Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Prekomjerno granatiranje ‘grješnog jarca’

Objavljeno

na

Nije to ništa novo. Slične su se hajke „na ovim prostorima“ podizale i za jugoslavenske diktature proletarijata 1945.-1990. Vlast bi povremeno označila „grješnoga jarca“, i cijela bi zajednica jarmoljubaca (communitas iuganorum) podignula pravovjernu hajku.

U kolektivističkomu društvu „grješni“ je „jarac“ najčešće bio kolektivan. To potvrđuju njihovi skupni nazivi: informbirovci, rankovićevci, maspokovci. Ali bilo je dosta i personalnih „grješnih jaraca“. Takvi su bili zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, komunistički prvak Andrija Hebrang st. i protuboljševički intelektualac Mihajlo Mihajlov.

Hajke na „grješne jarce“ nisu odumrle ni u demokratskoj, samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Državne su ih vlasti, odane Bruselju i Haagu, najčešće pokretale kao općenarodnu pripremu lova na istaknute hrvatske branitelje. Blistav je primjer hajka na legendarnog junaka Domovinskog rata generala Antu Gotovinu.

To su, gleda li se s vidikovca Davora Ive Stiera, bile nedemokratske mrlje koje su ružno obilježile dvije od triju „potrošenih“ paradigma hrvatske državne politike: prvu – „bratstvo i jedinstvo“ sa Srbima i ostalim slavenskim i neslavenskim jugoslavenima (1945.-1990.) i treću – „euroatlantizam“ (1996.-2013.). Njih je razdvajala druga hrvatska paradigma – „državotvornost“, odnosno suverenizam (1990.-1995.). Stierove hrvatske paradigme proždiru jedna drugu. „Bratstvo i jedinstvo“ krvavo skončava u „državotvornosti“, „državotvornost“ beskrvno u „euroatlantizmu“, a „euroatlantizam“ dokrajčuje sam sebe ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Našavši se na svojevrsnom „kraju povijesti“, Stier u knjizi „Nova hrvatska paradigma“ (2015.) navješćuje novi obrazac hrvatske državne politike četveroslovom – „uključivost i društveni razvoj“.

Zgođušna shema, neopterećena bitnim činjenicama. Dušu dala za otmjeno druženje s bruseljskim vitezovima Andrejem Plenkovićem i Toninom Piculom. Ali nije na odmet ni ovomu članku.

Kako to? Ne valja, a nije na odmet članku?! Hm, da… Tvrdnja se, vidim i sam, doimlje malo zaumno i u sebi protuslovno, ali Stierova će shema unatoč tomu dubinski osvijetliti predmet ovoga članka.

Tu naime „novu hrvatsku paradigmu“ već dvije godine ostvaruje Andrej Plenković. On doduše ne voli „uključivost“, draža mu je „inkluzivnost“, ali jednako mu je kao i Stieru drag „društveni razvoj“. Puna su mu usta Europske unije i „naših akíja“ (acquisa) iliti „naših stečevina“. On te stečevine hrabro štiti od populističkih (narodnjačkih) zahtjeva za izjednačivanje svih državljana u političkim pravima, od pomame za referendumima, od mirnog prosvjeda Ivana Penave u subotu u Vukovaru.

Zna on što se iza svega toga krije; zna da su sve te demokratske akcije uperene protiv njega i njegove „nove hrvatske paradigme“; zna on koliko ga domoljubni Hrvati mrze jer je njegova „nova hrvatska paradigma“, ne osvrćući se na političku volju HDZ-ovih birača, nehrvatsku Hrvatsku narodnu stranku (HNS) Ivana Vrdoljaka i protuhrvatsku Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) Milorada Pupovca uključila u državnu vlast, a barem 100.000 Hrvata isključila iz hrvatskoga društva, bilo da ih je otjerala u inozemstvo ili ušutkala u domovini; zna da je njegova nova hrvatska paradigma u početku po nakanama, a sada već i po plodovima zapravo – stara protuhrvatska paradigma.

To su ozbiljni razlozi za strah. Stoga se ni „nova hrvatska paradigma“ ne može odreći hajke na „grješnoga jarca“ kao sredstva za održanje na vlasti.

Za podizanje hajke treba izabrati metu. Tko će biti „grješni jarac“? Hoćemo li kolektivnog ili individualnog „grješnog jarca“? Tu se Plenković isprva kolebao. Prvo je bio preko Gordana Jandrokovića kolektivnim „grješnim jarcem“ označio „samozvane suvereniste“. Iz te pitijske formulacije javni su radnici odmah iskopali Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, predsjednicu i političkoga tajnika stranke Neovisni za Hrvatsku.

Onda mu je valjda netko od njegovih mudrih savjetnika došapnuo da on od njihove štete može imati malo koristi. Stoga je hajku preusmjerio na Milijana Brkića, potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i potpredsjednika Hrvatskoga [državnog] sabora. Brkić mu se vjerojatno učinio podobnijim. S više razloga. Prvo, snažan je, može na svoja pleća primiti i nositi sve grijehe zajednice; drugo, Brkićevo „društveno smaknuće“ oduzet će Brkiću spomena vrijednu moć u stranci; treće, Brkićev politički slom utjerat će strah u kosti svim Plenkovićevim stranačkim suparnicima; četvrto, hajka će koliko-toliko zasjeniti vukovarski prosvjed protiv nekažnjavanja velikosrpskih zločina počinjenih za oružane agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku; peto, nekoć suverenistička stranka Hrvatska demokratska zajednica na posljetku će se pretvoriti u najpouzdaniju čuvaricu juganskih zločina počinjenih u oružanim agresijama na Hrvatsku.

Najvjerojatnije zbog tih razloga gledamo već gotovo mjesec dana kako u javnim priopćivalima, pučki rečeno, Musa dere jarca.

A kakav je čovjek Milijan Brkić? Ne poznam gospodina Brkića. Kao „grješni jarac“ dolično smrdi. No to sigurno nije njegova zasluga. Ako je prekršio kakav zakon ili propis, treba ga sudski ili disciplinski kazniti. Ali kakav god čovjek bio, ne zaslužuje – ni on ni itko drugi – u uljuđenu društvu takvo gnusno prekomjerno granatiranje.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari