Bernardin Sokol i Vid Mihičić

Političar Dragan Markovina uvijek nanovo u negativnom svjetlu spominje franjevca Bernardina Sokola. Ovaj put čini to u članku kojeg je 23. kolovoza objavio na portalu „Telegram“, u kojem žali za srušenim borovima na otoku Badiji. Tu između ostalog još tuguje što je franjevcima vraćena Badija i što je na njoj otvorena galerija s imenom fra Bernardina Sokola, pa zaključuje da se to „još uvijek može promijeniti komunalnom odlukom Grada Korčule, kada bi u gradskoj upravi bilo hrabrosti za to“.

Usput rečeno, otkriva Markovina da još uvijek živi s onim komunističkim shvaćanjem na osnovi kojeg su jugoslavenske vlasti franjevce protjerali s Badije i oduzeli im otok, i to uz lažni izgovor. Otkriva da još razmišlja socijalistički i da je daleko od Europe, čije su pozitivne odredbe ugrađene i u Hrvatske zakone, a po kojima bi franjevci imali pravo na odštetu za bespravno oduzimanje Badije.

Smeta Markovini Sokol, koji je dobio spomen bistu na rivi rodnog mjesta, po kojemu se zove glazbena škola u Kaštelima, kao i iznimno vrijedna galerija na otoku Badiji. Smetaju mu možda simpoziji o Sokolu, koji sve više vrednuju njegovu znanstvenu i kulturnu ulogu, a demantiraju optužbe o navodnoj izdaji partizana na otoku Vrniku, kao i njegovo ponovno uvrštavanje u popis znamenitih hrvatskih glazbenika. Markovina je Sokola otpisao kao čovjeka, kao franjevca i kao glazbenika, na osnovi više izmišljotina i laži. Osnovna laž jest da je Sokol izdao partizane. Partizani su u svrhu opravdanja te podvale izmislili kako je brijač Nijemac Vilim prisustvovao Sokolovoj izdaji partizana i kako je on pri tom bio prevodilac.

A po sebi je jasno kako u slučaju da je Sokol uistinu želio izdati partizane ne bi tražio prevoditelja zbog opasnosti od osvete, a nema tu ni logike jer je on govorio njemački i često komunicirao s njemačkom komandom zbog razmjene namirnica. Izmislili su i kako je časna sestra dominikanka Manes Karninčić saznala da je Sokol izdao partizane pa je tu vijest javila njihovim borcima. Dr. sc. Ivan Armanda iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža na osnovi dokumenata samostana dominikanki u Korčuli utvrdio je kako sestra Manes u to vrijeme nije ni bila u Korčuli, nego je vodila školu za partizansku djecu u Žrnovu. U Korčulu je došla tek poslije rata. A Ivan Jeričević „Čompo“, predsjednik Antifašističkog vijeća saveza boraca otoka Korčule, išao je sa svojim izmišljenim argumentima tako daleko da je u srpnju 2002. za radio Korčulu izjavio kako je početkom rujna 1944. jedna barka s borcima Korčulanskog odreda pristala noću ispred samostana na Badiji i da su tražili Sokola, koji je odao šestoricu partizana u bunkeru na Vrniku. Dodao je i da su ga fratri uhvatili i rekli: „evo vam ga, riješite nas ovoga zla“. Tada je, sada već pokojni, „Čompo“ zapravo javno priznao zločin, a odgovornost pokušao prebaciti na franjevce.

A Markovinin istomišljenik, koji govori o navodnim povijesnim činjenicama kao da je sam bio prisutan, tvrdit će 2019. kako je partizanski ilegalac: „ubačen među Nijemce, Sokolovu denuncijaciju munjevito dojavio časnoj sestri Manes Karninčić, koja je, zajedno s fratrima s otočića Badije, inače fra Bernardinovom samostanskom braćom, ali suradnicima partizana, pokušala dojaviti onoj sedmorici da bježe. Ali bilo je kasno, Nijemci su, prije nego što će napustiti Korčulu, strijeljali sedmoricu partizana.“

Taj autor, čije ime namjerno neću spomenuti kako ga dodatno ne bi reklamirao, u povijesne činjenice trpa puno „ćakula“, ali doduše priznaje da su partizani ubivši Sokola učinili ratni zločin. Ipak, čudna je ta „memorija“ koju još uvijek stvaraju novopečeni takozvani „antifašisti“, a kojoj Markovina tobože vjeruje, ili možda samo preko nje želi dobiti ono što gubi u politici? Dok spomenuti njegov istomišljenik govori o ratnom zločinu, on opravdava postupke partizana koji su ubijali bez suđenja i bez dokaza. U kontekstu komunističkih likvidacija bez suđenja izjavio je za Slobodnu Dalmaciju još 26. lipnja 2006. da je ubojstava bez suđenja svakako bilo, ali da je toga bilo i u Europi, i da su se i tamo „događale iste stvari sa suradnicima nacističkih režima“.

A memorija po kojoj je Sokol izdao partizane, a na koju se kao dokaz pozivao Markovina, lažna je i režirana od komunista. Dokazuje to najbolje Sokolovo oproštajno pismo koje je pisao samo nekoliko dana prije nego će ga odvesti (očekivao je da će partizani doći po njega, pa je pismo namjeravao sakriti, ali očito nije uspio, jer je ono završilo u arhivu OZN-e u Zagrebu).

Sokola su odveli s Badije uvečer u četvrtak 28. rujna 1944., svjedočio je o tome tada prisutni fra Vjekoslav Bonifačić, pred kojega je Sokol kleknuo i tražio ispovijed. Također je fra Bernardin na koljenima tražio blagoslov od gvardijana fra Nikole Španjola. Ubrzo nakon odvođenja njegovo mrtvo tijelo našli su mještani na plaži u Orebiću, pa ga je skupina njih na tom mjestu pokopala. Sve do demokratskih promjena o tom zlodjelu nije se smjelo javno govoriti. Nedavno su na mjestu provizornog ukopa vršena iskapanja, ali nađeni su samo potplati fratarskih sandala, što upućuje na činjenicu da su ubojice ili nalogodavci njegove posmrtne ostatke kasnije pod okriljem noći premjestili.

Sedam desetljeća poslije Sokolovo pismo ugledalo je svjetlo dana. Zahvaljujući tom zapisu danas sa sigurnošću možemo tvrditi kako Sokol nije izdao partizane, nego su ga lažno optužili i bez suđenja mučki ubili. U pismu je on zapisao da ih „nije volio ali da ih nije izdao“ i da se zna tko je to učinio. Ubojice su s drugim dokumentima uzele to pismo u noći njegova odvođenja s Badije, pa postoje indicije da je krivac naivnog odavanja partizana, onaj sedmi preživjeli partizan kojega je Čompo iz zbroja ispustio, bio među njima i, nakon što je vidio što u pismu stoji, ubio Sokola kako bi prikrio svoju nespretnost. A nešto svjetla na zbivanja u čamcu baca zapis fra Ive Perana kojeg je objavio u Riječkom teološkom časopisu 1993. pod naslovom „Sjećanja na fra Bernardina Sokola“. Tu piše: „Razgovarao sam i s jednim za kojega mi rekoše da je te večeri bio u motornom čamcu, ali da on nije sudjelovao.

Bio je, navodno, samo motorista. Jasno, nisam ga htio ispitivati da li je bio u čamcu, ali čim sam spomenuo o. Sokola, počeo je o njemu govoriti da mu je o. Sokol ostao u najboljim uspomenama. Bio je njegov đak i žao mu je da se sve to dogodilo. Imao sam dojam kao da mi nije dao riječi, da ne bi što drugo ispitivao. Još uvijek je prisutan strah iz onih vremena.“ A Markovina tvrdi: „Drugi svjetski rat bio je posebno buran, pri čemu je među franjevcima bilo i onih koji su surađivali s partizanima, poput Vida Mihičića, ali i kolaboracionistički raspoloženih, poput Bernardina Sokola, koji je od strane partizana likvidiran, da bi danas galerija u samostanu ponijela njegovo ime, a on bio slavljen kao žrtva totalitarnog terora.“ Markovina ne zna gotovo ništa o Mihičiću i Sokolu, što otkriva i rukopis Mihičića sačuvan u zadarskom samostanu svetog Frane pod naslovom „Riječi okrutne ljubavi“, s podnaslovom „Diktati uma i ljubavi“, kojeg je pisao 1976., a koji sadrži 252 stranice.

Andro Mihičić ( Beli, otok Cres 1896. – Mali Lošinj 1992.) postao je 1911. franjevac i uzeo redovničko ime Vid s kojim se potpisivao i kad je napustio Red. Bio je sveučilišni profesor, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, esejist, pjesnik i intelektualac sa širokim humanističkim obrazovanjem koje je stekao kroz školovanje u franjevačkim učilištima na Košljunu, Zadru i Dubrovniku, a povijest umjetnosti, estetike i psihologije kao franjevac završio je1927. na Sorboni. Sa Sokolom je predavao u gimnaziji na Badiji.

S Badije ga je ratni vihor odveo u Bari i u El Shatt, pa je poslije napustio Red i oženio se. Kao državni službenik obnašao je više važnih društveno korisnih funkcija. Svoj rukom pisani dnevnik, neke vrste pokajničkih memoara, dakle iz vremena za kojim Markovina s nostalgijom nariče, namijenio je fra Ivu Peranu kao tadašnjem provincijalu. Fra Ivo je bio Sokolov i njegov učenik na Badiji, a pretpostavljam također i srpski akademik Dejan Medaković kojeg u članku spominje Markovina. U toj gimnaziji s pravom javnosti bilo je uostalom đaka iz čitave ondašnje države, čak i iz Makedonije.

Mihičić, ne stavlja Sokola na suprotnu stranu, kao što to čini Markovina u svom tekstu, nego ga svrstava u časne ljude, velikane Franjevačke provincije, ili kako on kaže „izrazite ličnosti“. U rukopisu koji je očito bio uključen u njegovu osobnu knjižnicu (sa signaturom 3978/4-Cr-28) na str. 143 piše: „U samostanima su živjeli ljudi izrazite ličnosti. Napominjem samo neke: Urban Talija, Bonaventura Škunca, Benvenut Rode, Augustin Juničić, Toma Tomašić, Timotej Jerković, Pavao Miličić, Marijan Blažić, Vjenceslav Bandera, Rudolf Velnić, Frano Jurić, Bernardin Sokol, Nikola Španjol, Josip Carvin, Vicko Tomašić, Hugolin Didon, Badurina i dr. I što se o njima zna? Što je o njima, o njihovoj ličnosti i njihovom radu zabilježeno?

Svećenici, redovnici, pišite, bilježite! I to je akt apostolata. Nemojte samostane pretvarati u spremnike bezličnih sjena i nepostojećih ljudi bez kičme, životne brazde i historije. Na prošlosti budućnost se gr adi.“ Mihičićev rukopis vrvi divim duhovnim mislima, što uz činjenicu da je mnoge svoje knjige ostavio samostanu na Košljunu otkriva kako je u duši ostao franjevac. Istom samostanu ostavio je i svoj portret u habitu, sliku na platnu koju mu je u Parizu 1926. napravio Roman Petrović.

Uz Sokolovo ime kojeg su, priznaje to i Markovina, likvidirali partizani, na Mihičićevu popisu „izrazitih ličnosti“ još su fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, koje su partizani također bez suđenja s drugim istaknutim ljudima Dubrovnika ubili na nekadašnjem fratarskom otoku Daksi nepuni mjesec dana poslije Sokola. I fra Marijan Blažić, po Mihičiću uvaženi čovjek, spominje se u dokumentu što ga je u ime Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske iz Dubrovnika 18. lipnja 1944. Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju, kao „Mjesečni izvještaj za maj“, poslao „Marin“. U njemu kao nevjerojatna optužba stoji: „Kao koljači i organizatori ustaški poznati su: Don Djura Krečak, Doktor Ženzo Svilokos, Mladen Kaštelan, fra Marijan Blažić, Jordan Kuničić, don Šmit Josip, Stuli Kruno, povjerenik bivše srpske banke, Biliš Visko, logornik, Mato Roko, šef policije, Blaženko Mato, krivični referent policije. Svi su ovi danas povezati sa Rokom Mišetićem i njegovim Mačekovskim banditima, a prema vani još uvijek istupaju kao ustaše.“

Bila je to optužba koju je službenik OZN-e (Odjel za zaštitu naroda, formiran 13. svibnja 1944.) potpisao za mjesec „maj“, dakle u istom mjesecu kad je zloglasna tajna služba osnovana, i protiv njezine optužbe očito nije bilo lijeka. Takva optužba u ono doba bila je dovoljna za likvidiranje ljudi, a po Markovini čini se da bi ona trebala vrijediti još i danas. Markovina bi trebao pročitati spomenuti rukopis pa bi shvatio da Mihičić, kao ni Sokol nije baš volio partizane, ali je zbog opće nesigurnosti i političkog nereda dospio u njihove redove. Kad je riječ o Sokolu, i do sada su franjevci znali da je riječ o časnom čovjeku koji ne bi izdao domaće ljude.

Ovo svjedočanstvo Mihičića koji je s njim živio, a koji se zasigurno u tom trenutku s njim politički nije slagao, potvrđuje tezu da je riječ o namjerno stvorenoj krivoj memoriji, i da je Sokol ubijen bez krivnje i bez suda, te da je riječ o ratnom zločinu kojeg se neki ljudi još uvijek usuđuju pravdati. Srećom, velika većina drugačijeg je shvaćanja, što ilustrda je ira činjenica gorjela svijeća ispred biste u Sokolovu rodnom mjestu, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima 23. kolovoza.

Fra Stipe Nosić

Što vi mislite o ovoj temi?