Pratite nas

Kolumne

Benjamin Tolić: Vanjska politika

Objavljeno

na

mesic-ljutDok su Branimir Pofuk i Stjepan Mesić javno razgovarali o općemu dobru, uglavnom oplakujući siromaštvo koje je ove godine proračunski snašlo Ured bivšega predsjednika Republike Hrvatske, općinstvo je – kao što i dolikuje – mudro šutjelo.

[ad id=”93788″]

Nitko nije zucnuo. Nisu se oglasila ni najžešća javna laprdala. Što je to? Malo je vjerojatno da nas je rečeni tužni duo sve pretvorio u svoje plačidruge. Mnogo je vjerojatnije da nas sudbina Ureda bivšega predsjednika podjednako tišti kao sudbina preklanjskoga snijega.

Ali nije dobro da predmet priče tek tako – bućne i potone u nagađanje. Stoga ću, da ne bude nikakve dvojbe, još jednom reći što sam već više puta rekao: Taj ured treba zatvoriti. A što se tiče državničkih zasluga bivših predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te zasluge treba nagraditi ako nikako drukčije, onda barem onako kako ih nagrađuje Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES).

Kad je tako, pomislit će tkogod, što mi bî da se umiješam u Pofukov i Mesićev razgovor? Nije li taj razgovor posvećen vjerom ludih umnika da se revolucionarnim velezločinom može usrećiti nacionalna zajednica, pa i cijelo čovječanstvo?! Prošla su već dva i pol desetljeća otkad se ta zločinačka vjera u svijetu ugasila, no ona u Hrvatskoj i danas gori u srcima nekih naših suvremenika kako je gorjela u svibnju 1945. u srcima njihovih ideoloških predaka. Tu vjeru nije uzdrmao ni Domovinski rat; niti su je potresle kosti desetaka tisuća posmicanih sunarodnjaka iako su nakon pola stoljeća počele nezaustavljivo prodirati iz rudničkih okana, protutenkovskh rovova, krških jama u zaprepaštenu hrvatsku svakodnevicu; niti su je pomutila imena Tezno, Huda Jama, Jazovka, Daksa… Ako je ta nesretna vjera beskrajno daleko od moga etičkog stajališta, što mi bî da se umiješam u njezino novinsko prakticiranje?

Pitanje je umjesno. Ali donekle je ipak promašeno. Moja se neznatnost nikako ne miješa u Pofukov i Mesićev vjerski obred. Na ovaj člančić ponukala me je posve racionalna stvar. „Doživotni bivši Predsjednik“ u tom je razgovoru odnekud sa svojih „nesvrstanih putešestvija“ ispalio tvrdnju da Hrvatska nema nikakvu vanjsku politiku. Imamo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a nemamo vanjsku politiku? Da, to nije ništa neobično. Ta se opaska u zadnjih petnaestak godina nebrojeno puta čula s različnih strana. Zbog toga se danas čini neprijepornom, ponekomu i bjelodanom. Ali, naravno, malo je što takvo kakvim se čini.

A vanjska politika? To bi trebala biti djelatnost kojom država ostvaruje svoje probitke izvan svojih granica. U Saveznoj Republici Njemačkoj u doba njezine polusuverenosti (1945.–1990.) često se mogla čuti izreka: Najbolja je vanjska politika – dobra unutarnja politika! Taj paradoks zvuči kao „kiselo grožđe“, no kada se na njemačkom primjeru domisli do kraja, više ne zvuči ni paradoksalno, jer svi vidimo kako je uglavnom dobra unutarnja politika izgradila sjajan status Njemačke u današnjemu svijetu.

Pustimo, reći ćete, Njemačku! Nas zanima hrvatska vanjska politika. Zanima i mene. Uostalom, zato sam se i sjetio njemačkoga paradoksa. Pa razmotrimo tu stvar. Mi u Hrvatskoj još nismo sročili opću postavku o najboljoj vanjskoj politici, no naši su političari, kada su na vlasti, uvjereni da oni „kreiraju i implementiraju“ upravo takvu politiku. A kakva je to politika? Sve što činimo kao da se zbiva po djelomičnom obratu njemačkoga paradoksa: Najbolja je vanjska politika – loša unutarnja politika!

Mislite da se šalim? No, pogledajte sami! Netom smo se oslobodili od srpske okupacije, Stjepan Mesić i Ivica Račan odmah su se zavjetovali Zapadnomu Balkanu; sustavno smo cijelo desetljeće i pol zlostavljali i ozloglašivali hrvatske branitelje iz Domovinskog rata; neumorno smo tražili „topničke dnevnike“ kako bismo dokazali da je Ante Gotovina „prekomjerno granatirao“ Knin; uvodili smo poražene srpske četnike u državnu vlast; u obnovljenom Vukovaru nasilno smo postavljali ćirilične ploče na državnim zgradama; tuđinu smo prodali sve što se prodati dalo; novcem poreznih obveznika financiramo Pupovčeve diverzije protiv hrvatske države… Mi? Ma, naravno, dragi čitatelju, ne baš vi i ja, nego naša vlast, koja budno pazi da tko negdje na ledini ne vikne da je – za dom spreman. To je, u Hrvatskoj se misli, najbolja vanjska politika.

Ne okrene li nova hrvatska vlast ploču, požalit ćemo što smo je izabrali.

Benjamin Tolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari