Dok su Branimir Pofuk i Stjepan Mesić javno razgovarali o općemu dobru, uglavnom oplakujući siromaštvo koje je ove godine proračunski snašlo Ured bivšega predsjednika Republike Hrvatske, općinstvo je – kao što i dolikuje – mudro šutjelo.

[ad id=”93788″]

Nitko nije zucnuo. Nisu se oglasila ni najžešća javna laprdala. Što je to? Malo je vjerojatno da nas je rečeni tužni duo sve pretvorio u svoje plačidruge. Mnogo je vjerojatnije da nas sudbina Ureda bivšega predsjednika podjednako tišti kao sudbina preklanjskoga snijega.

Ali nije dobro da predmet priče tek tako – bućne i potone u nagađanje. Stoga ću, da ne bude nikakve dvojbe, još jednom reći što sam već više puta rekao: Taj ured treba zatvoriti. A što se tiče državničkih zasluga bivših predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te zasluge treba nagraditi ako nikako drukčije, onda barem onako kako ih nagrađuje Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES).

Kad je tako, pomislit će tkogod, što mi bî da se umiješam u Pofukov i Mesićev razgovor? Nije li taj razgovor posvećen vjerom ludih umnika da se revolucionarnim velezločinom može usrećiti nacionalna zajednica, pa i cijelo čovječanstvo?! Prošla su već dva i pol desetljeća otkad se ta zločinačka vjera u svijetu ugasila, no ona u Hrvatskoj i danas gori u srcima nekih naših suvremenika kako je gorjela u svibnju 1945. u srcima njihovih ideoloških predaka. Tu vjeru nije uzdrmao ni Domovinski rat; niti su je potresle kosti desetaka tisuća posmicanih sunarodnjaka iako su nakon pola stoljeća počele nezaustavljivo prodirati iz rudničkih okana, protutenkovskh rovova, krških jama u zaprepaštenu hrvatsku svakodnevicu; niti su je pomutila imena Tezno, Huda Jama, Jazovka, Daksa… Ako je ta nesretna vjera beskrajno daleko od moga etičkog stajališta, što mi bî da se umiješam u njezino novinsko prakticiranje?

Pitanje je umjesno. Ali donekle je ipak promašeno. Moja se neznatnost nikako ne miješa u Pofukov i Mesićev vjerski obred. Na ovaj člančić ponukala me je posve racionalna stvar. „Doživotni bivši Predsjednik“ u tom je razgovoru odnekud sa svojih „nesvrstanih putešestvija“ ispalio tvrdnju da Hrvatska nema nikakvu vanjsku politiku. Imamo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a nemamo vanjsku politiku? Da, to nije ništa neobično. Ta se opaska u zadnjih petnaestak godina nebrojeno puta čula s različnih strana. Zbog toga se danas čini neprijepornom, ponekomu i bjelodanom. Ali, naravno, malo je što takvo kakvim se čini.

A vanjska politika? To bi trebala biti djelatnost kojom država ostvaruje svoje probitke izvan svojih granica. U Saveznoj Republici Njemačkoj u doba njezine polusuverenosti (1945.–1990.) često se mogla čuti izreka: Najbolja je vanjska politika – dobra unutarnja politika! Taj paradoks zvuči kao „kiselo grožđe“, no kada se na njemačkom primjeru domisli do kraja, više ne zvuči ni paradoksalno, jer svi vidimo kako je uglavnom dobra unutarnja politika izgradila sjajan status Njemačke u današnjemu svijetu.

Pustimo, reći ćete, Njemačku! Nas zanima hrvatska vanjska politika. Zanima i mene. Uostalom, zato sam se i sjetio njemačkoga paradoksa. Pa razmotrimo tu stvar. Mi u Hrvatskoj još nismo sročili opću postavku o najboljoj vanjskoj politici, no naši su političari, kada su na vlasti, uvjereni da oni „kreiraju i implementiraju“ upravo takvu politiku. A kakva je to politika? Sve što činimo kao da se zbiva po djelomičnom obratu njemačkoga paradoksa: Najbolja je vanjska politika – loša unutarnja politika!

Mislite da se šalim? No, pogledajte sami! Netom smo se oslobodili od srpske okupacije, Stjepan Mesić i Ivica Račan odmah su se zavjetovali Zapadnomu Balkanu; sustavno smo cijelo desetljeće i pol zlostavljali i ozloglašivali hrvatske branitelje iz Domovinskog rata; neumorno smo tražili „topničke dnevnike“ kako bismo dokazali da je Ante Gotovina „prekomjerno granatirao“ Knin; uvodili smo poražene srpske četnike u državnu vlast; u obnovljenom Vukovaru nasilno smo postavljali ćirilične ploče na državnim zgradama; tuđinu smo prodali sve što se prodati dalo; novcem poreznih obveznika financiramo Pupovčeve diverzije protiv hrvatske države… Mi? Ma, naravno, dragi čitatelju, ne baš vi i ja, nego naša vlast, koja budno pazi da tko negdje na ledini ne vikne da je – za dom spreman. To je, u Hrvatskoj se misli, najbolja vanjska politika.

Ne okrene li nova hrvatska vlast ploču, požalit ćemo što smo je izabrali.

Benjamin Tolić

Što vi mislite o ovoj temi?