Pratite nas

Reagiranja

Bernardić dobio pojačanje – javio se još jedan trbuhozborac Milorada Pupovca

Objavljeno

na

Nije trebalo dugo čekati.
Nakon što je predsjednik SDP-a Davor Bernardić jučer putem medija prosuo hrpu opskurnih i prljavih laži i kleveta, pridružila mu se i bivša „narodnjakinja“ i sadašnja kvaziliberalka Anka Mrak-Taritaš (predsjednica marginalnne skupine zvučnog imena: GLAS), koja pozornost javnosti može skrenuti na sebe samo lupetanjima, radikalnim izjavama ili aferama, nikako drugačije. Očito je čekala da netko „probije led“ pa da gukne.

Dok je kod Bernardića glavno pitanje „zašto Pupovac sjedi u vladi koja je napravila klimu napada na Srbe“ – uz poantu kako je u Hrvatskoj „na djelu fašizam“ (koji opet „podržavaju“ Vlada i HDZ – a tko drugi, dakle i Pupovac kao koalicijski partner „podržava fašizam“), naša Anka je za konkretnu akciju: da se hitno i neodložno spriječi „progon Srba“, koji, eto, samo što se nisu ponovno svrstali u kolone kao u kolovozu 1995-e.

Prema Anki („partizanki“ – neki je i tako zovu) koja pred hrvatskim pravosuđem još uvijek nije položila račune za sve marifetluke što ih je počinila dok je radila u upravi Grada Zagreba i na mjestu ministrice (jer, lopovi sjede samo u HDZ-u, zar ne?), hrvatska Vlada ne čini dovoljno na „zaštiti Srba“ i to joj je jedna od osnovnih zamjerki. Čak što više, ide i korak dalje, pa tvrdi kako je Vlada glavni krivac za „ugroženost“ ove manjine, sad i ovdje u našoj Republici Hrvatskoj!?

Ne znam jesu li u pitanju lude gljive, bunika ili kakvi opijati, ali neki sebi očito dopuštaju svašta, pa sumnjam da su „čisti“.

U Republici Hrvatskoj prema popisu iz 2011. godine žive ukupno 22 nacionalne manjine i etničke zajednice, ali samo jedna jedina – i uvijek ista – je trajno „ugrožena“, „uskraćena“, „zakinuta“, „obespravljena“, „progonjena“ itd., itd. I gle čuda, radi se upravo o manjini čiji su pripadnici masovno rušili Hrvatsku, ubijali, palili, pljačkali, silovali i počinili nedjela kakva Europa ne pamti u svojoj povijesti nakon Drugoga svjetskog rata. I nisu kažnjeni za zločine – što je u svemu najgore. Trebate li pogađati o kojoj se manjini radi?

Od čega su ugroženi Srbi danas u Hrvatskoj?
Od toga što je nekolicina njih (ukupno na dva mjesta) fizički napadnuta, pri čemu je pretrpjela lakše ozljede? Od toga što je jedan od naših humanitaraca i heroja GSS-a navodno opsovao nekom tamo Arsiću „srpsku majku“ – a što nitko živ nije čuo, samo Arsić, iako se sve događalo na parkingu ispred zgrade pri čemu su se ova dvojica glasno svađala (da mu nije šapnuo možda?).

Napada li tko Hrvate? Ima li pretučenih Hrvata i tko vodi brigu o nacionalnoj strukturi i krvnim zrncima onih koji njih napadaju i mlate?

Kako se, primjerice, za 22-godišnjeg Srbina Boška Šapića koji je bezdušno nožem zaklao dva hrvatska mladića (izbjeglice iz BiH) prije nešto više od 2 godine (u Vojniću kod Karlovca) u roku odmah znalo kako „zločin nije motiviran nacionalnom i vjerskom mržnjom“ o čemu je glasnogovornica nadležne PP izvijestila javnost netom poslije krvavog događaja (prije nego je izvršen bilo kakav očevid)?

Sjećate li se koliko nam je puta monstrum Dragan Paravinja (koji je bezdušno lišio života 17-godišnju Antoniju Bilić (nakon što ju nije uspio silovati) svima pljunuo u lice sipajući u kameru (na suđenju!) nebuloze o Jasenovcu (aludirajući da je njegovo kažnjavanje nastavak „genocida“ nad Srbima)?

Pamtite li ponašanje ratnog zločinca Dragana Vasiljkovića koji se istim rječnikom (kao i Paravinja) obraćao našoj javnosti i novinarima pravdajući svoja zlodjela?

Sjećate li se oskvrnuća braniteljskih spomenika diljem Hrvatske, četničkih derneka i okupljanja u Borovu Selu i na Banovini, provokacija na utakmicama, napada na naše policajce i skandiranja „Ovčara!“, „Ovčara“ (dijela srpske mladeži na nogometnim utakmicama u Vukovaru)?
Ja se sjećam. Ali se ne sjećam da se bilo što poduzelo u pravodobnom i odgovarajućem sankcioniranju ovih izgreda, mada i SOA već godinama upozorava na PORAST ČETNIČKOG EKSTREMIZMA U HRVATSKOJ, POGOTOVU MEĐU MLADIM SRBIMA!

A kad smo mi Hrvati u pitanju, svaki, pa i najbeznačajniji, marginalni izgred prema bilo kojem srpskom građaninu pretvara se u „planetarni“ problem.
U svakoj normalnoj zemlji bi se odgovorni u vlasti slatko nasmijali na generalizaciju pojedinačnih incidenata i pokušaje da se to pripiše kao crimen cijeloj naciji, ali kod nas se (zahvaljujući upravo trbuhozborcima Milorada Pupovca poput Davora Bernardića i Anke Mrak-Taritaš koji bi okrenuli svijet naopako samo da se dočepaju vlasti), to shvaća smrtno ozbiljno i o tim nebulozama raspravlja na sjednicama vladajuće stranke – umjesto da se klevetnika privede sudu i kazni.

Ne smeta njima to što lider SDSS-a i suradnici govore i rade, oni ne haju ni za tim što svojom prljavom kampanjom napadaju temelje države i šire velikosrpsku histeriju nalik onoj s kraja 80-ih godina, nego im smeta što Milorad nije njihov koalicijski partner i što se kao slijepac drži Plenkovića! To je „jedina mana“ Milorada Pupovca gledano iz njihove perspektive i zato su u stanju izmišljati najveće laži i blebetati o „svesrpskoj ugroženosti“ u Hrvatskoj, pri tomu jako pazeći da ne „očešu“ svoga ljubimca s kojim su na istoj liniji ne od jučer.

Naš etnobiznismen je vrlo tražena roba u političkoj kaljuži koja je ograničenoga promjera a u njoj se valja nekoliko krokodila (doduše, ne baš onih koji bi mogli bilo koga impresionirati – ali kakvi su da su, ubrajaju se među grabežljivce), što samo pokazuje do koje su se mjere srozale moralne i etičke norme u našem društvu, pogotovu kod onih koji se bave javnim poslovima.

Bernardić i Taritaš kleveću vlastitu zemlju. Bez srama, bezočno, drsko, bezobrazno. I tomu se ne treba čuditi. Nije im prvi put. Oni nemaju ni politike, ni programa ni strategije, a jedini im je cilj dočepati se fotelja. Takvim individuama i ne preostaje ništa drugo nego na negativnoj kampanji protiv aktualne vlasti profitirati i pokušati ušićariti kakav poen kod budućih birača.

Glavni oslonac im je negativni imidž koji HDZ ima u jednom dijelu javnosti kao „kriminalna organizacija“ koja je kriva za sve lopovluke i pljačke koji su se u Hrvatskoj dogodili od 1990-e do danas. S druge strane, dugotrajno tavorenje u oporbi zna biti zamorno i frustrirajuće, pa je njihovo nestrpljenje da nas ponovno „zajašu“ sasvim razumljivo. Koliko sutra – ako i kada Plenković siđe s trona i ne daj Bože njihova opcija dobije izbore – eto Pupovca i SDSS-a među njima.

No, da se vratimo na temu i kratko razmotrimo jesu li i po kojemu osnovu Srbi u Hrvatskoj (kao jedina manjina od ukupno 22) uopće ugroženi?
Tko ih to masovno proganja? Gdje i kako se očituje ta „histerija“ i „nesnošljivost“ Hrvata prema njima? NEMA TOGA, koliko god se bilo tko upinjao dokazati suprotno. NEMA. Srpska „ugroženost“ je bolesna i podla laž, to je stara i oprobana floskula kojom se eksponenti velikosrpske politike koriste kako bi ostvarili svoje ciljeve i ništa drugo.

Kažu mnogi (pa i Pupovac), kako Srbi žive u mnogim krajevima u neimaštini, bez struje, vode, asfaltnih cesta, zaposlenja…
Imaju li svi Hrvati struju, vodu, asfalt, posao? Imaju li!? Kakav je njihov standard u tim krajevima – Lici, Zagori, Gorskom kotaru, sjevernoj Dalmaciji, na Kordunu, Banovini itd.?

Je li tko napravio analizu i sumirao podatke o tomu koliko je Hrvata napustilo Hrvatsku od kad smo ušli u EU, a koliko Srba? Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako tu stoji stvar. Logično je očekivati kako ekonomski ugroženi najviše bježe, ali nisam siguran da su to u ovom slučaju Srbi.

Nadalje, naši lojalni građani srpske nacionalnosti koji grade budućnost u ovoj zemlji i smatraju je svojom domovinom, već su odavno trebali inzistirati da agresorska Srbija koja je srpsku manjinu gurnula u rat i krenula u osvajanje naše zemlje plati barem dio ratne odštete Hrvatskoj, pa da se to onda lijepo uloži u infrastrukturu, otvaranje radnih mjesta i povećanje standarda, a ne konstantno vršiti pritisak na vlast i državni proračun, kao da su našu zemlju poharali tsunamiji i uragani, a ne srpske horde i četnici.

Evo što se kaže u dijelu izvješća Ministarstva rada i socijalne skrbi iz 2001. godine vezano za posljedice rata:
„Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991.–1995. godine imala velike ljudske žrtve, stradanja stanovništva i ogromne materijalne štete, što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u proteklom desetljeću.

(…) Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% nacionalnog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija. U Domovinskom je ratu u razdoblju 1991.–1995. godine Hrvatska imala 13.583 poginulih i nestalih, a 37.180 osoba je ranjeno. Ogroman broj ljudi protjeran je ili je pak morao napustiti svoje domove i naselja. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550 tisuća prognanika i izbjeglica, a k tome je 150 tisuća ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.

Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. godine na 386.264 u 1995. godini. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

(…) Hrvatska je u proteklom razdoblju izdvojila ogromna sredstva za zbrinjavanje prognanika, izbjeglica i povratnika, te za obnovu ratom opustošenih područja u koja se oni vraćaju.
Tablica 3.
Ukupni izdaci za obnovu i skrb o stradalnicima rata u razdoblju do 2000. godine

Vrsta ulaganja ili izdataka Ukupna
ulaganja Udio u % Ulaganja
2000. godine Udio u %
Obnova stambenih objekata,
komunalne i socijalne
infrastrukture

11.316.082.608,30

19.18

1.180.772.745,73

17,62
Obnova objekata i infrastrukture
javnih poduzeća
10.766.404.029,10
18,25
774.531.494,36
11,56
Izdaci za razminiranje 549.462.183,78 0,93 168.024.150,59 2,51
Izdaci za sudionike, žrtve i
stradalnike iz Dom. rata i
povratnike

36.373.283.798,70

61,64

4.578.383.510,92

68,32
Ukupno 59.005.619,80 100,00 6.701.711.901,60 100,00

(Izvor: https://hrcak.srce.hr/file/47404; stranica posjećena 28.8.2019.)
(Ovo su podaci o izdacima do 2000. godine, danas je brojka daleko veća).
Gleda li tko ove brojke i jesu li naši sugrađani srpske nacionalnosti (prije svega povratnici) svjesni koliki teret Hrvatska nosi sve ove godine, među ostalim i za njihovo zbrinjavanje?

Trebaju li oni, ako ništa drugo, imati razumijevanja za ove enormne troškove s kojima bi se i mnogo bogatije zemlje teško nosile, ili su im važna samo njihova prava i njihov položaj?

Dodamo li svemu tomu da je na našoj (hrvatskoj) strani pobijeno oko 16.000 građana, da se mnogima još uvijek ne znaju grobovi, da je rijetko koji zločin kažnjen – čemu grčevit otpor (kad su Srbi u pitanju) pružaju upravo Milorad Pupovac i SDSS – te da se konstantno provociraju krizne situacije, pogotovu u Vukovaru (s nametanjem ćirilice – i to protivno Članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina) dok žrtve sreću na ulicama ili u državnim institucijama ubojice svojih najbližih ili vlastite mučitelje i silovatelje, čovjek s pravom mora biti ogorčen ovom kampanjom u kojoj se Hrvatsku proziva za „fašizam“ i „ustašizaciju“.

Prema podacima Ministarstva branitelja Republike Hrvatske od 26. lipnja 2019. godine, Hrvatska još uvijek traga za 1.892 osobe, od kojih su 436 hrvatski branitelji, a ostalo civili.
(Vidi: https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/3523417/medved-u-zadnje-tri-godine-prosjek-pronalaska-nestalih-veci-nego-u-proteklih-deset/; stranica posjećena 28.8.2019.)

Znaju li Davor Bernardić, Anka Mrak-Taritaš i njihovi istomišljenici koliko još hrvatskih stradalnika ne zna za kosti najbližih članova obitelji ili se bave politikom kako bi javnim prostorom širili histeriju o srpskoj „ugroženosti“ i pomagali Miloradu Pupovcu i njegovoj kamarili na oživotvorenju Memoranduma 2?

Je li to fašizam kad žrtva traži kažnjavanje zločinaca?
Je li ustaštvo kad se traži istina o najvećem velikosrpskom i komunističkom mitu Jasenovcu uz pomoć kojega komunisti i velikosrpski propagandisti već više od pola stoljeća hrvatskome narodu nameću nepostojeću krivnju za „genocid“ i nazivaju ga „zločinačkim“?

Gospoda i drugovi (Davor, Anka, Milorad i njima slični), morali bi znati da Hrvati od istine odustati neće, niti će popustiti u svojoj borbi za utvrđivanje činjenica o prošlosti, kako o Drugome svjetskom ratu i poraću, tako i Domovinskom ratu.
I tu ne pomaže galama kojom nas žele zastrašiti i ušutkati.

Dobar dio njihovih gnjusnih laži već je izašao na vidjelo i to nikako ne mogu podnijeti oni kojima se smisao politike i javnog djelovanja svodi na klevetanja i blaćenje zemlje u kojoj žive.

Mi kojima je do Hrvatske stalo, ostanimo dostojanstveni, mirni, razumni, spremni u svako doba podastrijeti istinu i reći „popu-pop a bobu-bob, ali nemojmo dopustiti da nas uvuku u svoju kaljugu i natjeraju na prihvaćanje njihovih metoda obračuna.

Slušajmo svoju Katoličku crkvu i biskupe koji su odgovorili na klevete na primjeren i pravi način, kao i udruge branitelja na konferenciji što ju je organizirala Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata (danas, 28. kolovoza).
(Vidi: https://kamenjar.com/braniteljske-udruge-pupovac-vrsi-destabilizaciju-hrvatske/)
To je jedini pravi put.

Moramo nastaviti vršiti javni pritisak na institucije pravne države i vlast da se ova stvar istjera na čistac, a oni koji krše zakone i Ustav ove zemlje odgovaraju za to i tu popuštanja ne smije niti može biti – zbog budućnosti naše Domovine, hrvatskoga naroda i svih građana dobre volje koji žele živjeti mirno i dostojanstveno.

Stisnuti zube, ohladiti glave i naprijed: nepopustljivo i do kraja, ali u isto vrijeme mudro, pametno i staloženo.
A oni neka klepeću…tiha voda brege dere, kaže naš narod.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Hrvatici Dragani Jeckov jedan poučak iz opće kulture

Objavljeno

na

Objavio

Nakon incidenta vukovarskog zastupnika iz redova srpske etničke manjine, njegova stranačka kolegica i saborska zastupnica Dragana Jeckov izjavila je da je Ivan Penava pokazao kako nije gradonačelnik Srbima u Vukovaru.

Hrvatici Dragani Jeckov jedan poučak iz opće kulture. Gradonačelnici u hrvatskoj državi su gradonačelnici Hrvatima, svim Hrvatima, bez obzira na to koje su narodnosti, vjeroispovijesti i političkog opredjeljenja.

Kao što je ona hrvatska zastupnica isključivo Hrvata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, bez obzira na to koje su narodnosti, vjeroispovijesti i političkog opredjeljenja.

Ti Hrvati koji su je birali: jadna im majka, komentirala je Karolina Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pokvarena Jakićeva istina

Objavljeno

na

Objavio

Novosti Srpskog narodnog vijeća objavilo je 14.10.2019. tekst Tomislava Jakića u kojem iznosi brojne neutemeljene tvrdnje. Ne želim ulaziti u njegove brojne „istine“, koje nemaju veze sa stvarnošću, ali kao pripadnik zajednice „fratra s Badije“, želim ispraviti njegove tvrdnje u vezi s tim bez suda ubijenim franjevcem.

Jakić tvrdi da je fra Bernardin Sokol (1888. – 1944.) „prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću“. Nema nikakvih dokaza da je Sokol izdao partizane, a nema ni dokaza da su „sedmorica to platili smrću“. Jakić, kao i neki drugi, 75 godina nakon umorstva Sokola, partizansko-oznaškom metodom bez ikakva suda, pravda taj ratni zločin koji je izvršen nad nevinim Sokolom. Na osnovi usmenih tvrdnji da je Sokol izdao partizane nekih ondašnjih korčulanskih komunista, odveli su partizani Sokola 28. rujna 1944. po noći iz samostana Badije.

Ubili su ga i bacili u more, ali tijelo mu je isplivalo na obalu Pelješca. Skupina ljudi, koji su ga prepoznali, pokopala ga je tada u obližnje napušteno mitraljesko gnijezdo. O tome je pet desetljeća vladao muk. Kod nedavnog kopanja na mjestu ukopa nađeni su samo potplati fratarskih sandala. Po Jakiću nije moguće da je „fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik“.

A krivnja Sokola temelji se samo na usmenim tvrdnjama nekih korčulanskih partizana. Preuzeo ih je također partizan Nikola Anić i u svojoj knjizi ustvrdio da je Sokol izdao partizane, i da je stoga ubijeno „oko sedam partizana“. Nije li ta Anićeva formulacija, već po sebi čudna? Anić ne zna ni koliko je ljudi tada pobijeno, a u nekim drugim slučajevima navodi imena poginulih. Vodeći korčulanski komunisti (npr. Lozica) koji su 1944. bili tamo i o ratnim godinama 1990. objavili knjigu, Sokola i ne spominju, pa čak pišu da su ti tada uhićeni iz njemačkog zatvora „uspjeli pobjeći“, jedan je otišao s Nijemcima i vratio se živ i zdrav, te kao ugledan prvoborac na Korčuli doživio duboku starost. Anić u svojoj knjizi uz bezbroj krivih podataka govori i o prevoditelju koji je navodnu Sokolovu izdaju prevodio na njemački, iako je Sokol studirao u Beču, znao dobro njemački i često u raznim zgodama u Korčuli prevodio za druge osobe u komunikaciji s Nijemcima. Anić u vezi sa Sokolom donosi signaturu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koja doduše postoji, ali u tom spisu nema ni slova o Sokolu. Tu u OZN-inu arhivu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219, Sokolovo je prezime i redovničko ime. Nema ni datuma rođenja, nema optužnice, nema osude.

Tu je pismo, koje su partizani na dan uhićenja uzeli iz njegove sobe, a koje je Sokol pisao subratu fra Marijanu Blažiću, i završio ga deset dana prije nego će ga partizani po noći odvesti iz samostana i ubiti bez suda. U završetku toga pisma Sokol odbacuje lažnu optužbu da je on izdao partizane. Kaže da ih nije volio, ali da ih nije izdao, i da se saznalo da je to učinio „jedan njihov“. Nema baš nikakva razloga ne vjerovati čovjeku koji je predosjećao da su mu dani odbrojeni i da će ga partizani ubiti. Ako je o izdajici već znao Sokol, znali su i drugi, znali su i partizani, ali očito im je interes bio da krivac ipak bude Sokol, uklonili su ga i o svemu šutjeli. Službenici OZN-e i UDB-e, NOV i JA koji su pregledavali Sokolov spis, nisu se usudili dodati optužbe koje danas olako ponavljaju „sadašnji antifašisti“, a s njima i Jakić. U Sokolovu pismu, i članku iz novina koji je napisan Sokolu u čast, podcrtali su riječi Hrvat i hrvatsko.

Podcrtali su i neke izričaje koji govore o Sokolovoj reformi crkvene glazbe u hrvatskom narodu. Ipak, biti Hrvat i crkveni glazbenik nisu razlozi da se ubije čovjeka. A ubiti čovjeka bez suđenja, zaslužnog velikog hrvatskog i internacionalno poznatog glazbenika, koji je još za života ušao u internacionalne stručne leksikone, i koji nije kriv, jest ratni zločin, kako onda tako i danas. Zagovara li to Jakić ratni zločin? Ne znam kako čovjek, diplomat i političar, takve tvrdnje može spojiti sa zaključcima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja je osudila totalitarni komunistički poredak u svojim rezolucijama (Rezolucija 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena još 27. lipnja 1996., i Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25. siječnja 2006). Ne može ih naravno spojiti ni s najnovijom rezolucijom Europskog parlamenta 2819 o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe” od 19. rujna 2019. U njoj Europski parlament traži da se u sjećanju zadrži i istražuje sudbina svih pogubljenih u ime komunističke ideologije, a Sokol i neki drugi naši franjevci smaknuti su, nevini i bez suđenja, upravo u ime te ideologije.

Jedan od glavnih argumenta protiv Sokola, kojeg „sadašnji antifašisti“ često iznose, zapis je Viktora Novaka u njegovoj knjizi Magnum crimen iz godine 1948. Zapisao je Viktor Novak stihove pjesme: „Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!“ i krivo ih povezao sa Sokolom i s Antom Pavelićem. Ne radi se o pjesmi Sokola Paveliću, nego o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) koju je on pod naslovom „Himna Ante Starčevića“ ispjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“ br. 61. Čak su izgleda i pripadnici OZN-e to 1944. shvatili, jer u Sokolov dosje nisu stavili zbirku s tom pjesmom, nego njegovu zbirku br. 7 Crkvene skladbe (za jedan glas uz pratnju orgulja), objavljenu još 1930.

A da je bilo i poštenih partizana, komunista, usprkos ideološkoj dresuri, dokaz je izvješće Drage Desputa, od 17. siječnja 1945., člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi) upućeno Centralnom komitetu KPH. U izvješću stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“. Ovjereni prijepis ovog dokumenta nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842. Desput u stvari govori o plakatu „U ime naroda Jugoslavije“, koji se nakon navodnog suđenja i strijeljanja na otoku Daksi pojavio na javnim mjestima u Dubrovniku; s datumom 26. listopada 1944., a potpisao ga je tada nepostojeći „Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja“. Na plakatu su bila imena osuđenih (među njima su i franjevci Marijan Blažić i Toma Tomašić), kao i njihova navodna krivnja i osuda na strijeljanje s konfiskacijom imovine. U obrazloženju je stajala i rečenica: „Odbrana optuženih, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, postala je bezpredmetnom i kao takva od strane Suda odbačena.“

Na plakatu je među osuđenima objavljeno i ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva (koji je tada imao 23 godine). Radi se o gore spomenutom „građaninu Dubrovnika“ koji je usprkos tako strašnoj navodnoj presudi, jednostavno pušten, a njegovo ime na plakatu poslije toga su precrtavali, što je čvrsti dokaz da suđenja nije ni bilo!
Čudno je da je već 1945. bilo ljudi koji su vidjeli istinu, a Jakić i njemu slični „sadašnji antifašisti“ ne vide to ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944.

Franjevački samostan Male braće
Dubrovnik
fra Stipe Nosić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari