Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Rog pod svijeću

Objavljeno

na

Hrvati nisu sudjelovali u eventu (događaju). Oni su samo gledali i pitali se tko je tu luđi, onaj tuđin ili ovi našijenci. I nisu dopustili da ih Luksemburžanin napuhuje. Njihovo srce ispunjale su pobjede hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji…

Nakon neformalnog sastanka na vrhu predsjednik je Europskog vijeća Jean-Claude Juncker ovim riječima podsjetio hrvatsku javnost na mali eurohrvatski jubilej: „Sutra slavimo petu obljetnicu hrvatskoga pristupa Europskoj uniji.

Iskreno rečeno, ne mogu se ni sjetiti vremena kada Hrvatska nije bila članica Europske unije, jer se Hrvatska od prvoga dana svoga članstva ponaša kao zemlja utemeljiteljica Unije. Europska unija postala je kompletnija i želim čestitati Hrvatskoj, koja je velika nacija, tu obljetnicu. Ne bih želio da mi ta velika i ugledna nacija nedostaje.“

Upitan kakva je uloga Hrvatske u Europskoj uniji, Juncker je odgovorio: „Hrvatska ima pozitivnu ulogu. Hrvatska nije uvijek lak partner. Mi u Europi zapravo i nemamo lakih partnera. Kao što sam rekao, Hrvatska se ponaša kao zemlja utemeljiteljica, izražava svoj stav, ponekad snažno brani svoje interese u europskom duhu.“

Čestitka je u Hrvatskoj različito primljena.

Eurohrvatska vlast sa zahvalnošću je dočekala čestitku. Obljetnicu je proslavila visoko – koncertom za političku i kulturnu elitu u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu.

Sirotinja sklona vlasti bila je izvan sebe. Pojedinci su levitirali u oduševljenju. Ćutjeli su se kao da ih je Juncker čestitkom nobilitirao. – Bože, kako nismo znali!? Pa mi smo velika nacija! Mi smo ugledna nacija! Naš pristup Europskoj uniji učinio je našu širu domovinu kompletnijom! Juncker se, reče, iskreno govoreći, ne može sjetiti vremena kada Hrvatska nije bila članica Europske unije! Hrvatska se u Europskoj uniji od prvoga dana ponaša kao da je njezina utemeljiteljica! A ponekad snažno brani i svoje interese – u europskom duhu! Wow (divno)!

Hrvati nisu sudjelovali u eventu (događaju). Oni su samo gledali i pitali se tko je tu luđi, onaj tuđin ili ovi našijenci. I nisu dopustili da ih Luksemburžanin napuhuje. Njihovo srce ispunjale su pobjede hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Naravno, nisu svi Hrvati tako entuzijastični. Neki su, poput predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, tvrdili da je Europska unija imala koristi od Hrvatske, a da Hrvatska nije imala koristi od Europske unije. Drugi, poput Ivana Vilibora Sinčića, mrzovoljno odmahuju rukom i pitaju: „Zar ne vidite da Hrvatska pred našim očima nestaje?“ Da, Sinčić je u pravu. Vide to i umni Abendblattovi kolumnisti. Ali oni umuju kruhoborački. Pa se, poput Davora Ivankovića, pitaju: Što bi bilo s Hrvatskom da ju nisu Vladimir Šeks i Peđa Grbin svojim referendumom bez kvoruma uhvatili za perčin? Da ju ta dva državnička diva nisu iščupala iz živoga blata Zapadnog Balkana i zatim, uz blagoslov Katoličke crkve u Hrvata, bacila u med i mlijeko Europske unije? Da, što bi bilo?! Nije lako s eurohrvatskim strahom u kostima odgovoriti na to pitanje. A odgovor je, dragi moji kolumnisti, kao što i sami znate, jednostavan: Hrvatska ne bi danas nestajala pred našim očima.

Analitičniji Hrvati drukčije gledaju na Junckerovu čestitku. Jedni vrte glavom: Juncker laže! On veli da se ne sjeća vremena kada Hrvatska nije bila članica Europske unije! Mi se međutim sjećamo Luksemburžanina Jacquesa Poosa, ministra vanjskih poslova Velikoga Vojvodstva, koji nas je na početku Domovinskoga rata uvjeravao da Hrvatska ne može biti samostalna država jer je – premalena! Ovih nas dana Luksemburžanin Jean-Claude Juncker, papa Bruseljske crkve, uvjerava da smo velika nacija! Prilaguje i da smo ugledna nacija, a našemu nacionalnom ugledu iskazuje svoju očinsku ljubav! Mi znamo da nismo ni mala ni velika nacija! To je besramna sprdnja s nama, besramna da ne može biti besramnija!

Dobro, vele drugi, na Junckerovu se čestitku može i tako gledati. Ali prije će biti da nije riječ o sprdnji, nego o obrednoj djelatnosti u Bruseljskoj crkvi koja se može uljudno nazvati prodavanjem roga pod svijeću, premda bi ju mnogo izražajnije označila vulgarna inačica toga izraza. Pri tomu treba imati na umu da Juncker čestitku nije zamislio kao encikliku, nego više kao javno milovanje ili, ako baš hoćete, kao političku potporu svomu predragom kardinalu kojega je pred očima cijeloga svijeta štipao za stražnjicu.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto desnica gubi bitku oko mladih ljudi?

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Ima sigurno nešto u onome da normalni ljudi koji imaju srca moraju biti ljevičari u mladosti, a konzervativci u starosti, ali čini mi se da su razlozi našeg poraza puno jednostavniji.

Na svakom skupu, promociji knjige, filma ili kakvom predavanju koje organizira bilo kakva nacionalna organizacija prosjek godina je 80. Ako je u dvorani 200 ljudi na prste će se moći nabrojati mlađi od 40 od kojih je pola ionako krvno vezano uz predavače ili autora knjige pa su zato tamo i odbrojavaju sekunde do kraja programa. Ostatak publike su gospođe i gospoda stariji od 70 godina, a često i više. Bez pretjerivanja, svaki takav skup izgleda kao skup umirovljenika. Tu i tamo pojavi se netko od 50 tko se pak ističe fudbalerkom, minđušom ili na sebi nosi ostatke ratne uniforme od koje se od rata nije odvojio ni mentalno ni fizički. 90 posto su muškarci, a osim svoje djevojke koja mi je povremeno pravila društvo druge cure nikada nisam vidio. S druge strane na maloumnim ljevičarskim i liberalnim skupovima sve pršti od tinejdžera, mlađarije i šarolikog društva koje pleše na glasnu glazbu i vesele se. Zašto je tome tako? Piše Domagoj Pintarić

Pronađite neki desni portal ili neku nacionalnu stranicu za primjer! Uz časne iznimke poput Kamenjara koji se našalio svojim imenom drugi rijetko posežu za humorom. Uglavnom su to imena koja smišljaju starci za starce. Nabrijani starci pa onda sve redom ispadaju “redovi vitezova”, “stožeri obrane”, portali koji već u imenu posežu za ulogom žrtve tipa “Istina, Hrvat sam, ubijte me zato, ali neću plakati jer mi je srce junačko!” i slični tome. Nema ništa lošeg u ozbiljnosti i nacionalnom ponosu u imenu stranice, ali ima u patetičnosti i pretjerivanju. Neprestano prizivanje patnje i ukazivanje na uzastopno nacionalno stradavanje s vremenom postane zamorno, oko sebe stvori krug ljudi nad kojima je crni oblak. Iz kojeg pršti teška kiša. Svima je jasno da smo gadno nastradali, pobili su nas, raselili, osakatili, okupirali, terorizirali, onda nas prevarili devedestih i nastavili to raditi pod lažnim domoljubnim predznakom. Svima koji su ikada dvije minute razmislili je to jasno. I ok je da se o tome priča, treba to znati, ali nije li čudno to što 25 godina to pričamo, a i dalje ljudi masovno lupaju da im je “prije bilo bolje” i slične budalaštine oko toga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije? Nije li malo čudno to što unatoč 25 godina pisanja mlađi ljudi slušaju idiota koji im pjeva da je on pobijedio ’45. a ne slušaju one koji im pričaju istinu o tome što se dogodilo u to vrijeme? Zašto je tome tako?

Zato jer nitko to ne čita! Nitko! Ni rodbina onih koji su to napisali. Kažu da je dobro, super, stisnu lajk i potapšaju, ali nitko to ne čita. Ako i pročita ne zna to prepričati. Nevjerojatno je koliko intelektualnog otpada ima na tim “našim” portalima! Prvo, svaki tekst počinje simpatičnim naslovčićem tipa “Uljudbenost požrtvovnosti hrvatske državotvornosti unatoč združenim zločinačkim nastojanjima jugokomunističke petokolonaške agenture”. Čisto da zaintrigira omladinu. Često imam dojam da autori od kojih je većina zaljubljena sama u sebe nastoji tu zaljubljenost produbiti dodatnim oduševljenjem svojom inteligencijom i mogućnošću pisanja nečitkih tekstova. Svaki tekst ima bar 30 kartica teksta. To nitko nikada nije pročitao. Čak i kad naslov nije umobolan ne da mi se čitati nešto naspram čega Rat i mir djeluje kao zabavni predgovor. Ali ne! Tuci 40 kartica teksta tjedno, ako to ne okrene ljude da vide istinu, ne znam što hoće… tu me reži ako srednjoškolci ne šeraju te tekstove pod odmorom i govore: “E, daj pročitaj ovo, kako je frajer uvijeno oprao kriptokomunističke strukture unutar filojugoslavenske desnice”. Ali velik dio ih šera nekakvog kretenskog glumca ili pjevača koji im pričaju idiotarije o jugoslavenštini. Zašto je tome tako?

Kad čovjek malo prolista nacionalne medije prvo što ga ubode u oči je loša pismenost. Kako očekivati da me nečemu nauči netko tko nije savladao pisanje?! Što me takva osoba može naučiti?! Pa da je naslove novina čitao već bi naučio da u futuru prvom nema jebenog “i” na kraju infinitiva. Ali ne, ide “i” svaki put, p* mu materina i “i”, ide “i” u svaku rečenicu kad je futur prvi. Bolje zvuči. Službeno. A i pismenost je za pi*ce! Treba opravdati sve predrasude da su desničari nepismeni krezubi krkani. A futur prvi je još manji problem. Rijetko koji naslov nema zatipke, odnosno rijetko gdje su sve riječi ispravno napisane. Tu ima mučenja s pravopisom, dijalektima u tekstu koji je trebao biti napisan standardnim jezikom, ima svega. Uz to što je predugačak, naporan i lišen svakog osjećaja za duhovitost. Često kad neki autori pričaju o tim svojim tekstovima dođe onaj dio: “E, jesam im tu smjestio!”. Šest puta čitam tekst kako bih vidio što im je i gdje on to “smjestio” i nema. Jednostavno nema ničeg takvog! Onda mi on kaže: “Pa ovo u osamnaestom odlomku, ovo oko toga da je intervju dao kao prema dobro uvježbanom scenariju napisanom od stranačkog tekstopisca koji je završio partijsku školu u Kumrovcu”. A reko’, smjestio si mu, taj ne spava od kad si napisao to. Iako svi znamo da “taj” nije ni pročitao taj tekst, da “taj” nije svjestan da ti kao autor postojiš, a i da je pročitao taj tekst bolio bi ga džon za to što si mu napisao, a postoji ogromna mogućnost da ne bi ni shvatio čime ga “podbadaš”. Vrhunac humora je loše namontirati Pupovcu šajkaču jer Pupovca srce boli kad mu netko kaže da je četnik. Isto mu se san otkida svakom takvom montažom. S druge strane sve te ljude zovemo nadimcima: Plenki, Pupi, Ćaća, Jaca, Stipe, Bero… ne znam zašto, ali jako mi je teško shvatiti da netko ozbiljno prezire ili krtizira nekoga kome daje simpatične nadimke i govori o njemu tepajući. S druge strane drugovi liberali tamo otvoreno pričaju da će nas sve pobiti i da nas je trebalo pobiti, a onda stave parolu “#Samo ljubav” i to prođe. Oni su za ljubav, mi smo genocidni luđaci. Zašto je tome tako?

Zato jer priglupi ljudi, opterećeni svojim svakodnevnim problemima, poslovima, fakultetima, obiteljima, željama i prolupanim snovima nemaju vremena čitati tekstove nekog anonimca koji šesnaest minuta slaže jednu rečenicu koju je potrebno četiri puta pročitati da bismo shvatili što je cijenjeni narcis htio reći. I onda još nalupa sto strana te bljuvotine s naslovom koja boli za oči. I za mozak. Ili neki nadobudni pretili pripiti voditelj na Televiziji Savski gaj u 23:48 ponedjeljkom poslije poljoprivrednog vodiča vodi emisiju zvučnog naziva “In medias res – Croatiae!” u studiju od deset kvadrata sklepanom od dvije tone pleksiglasa, stol je od pleksiglasa, stolci isto, kulise su od pleksiglasa, čaša je od pleksiglasa i valjda piju pleksiglas, a šest tisuća reflektora tuče njih dvojicu koji se u tih deset kvadrata preznojavaju na mrtvo ime jer su obukli potkošulju, majicu, košulju do grla zakopčanu, kravatu koja ih vidljivo davi, prsluk i sako. Jer je to pristojno. Ispred njih sto papira, a ne pročitaju ni redka jer zapnu na prvom pitanju o djelovanju udbe. Paf! Gotovo – isteklo nam je vrijeme, a imali smo još puno tema. Šteta, u p. m. A s druge strane ovi nabace parolu “Samo ljubav”, superkul zvijezde plešu na paradama dok se oko njih vrte zapaljeni lanci i slave Oktobarsku revoluciju koja je pobila 70 milijuna ljudi. Što mislite što će bolje proći kod tinejdžera koji imaju mogućnost praćenja taman dvije riječi, bez garancije da će uspjeti shvatiti poruku i smisao? Zašto je tome tako?

Zato jer nam je teško shvatiti da ljudi ne doživljavaju duge tekstove poput ovog mog, a ja sam još pokušavao biti duhovit. Jednostavno ne pratimo trendove i sami sebe osuđujemo na propast. Htjeli bismo rock publiku, mlađariju, a zabave organiziramo u staračkim domovima u nedjelju u 17 h. I DJ pušta Jimmyja Stanića pod metal i Kiću pod pank pa se čudimo gdje su klinci. Najgore je to što nam ni starci neće doći jer “to nije za njih, to je za mlade” pa na kraju jedan DJ drugome pušta glazbu jer niti jedna osoba mlađa od 60 ne zna da postojimo. I kad se pojavi netko tko bi to promijenio onda se odmah nađe 40 ovih sa samrti koji to srežu u startu. U startu! Jer narušava njihovu udobnost u nepostojećoj stvarnosti odnosno iluziji u kojoj su te emisije i članci zabavni, čitani te znače nešto u društvenoj-političkoj zbilji.

Domagoj Pintarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari