Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Svi u centar

Objavljeno

na

Kamo, zaboga?! Ah, da, oprostite! Nešto sam važno na čas smetnuo s uma! Grčki badalj (κéντρον) ima dugu povijest, a u skladu s time i mnogo oblika.

Isprva se badljem u Heladi podbadala i gonila stoka. No badalj je već u svojoj domovini razvio nova značenja, od „biča“ i „žalca“ do „čežnje“ i šestarskoga „ubodišta“, a kada se iz grčke kulture, glasovno prerušen u centrum, preselio u latinsku civilizaciju, raskošno je razgranao svoje značenjsko potomstvo. Centar je stoga danas na Zapadu svugdje. I sve je centrirano. Iznimke nisu, ako se do kraja domisle, ni mehanički ekscentar ni društveni ekscentrik. No, ovaj članak ne poziva čitatelja ni u „trgovački centar“, ni u „zdravstveni centar“, ni u „autocentar“, ni u „vrtni centar“. U njemu sam, iako dolično štujem sva ta svjetovna svetišta, samo svrnuo pogled na jednu političku pojavu. Stoga mi se misao uglavnom vrti oko dvaju badljevih potomaka – oko geometrijskoga i oko političkoga centra.

[ad id=”93788″]

Što je centar ili središte u kružnici? To, euklidski točno, zna svaki prosječno naobražen čovjek: čvrsta točka jednako udaljena od svih točaka koje čine kružnicu. Krasno! A što je točka? Tu već nismo posve sigurni: tijelo ili lik. No budi da je jedno ili drugo ili da nije ni jedno ni drugo, točka je, po definiciji biće bez protegā. A što je centar u politici? O tomu nema dvojbe: točka jednako udaljena od desnice i ljevice ili – paradoksalno – više točaka jednako udaljenih od ljevice i desnice.

To su teoretska ishodišta razgovora o centru ili središtu. Kako je ovo vrlo kratak politički osvrt, on će zanemariti matematički i usredotočiti se na politički centar.

Radi veće jasnoće temeljnoga obrasca najprije treba podsjetiti kako se je rečeni centar prvi put utjelovio u hrvatskoj politici. Neko su vrijeme političke stranke u Republici Hrvatskoj (osim Partije) u svom nazivu isticale ime svoga naroda. Malo nakon Tuđmanove smrti probio je taj običaj političar Mate Granić, kojega je volio Klaus Kinkel. On je osnovao – Demokratski centar (DC)! Kako je po strukovnoj izobrazbi bio liječnik, osnivač je Demokratskog centra profesionalno ljubio čistoću. Nitko se stoga nije čudio što u toj ljubavi pretjeruje tvrdeći da je njegova stranka programski – „čisti centar“. Niti je tko razumio što to znači – sve dok policija nije rasvijetlila otajstvo „čistoga centra“ kada je objavila mirogojsku formulu: „Pola meni, pola tebi, pola Bagi“ i uhitila mistagoga. No vlast je bila milosrdna. Odustala je – zbog uhićenikove bolesti – od njegova sudbenog progona. U međuvremenu je otac političkoga centrizma u Hrvata ozdravio i postao vanjskopolitičkom dikom Pantovčaka. Odatle nam je ovih dana preko Morgenblatta otkrio da je Hrvatska „u srcu“ najmoćnijega Turčina – Reçepa Tayyipa Erdoğana.

Sada, kada su jasni obrisi „čistoga centra“, nije teško shvatiti ni manje čiste centre. Posve je lako, primjera radi, razumjeti zašto je Milan Bandić svojoj političkoj stranci nadjenuo ime – Bandić Milan 365. Hrvatska je i Bandiću „u srcu“, barem onoliko koliko je „u srcu“ osnivaču Demokratskoga centra ili turskom predsjedniku Erdoğanu. I to cijela Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Bandić to ne skriva. On jednako štuje Josipa Broza Tita i blaženoga Alojzija Stepinca. A spreman je u ime toga svoga centrizma – ako treba, odmah – bez izborā „presložiti“ zastupničku većinu u Hrvatskomu [državnom] saboru. To, naravno, uzbunjuje Most. A Most je, što god tko o njemu mislio, od svih političkih centara programski najbliži obrascu „čistoga centra“. Njegova je ideologija – pozicija „jezičca na vagi“. Stoga nije čudno što centristički asimilira i velike i male političke aktere. Tako novoizabrani predsjednik SDP-a Zoran Milanović više ne tambura „Ili mi ili oni“, novoizabrani predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko obećava da će se ubuduće baviti samo gospodarstvom, a novoizabrani predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak proglašuje Vesnu Pusić stranačkim „resursom“ i najavljuje okupljanje stranaka političkoga centra.

Što dakle? Svi u centar?! A centar je s onu stranu vrjednota – točka, biće bez protega. Zato, evo, prođe gotovo šest mjeseci od izbora, a ne učiniše ni ono što su mogli besplatno: vratiti u naziv Hrvatskoga sabora pridjev „državni“, Ministarstvo branitelja preimenovati u Ministarstvo hrvatskih branitelja, kroatizirati nasilne srbizme Željka Jovanovića i Rajka Ostojića u nazivima negdašnjih njihovih ministarstava. Ne znam što vlast misli. No, ja ne vjerujem da će Hrvati za volju svojih centrista njegovati te „revolucionarne tekovine“ i poslušno glasovati kao da ih tko badljem (τῷ κéντρῳ) goni.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari