Connect with us

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Tko se čega srami

Objavljeno

-

Prije otprilike pola godine dva su bivša hrvatska predsjednika Stjepan Mesić i Ivo Josipović na tribini političke stranke Naprijed Hrvatska grdila sadašnju hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Njihove diplomatske grdnje aktivistički je zapaprila Anka Mrak Taritaš…

Vjerojatno se na prvi pogled čini ovako: Nekakav samozvanac čitatelju soli pamet, ćudoredno ga prosvjetljuje, propovijeda mu kršćanski vrijednosni sustav.

To se međutim samo čini. Predodžba je brzopleta i površna. Ako u njoj i ima istine, istina je tu „u tragovima“. To rečenoj predodžbi nimalo ne smeta da bude, općenito uzevši, krasan promašaj. Pamet „sole“ politički moćnici, ćudoredno prosvjetljuju moralisti, a kršćanski vrijednosni sustav promiču misionari. Moja neznatnost nije ni politički moćnik, ni moralist, ni misionar, pa i ne čini ništa tomu slično. Ja samo pretpostavljam da čitatelj ima zdrav razum i sposobnost razlikovanja dobra i zla. Ne širim nikakav nauk, nego samo pripuštam takva čitatelja svomu razgovoru sa sobom.

Prije otprilike pola godine dva su bivša hrvatska predsjednika Stjepan Mesić i Ivo Josipović na tribini političke stranke Naprijed Hrvatska grdila sadašnju hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Njihove diplomatske grdnje aktivistički je zapaprila Anka Mrak Taritaš. Gospođa je vrisnula: Kolinda Grabar-Kitarović bila je „fake news“ (lažna vijest)! Uz to je, duboko uzdahnuvši, ispovjedila svoju golemu nevolju. Kada Predsjednica nekamo ide, Anka se Mrak Taritaš osobno – „za nju srami“! Oho, spočitnuo sam sebi u tom času. Vidiš, gospođa se srami, a ti si mislio da nema srama tko se ponosno slika sa Stjepanom Mesićem, Ivom Josipovićem i Dragom Pilselom?!

Što jest, jest: krivo sam mislio. Naša se dakle Anka Amsterdamka srami, i to ne zbog sebe, nego – „za“ Kolindu Grabar-Kitarović! Malo mi to čudno zvuči, ali neka joj bude. Ne ću braniti damu od dame. Umjesto toga pokušat ću dokučiti što je sram.

Rječnici uglavnom tumače: isto što i stid. A ponajbolji hrvatski jednojezičnik, onaj glavnog urednika Jure Šonje, osim toga određuje sram kao „neugodan osjećaj što ga uzrokuje vlastita pogreška, nedostojno ili nemoralno ponašanje, otkrivanje vlastite intime, pokazivanje stidnih dijelova tijela i sl.“ To je, u skladu s mojim iskustvom, besprijekorno rečeno. Sram je doista ponajprije stanje duše.

No, nije sram samo mogući psihologijski prirok. Sram je i štošta drugo. Sram pokatkad otkrije kakvu vrijednosnom sustavu pripada čovjek koji se srami. Sram je i plodno leglo. U hrvatskom se jeziku iz „srama“ izleglo dosta riječi: i „sramiti se“, i „sramotiti (se)“, i „sramežljiv“, i „besraman“, i „sramežljivac“, i „besramnik“, i „sramota“, i „sramotnik“, i „sramoćenje“ i „sramotište“… Sve su to obične riječi. Od njih se visoko vinulo samo „sramoćenje“, kada ga je hrvatski Kazneni zakon promaknuo u pravni nazivak za kažnjivu činidbu protiv časti i ugleda.

A nije uvijek tako bilo. Od XII. st. pa sve do političke Moderne javno je sramoćenje u Europi bilo uobičajen oblik kažnjavanja manjih prijestupa. Gradovi i trgovišta imali su javna sramotišta. Bila su to najprometnija mjesta na trgovima i ulicama, na kojima je stajao – stup srama (ili: stup sramote). Vlast bi za nj vezala prijestupnika, označila njegov prijestup, dala ga bičevati i na posljetku ga na određeno vrijeme izložila okrutnu prolazničkom ruglu i vrijeđanju. Kada je potkraj XVIII. st. dozrjelo liberalno shvaćanje ljudskoga dostojanstva, u Hrvatskoj je kažnjavanje javnim sramoćenjem zabranio prosvijetljeni apsolutni vladar, austrijski car i hrvatski kralj Josip II. Tada se stup srama iz niska života preselio u visoku metaforu.

Ali sramotišta se u novije vrijeme pokazaše kao dragulji komunističke neoliberalne vladavine. Ona su se u međuvremenu preobrazila do neprepoznatljivosti u tiskovine, televizije i državne ustanove, pa su, u skladu s time, postala i djelotvornija.

Možda pretjerujem? Možda. Ali onu objavu raskrinkane fotomontaže u Nacionalu mogu shvatiti samo kao neutemeljeno javno sramoćenje ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića. U takvu mišljenju učvršćuje me čestitka Andreja Plenkovića glavnom uredniku Nacionala Berislavu Jeliniću na objavi te gnusobe. Utemeljeno Hinino izvješće iz sudnice, u kojemu cijela nacija nepotrebno sluša za potrebe suda tajno snimljena prostaka Milana Bandića kako izlijeva svoju srdžbu na vjernoga mu Vidoja Buluma, psuje mu Majku Božju i Boga, te pet-šest puta rabi muško spolovilo kao niječnu česticu – što je ta gadarija, ako nije javno sramoćenje zagrebačkoga gradonačelnika i njegovih birača? A kako treba shvatiti tobožnju protupolicijsku djelatnost Milijana Brkića u aferi „Elitna prostitucija“? Vi – kako hoćete. Meni je to neutemeljeno javno sramoćenje potpredsjednika Hrvatskoga [državnog] sabora i još jedan razlog da se sramim ne samo hrvatskih sramota, nego još više hrvatskih sramotišta.

Benjamin Tolić/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari