Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Prekomjerno granatiranje ‘grješnog jarca’

Objavljeno

na

Nije to ništa novo. Slične su se hajke „na ovim prostorima“ podizale i za jugoslavenske diktature proletarijata 1945.-1990. Vlast bi povremeno označila „grješnoga jarca“, i cijela bi zajednica jarmoljubaca (communitas iuganorum) podignula pravovjernu hajku.

U kolektivističkomu društvu „grješni“ je „jarac“ najčešće bio kolektivan. To potvrđuju njihovi skupni nazivi: informbirovci, rankovićevci, maspokovci. Ali bilo je dosta i personalnih „grješnih jaraca“. Takvi su bili zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, komunistički prvak Andrija Hebrang st. i protuboljševički intelektualac Mihajlo Mihajlov.

Hajke na „grješne jarce“ nisu odumrle ni u demokratskoj, samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Državne su ih vlasti, odane Bruselju i Haagu, najčešće pokretale kao općenarodnu pripremu lova na istaknute hrvatske branitelje. Blistav je primjer hajka na legendarnog junaka Domovinskog rata generala Antu Gotovinu.

To su, gleda li se s vidikovca Davora Ive Stiera, bile nedemokratske mrlje koje su ružno obilježile dvije od triju „potrošenih“ paradigma hrvatske državne politike: prvu – „bratstvo i jedinstvo“ sa Srbima i ostalim slavenskim i neslavenskim jugoslavenima (1945.-1990.) i treću – „euroatlantizam“ (1996.-2013.). Njih je razdvajala druga hrvatska paradigma – „državotvornost“, odnosno suverenizam (1990.-1995.). Stierove hrvatske paradigme proždiru jedna drugu. „Bratstvo i jedinstvo“ krvavo skončava u „državotvornosti“, „državotvornost“ beskrvno u „euroatlantizmu“, a „euroatlantizam“ dokrajčuje sam sebe ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Našavši se na svojevrsnom „kraju povijesti“, Stier u knjizi „Nova hrvatska paradigma“ (2015.) navješćuje novi obrazac hrvatske državne politike četveroslovom – „uključivost i društveni razvoj“.

Zgođušna shema, neopterećena bitnim činjenicama. Dušu dala za otmjeno druženje s bruseljskim vitezovima Andrejem Plenkovićem i Toninom Piculom. Ali nije na odmet ni ovomu članku.

Kako to? Ne valja, a nije na odmet članku?! Hm, da… Tvrdnja se, vidim i sam, doimlje malo zaumno i u sebi protuslovno, ali Stierova će shema unatoč tomu dubinski osvijetliti predmet ovoga članka.

Tu naime „novu hrvatsku paradigmu“ već dvije godine ostvaruje Andrej Plenković. On doduše ne voli „uključivost“, draža mu je „inkluzivnost“, ali jednako mu je kao i Stieru drag „društveni razvoj“. Puna su mu usta Europske unije i „naših akíja“ (acquisa) iliti „naših stečevina“. On te stečevine hrabro štiti od populističkih (narodnjačkih) zahtjeva za izjednačivanje svih državljana u političkim pravima, od pomame za referendumima, od mirnog prosvjeda Ivana Penave u subotu u Vukovaru.

Zna on što se iza svega toga krije; zna da su sve te demokratske akcije uperene protiv njega i njegove „nove hrvatske paradigme“; zna on koliko ga domoljubni Hrvati mrze jer je njegova „nova hrvatska paradigma“, ne osvrćući se na političku volju HDZ-ovih birača, nehrvatsku Hrvatsku narodnu stranku (HNS) Ivana Vrdoljaka i protuhrvatsku Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) Milorada Pupovca uključila u državnu vlast, a barem 100.000 Hrvata isključila iz hrvatskoga društva, bilo da ih je otjerala u inozemstvo ili ušutkala u domovini; zna da je njegova nova hrvatska paradigma u početku po nakanama, a sada već i po plodovima zapravo – stara protuhrvatska paradigma.

To su ozbiljni razlozi za strah. Stoga se ni „nova hrvatska paradigma“ ne može odreći hajke na „grješnoga jarca“ kao sredstva za održanje na vlasti.

Za podizanje hajke treba izabrati metu. Tko će biti „grješni jarac“? Hoćemo li kolektivnog ili individualnog „grješnog jarca“? Tu se Plenković isprva kolebao. Prvo je bio preko Gordana Jandrokovića kolektivnim „grješnim jarcem“ označio „samozvane suvereniste“. Iz te pitijske formulacije javni su radnici odmah iskopali Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, predsjednicu i političkoga tajnika stranke Neovisni za Hrvatsku.

Onda mu je valjda netko od njegovih mudrih savjetnika došapnuo da on od njihove štete može imati malo koristi. Stoga je hajku preusmjerio na Milijana Brkića, potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i potpredsjednika Hrvatskoga [državnog] sabora. Brkić mu se vjerojatno učinio podobnijim. S više razloga. Prvo, snažan je, može na svoja pleća primiti i nositi sve grijehe zajednice; drugo, Brkićevo „društveno smaknuće“ oduzet će Brkiću spomena vrijednu moć u stranci; treće, Brkićev politički slom utjerat će strah u kosti svim Plenkovićevim stranačkim suparnicima; četvrto, hajka će koliko-toliko zasjeniti vukovarski prosvjed protiv nekažnjavanja velikosrpskih zločina počinjenih za oružane agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku; peto, nekoć suverenistička stranka Hrvatska demokratska zajednica na posljetku će se pretvoriti u najpouzdaniju čuvaricu juganskih zločina počinjenih u oružanim agresijama na Hrvatsku.

Najvjerojatnije zbog tih razloga gledamo već gotovo mjesec dana kako u javnim priopćivalima, pučki rečeno, Musa dere jarca.

A kakav je čovjek Milijan Brkić? Ne poznam gospodina Brkića. Kao „grješni jarac“ dolično smrdi. No to sigurno nije njegova zasluga. Ako je prekršio kakav zakon ili propis, treba ga sudski ili disciplinski kazniti. Ali kakav god čovjek bio, ne zaslužuje – ni on ni itko drugi – u uljuđenu društvu takvo gnusno prekomjerno granatiranje.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari