Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Prekomjerno granatiranje ‘grješnog jarca’

Objavljeno

na

Nije to ništa novo. Slične su se hajke „na ovim prostorima“ podizale i za jugoslavenske diktature proletarijata 1945.-1990. Vlast bi povremeno označila „grješnoga jarca“, i cijela bi zajednica jarmoljubaca (communitas iuganorum) podignula pravovjernu hajku.

U kolektivističkomu društvu „grješni“ je „jarac“ najčešće bio kolektivan. To potvrđuju njihovi skupni nazivi: informbirovci, rankovićevci, maspokovci. Ali bilo je dosta i personalnih „grješnih jaraca“. Takvi su bili zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, komunistički prvak Andrija Hebrang st. i protuboljševički intelektualac Mihajlo Mihajlov.

Hajke na „grješne jarce“ nisu odumrle ni u demokratskoj, samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Državne su ih vlasti, odane Bruselju i Haagu, najčešće pokretale kao općenarodnu pripremu lova na istaknute hrvatske branitelje. Blistav je primjer hajka na legendarnog junaka Domovinskog rata generala Antu Gotovinu.

To su, gleda li se s vidikovca Davora Ive Stiera, bile nedemokratske mrlje koje su ružno obilježile dvije od triju „potrošenih“ paradigma hrvatske državne politike: prvu – „bratstvo i jedinstvo“ sa Srbima i ostalim slavenskim i neslavenskim jugoslavenima (1945.-1990.) i treću – „euroatlantizam“ (1996.-2013.). Njih je razdvajala druga hrvatska paradigma – „državotvornost“, odnosno suverenizam (1990.-1995.). Stierove hrvatske paradigme proždiru jedna drugu. „Bratstvo i jedinstvo“ krvavo skončava u „državotvornosti“, „državotvornost“ beskrvno u „euroatlantizmu“, a „euroatlantizam“ dokrajčuje sam sebe ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Našavši se na svojevrsnom „kraju povijesti“, Stier u knjizi „Nova hrvatska paradigma“ (2015.) navješćuje novi obrazac hrvatske državne politike četveroslovom – „uključivost i društveni razvoj“.

Zgođušna shema, neopterećena bitnim činjenicama. Dušu dala za otmjeno druženje s bruseljskim vitezovima Andrejem Plenkovićem i Toninom Piculom. Ali nije na odmet ni ovomu članku.

Kako to? Ne valja, a nije na odmet članku?! Hm, da… Tvrdnja se, vidim i sam, doimlje malo zaumno i u sebi protuslovno, ali Stierova će shema unatoč tomu dubinski osvijetliti predmet ovoga članka.

Tu naime „novu hrvatsku paradigmu“ već dvije godine ostvaruje Andrej Plenković. On doduše ne voli „uključivost“, draža mu je „inkluzivnost“, ali jednako mu je kao i Stieru drag „društveni razvoj“. Puna su mu usta Europske unije i „naših akíja“ (acquisa) iliti „naših stečevina“. On te stečevine hrabro štiti od populističkih (narodnjačkih) zahtjeva za izjednačivanje svih državljana u političkim pravima, od pomame za referendumima, od mirnog prosvjeda Ivana Penave u subotu u Vukovaru.

Zna on što se iza svega toga krije; zna da su sve te demokratske akcije uperene protiv njega i njegove „nove hrvatske paradigme“; zna on koliko ga domoljubni Hrvati mrze jer je njegova „nova hrvatska paradigma“, ne osvrćući se na političku volju HDZ-ovih birača, nehrvatsku Hrvatsku narodnu stranku (HNS) Ivana Vrdoljaka i protuhrvatsku Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) Milorada Pupovca uključila u državnu vlast, a barem 100.000 Hrvata isključila iz hrvatskoga društva, bilo da ih je otjerala u inozemstvo ili ušutkala u domovini; zna da je njegova nova hrvatska paradigma u početku po nakanama, a sada već i po plodovima zapravo – stara protuhrvatska paradigma.

To su ozbiljni razlozi za strah. Stoga se ni „nova hrvatska paradigma“ ne može odreći hajke na „grješnoga jarca“ kao sredstva za održanje na vlasti.

Za podizanje hajke treba izabrati metu. Tko će biti „grješni jarac“? Hoćemo li kolektivnog ili individualnog „grješnog jarca“? Tu se Plenković isprva kolebao. Prvo je bio preko Gordana Jandrokovića kolektivnim „grješnim jarcem“ označio „samozvane suvereniste“. Iz te pitijske formulacije javni su radnici odmah iskopali Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, predsjednicu i političkoga tajnika stranke Neovisni za Hrvatsku.

Onda mu je valjda netko od njegovih mudrih savjetnika došapnuo da on od njihove štete može imati malo koristi. Stoga je hajku preusmjerio na Milijana Brkića, potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i potpredsjednika Hrvatskoga [državnog] sabora. Brkić mu se vjerojatno učinio podobnijim. S više razloga. Prvo, snažan je, može na svoja pleća primiti i nositi sve grijehe zajednice; drugo, Brkićevo „društveno smaknuće“ oduzet će Brkiću spomena vrijednu moć u stranci; treće, Brkićev politički slom utjerat će strah u kosti svim Plenkovićevim stranačkim suparnicima; četvrto, hajka će koliko-toliko zasjeniti vukovarski prosvjed protiv nekažnjavanja velikosrpskih zločina počinjenih za oružane agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku; peto, nekoć suverenistička stranka Hrvatska demokratska zajednica na posljetku će se pretvoriti u najpouzdaniju čuvaricu juganskih zločina počinjenih u oružanim agresijama na Hrvatsku.

Najvjerojatnije zbog tih razloga gledamo već gotovo mjesec dana kako u javnim priopćivalima, pučki rečeno, Musa dere jarca.

A kakav je čovjek Milijan Brkić? Ne poznam gospodina Brkića. Kao „grješni jarac“ dolično smrdi. No to sigurno nije njegova zasluga. Ako je prekršio kakav zakon ili propis, treba ga sudski ili disciplinski kazniti. Ali kakav god čovjek bio, ne zaslužuje – ni on ni itko drugi – u uljuđenu društvu takvo gnusno prekomjerno granatiranje.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Milanović dolazi kao spas Kolindi Grabar-Kitarović, a na kraju možda i Plenkoviću

Objavljeno

na

Objavio

Eto, došlo je dotle da se i ja ovakav moram kandidirati, tako glasi najnoviji “zoranizam” povratnika na hrvatsku političku scenu.

Kao onaj tko je izmislio “zoranizme” te skupio popriličnu kolekciju bisera tog barda hrvatske misli mogao bih samo radosno uskliknuti “The show must go on!”.

Jer, Zoran Milanović, Zoky, Zo, čvrsta je garancija da kampanja neće biti dosadna. Za nas u medijima, džoker iz rukava. Ovog ljeta uštedjet ćemo tegle kiselih krastavaca.

U srpnju 2016. napisao sam kolumnu “Pet razloga zašto Milanović više nikad ne bi smio biti premijer”, trudio sam se zaobići ideološke zamke i navesti samo ono što treba biti relevantno svim Hrvatićima.

Krivulje gospodarskog pada su neumoljive: čak i Vlada Jadranke Kosor na kraju je dotaknula nekakvu nulu, no kad je kormilo preuzeo Milanović, Hrvatska je opet nezadrživo krenula nizbrdo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

U doba kad su neki lovili i dvoznamenkasta ubrzanja, jedino je Milanović i dalje uporno i tvrdoglavo, mogli bismo slobodno reći “karakterno” – klizio prema dolje. Nema baš nikakvog objektivnog opravdanja u produljenju recesije za još četiri godine, u doba kad svi drugi oko vas rastu. “Predsjednik s karakterom”, slogan je Milanovićeve kampanje, no sve to dogodilo se upravo zbog karaktera Zorana Milanovića.

Zbog toga kakav on jest. Zbog tog je karaktera gubio izbore koje je trebao glatko dobiti. Jednom je, doduše, i pobijedio, ali – tko bi izgubio nakon optužnice za Fimi mediju koja je dotukla HDZ mjesec dana prije izbora.

Hrvatska javnost Milanovića je dočekala s blagonaklonošću, čak i politički protivnici, imao je potporu iznad 60 posto za sve reforme kako bi Hrvatska, kao što sad opet najavljuje, postala “moderna država”.

I sam sam pozdravio njegov sjajni nastupni govor. No, odmah zatim potpuno se izgubio i ništa od reformi nije se dogodilo, poduzetnici su imali golema očekivanja, pa je i njihovo razočaranje Milanovićem time bilo još dublje – dobili su samo pritiske i prijetnje novim porezima te su mnogi odlučili prikočiti planirani investicijski val.

Broj blokiranih građana eksponencijalno je rastao, no Milanoviću četiri godine nisu bile dovoljne za neki suvisao potez. Još za njegove straže krenuo je masovni egzodus Hrvatića, broj se već tada pisao u šest znamenaka. Zbila se i eksplozija faktoringa i mjeničnog mešetarenja, iza koje je ubrzano otkucavala Todorićeva tempirana bomba.

Privatiziran je Uljanik, u dogovoru SDP-a i IDS-a ulupane su nove milijarde koje se danas naplaćuju iz džepova poreznih obveznika.

Privatizacijska pljačka pod Milanovićem dobila je mlađeg brata – predstečajne nagodbe, koje su nekim tajkunima bile idealan alat kako bi napuhavanjem internih potraživanja svojih tvrtki kćeri prebrisali potraživanja svojih dobavljača.

Naravno, pitate se – a kakve to sve ima veze s ulogom predsjednika, koji se navodno ne mora baviti ekonomijom, osim možda planirati koliko lososa treba za potrebe Pantovčaka.

Cinici ionako odavno govore da je to radno mjesto kao stvoreno baš za Milanovića – na tri minute vožnje od “Tača”. No, treba li nagraditi onoga tko je Hrvatskoj ukrao četiri godine? Milanović je glavni krivac zašto je trebalo 11 godina, dvostruko dulje nego svim usporedivim zemljama, da se vratimo na razinu aktivnosti iz 2008. Od politike podjele na “mi ili oni” očito ni danas nije odustao.

U nesposobnosti da išta smisleno napravi u ekonomiji, prvi njegov “reformski” potez bio je udar na Bleiburg. No, kad mu je zatrebalo, iz pričuve je spremno izvukao i “djeda ustašu”.

Samo lex Perković, kojim je uoči ulaska u EU htio spriječiti izručenje udbaških naredbodavaca, treba biti dovoljan da birači Milanovića trajno lustriraju od bilo kojih pozicija na vrhu države. No, Milanović taj lex tumači svojom suverenističkom pozicijom u odnosu na EU!

Evo, i Hasanbegović se zeza da mu je Zoki ukrao logo, no nema dvojbe da će Milanović poharati dvorišta suverenističkih opcija te tako duboko zagaziti u teren ne samo domoljublja nego i nacionalizma koji sebi prisvaja desnica.

Zoran Milanović, socijaldemokrat, liberal, kalvinist, nacionalist, suverenist. Predsjednički kandidati uvijek ciljaju na politički centar, no Milanović sadržajem poruka šara po svima osim po centru.

Čak su i SDP-ovci podijeljeni treba li mu dati novu šansu – jedni su oduševljeni, drugi jedva susprežu svoje gađenje, no i među potonjima već se formira stav da valja začepiti nos, izići na izbore i zaokružiti njegovo ime.

Slično bi se moglo zbiti i onima zdesna koji su se odrekli predsjednice. Ako se Milanović pokaže realnom prijetnjom, neće sebi dopustiti da im se glasovi rasprše, birat će onoga tko im se čini najjači. U toj epizodi “Smogovaca sa Zrinjevca”, jasno je, Zoki dolazi kao spas Kolindi, a na koncu možda i Plenkiju, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Predsjednica: Moja je velika želja da u Knin idem kao predsjednica, a ne kao kandidatkinja na izborima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari