Benjamin Tolić: Državni razlog u eurohrvata

Čudan naslov? Da, vidim i sam. Tu su na prvi pogled „razlog“ koji nije logičan, nego političan, i uza nj „eurohrvati“ koji nisu narod, nego vrsta jugana (species iuganorum).

Pa što s tim besmislicama?

Ništa. Samo treba imati na umu da su besmislice katkad vrlo smislene. Prva besmislica, „državni razlog“, nije moja. Tu besmislicu – u talijanskomu ruhu: ragion di Stato – rabili su u Italijirenesansni politički mislitelji i prije nego što ju je temeljito razradio Niccolò Machiavelli (1469.-1527.). Izričaj „državni razlog“ politički opravdava ćudoredno neprihvatljive činidbe u svezi s osnivanjem, širenjem i čuvanjem države. Pretjerana zloraba pretvorila ga je u smokvin list za bjelodane vladarske grijehe.

Tako su taj izričaj – u francuskomu ruhu: raison d’Etat – jamačno vidjeli europski katolici kada je god. 1631., usred Tridesetogodišnjega rata (1618.-1648.), toga katoličkog kralja njegov katolički „prvi ministar“ kardinal Richelieu (1585.-1642.) nagovorio da sklopi savez sa švedskim kraljem Gustavom II. Adolfom i uđe u rat na protestantskoj strani protiv katolika. Tim činom ostvarene su, doduše nakon kardinalove smrti, obje pretpostavke za procvat Francuske pod Ljudevitom XIV.: slomljena je habsburška prevlast u Europi i prepolovljeno njemačko pučanstvo (pred rat – 20, a nakon rata – 10 milijuna stanovnika).

Koliki je to bio grijeh, pokazuje priča da je Papa francusku nevjeru prokomentirao riječima: „Ako ima Boga, kardinal će svršiti u paklu.“

Nije dakle čudno što je nova politička zbilja nakon Vestfalskoga mira (1648.), kojim je vjerski katoličko-protestantski rat dovršen kao rat zapadnoeuropskih nacija protiv Habsburgovaca, malo pomalo potiskivala izraz „državni razlog“ i gotovo ga posve zamijenila izrazom „nacionalni interes“.

– Dobro, dobro! – misli nestrpljiv čitatelj. – A što bi s drugom besmislicom, s „eurohrvatima“?

To je, priznajem, moja kovanica. Ona, kao što rekoh, nije narodna oznaka. Ona označuje zaljubljenike (i, dakako, zaljubljenice!) u naddržavu Europsku uniju koji žive u Hrvatskoj, a duhovno su srodni sa svim drugim vrstama ljubitelja tuđinskoga jarma, tzv. juganima. Izvedenicu „jugan“ (od lat. iugum – jaram) nisam „izveo“ ja. To ne! Tu riječ samo sam mnogo puta čuo. Nisam ju razumio, pa sam ju morao sâm osmisliti. Isprva sam pomišljao da ona nježno označuje „jugoslavena“. No, tu sam pomisao morao odbaciti. „Jugan“ i „juganka“ u tom značenju bili su mi jednako besmisleni kao i „jugoslaven“ i „jugoslavenka“, koji jednako uključivahu i Slavene i neslavene, npr. Esmu Redžepovu i Jugoslavova oca Ivana Jakovčića, a ne držahu ti politički pojmovi mnogo ni do strana svijeta. Da nije tako, kako bi im i Esma i Ivan bili jednako „jugo-“, kad ona življaše malo, a on mnogo – sjevernije od Grčke?! Smućen tim dvojbama, na Topali sam pušući kod Lojkića mosta u vrbovu sviralu otkrio možda krivi, ali spasonosni latinski korijen „iug-“ .

Na što će sada, kad tako odredih pojmove, izaći državni razlog u eurohrvata?

To je, blago rečeno, suvišno pitanje. Odgovor je jednostavan i svima znan: Državni je razlog u Eurohrvata nužno – protudržavan. No, taj nam je odgovor nekako neuvjerljiv. Bio bi neuvjerljiv i da ga izusti sama vjerodostojnost utjelovljena u osobi Andreja Plenkovića. Zašto? Ne znam. Možda stoga što je teško, gotovo protunaravno, povjerovati svojim očima i ušima dok drukčije trube trublje s Pantovčaka i Griča. Pa te smo ljude mi izabrali?! U takvim okolnostima mogu samo zamoliti cijenjene eurohrvate (i, dakako, drage eurohrvatice) da sebi postave nekoliko pitanja.

Na primjer: Kakav je državni razlog ili, ako vam je draže, kakav nacionalni interes mogao za Mesićeve, Račanove i Budišine vlasti ponukati Hrvatski državni sabor da se dragovoljno odrekne svoga pridjevka „državni“? Kakav je državni razlog nagnao Račana i Sanadera da strancima rasprodaju sva vrjednija trgovačka društva? Kakav je državni razlog naložio Vladimiru Šeksu i Peđi Grbinu da ustavno natjeraju Republiku Hrvatsku da se odlukom na referendumu bez kvoruma odrekne svoje samostalnosti? Kakav je državni razlog naputio Jadranku Kosor na brutalnu potragu za topničkim dnevnicima u kojima je Tužiteljstvo Haaškoga sudišta htjelo naći dokaze za „prekomjerno granatiranje Knina“? Kakav je državni razlog naveo gđu Kolindu Grabar-Kitarović da Ivana Zvonimira Puhovskog odlikuje Poveljom Republike Hrvatske? Da u službeni posjet Hrvatskoj pozove negdašnjega Šešeljeva potrčka i u njemu ugleda „europskog Vučića“? Kakav državni razlog potiče hrvatske državne vlasti da pred inozemnim gostima, navlas isto kao nekoć u Jugoslaviji, obredno proklinju Nezavisnu Državu Hrvatsku i da – usprkos pravednim vapajima žrtava i pozivima hrvatskih branitelja – priječe pravosudno kažnjavanje srpskih ratnih zločina? Što ti ljudi imaju s Nezavisnom Državom Hrvatskom i što sa srpskim ratnim zločincima?

Tko sebi odgovori na tih nekoliko nasumce nabačenih pitanja, taj će bez ikakva misaonog napora ispravno shvatiti značenje „državnoga razloga“ iliti „nacionalnog interesa“ u eurohrvata. I sigurno će taj razlog ili taj interes znati nazvati pravim imenom.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?