Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Jednakost i zajedništvo

Objavljeno

na

Godina je počela normalno. Normalno je, primjera radi, da hrvatski političar, ako ga pozovu, ode na Božićni domjenak što ga na pravoslavni Badnjak u zagrebačkom Novinarskom domu tradicionalno priređuje ateistički knez srpske narodne manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac.

[ad id=”93788″]

Normalno je da se tamo slika predsjednik Vlade Zoran Milanović; normalno da se ondje vidi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić; normalno da Pantovčak i Trg žrtava fašizma onamo šalju svoje izaslanike; normalno da se ondje pokaže legitimni zastupnik njemačke narodne manjine Veljko Kajtazi; normalno da se tamo ukaže opunomoćenik za sastavljanje nove vlade Tihomir Orešković; normalno da upravo on, a ne predsjednik Vlade na odlasku, nađe „novčić sreće“ u svomu komadu česnice; normalno da se ondje u božićnom ozračju izvede onaj „sitnokaluđerski vez“ oko ćirilično-latiničnih ploča; normalno da se odanle odašilju suptilne političke poruke.

Posve je normalno i to što u Novinarskom domu ove godine nije bilo „drugog dragog Ive“ (Josipovića). On se naime u međuvremenu ogriješio o velečasnoga domaćina Pupovca nazvavši ga – s položaja Predsjednika Republike – „etno-biznismenom“! Puno je međutim manje normalno to što nije pozvan ili se nije odazvao prvi „dragi Ivo“ (Sanader). On je naime prije dvanaest godina tu bezbožno-pobožnu normu postavio. Njegova bi odsutnost ove godine mogla biti znakovita jer prvi „dragi Ivo“ više ne boravi u sudskom pritvoru, nego se (od „političkoga progona“?!) brani sa slobode.

Malo je nenormalan bio slabašan odjek slavnoga Božićnog domjenka Srpskog narodnog vijeća u javnim općilima. Televizijske su kamere doduše ponešto zabilježile, ali nije bilo ni isticanja ni tumačenja. A imalo se što i istaknuti i protumačiti, pa i problematizirati.

Moju neznatnost zadivile su neke neobičnosti. Prije svega ćirilična zauzetost Božićnoga domjenka. Milanović je gorljivo opravdavao svoju okrutnu ćiriličnu nestrpljivost u Vukovaru; Orešković je, veli, osobno osjetio da će ćirilica doći u Vukovar, naravno u svoje vrijeme, jer su rane još svježe; Pupovac se majestetično očitovao: Mi razlikujemo one koji se protive ćirilici od onih kojima treba malo vremena da ćirilicu uvedu u Vukovar. S ovim drugima možemo surađivati.

Bilo je i drugih podjednako neobičnih i mudrih izjava. Milanović je u napadaju iskrenosti istaknuo da on ne vjeruje u Boga, da vjeruje samo u hrvatsku državu! Zašto barjaktar „lijeve misli“ u Hrvata baš na srpskom Božićnom domjenku tako povezuje svoju vjeru i nevjeru? Nikomu to nije jasno. No nitko tu svezu Milanovićeve ovostrane vjere i onostrane nevjere nije osudio kao izraz bogohulna nacionalizma. Što ja o tomu mislim? Ništa. To je za me previsoko. Takve misli mogu ispravno razumjeti samo tri čovjeka na svijetu – u Americi Alex Braun, u Hrvatskoj Mihael Zmajlović i Siniša Hajdaš Dončić.

Orešković se čvrsto držao općih mjesta hrvatske politike. Zazvao je zajedništvo i ponovio dogmu: Narodne su manjine naše bogatstvo. Svi su uzvanici na to ostali mrtvi-hladni, ozario se samo zastupnik njemačke narodne manjine Veljko Kajtazi.

Zajedništvo je krasna stvar. No lako se kvari. Najčešće ga pokvari ono isto jedno koje ljude okuplja u za-jed-ništvu, jer se pokaže da ono nije svima jedno, nego ovima ovo, onima ono, a nekima ništa. I zajedništvo se raspline. A izreka o narodnim manjinama? Narodne manjine… naše bogatstvo? Meni to zvuči zaumno. Puno sam puta čuo tu izreku. No, kad god je ponovno čujem, ona u meni svaki put izazove isti logički potres. – Kako?! – pitam se. – Onda bi nam veća tuđa narodna manjina trebala biti veće bogatstvo, a najveća – najveće?! Ako je tako, trebali bismo nastojati da nam kakva tuđa narodna manjina što prije preraste u većinu!? – I svaki put udarim u nedoumicu kao glavom u zid: A što je onda s nacijama koje, poput talijanske, nemaju nijedne, ni male ni velike, tuđe narodne manjine? Što je s njima? Jesu li one jadnice ili sretnice, jesu li doista tako siromašne ili ih je zapravo posve preplavilo njihovo – najveće bogatstvo?

Iz takvih nedoumica ima samo jedan izlaz. Pokazao ga je velečasni domaćin Pupovac rekavši: Zajedništva ne može biti u nejednakosti. Pupovcu se to vjerojatno omaknulo. Teško je naime pretpostaviti da je onomu tko živi od razdora i nejednakosti stalo do republikanskih vrjednota – zajedništva i jednakosti.

No, omaknulo se to Pupovcu ili ne omaknulo, čovjek je u pravu: Izjednačimo sve državljane u političkim pravima i uspostavimo zajedništvo. Tako ćemo dokinuti i nenormalnu normalnost koja čini okvir ovog razmatranja.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari