Benjamin Tolić: Što je nama Catalunya

Da, doista, što je nama Catalunya, kako se ona sama naziva? Ako smo za nju čuli, Catalunyu znamo pod imenom Katalonija. Možda znamo i da se prostire na 30-ak tisuća četvornih kilometara, da je smještena na katoličkom zapadnom Sredozemlju, da joj je glavni grad Barcelona.

Ponetko zna i da u Kataloniji pod španjolskom krunom, sa stanovitom autonomijom, živi oko 7,5 milijuna ljudi. Nije to mnogo, ali sve to skupa znatno je više od  prosječnoga hrvatskog znanja o Kataloniji.

A kako gotovo nitko od nas ne zna nikoga odanle, prirodno je da na Kataloniju, točnije na njezin glavni grad Barcelonu, rijetko mislimo, a i to uglavnom u svezi sa zbivanjima oko nogometne lopte. Catalunya nama Hrvatima dakle znači ili malo ili ne znači ništa.

A ne bi trebalo biti tako. Zašto? Katalonija je god 1986.  u okviru svoje „šire domovine“ Kraljevine Španjolske postala dijelom naše „šire domovine“ Europske unije. To već zavrjeđuje veću pažnju. Kako smo mi Hrvati ne tako davno izašli iz svoje „šire domovine“ Jugoslavije, pa zatim prije četiri godine ušli u novu „širu domovinu“ Europsku uniju, a vidimo da je i Katalonija krenula tim putom – nama elementarna ljudska čestitost nalaže da se solidariziramo s Kataloncima i branimo pravo naroda na samoodređenje. Osim toga nitko u Europi nema tako nevoljnih iskustava sa „širim domovinama“ kakva imaju Hrvati. Ako Hrvati ne razumiju Katalonce, tko će ih razumjeti?

Samoodređenje naroda kao načelo preuređenja svijeta zastupali su pri kraju Prvoga svjetskog rata (1914. – 1918.) američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson i sovjetski revolucionarni vođa Vladimir Ilič Lenin. Poslije je to načelo u tijeku XX. stoljeća kodificirano kao pravo.

Pa zašto onda to pravo danas, na početku XXI. stoljeća, treba braniti? Odgovor je, priprosto rečeno, u srazu prirode i društva. Nebranjena prava gazi svaka, pa i najmanja sila.

Pravo naroda na samoodređenje teoretski je utemeljio njemački filozof Johann Gottlieb Fichte u predavanjima što ih je držao god. 1807. za francuske opsade u Berlinu te poslije objavio u knjizi „Govori njemačkoj naciji“ (Reden an die deutsche Nation, 1808.). Fichte u tim govorima poziva Nijemce da prognaju okupatora i stvore njemačku nacionalnu državu na ozemlju Svetoga Rimskog Carstva. Od tada je osnutak nacionalne države politički ideal svakog potlačenog naroda.

Da pravo na samoodređenje naroda treba braniti, pokazuje knjiga Petera Glotza „Stranputica nacionalne države. Europski govori njemačkomu općinstvu“ (Der Irrweg des Nationalstaats. Europäische Reden an ein deutsches Publikum, 1990.). Glotz se dakle, kao što je jasno već iz naslova i podnaslova, u „Srednjoeuropsko proljeće naroda“ pri kraju XX. stoljeća obrušio na filozofa s početka XIX. stoljeća i napisao protuknjigu nadahnutu mržnjom prema svakom, napose njemačkom, nacionalizmu i ljubavlju prema Europskoj zajednici.

Riječ je o manihejskom sukobu, o carstvu i nacionalnoj državi. Carstvo je dobro, a nacionalna država zlo. Narodi međutim misle obratno.

Da je Europska unija na strani „carstva“, nema nikakve dvojbe. Ona i ne može drukčije, jer je sama sazdana na načelu „carstva“. Stoga se ne treba čuditi što Bruselj šuti kada Madrid brutalnom policijskom silom sprječava provedbu katalonskog referenduma o izlasku iz Kraljevine Španjolske i uspostavi Republike Katalonije. Tako se demokracija u našoj „široj domovini“ iskazuje brutalnije nego demokracija u Iraku. Tamo su Kurdi bez iračkoga državnog nasilja proveli svoj referendum o neovisnosti. Šute i države članice Europske unije.

I što sada? Katalonci su narod koji ima svoj teritorij, svoje autonomne ustanove, zajedničko sjećanje na svoju srednjovjekovnu državnu samostalnost, zajednički jezik i volju za zajedničku slobodnu budućnost. Stoga odlučno odbacuju tuđinsku vladavinu. I nema nikakve dvojbe da im pripada pravo na samoodređenje. Ali ne treba se zavaravati da Španjolska ne će pogaziti to pravo ako ga Katalonci ne budu branili.

No, a što je nama Katalonija? Zrcalo u kojemu se trebamo ogledati, strahujući da će hrvatski vlastodršci ovako diplomatski umiveno reagirati ako jednoga dana u Bruselju odluče zabraniti i Hrvatskoj izlazak iz njezine „šire domovine“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?