Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Deset savjeta Kolindi

Objavljeno

na

Komu trebaju savjetnici i savjeti? Nikomu. Pametan čovjek sam zna što treba činiti, a budala savjete ne sluša. Tako mudruje savjetnička doskočica.

kolinda grabar kitarovićNo ima i druga: Čovjek i magarac znaju više nego čovjek sam. Obje su doskočice nezgodne. Prva je ohola. Ona zapravo reve: Tko sluša moje savjete, sâm ne zna što treba činiti; tko ih ne sluša, sigurno je budala. Druga je doskočica podlo preponizna, to jest – lukava. Zna se naime kakvu čovjeku treba i magareći savjet, a nije teško proniknuti ni u značaj čovjeka koji sâm sebe prispodobljuje kenjcu.

No, pustimo doskočice. Čitatelja više zanimaju druga pitanja. Na primjer: Traži li to pisac kakvo savjetničko mjesto u politici? Zašto savjete upućuje upravo Kolindi Grabar Kitarović, a ne komu drugomu? Zašto gospođu Grabar Kitarović oslovljava prisno, samo imenom? Hoće li gospođi Grabar Kitarović zamjeriti ako ne posluša njegove savjete?

Treba dakle razjasniti okolnosti ovoga članka. Nikakvo savjetničko mjesto ne tražim. Savjete upućujem gospođi Grabar Kitarović samo stoga što se po istraživanju javnoga mnijenja od svih dosad spominjanih kandidata na predsjedničkim izborima samo gospođa Grabar Kitarović može uspješno suprotstaviti neprispodobivomu sadašnjem predsjedniku Republike Ivi Josipoviću. Iste bih savjete uputio svakomu drugom predsjedničkom kandidatu. Gospođu Grabar Kitarović površno sam upoznao davno, u  Ministarstvu vanjskih poslova, za Tuđmanova života. Otada se nismo sreli. Zašto je onda javno oslovljavam imenom? Ni zbog prisnosti ni zbog nepristojnosti. Samo stoga što želim da njezino ime, u kojemu je – uzgred budi rečeno – etimološki zapretana pobjeda, postane pobjedničkim simbolom centripetalnoga obrata u hrvatskoj državnoj politici.

[social icon=”momizat-icon-facebook2″ link=”https://www.facebook.com/Kamenjar.info?ref=hl” size=”32″ ]To se može očekivati samo ako Kolinda jasno, bez uvijanja u diplomatski celofan, pokaže da stavotvoritelji iz protivničkog tabora svrhovito lažu kada tvrde da se ona i Josipović razlikuju samo u „nebitnim“ nijansama – po ishodišnim strankama i vjerskoj pripadnosti. Istina, zadnjih su godina Josipović i njegovi opet navalili („nalegli“) na javni  „jazik hrvatski“ i gotovo ga posve  osvojili, ali unatoč tomu ne će moći skriti bitne političke razlike među kandidatima. Ako Kolinda u predizbornoj kampanji, osobito u televizijskom sučeljavanju kandidata, nabroji samo desetak „bisera“ iz bogate riznice Josipovićevih političkih sramota i zauzme suprotna stajališta, kampanja  će dobiti poželjnu dinamiku i povećati izlaznost njezinih birača na birališta.

Ne treba tu ništa spektakularno. Čak ni Josipovićevo ime. Dostatno je reći:

-Ne ću ni slogom ni sadržajem nastaviti državnu politiku drugoga i trećega hrvatskog predsjednika. Sadržajno ću suvremenim slogom nastaviti državnu politiku prvoga hrvatskog predsjednika.

-Ne ću klevetati hrvatsku naciju i njezinu državu lažnim optužbama da su izvršile oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu ili tvrdnjama da u suvremenom hrvatskom društvu žive glasovite jugoslavenske ideološke „zmije“ iz pretprošloga rata. Upravo suprotno, ponašat ću se kako se ponašaju državni poglavari našega kulturnog kruga.

-Ne ću na Pantovčaku zbrinjavati ucviljene gojence propale jugoslavenske države. Neka idu u ubožnicu.

-Ne ću dijeliti državna odličja osobama koje – poput Vesne Teršelič – posežu za isključivim ovlastima državne vlasti.

-Ne ću propagirati „novu pravednost“. Držat ću se svojih ustavnih i zakonskih ovlasti i stare pravednosti: prema jednakima jednako, prema nejednakima nejednako –uvijek s osobitom obzirom na nacionalni i državni probitak.

-Ne ću se, radi društvene promocije, gurati tamo gdje mi nije mjesto – na primjer, na agnostičke mise, ako takve postoje; na muslimanske molitve; na pravoslavna bogoslužja. Umjesto takve nasrtljivosti promicat ću snošljivost i uzajamno poštovanje različitih skupina hrvatskoga društva.

-Ne ću zanemarivati predsjedničke ustavne i zakonske obveze. Umjesto da se bavim smišljanjem novoga ustava i poticanjem nekakvih građanskih inicijativa, pomno ću bdjeti nad skladnim djelovanjem svih grana vlasti i razvojem Oružanih snaga.

-Neću se ljubiti s političkim šegrtima Vojislava Šešelja –  Tomislavom Nikolićem, koji je čin četničkoga vojvode stekao  zločinom u Slavoniji, i Aleksandrom Vučićem, koji je po Kordunu raspirivao zločinački moral. Umjesto toga nastojat ću da se Srbiji ispostavi pošten račun za počinjena zlodjela.

-Ne ću „iskakati iz paštete“. Za one koji ne znaju što taj umjetnički izričaj znači: Oslobodit ću državljane totalitarne sveprisutnosti državnoga poglavara, tj. poglavarice u medijima.

-Ne ću povećavati troškove Pantovčaka. Dapače smanjit   ću ih.  A svesrdno ću se zauzeti da se zatvore postojeće nametničke niše i ne otvore nove  –  prije svega uredi „doživotnih bivših Predsjednika Republike“.

Eto. Ah, da! Nisam odgovorio što ću ako me Kolinda ne posluša. Hoću li joj zamjeriti?  Tko sam ja da joj zamjerim? Ako pobijedi, bit će mi drago. Ako izgubi, bit će mi žao. To je sve.

 

 

Benjamin Tolić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari