Pratite nas

BiH

Beograđanin Boris Dežulović vrijeđa katolike i Hrvate kao statističku većinu. Zar nas u Srbiji ima toliko puno?

Objavljeno

na

Pojavljivanje islamskog imama s nacističkim križem oko nadlaktice, na molitvi, Dežuloviću je povod za napad na katolike! Dežulović priznaje da jednostavno zamijeni imame i hodže sa (katoličkim) biskupima i svećenstvom i sve jasnije vidi. Zašto taj već stari Beograđanin ne zamijeni imame i hodže s patrijarsima i protama? Bilo bi pristojno da Dežulović u Beogradu piše protiv statističke većine u Srbiji. Dežulović je pronašao idealnu kombinaciju: u Srbiji jeftino živi, svoj na svome, a Hrvatska ga skupo plaća.

Članovi kulturno-umjetničkog društva “Bleke i konji” uz natpis “Umjetnička sloboda” prikazali su u Zadru fotomontažu(?) Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i Ante Tomića u rodnim igrama bez granica. Šef družine Enio Meštrović je u vrijeme održavanja prve “Povorke ponosa” u Splitu organizirao “Hetero pride” u Zadru. Po Dežuloviću, Zadrani su prikazali prizemnu duhovitost. Kakva duhovitost? Ako je dozvoljeno eksplicitno prikazivati seks između muškaraca i žene, koga može smetati promocija seksa između muškaraca. Zašto veliki pobornici rodne reforme nisu sretni što promoviraju istospolnu ljubav – jesam za homoseksualce, ako se to nosi, ali nisam baš homoseksualac, jer me to vrijeđa!

Profesionalni antikatolik

Zoran Vukman upozorio je prošle godine hrvatsku Javnost na opasnu činjenicu da statistička manjina u RH predstavlja statističku većinu u medijima RH. “U katoličkoj je tradiciji da se takve stvari zataškavaju, prešućuju i ignoriraju: pravi katolik, ukratko, nije samo neodgovorna i sebična stoka, nego i lijep komad budale” – objavio je Balkanac Dežulović nadnevka 27. prosinca 2012. u Slobodnoj Dalmaciji, u tekstu “Spolna bolest u biskupskoj konferenciji”. Kada spomene Crkvu u Hrvata, iz Dežulovićevih usta ne navire duhovnost nego drek, pa slijede njegove književne umotvorine “Izij govno!” i “Kao da je pojeo govno!”. Pustimo te priče o statističkoj većini kao meti za sve – zašto je samo u Hrvatskoj dozvoljeno vrijeđati većinu? Naravno da se pored tolikih govana u Dežuloviću, na Dežuloviću i oko Dežulovića ne možete upustiti u nekakvu skolastičku raspravu. Tko je sebi mogao pokvariti tjedan s nekakvom raspravom s tamo nekom Mimom Simić, nakon što je izjavila kako se tamo nekakvo govno dugo peklo na Kaptolu. Kada vidite takve pojave, povučete vodu i brzo napustite prostoriju.

Sve slobodoumne ljude u RH ražalostio je primitivizam feralovaca, koji na svoj način razotkriva “njihovu” borbu protiv samostalne RH kao nečiji obavještajni projekt. Potrošeni su, iskorišteni, pa je nestalo duha, nestalo je razuma, nestalo je kulture, u bilo kojem smislu. Dežulović je nedavno duhovito primijetio da je Island slavio nakon što je njegova nogometna repka dobila za protivnika našu repku, i to je sva duhovitost Borisa Dežulovića. Skrenuo je na sebe pažnju i moralnim dvojbama prilikom ubojstva Hitlera kao bebe. Ostalo su bile zadaće, najvjerojatnije skuhane u beogradskoj centrali. Danas su Boris Dežulović i Predrag Lucić vjerojatno plaćeni po količini teksta, jer se muče da ga razvuku na cijelu stranicu.

Ivan Miklenić šokirao je hrvatsku Javnost sa zabrinjavajućom činjenicom da nas nevladine udruge u RH godišnje koštaju 6 puta više nego Crkva u Hrvata. Naša silna sredstva odlaze na borbu protiv naše nacionalne ideje i naše vjere, protiv bilo kakve ljudskosti u RH. I sve to u uvjetima duboke gospodarske i društvene krize, kada bi se pomoć nevladinim udrugama trebala mjeriti u tisućama a ne u milijardama kuna. Naravno da smo nakon takvog poražavajućeg saznanja dobili val primitivizma Borisa Dežulovića, koji je nešto pljuvao, a nešto se nastrano borio da preuzme čačkalicu iz usta Ivana Miklenića, nakon čega se podrigivao i bezobrazno ispuštao plinove na beogradskim Terazijama. Fuj! Kada zamislim nesretnog Miklenića kako mu Dežulović strastveno otima čačkalicu, dođe mi zlo. Strašna je ta tuđina – sjedite u nekoj beogradskoj kafani, slušate cajke i pljuckate po katolicima i po Hrvatskoj. Beograd jednostavno mijenja čovjeka i nečovjeka. Miljenko Jergović u Zagrebu je prošao ljubav od Franje Tuđmana do Ive Sanadera, a u Beogradu je najedanput shvatio Dražu Mihailovića. Iz Beograda je Tin Ujević otišao u francusku Legiju stranaca! Dam ruku u vatru da katolik 0,07 i manje od toga, ima razumijevanja za Legiju! Kada netko u današnjem homofobnom Beogradu piše panegirike o netoleranciji katolika u Hrvatskoj, pitate se gdje tu počinje društvena kritika a gdje obavještajna zadaća.

Dobro je – mogli su nam uvaljati nekog pametnog

U ime iskrenih ateista moram prosvjedovati protiv svih tih profesionalnih kretena, koji svoj primitivizam i nedostatak odgoja skrivaju pod ateizam i agnosticizam. Svatko od nas, uvažavao Isusov nauk ili ne, ima pravo krenuti putem nekakvog ontološkog ateizma, ali nitko ne može ignorirati nepreglednu kulturu kršćanstva i Crkve. Pola najznačajnijih slikarskih djela sadrže nezaobilazne biblijske motive. Neka značajna filozofska djela nerazumljiva su izvan biblijskog “koordinatnog” sustava. Kršćanstvo je duboko integrirano u Europu, pisalo to u nekoj povelji EU ili ne. Kršćanstvo je duboko ugrađeno u Lijepu Našu i u hrvatsku nacionalnu ideju. Modernu hrvatsku naciju nisu formirali Nemanjići, niti nekakvi sotonisti, nego Isusovci. Bilo bi zapravo strašno da su katolički svećenici savršeni vanzemaljci, a da ljudi u svojim redovima imaju nasilnike, pedofile, lopove i varalice. Deformacije društva prelijevaju se u Crkvu, i obrnuto – riječ je o jednom istom društvu. Naravno da su neke društvene deformacije u Katoličkoj crkvi malobrojnije nego u društvu i da su neke zapravo nemoguće, a pogotovo ne mogu poslužiti prikrivenom Beograđaninu i sličnim likovima za lukavu borbu za neku drugu crkvu i neku drugu naciju.

“Dugačke kolone bošnjačkih logoraša vukle su se Mariji u Dretelj” – obmanjuje nas degutantno domoljub 0,07 ne tako davno, krajem 2010. Koliko znam, u Dretelju je završila nekolicina zarobljenika HVO-a. Gdje god da su smješteni, netko bi te kuće/ustanove proglasio logorom. Zašto su nestali samo oni zatočenici koje je snimila kamera, koji su tako poslužili kao dokaz da su Hrvati Hercegovine provodili etničko čišćenje, a zapravo su bili žrtve na sve strane. Zamislite tu Dežulovićevu podmuklost, tu drskost u obmanjivanju hrvatske i svjetske Javnosti! Kada pročitate jedan Dežulovićev tekst, učini vam se da negdje daleko ipak ima traga inteligencije, a kada ih pročitate nekoliko otvori vam se njegovo ogromno neznanje, koje prikriva tim svojim vulgarnim stilom. Primitivni jugoslavenski aparatčiki, njihova djeca i njihovi sirovi dvonožni proizvodi, drže sve poluge društva u RH. Nove rodne podjele, podjele oko srbijanske ćirilice, otvoreni rat protiv Crkve u Hrvata i same hrvatske nacionalne ideje, sva ta privatizacijska pljačka, sve se to kuha u protuhrvatskim centrima moći u susjedstvu i u svijetu, kao i unutar domaće pete kolone. Žalosno je da sve to mi financiramo – prema neslužbenim podacima, Jutarnji list i Slobodna Dalmacija za neka protuhrvatska pera izdvajaju i do 25.000 kuna mjesečno. Petra Jurčević veli da neće doći do pomaka na bolje dok se ne pojave novi AG Matoši i AB Šimići, koji će dignuti svoj glas protiv okupacije RH. Na našu žalost, borci protiv Hrvatske snažno su podržani u svim institucijama, pa se hrvatski orijentirani intelektualci, odnosno normalni intelektualci u RH, ne usude suprotstaviti manipulatorima sa svim mogućim vezama.

Primitivci su posve preuzeli RH

Arogancija vladajuće elite u RH nema granica. Da smo svjesno provodili negativnu selekciju, teško bismo skupili toliko idiota. “Suvremena hrvatska teologija tumači Boga Stvoritelja, otprilike kao Stipu Šuvara” – poji nam tako Dežulović. Niže rečenice kako mu naiđu, pa što ispadne. I Stipe Šuvar i Josip Broz Tito žive u srcu Borisa Dežulovića. Za njega je Josip Bozanić vrhovni komandant Crkve, a prema Dežuloviću, prije povratka Partije na vlast hrvatskom državom predsjedao je sam Đavo. Dežulović brka simbole Isusa i nekakvo univerzalno služenje apstraktnom Bogu. Bilo bi predivno da Boris Dežulović prihvati komunistički sustav vrijednosti, ali za sada slijedi samo komunističke propagandne metode.

Boris Dežulović zasipa nas hrpom svojih povjerljivih informacija. Ako niste znali, prema Dežuloviću, tvrdnja “Holokaust je židovska izmišljotina” krenula je od poljskog biskupa Tadeusza Pieroneka, nekadašnjeg bliskog suradnika pape Ivana Pavla II, a mise sa svastikom održava talijanski svećenik Angelo Idi iz Vigevana. Dežulović potegne neku upitnu informaciju, a onda je prerađuje za svoje zadaće. Bla, bla, bla.

Kako produhoviti budalu?

Tko zna, zna! A tko ne zna, pripada intelektualnom krugu Borisa Dežulovića. Povjesničar 0,07 zna da je hrvatski kralj Tomislav početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, i to je sve. Dežulović je o tome učio u dva navrata, u osnovnoj školi i u srednjoj školi, pa je nešto ostalo. Dalje od toga sve mu je mit, i to mu prisjeda. Dobro, a zašto onda Dežulović piše o kralju Tomislavu? Ako baš ništa ne zna, zašto slijedi “sumnje” velikosrpske historiografije? Da ima tri čiste o povijesti, Dežulović bi lako proniknuo zašto je kralj Tomislav krunjen na Duvanjskom polju, što ga iz nekog razloga jako smeta. Nije se Tomislav zaputio u Duvno da razveseli pastire. Duvno iliti Dalminium bio je upravno središte cijele Dalmacije, u vrijeme kad se prostirala daleko šire od našeg današnjeg hrvatskog primorja. Tomislav je slijedio zahtjeve pravne povijesti, pa se krunio u Dalminiumu da potvrdi svoje pravo na Dalmaciju! Krunidba kralja Tomislava u Dalminimu nije mit, niti hercegovačka želja, nego povijesna i pravna nužnost. Zar je to tako teško shvatiti? Ili to Dežulović zna, a pokušava oživiti neke velikosrpske mitove, kojima se otvara naš nacionalni prostor, ako odbacimo činjenice naše nacionalne povijesti.

Dežulovića smeta “mit o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi”. Svi znamo da na ovome prostoru nikada nije bilo pravih partizana sa sovjetskim tečajevima, pa niti prije tisuću godina. Na našu sreću ili nesreću, Rim je širio svoj utjecaj na istok. Podržao je hrvatska kraljevstva i tako potaknuo našu pisanu kulturu i našu pisanu povijest. Kada je dostigao svoje ciljeve prema Dunavu i iza Dunava, Rim je prebacio težište na isture Beč i Peštu, pa se glavna kulturna i trgovačka scena prebacila tamo. To nema veze s nekakvim hrvatskim izuzetnim genima, nego s tadašnjim geostrateškim odnosima, koji su Dežuloviću očigledno velika zagonetka. Isto tako, mit o hrvatskim ratnicima u Bizantu nisu stvorili partizanski pioniri Stipe, Mirko i Slavko, nego bizantski imperatori, koji su u svojim kronikama dali veliki značaj hrvatskim vojnim formacijama. Nitko ne smeta Dežuloviću da bude glup, ali nije dobro da nas sve davi sa svojim neznanjem.

Tvrtko Dolić/dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari