Pratite nas

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Krabuljni ples oko Herceg Bosne

Objavljeno

na

Da ne povjeruješ svojim očima i ušima! Hrvati, a s njima i neki nehrvati, duboko se ukopali svatko u svoju misao o nekom tamo Željku Komšiću iz Kiseljaka! Što je tu tako čudno? Sama ta činjenica: predmet ništavan, a misli o predmetu dubokoumne! Ali ne treba se tomu čuditi. Takve nesklapnosti nužno se zbivaju uvijek kada politički vjetrogonje, plešući oko vatre, paze „da se Vlasi ne dosjete“ kakve nevolje potajno žuljaju njihovu pravednost.

Ali najmanje su u ovom slučaju krivi rečeni vjetropiri. Mnogo je krivlja paradoksalna politička zbilja koja hrani njihovo dubokoumlje.

Evo kratka prikaza te zbilje. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina bila je u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nazovi-država svojih triju jednakopravnih naroda: Muslimana (oko 43 posto pučanstva), Srba (oko 31 posto pučanstva) i Hrvata (oko 17 posto pučanstva).

Kada se Jugoslavija raspadala (1990.–1995.), Muslimani su tu nazovi-državu htjeli pretvoriti u samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu; Srbi nisu htjeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu; Hrvati, politički gotovo zanemariv čimbenik u Bosni i Hercegovini, naravno su čeznuli za životom u svojoj nacionalnoj državi, ali su, duboko svjesni svoje neznatnosti i dugoročnog probitka svoje nacionalne države Republike Hrvatske, u veljači 1992. masovno izašli na referendum i glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine.

Na tom referendumu zbio se temeljni bosansko-hercegovački paradoks. Hrvati su, premda najslabiji čimbenik – poput miša u priči „Djed i repa“ – svojom snagom iščupali Bosnu i Hercegovinu iz Jugoslavije. Kako? Paradoksalno. Prevagom svojih glasova ostvarili su nuždan uvjet za njezino međunarodnopravno priznanje – dakle, nešto što niti su Srbi htjeli niti su Muslimani bez Hrvata mogli učiniti.

Na ishod referenduma o neovisnosti Srbi su odgovorili združenim nasiljem iznutra i izvana: iznutra oružanom pobunom, a izvana srpsko-crnogorskom oružanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. U tom ratu (1992.–1995.) izbio je podjednako okrutan oružani sukob među braniteljima Bosne i Hercegovine – među Muslimanima (od rujna 1993. Bošnjacima) i Hrvatima. Hrvati, najslabiji sudionici u tim sukobima, pretrpjeli su razmjerno najveće demografske gubitke, i to – paradoksalno – znatno veće u sukobima sa saveznicima, Bošnjacima, u Srednjoj Bosni nego u sukobima s neprijateljima, Srbima, u Sjevernoj Bosni.

Ta dva paradoksa visoko je nadmašila paradoksalnost Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini što su ga po diktatu „tenkovske diplomacije“ tzv. međunarodne zajednice u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson kod Daytona postigli Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović te njegovim svečanim potpisivanjem u Parizu 14. prosinca 1995. priveli kraju rat Srba, Bošnjaka i Hrvata za svoj dio Bosne i Hercegovine.

Pouzdane podrobnije obavijesti o toj trostrukoj bosansko-hercegovačkoj tragediji čitatelju nudi knjiga Ivana Zlopaše „Politička sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini“ (Mostar, 2005.). Pisac ovoga članka želi samo upozoriti na temeljne paradokse Daytonskoga sporazuma o kojima pametniji od njega mudro šute.

Taj sporazum svojim Aneksom IV, koji je zapravo Ustav buduće države, određuje Bosnu i Hercegovinu kao državu njezinih triju jednakopravnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, i svih ostalih njezinih državljana. Uz to ističe da Bosna i Hercegovina više nije – republika. Dobro. reći ćete, što je tu paradoksalno? Tu još ništa. Ali Ustav te odredbe dopunjuje nečim što je ne samo paradoksalno, nego i skandalozno. On državu dijeli na dva podjednaka dijela, tzv. entiteta (bića), jedan se prostire na 49 posto, a drugi na 51 posto ozemlja.

Manji entitet naziva Republikom Srpskom i dodjeljuje ga Srbima, a veći entitet Federacijom Bosne i Hercegovine i dodjeljuje ga Bošnjacima i Hrvatima. Što dakle? Nije li čudno da Bosna i Hercegovina, koja nije republika, svojim znatnim dijelom jest republika? I to – republika srpska! Nije li više nego sablažnjivo dodijeliti agresoru na Bosnu i Hercegovinu, koji je činio oko 31 posto ukupnoga pučanstva, 49 posto, a njezinim braniteljima, koji su činili oko 60 posto ukupnoga pučanstva, 51 posto te nesretne države?

A što čine Bošnjaci kada već treći put biraju Hrvatima njihova zastupnika u tročlano Predsjedništvo toga čudovišta od države koje je još dodatno unakazila samovolja „visokih predstavnika međunarodne zajednice“, od Carla Bildta do Valentina Inzka? Što dakle čine hrvatski saveznici Bošnjaci? Oni samo oponašaju okrutnu „pravdu“ međunarodne zajednice. Stoga je sva ta smiješna „frtutma“ oko Željka Komšića u biti samo krabuljni ples oko pokojne Hrvatske Republike Herceg-Bosne u kojemu se nadmeću njezini pristaše i protivnici.

Hrvati, ako se ne varam, napokon polako shvaćaju da bez entiteta nema identiteta, a u krajnjem slučaju ni opstanka.

 

Benjamin Tolić / hrsvijet.net

 

Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

 

 

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Bošnjački neofašizam razvaljuje Bosnu i Hercegovinu

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini u vezi mnogočega postoji pojmovna zbrka pa tako nije rijetkost da se u javnom prostoru potpuno neutemeljeno i promašeno koriste određeni pojmovi kojima mnogi ne znaju istinsko značenje.

Piše: Martin Mikulić / HSPF.info

Jedan od takvih pojmova je “fašizam”, koji se redovno koristi u svrhu difamiranja i sotoniziranja političkih neistomišljenika. Taj pojam najčešće koriste kreature upitnog intelektualnog kapaciteta koje obnašaju ulogu samodopadnih moralnih policajaca obučenih u uniforme samoproglašenih antifašista.

Osnovne odlike fašizma

Inače, temeljno obilježje talijanskog fašizma je neograničeno moćna država koja je neupitna i u koju se nipošto ne dira jer je ona “suvereni arbitar” koji kontrolira svaki aspekt ljudskog djelovanja. Fašistička je Država (!) podignuta na razinu religije i zbog toga ne čudi da je misao vodilja fašističkih filozofa bila: “Sve za državu, ništa protiv države, ništa izvan države.”

U svemu ovome postoji i ogroman paradoks koji se manifestira u tome da najveći broj takvih samodeklariranih antifašista u BiH dolazi iz bošnjačkog političkog korpusa budući da su upravo u tom korpusu najprisutniji elementi rehabilitacije i propagiranja duboko fašističkih ideja.

Kako se očituje bošnjačka inačica fašizma?

Primjerice, SDP-ov zastupnik u državnom parlamentu BiH Zukan Helez je svojevremeno javno predložio Zakon o zabrani vrijeđanja Bosne i Hercegovine u čijoj je srži temeljna fašistička krilatica: „Ništa protiv države!“. Time se nastoji ograničiti sloboda govora te institucionalizirati dominacija i državni teror na jezičnom polju. Ironija doseže vrhunac kada uzmemo u obzir da SDP u svom programu tvrdi kako će „stati u kraj širenju fašizma“ te da će shodno tomu „zabraniti rad fašističkim organizacijama“.

Dakle, radi se o stranci koja se inače diči antifašizmom, dok u isto vrijeme potpredsjednik stranke javno zagovara totalitarne ideje koje su puni procvat imale u fašizmu. Ako im je već cilj stati u kraj širenju fašizma i zabraniti fašističko djelovanje, bilo bi pošteno da krenu sa vlastitom strankom.

Za obranu države upotrijebit će se i nedemokratska sredstva

Da takva pojava nije izoliran slučaj, svjedoči izjava Adila Kulenovića, predsjednika šovinističke udruge Krug 99, koji je jednom prigodom pozvao Bošnjake da bojkotiraju proizvode sa područja „zamišljene Herceg-Bosne“ te je poručio kako “ni po koju cijenu neće odustati od države BiH”. Tada je zaključio militantnom i agresivnom porukom kako su za to spremni upotrijebiti “sva moguća demokratska i nedemokratska sredstva”. Ovakva brutalna prijetnja nedemokratskim sredstvima upravo je na tragu one fašističke „Sve za državu!“.

Rekompozicija nije moguća bez rata

Nadahnuće spomenutom fašističkom krilaticom nije zaobišlo ni predsjednika SDA Bakira Izetbegovića koji je u jednako ratnohuškačkom tonu jednom prilikom hladnokrvno izjavio kako jedno federalno rješenje poput trećeg entiteta “nije moguće bez rata”. Možda treći entitet i nije optimalno rješenje, ali je nemoguće ne primjetiti kako je to potpuno neprimjerena antidemokratska reakcija na jedan legitiman demokratski prijedlog koji se zasniva na istim federalnim načelima na kojima se temelje brojne visokorazvijene demokracije poput Belgije, Švicarske, Njemačke, Austrije, djelomično i Kanade, itd.

Da navedeni istupi izgledaju kao vrhunac mirotvorstva, pobrinuo se notorni Emir Suljagić, suosnivač Građanskog saveza, koji je otišao korak dalje. Reagirajući na izjavu kardinala Vinka Puljića u kojoj sasvim benigno propituje Komšićev legitimitet, Suljagić ga je nonšalantno nazvao „razrednim eugeničarom“. Potom je cjelokupnu Katoličku crkvu okarakterizirao kao „instituciju koja je prigrlila sve masovne ubice i njihove saučesnike“. Bezumni izljev bijesa je nastavio tvrdnjom kako bi „Vinko Puljić volio omanju lomaču organizovati“ pa je konačno u potpunom nedostatku introspekcije zaključio kako su riječi kardinala Puljića bile „ispod časti“.

„Liberali“ koji obožavaju državu

Sljedeći paradoks se sastoji u činjenici da liberali inače zagovaraju noćobdijsku državu, dok je prof. Mirjana Kasapović ispravno primijetila kako samodeklarirani liberali u BiH otvoreno štuju i idealiziraju državu, dakako konkretnu državu. Pri tome je navela primjer prof. Nerzuka Ćurka koji je svojedobno iznio „pozajmljivačku“ teoriju države u kojoj je otprilike konstatirao kako su Bošnjaci, Hrvati i Srbi tek razulareni gosti koji su „pozajmili“ BiH koja je domaćin i koja je postojala i prije njih („Bosne je bilo i biće još hiljadu godina!“). Time se država BiH etablira kao bezvremenski metafizički subjekt, odnosno transcendentna povijesna datost, što je apsurdno. Ovo je samo još jedan primjer neskrivene adorizacije države, a postoji ih još na stotine.

Ukoliko se ovome pridoda i priča o Zakonu o zabrani negiranja genocida koja također dolazi iz bošnjačke nacionalističke komponente, na temelju svega je razvidno kako su u bošnjačkom političkom korpusu prisutne ozbiljne fašističke pojave. Zbog potencijalnih zlonamjernih tumačenja napominjem kako ni na koji način ne odobravam niti potičem degradirajući odnos prema žrtvama Srebrenice, kao ni prema bilo kojoj nevinoj žrtvi s bilo koje strane. Poanta je da su već spomenuti prijedlozi i neprimjereni istupi većinom upereni protiv osnovnog demokratskog načela slobode govora, a gotovo uvijek se temelje na apsolutizaciji države.

Mit o „Državi Bosni“

Nažalost, ovakve parohijalne konstrukte i narative dobar dio bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ne demistificira, već ih otvoreno glorificira i potiče. Tako je u bošnjačkom segmentu stvoren mit o “Državi Bosni“, „probosanskim snagama“ i „prosvijećenim patriotama“ koji jedini čvrsto stoje na braniku Bosne i Hercegovine. Pardon, „Bosne“.

Produkt takvih neodgovornih društvenih elita su potpuno bizarne parole poput one “Bosne je bilo i biće još hiljadu godina”. Nisu rijetke ni uznemirujuće poruke pod izlikom „zaštite države od retrogradnih snaga“, pa tako neukusna Demokratska fronta (DF) Željka Komšića gotovo ratoborno vlastito javno priopćenje naslovljava „Građani – probudimo se, da ne bude kasno!“, a u istome pozivaju na „triježnjenje i buđenje“ jer je, barem prema njihovoj procjeni, situacija u zemlji „na ivici mogućih sukoba ozbiljnijeg karaktera“.

Uzvik „Ovo je Bosna!“ odjekivao je i mostarskim ulicama

U ogromnoj konkurenciji ovakvih prvoklasnih verbalnih akrobacija, nedvojbeni pobjednik je poklič „Ovo je Bosna!“ koji se mogao čuti tijekom tzv. bošnjačkog proljeća 2014. godine u hercegovačkom (!) gradu Mostaru. Logika je jasna – Država, to smo mi, a Država je Bosna. Pa čak i u Hercegovini.

Navedeno je zapravo relikt totalitarno-etatističkog mentalnog sklopa ukomponiranog u bošnjački neofašizam koji se manifestira glorificiranjem i obožavanjem Države Bosne. „Država (Bosna), to smo mi. U Državu (Bosnu) ne smije se dirati, ako vam se to ne sviđa onda jednostavno iselite“, sažetak je nevješto skrivene poruke neuvjerljivih „inkluzivnih liberala“ i njihove vizije građanske i multietničke BiH.

„Država Bosna“ uzdignuta na razinu religije

Sve ovo je perfidan pokušaj divinizacije i obrane ovakve infantilne, neodržive i disfunkcionalne države, uskogrudne „Jedne i Jedine hiljadugodišnje Bosne“ koja je u bošnjačkom korpusu uzdignuta na razinu religije. Nemala doza ironije je u činjenici kako takva retorika najčešće dolazi od samozvanih liberala koji, svjesno ili ne, propagiraju jedan antiindividualistički poredak koji je u totalnoj suprotnosti s fundamentalnim liberalnim načelima.

Ovakva vrsta „prosvijećenog patriotizma“, a zapravo autarkičnog neofašizma, nezreli je refleks uzrokovan nedovršenim nacionalnim maksimalističkim ciljem – državom Bošnjaka na teritoriju cijele BiH. Taj nezasitni samodopadni nacionalizam, dijelom obučen u ruho antinacionalističkog nacionalizma, znak je suštinskog nerazumijevanja vlastite zemlje i njene politogeneze. Samo takav rigidni nacionalizam može imati toliko drskosti da sebi prisvoji i monopolizira Bosnu, a samim time i njenu kompleksnu prošlost, kao i sve što Bosna uistinu predstavlja.

Iz tog nerazumijevanja proizlazi narativ o tome kako bh. Hrvati i Srbi imaju „rezervne domovine“ pa im valjda zbog toga treba uskratiti konzumiranje elementarnih političkih i građanskih prava, kao da oni nisu autohtoni bh. narodi čije je postojanje, jezik, vjera i kultura duboko utkana u jedinstveni mozaik bh. etnokonfesionalne raznolikosti.

Posljedice neodgovornih konstrukta

Rezultat perpetuiranog djelovanja u neofašističkom maniru je nestabilna, krhka i nedovršena država zarobljena u zamrznutom konfliktu i permanentnoj političkoj krizi. S jedne strane, Hrvatima je kao konstitutivnom narodu u Predsjedništvu BiH, a djelomice i u Domu naroda, gaženjem njihove izborne volje de facto oduzeto pasivno biračko pravo, jednako kao i Sejdiću i Finciju za koje se tobože brinu. Ako se uskraćivanje tog temeljnog demokratskog prava nekolicini pripadnika nacionalnih manjina smatra nedopustivim, koju onda riječ upotrijebiti kada se to neprestano radi čitavom konstitutivnom narodu? S druge strane, prisutni su i konstantni politički obračuni sa Republikom Srpskom kojoj se spori ime, odnosno sa Srbima kao takvima koji se u dijelu bošnjačke javnosti kolektivno označavaju „genocidnima“.

Kada se sve zbroji i oduzme, jasno je kako Bošnjaci zbog svoje brojnosti imaju najveću odgovornost za opstojnost Bosne i Hercegovine, kao i za stvaranje zadovoljavajućeg okvira za duboko podijeljeno bh. društvo. Zar nakon 25 godina neprestanog kaosa, kontinuiranih sukoba i neprekidnih kriza još uvijek postoje politički slijepci koji odbijaju uvidjeti da je BiH zapravo „idealna konsocijacijska situacija“? U takvim okolnostima je od presudne važnosti da svim konstitutivnim narodima bude osigurana politička participacija slobodnim odabirom legitimnih političkih predstavnika, kao i upravljanje vlastitim unutarnjim pitanjima temeljem grupne autonomije.

Izbjegavanje dogovora i kompromisa

Bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ignoriraju djelotvoran recept dogovora, uvažavanja i kompromisa. Umjesto toga, u dominantnoj mjeri su odabrali put rehabilitacije fašizma u bošnjačkoj varijanti, odnosno megalomansku ambiciju za ovladavanjem cijelom državom, a povrh svega su se pokazali kao politički nasilnici koji se neumorno iživljavaju nad najmalobrojnijim konstitutivnim narodom.

Konstruirani mitovi i ekskluzivističko identificiranje sa “Državom Bosnom”, mitskim „probosanskim snagama“ i „patriotskim blokom“ teško se mogu smatrati plauzibilnima. To je tek dio beskrajno maštovitog arsenala velikobošnjačkih i pseudograđanskih fanatika kojim neuspješno pokušavaju pridobiti „Jednu i Jedinu“ isključivo za sebe.

Bosnu i Hercegovinu neće razvaliti ni “zli susjedi” ni “neprijatelji države”, jer pored ovakvih „probosanskih snaga“, „antibosanske“ nisu ni potrebne.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hoće li biti rata u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina ide iz krize u krizu. I svaka sljedeća je, kažu, “najgora od Daytona”. Skoro 16 mjeseci trebalo je proći od izbora do imenovanja novog Vijeće ministara. Za to vrijeme Parlament nije radio, jer Srbi nisu pristajali da zakonodavna vlast funkcionira bez nove izvršne vlasti. A onda je zapelo na Mlađanu Božoviću, nesuđenom ministru za ljudska prava i izbjeglice, koji je ostao izvan paketa nove izvršne vlasti BiH, pa je SDA to iskoristila da zakoči njegov izbor sveteći se SNSD-u za smjenu Senada Bratića s mjesta dopredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske, piše Milan Šutalo za Hrvatski Medijski Servis

I taman kad se pomislilo kako će se riješiti i taj problemčić dogodi se novi tekstonski udar- presuda Ustavnog suda BiH koji je osporio Zakon o poljoprivrednom zemljištu RS, prema kojem 3,5 posto teritorija nije vlasništvo RS-a, već nadležnost BiH. Odgovor iz Republike Srpske bio je promtan- njihovi ljudi u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine opstruirat će donošenje odluka, glasajući protiv ili suzdražano sve dok se ne donese novi Zakon o Ustavnom sudu BiH, u kojem ne bi bilo stranih sudaca, koji, prema Miloradu Dodiku u talu s dvojicom bošnjačkim sudaca donose odluke na štetu RS. Da strani sudci trebaju otići slažu se i politički predstavnici Hrvata.

No, Makedonku, Moldavca i Talijana ne daju ni za živu glavu Izetbegović i bošnjačka politička elita. Insistiraju na poštivanju presuda Ustavnog suda, a njihovo je ne provođenje, kažu, “kazneno djelo, antiustavno i antidejtonsko djelovanje”. Ali samo ako se presude uklapaju u njihovu političku agendu.

U suprotnom, kao u slučaju presude u predmetu “Ljubić”, čija bi implementacija omogućila da i Hrvati mogu izabrati svih 17 izaslanika u Federalni dom naroda i svog člana Predsjedništva BiH opstrukcije su poželjne. A tipovi opstrukcija različiti; od predlaganja rješenja koje su u suprotnosti s presudom Ustavnog suda, preko potpunog prešućivanja do davanja primata presudi Europskog suda u predmetu “Sejdić- Finci” i nazivanja najviše pravosudne institucije u BiH Ustaškim sudom.

I sarajevsko osporavanje zavnobihskog, ustavnog i daytonskog temelja Bosne i Hercegovine- konstitutivnosti naroda -za Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, nije antiustavno i antidaytonsko djelovanje niti rušenje ustavnog poretka. Te kvalifikacije rezervirane su samo za Milorada Dodika i Dragana Čovića. A kada se antiustavno i antidaytonski djeluje iz Sarajeva onda je to “patriotska borba probosanskih snaga protiv onih koji ruše državu Bosnu i Hercegovinu”.

Bilo kako bilo počelo je novo “zatezanje konopca” a koliko će trajati i hoće li konopac pući prije postizanja kakvog- takvog dogovora- teško je prognozirati. Već sada je, međutim, jasno kako će novi bošnjačko-srpski sukob ponovo u drugi plan staviti pitanje izmjena Izbornog zakona, i provedbu presuda Ustavnog suda BiH, koje se odnose na Dom naroda Parlamenta FBiH, Predsjedništvo i Mostar. Što je za Hrvate pitanje njihova opstanka kao političkog naroda u BiH.

Posljedice najnovije krize koje su sada golim okom vidljive mogu se taksativno pobrojati; imamo novu vlast na državnoj razini koja će biti paralizirana, ne zna se koliko dugo. Nemamo novu vlast na Federalnoj razini, a ne zna se koliko je dugo nećemo imati, kao ni novih vlada u još dvije županije- Hercegovačko-neretvanskoj i Herceg Bosanskoj.

Paralizirano pola države, svakodnevna baražna medijska i politička vatra između Sarajeva i Banja Luke, pri čemu se ni Mostar ne zaobilazi idealni su preduvjeti za bijeg iz zemlje domicilnog i doseljavanje bliskoistočnog stanovništva.

Cinici bi rekli- najgore tek dolazi. Ne prihvate li Bošnjaci novi zakon o Ustavnom sudu BiH bez stranih sudaca, a Sarajevo odgovara “ni pod razno”, Dodik najavljuje referendum o samostalnosti Republike Srpske.- Mi ćemo odgovoriti oružjem, do zadnjeg ćemo braniti Bosnu i Hercegovinu, uzvraća mu Izetbegović.

Čudi li onda što je najčešće pitanje koje se, ponovo, ovih dana može čuti od običnih ljudi:-Hoće li biti rata? Lakonski odgovor bi glasio: Možda neće, a možda i hoće. Uz svu neimaštinu i nepravdu polovici ljudi u ovoj zemlji dodijalo je živjeti u toj neizvjesnosti, u strahu hoće li i kada ponovo puknuti, pa su spakirali stvari i- pravac Njemačka. Oni koji su ostali još se nečem nadaju, mada ni sami ne znaju čemu.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari