Pratite nas

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Veliki ljudi i velike neistine

Objavljeno

na

Rijetko se u Hrvatskoj viđa takva, rekao bi Mate Granić, oluja! Oluja pameti i čestitosti, znanja i domoljublja, iskrenosti i poštenja, kakva nas je zahvatila u zadnjih desetak dana! Meteorološki je uzrok zamašan: politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati, transhrvati) biraju u sljedeću nedjelju, 26. svibnja, 11 (ili 12) od 751 zastupnika u Saveznoj skupštini Europske unije (tzv. Europskom parlamentu).

Za Hrvatsku su ovi izbori prevažni. Važniji nego za ijedno kraljevstvo, za ijednu republiku, za ijedno vojvodstvo u carstvu koje se zove Europska unija. To potvrđuje širina hrvatske predizborne agitacije. Tzv. „Plenkijeva sela“, što se na HRT-u i u Večernjemu listu već mjesecima dižu diljem Hrvatske, odavno su zasjenila glasovita sela ruskoga kneza Potëmkina; nikad dosad njemačka kancelarica i europska carica Angela Merkel nije realno agitirala ni u jednoj predizbornoj kampanji izvan Njemačke; Hrvatska (oko 4 milijuna žitelja) brojem kandidatskih lista (33) u stopu prati Francusku, koja je pučanstvom 15-ak puta veća od nje, a istaknula je 34 kandidatske liste u natjecanju za mandate u Saveznoj skupštini Carstva.

Hrvatska je, kažu, u usporedbi s Njemačkom i Francuskom, mala država. Mala, ali važna. U prvoj polovici sljedeće godine predsjedat će Carstvu.

Hajde, dobro. To se može nekako prihvatiti. Ali Hrvatska nije samo važna, ona je i „snažna država“. Predsjednica joj je „prava generalica“, veli papa Franjo, koji u bratskoj ljubavi s njegovim „preosveštenstvom“ Irinejem, „velikim patrijarhom“ Srpske pravoslavne crkve, neumorno nastoji oko istine. Bit će da su veliki patrijarh i veliki papa zajedno procijenili snagu hrvatske države i zajedno tako ocijenili njezinu Predsjednicu.

Papina je tvrdnja u očitu neskladu sa sekularnom istinom. Njegova „snažna država“ zapravo je vrlo slaba. Ne može svojom proizvodnjom hrane prehraniti svoje pučanstvo, a nitko od njezinih državljana dosad nije čuo da je Predsjednica, gđa Kolinda Grabar-Kitarović, nekakva, a kamoli „prava“ generalica. Papa se očito ruga.

Ali mi Hrvati volimo Papu, kao što i Papa voli nas. Stoga nam taj rug ne će nimalo pomutiti naše razdragano predizborno raspoloženje. A i zašto bi pomutio, kad možemo, uz malo katoličke himbe, prvosvećenikovu porugu shvatiti i doslovce, kao političku pohvalu? Poruga je uz to i posve pristojna. I puno je blaža od one prostote austrijskog „desničara“ Heinz-Christiana Strachea, kojom je budući potkancelar, prijatelj Republike Srpske i Milorada Dodika, prije dvije godine na Ibizi odvraćao lažnu Ruskinju od tobožnjih ulaganja u Hrvatskoj. Vikao je: „Hrvatska je s.anje, s.anje!“

Što dakle? Ništa. Samo treba imati na umu da se velikim ljudima u stanovitim okolnostima znaju omaknuti velike neistine i očita protuslovlja. A predizborno je vrijeme vrlo pogodno za takve provale bedastoća.

Eto, primjera radi, Plenković je pred Banskim dvorima dolično dočekao gospođu Merkel – s limenom glazbom i počasnom stražom. Carica je poslije, u Banskim dvorima, istaknula da u Njemačkoj živi „100.000 Hrvata“ i da su oni most suradnje između Njemačke i Hrvatske, a kao uzornu je suradnju istaknula ulaganja Deutsche Telecoma u Hrvatski telekom. Plenkoviću je obećala potporu pri guranju Hrvatske u jezgru Carstva (tzv. „schengensku zonu“), a podupirat će i Plenkovićevu čvrstu centrističku politiku, te suzbijati populizam i braniti tzv. europske vrjednote od suverenista i nacionalista.

Nije spominjala, niti ju je Plenković podsjećao, da je svojedobno virtualno agitirala za Ivu Sanadera gotovo isto onako kako danas Miroslav Ćiro Blažević i Nikica Gabrić agitiraju za Sanaderova i Plenkovićeva Milorada Pupovca.

Ne bih htio uvrijediti veličanstvo, ali istine radi moram reći da je Carica, po njemačkim statističkim podatcima, utajila 300.000 Hrvata koji žive u Njemačkoj. A prodor Deutsche Telecoma u Hrvatsku iz domoljubne se hrvatske perspektive ne vidi samo kao bezobziran jednokratni grabež, nego i kao trajan mehanizam za nadzor i iscrpljivanje nacije. Primjer zorno prikazuje čisti odnos između velikih i malih, između jakih i slabih nacija u Carstvu i, ako baš hoćete, pokazuje krajnji smisao svih slavnih „europskih vrjednota“.

Velike neistine i očita protuslovlja ne treba zamjerati velikim ljudima. Lagarije moralnih patuljaka i opsjenarstvo tuđinu podložnih moćnika treba pozorno promatrati, a u nedjelju treba izaći na izbore i glasovati za one koji se zauzimaju za preuređenje Carstva u savez suverenih nacionalnih država. Inače će nas kolektivno pozobati svinje. Stoga će moja neznatnost glasovati za listu Neovisnih za Hrvatsku.

Benjamin Tolić/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine, 30 godina nakon pada Berlinskoga zida?

Objavljeno

na

Objavio

D. Dijanović: Hrvatska kao brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji

Prije 30 godina pao je Berlinski zid što je dovelo do procesa rušenja komunizma u Europi i do raspada SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Čin rušenja Berlinskoga zida imao je globalne geopolitičke implikacije, a među ostalim stvorio je i pretpostavke koje su omogućile početak borbe za stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države. Pred trideset godina ruši se jednopartijski sustav u Hrvatskoj formiranjem prvih stranaka, a 1990. uslijedit će prvi višestranački izbori. Započinje proces stvaranja, a kasnije i obrane Republike Hrvatske tijekom četverogodišnje velikosrpske agresije koji će završiti mirnom reintegracijom Podunavlja. I dok se razdoblju od 1990. do Tuđmanove smrti, unatoč ne samo taktičkim, nego počinjenim i strateškim pogrješkama, može dati pozitivna ocjena, riječ o razdoblju kad je stvorena i obranjena moderna hrvatska država, razdoblje nakon trećejanuarskog thermidora predstavlja 20 izgubljenih godina čije otrovne plodove obilno kušamo svih ovih godina u kojima je nekoliko stotina tisuća ljudi napustilo Hrvatsku.

Kao što je rekao dr. Ivo Korsky, oslobođenje i sloboda nisu sinonimi: oslobođenje je jednokratan čin, a postizanje slobode je proces. Put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. Narod navikao na neslobodu i ropstvo teško se oslobađa starih navika, nespreman je preuzeti odgovornost i osloboditi se ropskoga mentaliteta. Posebno se to odnosi na narode koji kao hrvatski narod nemaju iskustvo državništva, a kod kojih je veći dio intelektualaca „ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod“ (M. Šufflay). Međutim, unatoč negativnoj i traumatičnoj prošlosti, nakon 30 godina mentalni sklop trebao je doživjeti veću preobrazbu no što jest, a vođenje zdrave nacionalne politike trebalo je oformiti naraštaj (kao što imamo u Mađarskoj) političara koji bi već danas bili spremni preuzeti odgovornost za nacionalnu politiku. Ovi su procesi u Hrvatskoj izostali. Hrvatska je danas brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji. Gdje je krenulo krivo? Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine?

Neprovedena lustracija tumor na hrvatskome tkivu

Ako zanemarimo stoljeća života pod nehrvatskim i protunarodnim režimima, u državama protiv kojih je bilo normalno biti protiv (taj refleks, na žalost, imamo i danas kad imamo svoju državu), problemi su krenuli u vremenu samih početaka stvaranja hrvatske države. Zbog srpske i JNA agresije gotovo su svi kadrovi iz bivšega sustava – u okviru ideje nacionalne pomirbe – umjesto ostracizma doživjeli političku rehabilitaciju i prenijeli velik dio moći u novi sustav. Tuđman je za života, doduše, uz pragmatično prihvaćanje starih gurao i mlađe i neopterećene kadrove, i da je ostao na vlasti još neko vrijeme, vjerojatno bio došlo do smjene barem dijela starih kadrova, no taj je proces zaustavljen njegovom smrću. Posljedice su jasne: stari kadrovi ne samo da su zadržali velik dio moći nego su ju nakon 3. siječnja gotovo u potpunosti vratili. Umjesto lustracije došlo je do obrnute lustracije. Nakon dolaska na vlast šesterokrake koalicije iz javnoga su života željeznom metlom pometeni oni ljudi koji su živjeli za Hrvatsku, a ne od Hrvatske.

Zbog neprovedene lustracije Hrvatska je zapravo rođena s tumorom u svome tkivu. Tumorom koji svih ovih godina metastazira i uništava zdravo tkivo. Metastaze su ovladale ne samo političkom, nego i medijskom i kulturnom scenom. A financijskom scenom, da i ne govorimo. Osim rijetkih izuzetaka, većina najbogatijih ljudi u Hrvatskoj potomci su crvene buržoazije od kojih mnogi ne samo da su posve indiferentni prema Hrvatskoj, nego ne skrivaju svoje projugoslavenske sentimente. Na žalost, i mnogi koje se javno percipira kao desne ili nacionalne političare, poduzetnike ili intelektualce često su na ovaj ili onaj način pragmatično slizani s crvenom buržoazijom. Novac čini čuda. Iako se i danas na desnoj sceni često spominje lustracija, do lustracije u onome normativnom smislu u Hrvatskoj očito nikada ne će doći, tj. – da budemo precizniji – do nje može doći tek smjenom naraštaja. Da je lustracija u Hrvatskoj bila moguća, onda ne bi ni bila potrebna!

Višepartijski sustav bez autentične desnice

Iako je Hrvatska formalno 1990. dobila višestranački sustav, stvarno se radi o višepartijskom sustavu. Gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao kopije nekadašnje Komunističke partije. Unutarstranačka demokracija nepoznat je pojam u svim strankama, a puzanje pred partijskim šefom jedini jamac napredovanja. Idolatrija stranke posebno je jaka kod HDZ-a. Nekim HDZ-ovcima stranka je važnija od države. Vjerojatno zato što od nje imaju jasne financijske koristi. Ili je riječ o nekom obliku patologije.

Hrvatska ni danas nema autentičnu hrvatsku ljevicu. U svim državama ljevica je danas pomalo anacionalna, ali u Hrvatskoj je protunacionalna i Hrvatsku ne može vidjeti izvan balkanskih, odnosno jugoslavenskih okvira. S druge strane, stranka koja je nesumnjivo imala ključnu ulogu u procesu stvaranja države, već odavno se pretvorila u interesni kartel od kojega žive desetci tisuća ljudi u Hrvatskoj. HDZ već odavno nije dio rješenja, nego dio problema. Upravo HDZ-u (dakako i drugim velikim strankama) ne odgovaraju promjene jer bi se time ugrozile njihove sinekure i sinekurice. Činjenica da se takve, često koruptivne pojave u pravilu čine pod krinkom domoljublja, uz mahanje zastavama i tamburanje nacionalnih budnica, mnogima je ogadila ne samo politiku, nego i samu državu.

Hrvatska desnica posebna je vrsta političke patologije. Ako izuzmemo rijetke normalne pojedince koji se pojavljuju posljednjih godina, desna politička scena u bitnome je predstavljala nakupinu frustriranih i nerijetko psihički nestabilnih HDZ-ovih političkih otpadaka kojima nikada namjera nije bila formiranje autentične desne opcije neovisne od HDZ-a, nego im je uvijek skriveni motiv bilo popravljanje HDZ-a ili poslijeizborno prikrpavanje istoj stranci. I oni čestiti pojedinci koje možemo vidjeti na desnome spektru, uglavnom se bave političkim temama koje obične ljude sve manje zanimaju (neke od tih tema jesu važne, npr. komunistički zločini ili odnos prema Srbiji, no njihova ih je frekventnost i politička instrumentalizacija učinila ljudima zamornima), a o ekonomskim ili vanjskopolitičkim temama nemaju blagoga pojma.

Nitko nije desnici u Hrvatskoj nanio toliko zla, niti udbaši niti masoni niti politički jugo-reptili, koliko su joj nanijeli nesposobni, potkapacitirani i beskrajno patološki tašti desničari. O tome kolika je sposobnost desnih političara, svjedoči i činjenica da u 30 godina hrvatske države nisu oformljene niti jedne desne novine ili desni medijski kanal od nacionalnoga formata. Desnici ni danas nije jasno kolika je moć medija i da je kulturna hegemonije ljevice pretpostavke njihove političke moći.

Treba biti pošten pa reći da za stanje takvo kakvo jest nisu odgovorni samo desni političari. Zakazali su i potkupljivi intelektualci, relevantne znanstvene i umjetničke institucije, ali i Katolička crkva. U mnogim situacijama društvenih anomalija i političkih patologija šutjelo se kako bi se očuvao vlastiti komoditet. Ili su se podupirale opcije „manjega zla“, a zlo je zlo bilo ono malo ili veliko.

U Hrvatskoj je, k tomu, mentalni komunizam i dalje bitna karakteristika političke scene. I pri tom mentalni komunisti nisu samo ljevičari i pseudoprogresivoidi. Mentalni je komunizam prisutan i kod brojnih desničara koji jednostavno ne mogu shvatiti da netko može drukčije razmišljati i da mu zbog toga ne treba zatvoriti gubicu. Navike iz bivšega sustava, s jedne strane preziranje drukčijega mišljenja, a s druge strane strah od njegova javnoga izražavanja, i dalje su prisutne, samo sada u nekome novome političkom kontekstu.

Klijentelistički sustav

Višepartijski sustav, stopljen s negativnim jugoslavensko-komunističkim naslijeđem stvorio je posebnu vrstu crony kapitalizma u kojemu bez veza i vezica jednostavno nije moguće uspješno funkcionirati. Klijentelistički sustav ima jasno pravilo: ako nema veze, onda si bezveze! Praksa izmišljanja radnih mjesta i popularnoga uhljebljivanja partijskih kadrova najpopularniji je šport u današnjoj Hrvatskoj. Vojske uhljeba i partijskih udarnika najbolji su jamac stabilnosti današnjega sustava. A sve to košta te se financira iz poreznih prihoda koji se oduzimaju od ljudi iz realnoga sektora.
Glomazna javna uprava vrlo bi se lako mogla racionalizirati: dio ljudi dobio bi otkaz (ondje gdje bi vrjednovanje

pokazalo da je riječ o parazitizmu), dio bi otišao u mirovinu, a dio se prekvalificirao. Smanjenjem javne uprave stvara se prostor za manje poreze, a manji porezi znače više kisika za privatni sektor. Više kisika u privatnome sektoru znači i nova radna mjesta, pa i za one koji bi dobili otkaz u javnome sektoru Ali! Te ljude nije moguće kontrolirati kao partijska trčkarala pa u budućnosti možemo očekivati nova i nova uhljebljivanja partijskih poslušnika. Dok jednom sve ne pukne. Činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način skopčano uz proračun (javna uprava i javna poduzeća, umirovljenici i paradržavni sektor) ujedno i matematički egzaktno pokazuje zašto u Hrvatskoj ne može doći do stvarnih promjena.

Pravosuđe kao rak-rana

Naravno, kriminalna praksa uhljebljivanja i potkradanja tzv. javnih poduzeća ne bi bila moguća bez zaleđa u pravosudnim krugovima. Pravosuđe je rak-rana ove države i bez njegove temeljite reforme u hrvatskoj državi ništa ne će kako treba funkcionirati. Nekažnjavanjem očitoga kriminala (dokaz: niti jedna kuna protupravno stečene imovinske koristi nije vraćena u proračun kad su u pitanju kriminalni pothvati i nathvati političke mafije) stvara se ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti koja je osnovna pretpostavka za strana ulaganja. Strana ulaganja, posebno tzv. greenfield investicije, nisu zaobišla Hrvatsku samo zbog rata, nego upravo i zbog pravne nesigurnosti. Automobilska industrija mogla je doći u Hrvatsku, ali nije došla zbog političke mafije.

Ako Hrvatska ne reformira pravosuđe i ne krene u obračun s klijentelističkim monstrumom, Hrvatsku će za 10 godina po ekonomskim parametrima početi prestizati i države bivše Jugoslavije. Nije to nikakvo pretjerivanje. Ima li Hrvatska nacionalni stadion kakav ima Albanija? Nema! A pred 30 godina da nam je netko rekao da će nas prešišati Rumunjska, na to bi se oholo nasmijali. Poljska ili Češka u pretkomunističkom su razdoblju bile ekonomski razvijenije od Hrvatske, tako da su se one samo vratile gdje su prije bile. No činjenica da su Hrvatsku prestigle Mađarska, Slovačka (po mnogočemu usporediva s Hrvatskom) ili, in fine, Rumunjska dokaz je da je klijentelistički sustav kakav imamo u Hrvatskoj dovodi u pitanje opstanak ove države.

Ljudi se, naime, ne iseljavaju samo zbog toga što u Hrvatskoj nemaju posao ili imaju slabo plaćen posao. Iseljavaju se i zbog klijentelističkoga monstruma i nepravdi koje on generira. A stope iseljavanje tolike su da dovode u pitanje ne samo ekonomski nego i sigurnosni sustav naše države.

Antipoduzetnički mentalitet

U kontekstu navedenoga treba istaknuti i antipoduzetnički mentalitet koji je jako raširen u društvu. Nema investicije protiv koje ne će ustajati dežurni antikapitalisti ili kvaziekolozi. Opiranje promjenama, zatucanost, jamranje protiv kapitalizma i duradizam (državo, uradi nešto!) ključne su odlike antipoduzetničkoga ozračja. I dalje se ne shvaća da posao države nije zapošljavanje ljudi, nego je funkcija države da uz obranu i sigurnost stvori zakonodavni i porezni okvir (što manji porezi, tim bolje) za funkcioniranje gospodarstva. Pisac ovih redaka nije tržišni fundamentalist, no govoriti o nekakvu teroru slobodnoga tržišta u Hrvatskoj je posve deplasirano u situaciji dok država kontrolira 60 posto ekonomske djelatnosti.

Hrvatska je i dalje talac Balkana

Na vanjskopolitičkome planu nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je talac tzv. Zapadnoga Balkana. Hrvatsku se najprije guralo u okvir bivše Jugoslavije, a kasnije joj je namijenjena geopolitička uloga tzv. lokomotive Zapadnog Balkana prema Europskoj uniji. Takva (geo)politika Hrvatsku je i dalje činila taocem Balkana i onemogućavala joj snaženje veza i kontakata na području srednje Europe. Jugofili se i danas trude da Hrvatsku drže čvrsto usidrenu na području tzv. Regije, a Inicijativa triju mora, koja je potpuno u skladu s hrvatskim interesima, na tapeti je većine pripadnika političke klase i sekundirajućih im medija.

Politička je perverzija da Srbija danas ima snažniju geopolitičku poziciju na području srednje Europe od Hrvatske. Dok se Hrvatska bavila stabiliziranjem tzv. Regije (koju stabilizirati ne mogu niti velike sile), a, zanimljivo, u okviru regionalne politike šutjela na političko desubjektiviziranje Hrvata u BiH, Srbija je gradila svoj utjecaj na području koji bi prirodno trebao biti područjem snažnijega hrvatskog utjecaja. No nije to čudno jer Hrvatska nema svoju diplomaciju, a većina čak i nacionalno orijentiranih političara i intelektualaca ne iskazuje niti najmanje interesa za geopolitiku i međunarodne odnose. A trebali bi. Jer, i Franjo Tuđman krenuo je u projekt stvaranja hrvatske države tek kad je pao Berlinski zid i dok su se stvorile globalne pretpostavke. Tako i danas u Hrvatskoj ne će doći do korjenitih promjena ako do tih promjena na dođe na razini Europe gdje sve više jačaju suverenističke opcije.

„A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“

Na kraju treba biti do kraja pošten pa reći da je opći moralni i etički relativizam zavladao i kod samoga naroda. Mnogi jamraju i bugare, proklinju lopove na vlasti, a onda i sami kažu: „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“. Upravo je ova rečenica opljačkala Hrvatsku. Ona je ta koja zrcali korijen problema. Narod je taj koji izabire političke predstavnike. Neovisno o svim oblicima manipulacije i ispiranja mozga, Bog je ljudima dao zdrav razum i slobodnu volju, što podrazumijeva i sposobnost kritičkoga prosuđivanja. Mi smo ti koji izabiremo političare takvi kakvi jesu. Ako među tzv. običnim pukom čujemo rečenicu „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao?!“ zašto se onda čudimo što oni gore kradu? Mala prilika čini maloga, a velika velikoga lopova. U takvu ozračju gdje se sve relativizira, izruguje i povlači po blatu jednostavno nije moguće graditi zdrav patriotski sustav vrijednosti niti je ljude moguće motivirati da zbog patriotskih razloga ostanu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj su ispisane tone stranice o korijenima problema. No do promjena svejedno ne dolazi. A ne dolazi zato što ne postoji kritična masa za promjene. Ponovimo, 60 posto ljudi skopčano je uz proračun. Njima do velikih promjena nije. Grozno je to za čuti, ali to je tako. I ujedno nam daje odgovor na pitanje zašto nema promjena i zašto nam je tako kako jest. Pripovijesti o lošim političarima i sakrosanktnome narodu zvučale su romantičarski i lijepo neko vrijeme. No vrijeme je da se otrijeznimo i vidimo da to nije baš posve tako.

Često imam osjećaj da smo postali duboko palanačko, iskompleksirano, frustrirano i maliciozno društvo. Drugoga izvrijeđati, obezvrijediti, izrugati, poniziti, ismijati, umanjiti, popljuvati… mnogima je duhovna hrana i očito jedini način da sebe uzdignu. Posebno na društvenim mrežama gdje što je netko nepismeniji i primitivniji tim više ima potrebu komentirati. Mnogima je zaista draže kad susjedu krepa krava, nego kad sami nešto postignu svojim trudom i radom. I sam se kao nepopravljivi politički cinik borim s time da ne gledam kod javnih aktera samo zlo, nego i ono dobroga čega kod njih ima (a ima čak i kod njih ponešto), ali mi često to teško uspijeva. Zlo oko posvuda je oko nas. U takvu patološkom stanju ljudi koji pokušavaju nešto napraviti, ljudi kojima jedini smisao života nije metafizika kruhoborstva, ne nailaze pretežito na potporu, nego na ismijavanje i izrugivanje onih koji za stvaranje boljega društva nisu spremni popiti čašu vode, posebno ako do pipe treba propješačiti više od dva metra. I veliki Ante Starčević pred kraj je života spominjao čašu vodu i Hrvate u ne baš lijepome kontekstu.

Svi smo odgovorni: Pet je minuta do 12 da posložimo državu

Poruka ovoga osvrta nipošto nije ta da je sve zlo i nevaljalo i da se ništa ne može promijeniti. Upravo suprotno: možda ponegdje i preteške riječi poziv su da se otrijeznimo i pometemo pred svojim pragom. Okanimo se jamranja i zamornoga prozivanja drugih. Postanimo više samokritični. Radimo na svojim nedostatcima i manama. Čitajmo i razmišljajmo. Politički se opismenimo. Naučimo da se „politički šah igra glavom, a na srcem“ (A. G. Matoš) i da ne treba vjerovati samo lijepim riječima, nego da sve političare treba svetopisamski prosuđivati po njihovim djelima. Ne dajmo da budemo robovi političkih partija i da svoje dostojanstvo prodajemo za kantu šrota. Svi smo odgovorni (P. Šegedin). Odgajajmo velike i zdrave katoličke obitelji. Motivirajmo se pozitivnim primjerima kakvih u društvu i ekonomiji, pa i politici, nesumnjivo ima.

Hrvatski je narod tijekom prošlosti pokazao da je vrlo žilav, ali da, na žalost, složno i solidarno funkcionira jedino u izvanrednome stanju, bilo da je riječ o ratu, humanitarnoj akciji ili uspjesima nogometne nacionalne vrste. I danas smo, iako nam se to sada možda ne čini, u izvanrednome stanju: migrantska kriza koja prijeti Europi ima potencijale da uništi europski identitet i europsku sigurnost. Sve teme koje su danas frekventne u hrvatskome medijsko-političkom prostoru mogle bi vrlo brzo postati fusnotom u usporedbi s ovom ugrozom. Živimo u vremenu tektonskih lomova globalne geopolitičke scene koji bi mogli rezultirati nepredvidljivim geopolitičkim i sigurnosnim posljedicama.

Pet je minuta do 12 da posložimo državu i riješimo elementarna pitanja koja političari ne rješavaju isključivo iz kriminalnih motiva i motiva manipulacije. Samo sređene države s jakim vodstvima i vizionarskim državnicima sutra će predstavljati subjekt međunarodne politike. Ostali će biti tek čistači cipela u predvorju.

Kojim će putem Hrvatska?

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari