđe, Garibaldi. Ako im kažeš da je Bonaparte u stvari Napoleon reći će ”a, ha!”. Zašto našu zlatnu mladež opterećivati s onim što je k’o bajagi bilo. Dr. Ante Birin iz Hrvatskog instituta za povijest smatra kako je u novoj nastavi hrvatske povijesti izbrisano oko 700 godina.

Pa kako onda stručno i znanstveno objasniti omladini tko je kralj Aca Karađorđević? Hrvatski i makedonski “klerofašisti“ izvršili su na njega atentat 9. listopada 1934. u Marseju, u Francuskoj.

Kralj je navodno svom vjernom ađutantu na samrti rekao “Čuvajte mi Jugoslaviju…“ I mi smo svi, a naročito dalmatinski orjunaši, bili nekako tronuti tom brigom našeg kralja za ondašnje “bratstvo i jedinstvo“. Međutim, puno godina kasnije došao je poziv odozgor i za ađutanta.

Prekrstivši se prošaptao je, kažu, sveštenom licu: “Znate, neću grešit’ dušu, ali kralj nije izrekao, znate ono, čuvajte mi Jugu… već je u stvari rekao “upucaše me bre p…. im majčina“. E, sad je li to točno ili ne nećemo nikada doznati.

Kako piše dr. Birin “povijesti Hrvatske u razdoblju od 1918. do 1990. nije u obrazovnoj reformi posvećena ni jedna tema koja bi izravno obrađivala povijesne događaje iz tog razdoblja“. Amen. Baš me zanima što je u stvari Napoleon rekao kad su ga upucali u Francuskoj.

Lijepo je rekao W. Churchill: “Balkanci proizvode više povijesti nego što je mogu potrošiti“.

Progresivni antifa Filip Drača, pripadnik Građanske akcije i Radničke fronte, u času kad se sjetio Save Kovačevića i Sutjeske nacrtao je sprejom srp i čekić na spomenik Franje Tuđmana. Filip je antifa od rođenja. Na maturalnu zabavu došao je u partizanskoj uniformi.

Inače je, kao i svi antife, miroljubiv. Navodno je ispred katedrale u Zagrebu svojedobno pjevao “ubij popove, pasje skotove“. Sad ga je ufatilo i predalo pritvorskom nadzorniku. Eto, na što se svela klasna borba progonjenih i potlačenih proletera. Čim izađe iz pritvora, evo njega u Amsterdamskoj koaliciji koja će, po mišljenju Kreše Beljaka, premoćno pobijediti na izborima.

Kako je nedavno rekao jedan psihijatar: “Nema zdravih, ima samo nepregledanih“.

Piše na fejsu jedna majka: “Mom djetetu od 16 godina je, zbog slušanja Thompsona, izrečena opomena, pozvani smo na razgovor i rečeno nam je da je mali ustaški orijentiran”.

Neću navesti ime učeničkog doma da ne bi imao problema još jednu godinu koliko mu još ostaje biti tamo. Samo mogu reći da na ulazu u dom stoji bista partizana s zvijezdom petokrakom. Eto, ima i toga kod nas. Evo posla za našeg Filipa kad ga puste van.

U revoluciji postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih dižu i oni koji se njima okoriste.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Na vašu veliku žalost, druže Tomiću, narod gleda HBO-Go, Netflix, Amazon, a ne naše loše filmove

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari