Connect with us

Benjamin Tolić: Konačni slom

Objavljeno

on

Tako im je lijepo bilo! Čim su osvojili državnu vlast, prionuli su na ostvarivanje obećanja da će „zacrveniti cijelu Hrvatsku“.

Akcija je počela vulgarno. Na provokativnu dvoumicu: Tuđman ili Tito? novi su vlastodršci, SDP-ovci i njihovi klijenti, spremno odgovarali: Tito. Obični ljudi nisu vjerovali svojim očima i ušima. Otkud tako nastrano pitanje?! Kako Hrvatu može biti draža neprijateljska Jugoslavija nego njegova Hrvatska, obnovljena u krvi?!

 

 

 

Takva razmišljanja nisu mučila „civilno društvo“ nove vlasti. Ono je, od Vesne Teršelič do Zorana Pusića, znalo što mu je činiti. Udarnički je otkrivalo „ustaške kape“ i raskrinkavalo pogubnost pokliča: „Za Dom!“ Akcija je urodila plodom. „Civilno“ je „društvo“ pomoglo novoj vlasti ušutkati kosti Titovih žrtava, vratiti ih iz hrvatske svijesti natrag u zabit i zaborav negdašnjih protutenkovskih i rudničkih rovova, u šumska grobišta, u krške jame. Tako je ponovno uspostavljena stara crvena idila.

 

 

 

Tko je u toj idili najviše uživao? Teško je reći. No, zna se tko se najviše oko nje trsio. Ponajprije pisci „korisne povijesti“  Tvrtko Jakovina i dva Goldsteina. Njih je u stopu pratio, a katkada ih i pretjecao pravnik, skladatelj i državnik – Ivo Josipović. On je  na četničko-partizanskom derneku u Srbu humanistički biglisao o „partizanskoj kapi“; iz Tel Aviva je prijetio nekakvoj „ustaškoj guji“ u Hrvatskoj; iz Vukovara je vodio srpskoga predsjednika Borisa Tadića u Paulin Dvor; po Zapadnom je Balkanu za srpske osvajačke ratove okrivljivao „konglomerat pogrješnih politika“; na Brijunima je o hrvatskomu trošku tri dana tetošio Tadićevu ženu Tanju i njihove dvije kćeri; kao hrvatski predsjednik ponizno je hodočastio u Banju Luku i tamo vlastoručnom glasovirskom svirkom častio velikosrpskog satrapa Milorada Dodika.

 

 

 

Što je to? U biti gnusna politička romanca s davno preminulim velezločincem Titom. Kako su to mogli razumjeti ljudi koji ne tragaju za skrivenim motivima, kako veterani hrvatskoga Domovinskog rata, ratni vojni invalidi i njihovi bližnji? Izgledalo je kao bizarno mahnitanje ideološke siročadi.

 

 

 

No, nije to bilo ni bizarno ni mahnitanje. To je, upravo suprotno, u ovim krajevima – da ne velim: „na ovim prostorima“ – vrlo obično i vrlo racionalno ponašanje političke svjetine. U to se vrijeme u Haagu posmrtno sudilo Franji Tuđmanu. Mrtvoga su Tuđmana predstavljala tri generala: Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Očekivala se osuda hrvatske slobode, neovisnosti i suverenosti, kakva je dugo pripremana u Londonu i Zagrebu. Na vidiku je bio samo „udruženi zločinački pothvat“. A kada je u žalbenom postupku dignuta zločinačka stigma s Franje Tuđmana i hrvatskoga Domovinskog rata, ni Partija se ni njezini klijenti nisu posuli pepelom. U srcu su čuvali Tita.

 

 

 

A onda je, malo-pomalo, Vrag počeo dolaziti po svoje. Po Josipa Perkovića, po Zdravka Mustača, po Josipa Boljkovca, po boljševičke krjeposti koje ti likovi utjelovljuju. Partija međutim i dalje blebeće svoje tradicionalne „lijeve fraze“, kao da se nije ništa dogodilo.

 

 

 

Ali više ne može nikoga zavarati, ni piljarice na tržnici, a kamoli svoje sofisticirane drugarice – Jelenu Lovrić i Mirjanu Kasapović.  Gospođa Lovrić vidi da se Partija ispraznila od ideja. Svatko misli samo na svoj osobni ili skupinski probitak. Gospođa Kasapović razglaba o izbornim porazima i gubitku legitimnosti. Partija je, veli, izgubila dvoje europske i jedne lokalne izbore, zbog brojnih korupcijskih afera drastično joj  pada ugled kod birača, a i Vladu podupire malen i sve manji broj državljana. To su, veli, tri valjana razloga za odstup s vlasti i raspisivanje izbora.

 

 

 

Partijskomu se odstupu s vlasti protivi, naravno, Ivo Josipović. On se razložno plaši da mu u tom slučaju ne bi imao tko organizirati kampanju za predsjedničke izbore. Zoran Milanović drži da bi njegov odstup s vlasti prije isteka mandata bio izdaja. On naime vjeruje da bi Partija pod njegovim vodstvom opet pobijedila na redovnim parlamentarnim izborima. U toj vjeri čvrsto ga podupire njegova najmoćnija klijentica Vesna Pusić.

 

 

 

A mi? Što mi o svemu tomu mislimo? I komu mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na ta pitanja svatko sam sebi odgovori. Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali volim slušati  kada pošteni partijski drugovi pričaju jedan o drugomu. Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne poznam ni jednoga ni drugoga,  obojici rado vjerujem. Nipošto zbog oportunosti, nego samo  stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam od sebe, poput  gnojna čira, puca mit o partijskom poštenju. Žao mi je samo što će Partija, kako stvari stoje, i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana mrcvariti naciju.

 

 

 

 

 

 

 

 

Benjamin Tolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari