Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Vanjska politika

Objavljeno

na

mesic-ljutDok su Branimir Pofuk i Stjepan Mesić javno razgovarali o općemu dobru, uglavnom oplakujući siromaštvo koje je ove godine proračunski snašlo Ured bivšega predsjednika Republike Hrvatske, općinstvo je – kao što i dolikuje – mudro šutjelo.

[ad id=”93788″]

Nitko nije zucnuo. Nisu se oglasila ni najžešća javna laprdala. Što je to? Malo je vjerojatno da nas je rečeni tužni duo sve pretvorio u svoje plačidruge. Mnogo je vjerojatnije da nas sudbina Ureda bivšega predsjednika podjednako tišti kao sudbina preklanjskoga snijega.

Ali nije dobro da predmet priče tek tako – bućne i potone u nagađanje. Stoga ću, da ne bude nikakve dvojbe, još jednom reći što sam već više puta rekao: Taj ured treba zatvoriti. A što se tiče državničkih zasluga bivših predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te zasluge treba nagraditi ako nikako drukčije, onda barem onako kako ih nagrađuje Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES).

Kad je tako, pomislit će tkogod, što mi bî da se umiješam u Pofukov i Mesićev razgovor? Nije li taj razgovor posvećen vjerom ludih umnika da se revolucionarnim velezločinom može usrećiti nacionalna zajednica, pa i cijelo čovječanstvo?! Prošla su već dva i pol desetljeća otkad se ta zločinačka vjera u svijetu ugasila, no ona u Hrvatskoj i danas gori u srcima nekih naših suvremenika kako je gorjela u svibnju 1945. u srcima njihovih ideoloških predaka. Tu vjeru nije uzdrmao ni Domovinski rat; niti su je potresle kosti desetaka tisuća posmicanih sunarodnjaka iako su nakon pola stoljeća počele nezaustavljivo prodirati iz rudničkih okana, protutenkovskh rovova, krških jama u zaprepaštenu hrvatsku svakodnevicu; niti su je pomutila imena Tezno, Huda Jama, Jazovka, Daksa… Ako je ta nesretna vjera beskrajno daleko od moga etičkog stajališta, što mi bî da se umiješam u njezino novinsko prakticiranje?

Pitanje je umjesno. Ali donekle je ipak promašeno. Moja se neznatnost nikako ne miješa u Pofukov i Mesićev vjerski obred. Na ovaj člančić ponukala me je posve racionalna stvar. „Doživotni bivši Predsjednik“ u tom je razgovoru odnekud sa svojih „nesvrstanih putešestvija“ ispalio tvrdnju da Hrvatska nema nikakvu vanjsku politiku. Imamo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a nemamo vanjsku politiku? Da, to nije ništa neobično. Ta se opaska u zadnjih petnaestak godina nebrojeno puta čula s različnih strana. Zbog toga se danas čini neprijepornom, ponekomu i bjelodanom. Ali, naravno, malo je što takvo kakvim se čini.

A vanjska politika? To bi trebala biti djelatnost kojom država ostvaruje svoje probitke izvan svojih granica. U Saveznoj Republici Njemačkoj u doba njezine polusuverenosti (1945.–1990.) često se mogla čuti izreka: Najbolja je vanjska politika – dobra unutarnja politika! Taj paradoks zvuči kao „kiselo grožđe“, no kada se na njemačkom primjeru domisli do kraja, više ne zvuči ni paradoksalno, jer svi vidimo kako je uglavnom dobra unutarnja politika izgradila sjajan status Njemačke u današnjemu svijetu.

Pustimo, reći ćete, Njemačku! Nas zanima hrvatska vanjska politika. Zanima i mene. Uostalom, zato sam se i sjetio njemačkoga paradoksa. Pa razmotrimo tu stvar. Mi u Hrvatskoj još nismo sročili opću postavku o najboljoj vanjskoj politici, no naši su političari, kada su na vlasti, uvjereni da oni „kreiraju i implementiraju“ upravo takvu politiku. A kakva je to politika? Sve što činimo kao da se zbiva po djelomičnom obratu njemačkoga paradoksa: Najbolja je vanjska politika – loša unutarnja politika!

Mislite da se šalim? No, pogledajte sami! Netom smo se oslobodili od srpske okupacije, Stjepan Mesić i Ivica Račan odmah su se zavjetovali Zapadnomu Balkanu; sustavno smo cijelo desetljeće i pol zlostavljali i ozloglašivali hrvatske branitelje iz Domovinskog rata; neumorno smo tražili „topničke dnevnike“ kako bismo dokazali da je Ante Gotovina „prekomjerno granatirao“ Knin; uvodili smo poražene srpske četnike u državnu vlast; u obnovljenom Vukovaru nasilno smo postavljali ćirilične ploče na državnim zgradama; tuđinu smo prodali sve što se prodati dalo; novcem poreznih obveznika financiramo Pupovčeve diverzije protiv hrvatske države… Mi? Ma, naravno, dragi čitatelju, ne baš vi i ja, nego naša vlast, koja budno pazi da tko negdje na ledini ne vikne da je – za dom spreman. To je, u Hrvatskoj se misli, najbolja vanjska politika.

Ne okrene li nova hrvatska vlast ploču, požalit ćemo što smo je izabrali.

Benjamin Tolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori