Bernardiću, može li se u isto vrijeme biti Frljićev fan i katolik-vjernik?

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?