Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Deset savjeta Kolindi

Objavljeno

na

Komu trebaju savjetnici i savjeti? Nikomu. Pametan čovjek sam zna što treba činiti, a budala savjete ne sluša. Tako mudruje savjetnička doskočica.

kolinda grabar kitarovićNo ima i druga: Čovjek i magarac znaju više nego čovjek sam. Obje su doskočice nezgodne. Prva je ohola. Ona zapravo reve: Tko sluša moje savjete, sâm ne zna što treba činiti; tko ih ne sluša, sigurno je budala. Druga je doskočica podlo preponizna, to jest – lukava. Zna se naime kakvu čovjeku treba i magareći savjet, a nije teško proniknuti ni u značaj čovjeka koji sâm sebe prispodobljuje kenjcu.

No, pustimo doskočice. Čitatelja više zanimaju druga pitanja. Na primjer: Traži li to pisac kakvo savjetničko mjesto u politici? Zašto savjete upućuje upravo Kolindi Grabar Kitarović, a ne komu drugomu? Zašto gospođu Grabar Kitarović oslovljava prisno, samo imenom? Hoće li gospođi Grabar Kitarović zamjeriti ako ne posluša njegove savjete?

Treba dakle razjasniti okolnosti ovoga članka. Nikakvo savjetničko mjesto ne tražim. Savjete upućujem gospođi Grabar Kitarović samo stoga što se po istraživanju javnoga mnijenja od svih dosad spominjanih kandidata na predsjedničkim izborima samo gospođa Grabar Kitarović može uspješno suprotstaviti neprispodobivomu sadašnjem predsjedniku Republike Ivi Josipoviću. Iste bih savjete uputio svakomu drugom predsjedničkom kandidatu. Gospođu Grabar Kitarović površno sam upoznao davno, u  Ministarstvu vanjskih poslova, za Tuđmanova života. Otada se nismo sreli. Zašto je onda javno oslovljavam imenom? Ni zbog prisnosti ni zbog nepristojnosti. Samo stoga što želim da njezino ime, u kojemu je – uzgred budi rečeno – etimološki zapretana pobjeda, postane pobjedničkim simbolom centripetalnoga obrata u hrvatskoj državnoj politici.

[social icon=”momizat-icon-facebook2″ link=”https://www.facebook.com/Kamenjar.info?ref=hl” size=”32″ ]To se može očekivati samo ako Kolinda jasno, bez uvijanja u diplomatski celofan, pokaže da stavotvoritelji iz protivničkog tabora svrhovito lažu kada tvrde da se ona i Josipović razlikuju samo u „nebitnim“ nijansama – po ishodišnim strankama i vjerskoj pripadnosti. Istina, zadnjih su godina Josipović i njegovi opet navalili („nalegli“) na javni  „jazik hrvatski“ i gotovo ga posve  osvojili, ali unatoč tomu ne će moći skriti bitne političke razlike među kandidatima. Ako Kolinda u predizbornoj kampanji, osobito u televizijskom sučeljavanju kandidata, nabroji samo desetak „bisera“ iz bogate riznice Josipovićevih političkih sramota i zauzme suprotna stajališta, kampanja  će dobiti poželjnu dinamiku i povećati izlaznost njezinih birača na birališta.

Ne treba tu ništa spektakularno. Čak ni Josipovićevo ime. Dostatno je reći:

-Ne ću ni slogom ni sadržajem nastaviti državnu politiku drugoga i trećega hrvatskog predsjednika. Sadržajno ću suvremenim slogom nastaviti državnu politiku prvoga hrvatskog predsjednika.

-Ne ću klevetati hrvatsku naciju i njezinu državu lažnim optužbama da su izvršile oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu ili tvrdnjama da u suvremenom hrvatskom društvu žive glasovite jugoslavenske ideološke „zmije“ iz pretprošloga rata. Upravo suprotno, ponašat ću se kako se ponašaju državni poglavari našega kulturnog kruga.

-Ne ću na Pantovčaku zbrinjavati ucviljene gojence propale jugoslavenske države. Neka idu u ubožnicu.

-Ne ću dijeliti državna odličja osobama koje – poput Vesne Teršelič – posežu za isključivim ovlastima državne vlasti.

-Ne ću propagirati „novu pravednost“. Držat ću se svojih ustavnih i zakonskih ovlasti i stare pravednosti: prema jednakima jednako, prema nejednakima nejednako –uvijek s osobitom obzirom na nacionalni i državni probitak.

-Ne ću se, radi društvene promocije, gurati tamo gdje mi nije mjesto – na primjer, na agnostičke mise, ako takve postoje; na muslimanske molitve; na pravoslavna bogoslužja. Umjesto takve nasrtljivosti promicat ću snošljivost i uzajamno poštovanje različitih skupina hrvatskoga društva.

-Ne ću zanemarivati predsjedničke ustavne i zakonske obveze. Umjesto da se bavim smišljanjem novoga ustava i poticanjem nekakvih građanskih inicijativa, pomno ću bdjeti nad skladnim djelovanjem svih grana vlasti i razvojem Oružanih snaga.

-Neću se ljubiti s političkim šegrtima Vojislava Šešelja –  Tomislavom Nikolićem, koji je čin četničkoga vojvode stekao  zločinom u Slavoniji, i Aleksandrom Vučićem, koji je po Kordunu raspirivao zločinački moral. Umjesto toga nastojat ću da se Srbiji ispostavi pošten račun za počinjena zlodjela.

-Ne ću „iskakati iz paštete“. Za one koji ne znaju što taj umjetnički izričaj znači: Oslobodit ću državljane totalitarne sveprisutnosti državnoga poglavara, tj. poglavarice u medijima.

-Ne ću povećavati troškove Pantovčaka. Dapače smanjit   ću ih.  A svesrdno ću se zauzeti da se zatvore postojeće nametničke niše i ne otvore nove  –  prije svega uredi „doživotnih bivših Predsjednika Republike“.

Eto. Ah, da! Nisam odgovorio što ću ako me Kolinda ne posluša. Hoću li joj zamjeriti?  Tko sam ja da joj zamjerim? Ako pobijedi, bit će mi drago. Ako izgubi, bit će mi žao. To je sve.

 

 

Benjamin Tolić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari