Pratite nas

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Krabuljni ples oko Herceg Bosne

Objavljeno

na

Da ne povjeruješ svojim očima i ušima! Hrvati, a s njima i neki nehrvati, duboko se ukopali svatko u svoju misao o nekom tamo Željku Komšiću iz Kiseljaka! Što je tu tako čudno? Sama ta činjenica: predmet ništavan, a misli o predmetu dubokoumne! Ali ne treba se tomu čuditi. Takve nesklapnosti nužno se zbivaju uvijek kada politički vjetrogonje, plešući oko vatre, paze „da se Vlasi ne dosjete“ kakve nevolje potajno žuljaju njihovu pravednost.

Ali najmanje su u ovom slučaju krivi rečeni vjetropiri. Mnogo je krivlja paradoksalna politička zbilja koja hrani njihovo dubokoumlje.

Evo kratka prikaza te zbilje. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina bila je u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nazovi-država svojih triju jednakopravnih naroda: Muslimana (oko 43 posto pučanstva), Srba (oko 31 posto pučanstva) i Hrvata (oko 17 posto pučanstva).

Kada se Jugoslavija raspadala (1990.–1995.), Muslimani su tu nazovi-državu htjeli pretvoriti u samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu; Srbi nisu htjeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu; Hrvati, politički gotovo zanemariv čimbenik u Bosni i Hercegovini, naravno su čeznuli za životom u svojoj nacionalnoj državi, ali su, duboko svjesni svoje neznatnosti i dugoročnog probitka svoje nacionalne države Republike Hrvatske, u veljači 1992. masovno izašli na referendum i glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine.

Na tom referendumu zbio se temeljni bosansko-hercegovački paradoks. Hrvati su, premda najslabiji čimbenik – poput miša u priči „Djed i repa“ – svojom snagom iščupali Bosnu i Hercegovinu iz Jugoslavije. Kako? Paradoksalno. Prevagom svojih glasova ostvarili su nuždan uvjet za njezino međunarodnopravno priznanje – dakle, nešto što niti su Srbi htjeli niti su Muslimani bez Hrvata mogli učiniti.

Na ishod referenduma o neovisnosti Srbi su odgovorili združenim nasiljem iznutra i izvana: iznutra oružanom pobunom, a izvana srpsko-crnogorskom oružanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. U tom ratu (1992.–1995.) izbio je podjednako okrutan oružani sukob među braniteljima Bosne i Hercegovine – među Muslimanima (od rujna 1993. Bošnjacima) i Hrvatima. Hrvati, najslabiji sudionici u tim sukobima, pretrpjeli su razmjerno najveće demografske gubitke, i to – paradoksalno – znatno veće u sukobima sa saveznicima, Bošnjacima, u Srednjoj Bosni nego u sukobima s neprijateljima, Srbima, u Sjevernoj Bosni.

Ta dva paradoksa visoko je nadmašila paradoksalnost Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini što su ga po diktatu „tenkovske diplomacije“ tzv. međunarodne zajednice u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson kod Daytona postigli Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović te njegovim svečanim potpisivanjem u Parizu 14. prosinca 1995. priveli kraju rat Srba, Bošnjaka i Hrvata za svoj dio Bosne i Hercegovine.

Pouzdane podrobnije obavijesti o toj trostrukoj bosansko-hercegovačkoj tragediji čitatelju nudi knjiga Ivana Zlopaše „Politička sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini“ (Mostar, 2005.). Pisac ovoga članka želi samo upozoriti na temeljne paradokse Daytonskoga sporazuma o kojima pametniji od njega mudro šute.

Taj sporazum svojim Aneksom IV, koji je zapravo Ustav buduće države, određuje Bosnu i Hercegovinu kao državu njezinih triju jednakopravnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, i svih ostalih njezinih državljana. Uz to ističe da Bosna i Hercegovina više nije – republika. Dobro. reći ćete, što je tu paradoksalno? Tu još ništa. Ali Ustav te odredbe dopunjuje nečim što je ne samo paradoksalno, nego i skandalozno. On državu dijeli na dva podjednaka dijela, tzv. entiteta (bića), jedan se prostire na 49 posto, a drugi na 51 posto ozemlja.

Manji entitet naziva Republikom Srpskom i dodjeljuje ga Srbima, a veći entitet Federacijom Bosne i Hercegovine i dodjeljuje ga Bošnjacima i Hrvatima. Što dakle? Nije li čudno da Bosna i Hercegovina, koja nije republika, svojim znatnim dijelom jest republika? I to – republika srpska! Nije li više nego sablažnjivo dodijeliti agresoru na Bosnu i Hercegovinu, koji je činio oko 31 posto ukupnoga pučanstva, 49 posto, a njezinim braniteljima, koji su činili oko 60 posto ukupnoga pučanstva, 51 posto te nesretne države?

A što čine Bošnjaci kada već treći put biraju Hrvatima njihova zastupnika u tročlano Predsjedništvo toga čudovišta od države koje je još dodatno unakazila samovolja „visokih predstavnika međunarodne zajednice“, od Carla Bildta do Valentina Inzka? Što dakle čine hrvatski saveznici Bošnjaci? Oni samo oponašaju okrutnu „pravdu“ međunarodne zajednice. Stoga je sva ta smiješna „frtutma“ oko Željka Komšića u biti samo krabuljni ples oko pokojne Hrvatske Republike Herceg-Bosne u kojemu se nadmeću njezini pristaše i protivnici.

Hrvati, ako se ne varam, napokon polako shvaćaju da bez entiteta nema identiteta, a u krajnjem slučaju ni opstanka.

 

Benjamin Tolić / hrsvijet.net

 

Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

 

 

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Što je pozadina napada na predsjednicu RH nakon svakog posjeta i izjave o BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Kao i svi dosadašnji, tako je i prošlotjedni posjet hrvatske predsjednice BiH zločesto popraćen od dijela tamošnje javnosti. Arsenal medijskog streljiva već je bio pripremljen i bilo je dovoljno da Kolinda Grabar-Kitarović u Vitezu, Bugojnu ili Mostaru samo progovori o nepravdi prema bh. Hrvatima i njihovoj neravnopravnosti pa da se da znak za paljbu. A ona je u Mostaru na proslavi obljetnice utemeljena Udruge Prsten, kao i svaki put dosad, samo naglašavala prijateljski odnos prema BiH i zalagala se za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda. Dakle, ništa više od onoga što je i dosad govorila, a to su, uostalom, općepoznate činjenice.

Kako to, i zašto, svaku izjavu i gestu Kolinde Grabar-Kitarović o BiH radikali iz bošnjačkih i lijevih i desnih stranaka dočekuju “na nož”?! Dovoljno je samo da spomene ime te države i odmah počinje paljba. Često primitivna, uvrjedljiva i ispod svake razine. Vještina kojom se predsjedničine izjave izvlače iz konteksta zadivljuje i najveće svjetske manipulatore. Neupućenima je sve skupa apsurdnije zbog činjenice što su predsjednica, premijer i hrvatska država dokazani prijatelji bošnjačkog naroda. I što u BiH istinski žele imati dobrog susjeda. Međutim, velikobošnjačka politika to ne želi. Barem ne zasad. Zašto?

Riječ je o dobro osmišljenoj strategiji. Treba razvlastiti Hrvate u BiH. U tom projektu dio “službenog Sarajeva” “topništvom” ušutkava “službeni Zagreb”, a “pješadijom” politički diskreditira “službeni Mostar”. Taktikom zastrašivanja šalju poruke tko se (ne)smije miješati u unutarnje odnose u BiH. A u tim odnosima, bez pomoći, najmalobrojnijima je unaprijed upisan poraz. Politika iz Sarajeva neće Hrvatskoj dopustiti pravo na “miješanje” sve dok Hrvate u BiH ne svedu na građane drugog reda, odnosno dok “temeljni narod” i ustavno ne ovlada “svojom” državom. Građanskom.

Uz premijera RH Andreja Plenkovića, velika brana unitarnom projektu institucionalno i personalno je i Kolinda Grabar-Kitarović. Ona se u svim svojim domaćim i međunarodnim istupima snažno zalaže za rješenje hrvatskog pitanja i BiH po mjeri svih triju naroda. Nema gotovo nijednog susreta sa stranim državnicima gdje to nije potaknula. Na koncu, predsjednica je na svom inauguralnom govoru pitanje bh. Hrvata najavila kao prioritet svoje politike. Ispunjavanje tog obećanja najzornije ilustrira činjenica da je BiH njezina najčešća međunarodna destinacija.

U BiH se zbog obespravljivanja Hrvata, odnosno perfidnog rušenja daytonskih načela, s velikom pozornošću prati predizborna kampanja u Hrvatskoj. Ideolozima unitarne BiH i njihovim međunarodnim sponzorima nije svejedno tko će biti na čelu države koja je jamac tog sporazuma. Oni bi opet željeli nekoga tko će, pričajući viceve i ismijavajući svoje sunarodnjake u BiH, blagoslivljati njihov progon. Da, tako je to bilo u povijesti. Pa su Hrvati i zbog toga kriminalizirani i izgubili su mnoga svoja prava. Svjesni svoje neizvjesne budućnosti životno su zainteresirani da imaju “čvrstu branu” na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Znaju da brojem svojih glasova u BiH ne mogu utjecati ni na jedan izbor. Ali, kako Hrvata iz BiH danas više živi u Hrvatskoj nego što ih je ostalo u domovini, moglo bi se dogoditi da upravo oni presude o pobjedniku.

Dodatnu snagu crpe iz sve jače umreženosti s obiju strana granice. Uz političke stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor BiH, jedno od jačih vezivnih tkiva je nepolitička Udruga Prsten. Koja djeluje u Hrvatskoj 14 godina, a u BiH je obilježila prvu obljetnicu. Uveličavajući tu proslavu Grabar-Kitarović istaknula je će kako će briga za Hrvate BiH ostati njezina državna politika.

Ono što predsjednica sigurno želi i mora jest graditi porušene odnose s Bošnjacima. Osvoji li drugi mandat, bit će joj to jedan od važnijih prioriteta. Dobri bošnjačko-hrvatski odnosi preduvjet su ozdravljenja društva i temelj na kojemu će se graditi iskrena međudržavna, međunacionalna, gospodarska, politička i svaka druga suradnja. Svi oni koji misle drukčije, štete, prije svega, svom nacionalnom korpusu. Pozitivno je što se sve više stvara kritična masa onih koji vjeruju u savezništvo. Udruga Prsten jedna je od tih. Oni već svih godina jednako promoviraju važnost unutarhrvatskog zajedništva koliko i hrvatsko-bošnjačko savezništvo. Takvu strategiju želi i predsjednica. “Kolindin prsten” nije ograničen samo ljubavlju prema Hrvatima. U njemu ima dovoljno mjesta i za “brak” s drugim narodima. Čim se otklone smišljeno stvoreni šumovi u komunikaciji, ljubav bi i s Bošnjacima mogla biti obostrana.

Piše: Jozo Pavković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Koji dan slavi jedan BH narod, taj ne obilježavaju druga dva

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini, zemlji ispunjenoj mržnjom svakojakog predznaka, gdje još tinjaju žeravice ratnih sukoba, između vjera i nacija, kultura i svjetova, režima i sustava, carstava i imperija, koje su zapaljive i najmanjim dodirom, ili ne daj Bože sudarom, i dalje se sve čini da mržnja traje, da žeravice gore, jer ni jedna od sukobljenih strana niti je izašla kao apsolutni pobjednik ni apsolutni gubitnik. Nije to rezultat samih ratnih sukoba, i odnosa snaga zaraćenih strana, to je plan Svjetske zajednice skovan u Daytonu i stalno provođen na beha terenu politikom Visokih predstavnika, suvremenih šerifa Dvadeset i prvog stoljeća na periferiji Starog kontinenta.

Pokazuje se kako tim stranim čimbenicima, i najbrojnijoj nacionalno vjerskoj bošnjačko muslimanskoj beha strani, nikako nije do iskorjenjivanja mržnje, gašenja ratnih žeravica, jer nestankom i mržnje i gašenjem ratne vatre koja tinja, Svjetska zajednica ne bi imala razloga za daljnji protektorat nad zemljom, a brojniji bošnjački narod izgubio bi svaku nadu, svaki put, do u ratu zacrtanog cilja, muslimanska Bosna i Hercegovina.

Stoga svake godine, zapravo 9. siječnja, bošnjačka strana pokušava svim i svačim, napose sijanjem ratne mržnje između Hrvata i Srba, kako bi opet mogli kazati „to nije naš rat“ zapaliti žeravicu koja tinja u strašni ratni plamen, uistinu s daleko većim i strašnijim posljedicama negoli su one iz beha rata devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bile bi to, a zasigurno to znaju i Bošnjaci strašnije i tragičnije posljedice zato što današnji međunarodni interesi, i odnosi snaga koji se sudaraju u Bosni i Hercegovini nisu isti kao u vrijeme građansko vjerskog beha rata za teritorij. Danas je duboko u beha odnosu svjetskih čimbenika ukopana Rusija, veliki vojni i politički povratnik na svjetskoj političkoj sceni.

Današnja Putinova Rusija, koja se u Bosni i Hercegovini sudara sa sultan Erdoganovom Turskom, gotovo da sa zadovoljstvom čeka priliku da svijetu pokaže svoju staru vojnu moć, i u beha problemu, kojeg bi rješavala i riješila onako kako joj je u nacionalnom i vojnom interesu, svijetu, na najstravičniji način kaže, evo me, tu sam, i tu ostajem. U sudaru interesa Rusije i Turske, Putinovu odlučnost ne će umanjiti Erdoganovo poznato povlačenje i ulizivanje kada vidi da mu prijeti opasnost. Rusija će ići do kraja, i zasigurno ne će uvažiti nikakvo Erdoganovo poniženje kakvo je pokazao pred Putinom nakon obaranja ruskog aviona. Također, povijesna ratna netrpeljivost između pravoslavlja i islama, kakva je vidljiva i u odnosima Srba i Bošnjaka, bit će poticaj Rusiji da ide do kraja, do konačne pobjede i osvajanja velikog beha dijela.

Za taj krvavi vjerski rat pravoslavlja i islama s apokaliptičnim posljedicama, prema kojima bi onaj u Daytonu zaustavljeni bio, gotovo, dječja igračka, i jedna i druga strana pripremala je i pripremila čak i djecu. Srbi šalju svoju djecu na ratnu obuku u vojni kamp u Rusiju, kako bi bili kompatibilni s ruskim vojnicima na beha terenu, Bošnjaci svoju djecu kao askere obučavaju po vojnim kampovima u beha federaciji, s ciljem što boljeg upoznavanje federalnog terena, bilo za terorističke ili vojne akcije.

Sama pomisao na tako strašne posljedice nastavka beha rata, morala bi sve njegove aktere koji ga zagovaraju, u prvom redu Bošnjake kao glavne zagovornike unitarizma i vjerskog fundamentalizma, priželjkuju i čine sve da krene, spustiti na zemlju, i da se ni jedna od tih strana ne uzdaju u snagu svojih momentalnih saveznika. Da se Srbi ne uvlače pod ruske skute, a Bošnjaci muslimani pod turske. Teško magarcu preko kojeg se konji tuku.

Povijest je, naime, pokazala, dokazala,i potvrdila da tuđin nikada nije donio mir i prosperitet,

slobodu i neovisnost, bilo kojem narodu, pa ni onom na čijoj strani je, tobože, bio. Svaki taj tuđin gleda svoje interese, i oni su mu uvijek prioritet. I ako bi i donijeli neki mir, neku pobjedu, obično je mir nepravedan, nestabilan, i bez obzira na to tuđin ga skupo naplaćuje.

Najveća cijena takvog mira je gubitak slobode i suverenosti naroda kojeg je tuđinac „oslobodio”. Takva sloboda je zapravo novo, i uvijek teže ropstvo. U narodu se za takvo nešto kaže, „sjaši Murta da uzjaši Kurta”.

Jer ako Bošnjacima smeta 9. siječanj, i Srbima, jednako i Hrvatima, smeta 25. studeni. I jedan i drugi dan je neustavan za onaj narod koji ga ne slavi. Koji dan slavi jedan beha narod taj ne obilježavaju druga dva.

Jedina istina u Bosni i Hercegovini, a sve dok je ne priznaju i ne prihvate sva tri njena naroda

bit će do rata usijanih situacija, je ta da svaki narod ima svoj, Srbi 9. siječanj, Bošnjaci 25. studeni, Hrvati 28. kolovoz. Jer kad ne bi bilo tako, kad ne bi bilo te trojne istine onda bi to značilo da je Bosna i Hercegovina, ili samo bošnjačko muslimanska, ili samo srpsko pravoslavna, ili samo hrvatsko katolička. A Bosna i Hercegovina to nikako nije, i zasigurno će je prije i nestati negoli će samo jednog naroda postati.

I zbog toga svaki beha narod ima i svoj dan državnosti, i svoj dan neovisnosti, i dan svoga entiteta. Na narodima je da se dogovore, ako je to moguće, za neke zajedničke dane koji bi ih barem na taj dan ujedinio, a unutar tog zajedničkog postojala i ostala i druga tri nacionalna. Samo ta tri zasebna, nacionalna, dana govore da je Bosna i Hercegovina i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Kao što i jest. I samo kao takva može ostati i opstati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari