Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Lažna prijateljstva

Objavljeno

na

Uoči Erdoğanova posjeta Hrvatskoj pantovčački je vanjskopolitički savjetnik Mate Granić naciji velikodušno otkrio diplomatsku tajnu. Erdoğan je, tvrdi negdašnji šef hrvatske diplomacije, pred njim, kada su se zadnji put nakratko sastali, stavio ruku na prsi i rekao: „Hrvatska je u mom srcu!“

Hrvati su to otkriće primili različito. Jedni su se cerekali: Ma daj! Kada su se to Granić i Erdoğan sastali? I gdje? Valjda u gluho doba noći, na Mirogoju! Drugi su, u dobroj vjeri, dopuštali da Granić govori istinu: A, pustite vi to! Sastali su se oni tajno, tko zna gdje! Nije Mate veslo sisao! Njega je Klaus Kinkel, kada se zbog Mostara rogušio na predsjednika Tuđmana, pred televizijskim kamerama tapšao po ramenu i tepao mu: Mein Freund Mate!

[ad id=”93788″]

Jesu li se ili nisu, kada i gdje Granić i Erdoğan sastali, je li se Erdoğan pred Granićem držao kao pred ispovjednikom, je li mu ili nije rekao što Granić tvrdi da jest – to su stvari koje vjerojatno znaju samo Granić i Erdoğan. No neovisno o njima dvojici prosječno naobražen Hrvat zna da Granić ovaj put nije otkrio nikakvu tajnu. Nije Granić ni slagao. Upravo suprotno, Granić je rekao otrcanu istinu. Hrvatska je – manje-više bez Hrvata – od pamtivijeka bila „u srcu“ nehrvata: Madžara, Austrijanaca, Mlečana, Talijana, osmanskih Turaka i Srba. Svi su, zahvaljujući otpornoj snazi hrvatskoga naroda, od Hrvatske u na posljetku digli ruke. Ali srce je – srce.

Kako je srcu teško zapovijedati, nije nimalo čudno što se Hrvatska, kao nekoć „u srcu“ srpskoga kralja i turskoga sultana, danas našla „u srcu“ predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića i predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana. Ta gospoda nisu, poput Stjepana Mesića i Ive Josipovića, sprdnja svoje nacije. Nikolić je u Srbiji, a Erdoğan u Turskoj simbol snage i jamac općeg napretka. Nikolić je za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku, navodno ubojstvom civila u slavonskomu selu Antinu, zaslužio promaknuće u četničkoga vojvodu; Erdoğan nije ratnik, ali i on se zna ratnički postaviti. Na predizbornom skupu god. 2014. zakleo se Allahom da će, ako ustreba, 100.000.000 Turaka braniti Bošnjake koje mu je Alija Izetbegović na samrti „ostavio u amanet“, te upozorio slušatelje: „I nemojte se začuditi kada turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i potpora suverenitetu BiH.“ I Nikolić i Erdoğan oslanjaju se na baštinu davno propalih carstava – ovaj Osmanskoga, a onaj Dušanova i Osmanskoga.

Srpski plan stvaranja Velike Srbije razradili su u XIX. stoljeću Leopold von Ranke i Vuk Karadžić u knjizi „Srpska revolucija“ (1829.), zatim Vuk Karadžić u članku „Srbi svi i svuda“ (1836.) i na posljetku Ilija Garašanin i František Zach u spisu „Načertanije“ (1844.). Taj plan u XX. je stoljeću dvaput ostvarivan snagom savezničkog oružja. Oba su se puta tako nastale državne tvorevine nakon nekog vremena raspale u krvi. No, neuspjesi još nisu izbili Srbima iz glave san o Velikoj Srbiji. Dokazuje to zakon kojim je Srbija, iako je skrivila i izgubila četiri rata, proglasila svoju sudbenost za zločine počinjene u tim ratovima na područjima danas suverenih drugih država.

Turski plan stvaranja novog kulturnog i gospodarskog zajedništva na području negdašnjega Osmanskog Carstva jasno je vidljiv iz mnoštva javnih očitovanja turskih političara, osobito predsjednika države Recepa Tayyipa Erdoğana i predsjednika vlade Ahmeta Davutoğlua.

Zasad su ti planovi pusti politički snovi. Oba se, i srpski i turski, predstavljaju kao nenasilni projekti. Srbi, sudeći po Memorandumu 2 Srpske akademije znanosti i umjetnosti, drže da mogu u miru ponovno zadobiti ono što su izgubili u ratovima, a Turci vjeruju da bi „meka moć“ Ankare u vjerski i kulturno srodnu okružju mogla uskrisiti sjaj negdašnjega osmanstva. U što će se ti politički snovi izvrgnuti pod pritiskom sutrašnje „seobe naroda“, nitko danas ne može predvidjeti.

No, ponešto je već sada posve razvidno. Prvo, Srbi i Turci hoće preko Hrvatske u Europsku uniju; drugo, Srbima je „u srcu“ crta Virovitica – Karlovac – Karlobag, a Turcima Bosna i Hercegovina; treće, ovaj okrajak negdašnjega Hrvatskog Kraljevstva koji se zove Republika Hrvatska bio se je osmjelio pobjeći sa Zapadnog Balkana u Baltičko-jadransku uspravnicu, ali su hude sile uspravnici podmetnule Crno more; četvrto, Hrvatska je premalena za toliko prijateljstava; peto, ako hoće preživjeti, Hrvatska mora biti sama sebi „u srcu“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari