Pratite nas

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

E, da nam je više Srba, Cigana i govana!

Objavljeno

na

Objavio

Tramošnica, Tolisa, Paklarevo, Kreševo, Posušje,… samo su neki natpisi koje viđamo na ponosno izvješenim hrvatskim zastavama tijekom utakmica „Vatrenih“, a i drugih nacionalnih vrsta.

Zanimljivo, ta, široj hrvatskoj javnosti gotovo posve nepoznata sela i mjestašca, baš kao i većina toponima koji rese hrvatske zastave za sportskih susreta, ne nalaze se u Hrvatskoj, nego u drugoj državi – Bosni i Hercegovini. K tome se i iza onih poznatijih, na tribinama sve učestalijih, zapadnoeuropskih destinacija, poput Beča, Berlina, Stuttgarta, Züricha,… kriju uglavnom Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ne samo zato što još od doba jugovine, te atmosferilije dokazano štetne za opće, tjelesno i duševno hrvatsko zdravlje, oni čine poveći udjel među Hrvatima u zapadnoj Europi, nego nadasve zato što emotivnu i identitetsku vezu s Hrvatskom uspijevaju očuvati u većoj mjeri od drugih im sunarodnjaka.

Za njih očito ne vrijedi ona – daleko od očiju, daleko od srca! I kad odu, nerijetko pogođeni nepravednim odnosom onih koji u Hrvatskoj kreiraju iskrivljenu sliku o svemu, pa tako i o njima, Hrvatsku ne preziru i ne proklinju. Na užas ideologa razvaline za Nju im još uvijek živo srce bije.

Država i domovina kao Crkva i vjera

Tko želi zbiljski osjetiti hrvatsko domovinsko zajedništvo, ponajbolja prigoda pružit će mu se zatekne li se u onome mozaiku kockica i kolopletu govora i naglasaka u kojima se isprepliću ča, kaj i što, kad se rijeke Hrvata slijevaju prema stadionu na kojem igra Hrvatska.

Svojevrsna je to procesija u kojoj se dodiruju s mukom ostvarena hrvatska država i iskonska emocija prema hrvatskoj domovini. Jer kad ne bi bilo države, tog institucionalnog okvira kojeg ipak ne čine samo porezi i birokracija, kao ni simboli u vidu zastave, grba i himne, ne bi bilo ni državne reprezentacije niti njezinih nastupa na svjetskoj pozornici. I zato je, među ostalim, država važna.

Uostalom, kad ne bi bila važna, ne bi prevladavajući mediji isijavali toliko ogorčenje prema njoj. „Ova država“ im je za sve kriva, baš kao što ona bivša nije bila nizašto. Njoj je kriv bio unutarnji i vanjski neprijatelj, a kako ju je upravo taj tandem rastvorio i novu državu stvorio, zato im valjda i jest „ova država“ toliko kriva.

Naravno, državni okvir nipošto nije savršen niti može pružiti pravdu svakom pojedincu. Ne može takav biti već i stoga što ga tvore po naravi kvarljivi ljudi. U tom je smislu država donekle usporediva s Crkvom kao zajednicom vjernika. Jedino što Crkva, za razliku od propadljive države – mada to što je propadljiva, ne znači da se za nju ne treba boriti, čuvati je i graditi – nije samo ljudska tvorevina niti je samo ljudskom rukom vođena.

U jamstvenom joj listu stoji potpis Nebesa da je ni najpokvareniji i najpodmukliji ljudi, pa čak i oni dobrih namjera, bili u njoj ili izvan nje, ne će uništiti, da je ni paklena vrata ne će nadvladati. S druge strane, domovina je usporediva s vjerom. Idealna je i savršena, nevina i čista, prebiva u toplini gorljivog srca, ne u zakonskim paragrafima.

U realnosti je, pak, nedostižna poput fatamorgane, ma koliko se državu težilo približiti joj. No, ljubav prema domovini, domoljublje, nezamjenjivo je vrelo poticaja da se država čuva i gradi, da napreduje. Tu su vezu uočili i oni kojima hrvatska domovina nije na srcu. Dobro znaju, kad se zabije klin između države i domovine, od države ostane tek prazna ljuštura, puki zemljopisni pojam, a od domovine samo daleki sanak pusti.

Dvije države, jedna domovina!

Jedva preživjevši sve povijesne križeve na raskrižju velikih svjetskih civilizacija, domovina Hrvata se danas prostire kroz dvije države – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I dok Hrvati iz Bosne i Hercegovine njih obje osjećaju svojim domom, u glavama dobrog dijela Hrvata u Hrvatskoj stvorena je neka nepremostiva barijera prema Bosni i Hercegovini kao domovini hrvatskog naroda.

Doimlje im se poput nečeg dalekog, egzotičnog, smještenog tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, u što se najbolje ne pačati. Da je klin između Hrvata dviju država jedne hrvatske domovine uspješno ubačen, moglo se dobro vidjeti u vremenima kad im je gorilo pod nogama, kad se stvarala hrvatska država.

Tada su Hrvati iz BiH u daleko iznadprosječnom broju prionuli popuniti redove prvih policijskih i vojnih postrojbi Hrvatske, slično kao što danas pune redove tribina kad igra Hrvatska. A nisu li i ponajveći ratni junaci i zapovjednici obrana gradova ’91, ponajprije onih u napaćenoj Slavoniji, mahom nosili „kamenjarska“ prezimena?

Međutim, s druge strane, kad je Hrvatima u BiH zatrebala pomoć u gadnoj nevolji, jer dvojica jačih su im radili o glavi, među Hrvatima u Hrvatskoj nerijetko se osjetio izvjestan zazor, milijun razloga da se ne pruži ruka. Oni taj narod ne poznaju, jer, kako ih uvjeriše, to je ipak druga država. Nije im bilo na kraj pameti pomisliti kako je ta druga država sastavni dio iste hrvatske domovine, još manje da sve što nam je vrijedno možemo steći samo zajedno.

Ipak, našlo se i tada Hrvata s dovoljno soli u glavi i žara u srcu da moćna neprijateljska sila bude u proljeće ’92 zaustavljena, time i Hrvatska obranjena, i to na Livanjskom polju, u drugoj državi. A potom se, zimi ’94 i ljeti ’95, Hrvatska s iste geografske lokacije počela oslobađati. I što sad – poništit ćemo „utakmicu“ jer je Livanjsko polje u drugoj državi? Pravit ćemo se kao da nije ostvaren tisućljetni san i da Hrvatska nije tu zahvaljujući zajedničkim vojnim operacijama Hrvata iz Hrvatske i BiH na teritoriju BiH?

Zaboravit ćemo da je slavodobitnim okončanjem rata Hrvatska ostala cjelovita i da je u to utkana i žrtva BiH Hrvata, kako u ratu, tako i u miru koji je uslijedio? Stoga je pristojno češće se prisjetiti kako ima i onih kojima je još teže, kojima pomoć više treba, a nisu u Hrvatskoj. Jer ti danas sa svojih ognjišta cure i brže nego što se odlazi iz iseljavanjem najviše pogođenih dijelova Hrvatske.

Hrvati vaši i naši

Hrvati u BiH desetljećima su predstavljali biološku zalihu za popunjavanje demografskih rupa Hrvatske uslijed katastrofalne spolne i dobne neravnoteže uzrokovane smaknućem mnoštva mladih muškaraca u poraću Drugoga svjetskog rata (doduše, ta je katastrofa pogodila i njih, no ipak ih nije spriječila da se oporave).

Blijedoj demografskoj slici ubrzo je pridonijelo i zdušno prihvaćanje razornih tekovina suvremenog načina života, te predavanje životnom pesimizmu, sklonost čemu se i danas osjeća. Hrvati iz BiH su se toj napasti najdulje opirali zadržavajući dovoljno visok natalitet da nasele Hrvatsku i šire, a da se istodobno održe i u matičnoj državi u solidnom broju.

No, s takvim životnim stilom nisu uživali baš naročitu popularnost među onima koje su u Hrvatskoj zatekli, o čemu svjedoči dokumentirana filmska priča o naseljavanju požeškog kraja došljacima iz Rame sredinom prošlog stoljeća. Domaći svijet, što starosjedioci, što tek pokoljenje-dva ranije doseljeni Zagorci i Ličani, sumnjičavo je vrtio glavom na te „Bosance“ (njima su svi oni „Bosanci“), jer njihove žene se kote k’o zečice rađajući i dvoznamenkasti broj djece. Umjesto jedno do dvoje kao sav normalan svijet,… koji se već u ono vrijeme manio Očenaša. Ne, doduše, formalno, nego u njegovoj biti.

I danas, u najnovijem valu iseljavanja iz Hrvatske uvelike prednjače Hrvati porijeklom iz BiH. Naime, poznato je kako su mnogi Hrvati protjerani iz sjeverne Bosne zamijenili kuće i imanja sa Srbima u pojasu uz granicu s BiH (Slavonija i Sisačko-moslavačka županija), a upravo su ta područja najjače zahvaćena iseljavanjem. To, naravno, ne znači da zbog loše gospodarske situacije, dobrim dijelom uvjetovane nezavidnim položajem slijepog crijeva, okruženog ne baš najrazvijenijim dijelom Mađarske, te Srbijom i BiH, iz Slavonije ne iseljavaju i drugi.

No, da su Hrvati doseljeni iz BiH u tomu dosta zastupljeniji, zorno pokazuju sljedeća dva primjera iz drugih krajeva Lijepe Naše. Zagrebačka županija sa znatnijim udjelom Hrvata iz BiH ima dva do tri puta veću stopu iseljavanja u inozemstvo s obzirom na ukupni broj stanovnika od susjedne Krapinsko-zagorske županije, unatoč tome što je gospodarski osjetno razvijenija od nje. Također, iseljavanje iz Knina, naseljenog uglavnom Hrvatima iz BiH, višestruko premašuje ono iz Vodica u istoj županiji.

Razlozi pojačanog iseljavanja nedavno doseljenih bosansko-hercegovačkih Hrvata su dvojaki. Objektivno, iseljavanje olakšava činjenica što je njihova dijaspora u zapadnoj Europi čvrsto i duboko ukorijenjena, kao posljedica neomiljenosti u prošloj državi koja ih se s vidnim olakšanjem rješavala. Mnogi tamo imaju već uhodane poslove, a kako su čvrsto povezani rođačkim i inim vezama, novake tamo očekuje prijateljsko okruženje puno prilika u nikad dostupnijem im bogatom svijetu.

Dodatno, oni koji su se pred četvrt stoljeća doselili u Hrvatsku, nisu se još stigli tamo ukorijeniti, što psihološki olakšava odlazak u tuđinu. Osim toga, ozračje neprihvaćanja na granici otvorenog neprijateljstva, koje mediji nimalo slučajno šire spram Hrvata iz BiH, pomaže da ih se u Hrvatskoj percipira kao strano tijelo, neprilagođene krkane koji okidaju na cajke i bogate se na sumnjivim poslovima iskorištavajući ovdašnje pitomo pučanstvo.

Iritaciju samo još pojačava to što su Hrvati porijeklom iz BiH iznadprosječno zastupljeni tamo gdje tradicionalno prebiva zdrav hrvatski duh – što u zdravom tijelu, čega je primjer sport, što u zdravoj duhovnosti, među svećenicima i časnim sestrama.

Smežurani tartuf ili ipak grašak?

Osim klina koji zabijaju među Hrvate iz dvije države jedne hrvatske domovine, medijski teroristi ništa manje revni nisu i u zabijanju klina između vodećih hrvatskih ljudi i naroda.

Još u vrijeme predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, a i danas se priča po istoj špranci ponavlja, gadili su narodu vodeće hrvatske ljude namećući mu kao zamjene one vodstva nedostojne, što bi nerijetko poprimalo i karikaturalne obrise. Ha, lako se rugati onome koji dopušta da mu se ruga. Štoviše, i hrli za tim.

I dok su se poslije pobjedničkog rata na tapeti našli istaknuti vojskovođe i zapovjednici obrana hrvatskih gradova ’91, danas se razapinje one koji vode hrvatski sport, posebno njegovu najplodonosniju i najpopularniju granu, izvorište i pojilište hrvatskoga duha danas – nogomet. A vode ga i u financijskom i u sportskom pogledu toliko uspješno da bolje jedva i može. Ipak, neki to ne mogu nikako podnijeti pa za druge na svijetu ne žele ni čuti.

Drugi ih, pak, istina nevoljko, ipak prihvaćaju, ali ne propuštaju dometnuti kako im jako smetaju oni koji sve to vode i još, da stvar bude gora, od toga zarađuju. Uspješno nužno mora biti nemoralno, maksima je neuspješnih, koji vlastitu neuspješnost nastoje prikriti i moralno opravdati osjećajem moralne nadmoći. Stoga im ne smetaju oni čije neuspješno upravljanje Hrvati moraju solidarno plaćati milijardama iz proračuna, pa bi sad, služeći se istim tim receptom upropastili i hrvatski nogomet.

Takvih, a riječ je o do srži korumpiranima, pasioniranim potrošačima prevladavajućih medijskih sadržaja, je i apsolutno i relativno najviše u dva najveća hrvatska grada – u Zagrebu i Splitu – pa možda baš zato tamo, kad igra nacionalna vrsta, na tribinama dominiraju ljudi iz provincije i dijaspore. Lišeno hordi huligana, socijalističkih samoupravljača, ozračje odjednom postaje fantastično. Ni traga zloći i neredu, niti tko sramoti Hrvatsku, niti izvrgava ruglu i pogrdama igrače i vodeće nogometne dužnosnike.

Slučajno ili ne, čelni protagonisti hrvatskog nogometa na ovaj su ili onaj način neodvojivo povezani s BiH. Arhitekt i vrijedni neimar čitavog sustava, za kojeg se vjeruje da još uvijek poteže konce iz sjene, Zdravko Mamić, porijeklom je Duvnjak, a njegov nerazuman pravosudni progon pokazuje kako možda i nije tako loše što je domovina u dvije države.

Davor Šuker, predsjednik Saveza, je iz okolice Livna, odakle je i srebrni izbornik Zlatko Dalić. A Luka Modrić. maestro na terenu, u ključnim se trenutcima igračkog razvoja čeličio u mostarskom Zrinjskom. Prošavši sito i rešeto rabijatne lige, odagnao je sumnje kako zbog naizgled krhke tjelesne građe ne može postati veliki igrač. I druga prvoklasna vedeta, Ivan Rakitić porijeklom je iz BiH.

Svakog od tih stupova hrvatskog nogometa svako malo se nestrpljivo tjera, bilo medijski, bilo pravosudno, bilo nahuškanom ulicom. Ma, kad će već jednom otić’? Ta, dosadili su uspjesima i medijskim bogovima i narodu! I kako se onda ne zapitati što to mora biti u glavi onoga koji bespogovorno prihvaća da ti koji tjeraju najbolje hrvatske ljude žele dobro Hrvatskoj? Smežurani tartuf? Ili možda ipak isto takav grašak? Štogod bilo, izvor je čudnovate logike koja potvrđuje da dopustiš li da ti se srce raskoli i u njega usipa žuč, i um teško stradava.

„Ponos“ Grada Zagreba

I dok se ključni akteri najuspješnije hrvatske priče tretiraju svakojako, samo ne kao narodno blago, štoviše, i dalje se preznojavaju na medijski potpaljenoj lomači, dotle benzin dolijevaju oni koji, nesposobni činiti bilo što društveno korisno, žive od legalizirane milostinje.

Porezni su to patrioti kao što je to i Milorad Pupovac. Napokon, parkirani su na istoj strani proračuna, naravno, onoj rashodovnoj. I oni su jako ogorčeni, samo ogorčenje ne iskazuju melodramatskim istupima na tiskovnim konferencijama, nego drukčije. Tako, kao plod njihova umovanja, bočnu fasadu Muzeja Grada Zagreba na Gornjem gradu krase grafiti – MAMIĆU SRBINE i MAMIĆU CIGANE – između kojih se ugnijezdio treći – MODRIĆ GOVNO – posvećen najboljem nogometašu svijeta 2018. godine.

Mediji, inače vrlo osjetljivi na etnički motivirane diskvalifikacije, sad kao da sa simpatijama gledaju na njih, posebno na istovjetne poruke Mamiću s gotovo svakog zagrebačkog ćoška. Izgleda da im je mržnja, ako je usmjerena prema Mamiću, prihvatljiva čak i kad je mjerena Srbima i Ciganima.

Ni Milorad Pupovac u svom čuvenom godišnjaku, u kojem pedantno bilježi i najmanje prijestupe te vrste, ne navodi to, u javnom prostoru zacijelo najčešće spominjanje Srba kao karakterne mjere. Moguće procjenjuje da se tako izražava veća mržnja prema Mamiću nego prema Srbima (jer on je ipak i Cigan), a što mu očito nije neprihvatljivo. Tko prešućuje, slaže se!

Osim ako ovdje nije riječ o satiri iliti performansu nekog umjetnika habitusa i kalibra Siniše Labrovića, koji zaustavlja prolaznike pa ih tjera da u nekoj vrsti igre „vrača pogađača“ iz spomenutih grafita pokušaju odgonetnuti koji je Srbin, koji Cigan, a koji, da prostite, govno. A možda je ipak riječ o suptilnom vapaju ka multikulturalnosti orijentiranih službi Grada Zagreba kojim žele poručiti – e, gdje bi nam bio kraj da nam je više Srba, Cigana i govana!

Jer kako inače objasniti da se u tim službama još nije našlo nikoga tko bi naložio izbrisati tu sramotu s gradskog objekta prvog reda, udaljenog svega nekih stotinjak metara od Trga svetog Marka i sjedišta najviših državnih institucija?

Objašnjenje, moguće, leži u tome što tamo samo jedan, a i taj je iz BiH, nekaj dela i bez da mu se izrijekom veli. Samo, ovih je dana i on sav u gorućem poslu pa će na „ponos“ građana Zagreba spomenuti grafiti još neko vrijeme krasiti fasade srca njihova grada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari