Pratite nas

Besramni francuski filozof pljuvao je po Hrvatima i Tuđmanu na radost ekstremnih hrvatskih ljevičara!

Objavljeno

na

Besramni francuski filozof pljuvao je po Hrvatima i Tuđmanu na radost ekstremnih hrvatskih ljevičara!

U Zagreb je netko pozvao francuskog filozofa Bernarda – Henri Levya da u povodu 9. svibnja- Dana pobjede i Dana Europe, održi  predavanje o tome da je dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i pobjednik hrvatskog Domovinskoga rata, isti kao što su to bili i fašisti! Vjerojatno je to djelo ekstremne ljevice, koja je daleko opasnija u Hrvatskoj, ali i u Europi od ekstremne desnice, iako ovaj filozof tvrdi suprotno.

henry levy

Ne znam koja bi  država osim Hrvatske dozvolila jednom ovakvom “europskom cirkusantu”, navodnom intelektualcu, da usred glavnoga grada, a bez da mu netko kaže, da neka dijeli lekcije u svojoj Francuskoj, u kojoj su dobrim dijelom i ekstremni ljevičari na vlasti, a ne da ovdje još k tome i za ne mali honorar, pljuje po Tuđmanu, a samim time i po hrvatskim braniteljima, žrtvama,  Domovinskom ratu i stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.

Ovaj kontraverzni i opasni lijevi ekstremista uz ostalo je izjavio i ovo:

” Dvadeset godina od pada Berlinskog zida, Europa ima stvarnog  neprijatelja. Njego ime je Vladimir Putin.  On je današnji Mussolini. Dobro znate opasnost nacionalkomunizma i dobro znate što je Putin. Imali ste i vi svoje male putine.  Tuđman, koji je od partizana i antifašista postao nacionalsocijalist, (sic!), bio je mali Putin.” Zatim je izjavio da “Hrvatska mora poraziti ekstremnu desnicu, jer je to europska kuga. Europska desnica narodu ne obećava drugo do veću krizu, veću nezaposlenost, veće socijalno beznađe i veću bijedu”

– rekao je, a potom dodao (čujte sad ovo!): “Srbija se mijenja, ali to je proces. Još postoje ostaci miloševićevaca, uostalom, kao što i u Hrvatskoj postoje oni kojima su Šušak i Bobetko heroji!”.

Ovaj jadni filozof nema pojima da je u vrijeme Tuđmana Hrvatska  pobijedila u dugogodišnjem ratu, i to treću ili četvrtu vojsku u Europi, da smo stvorili državu te da ni za vrijeme rata nije bilo takve bijede kakva je danas. Sve ono što je ovaj ekstremni ljevičar istaknuo najviše se na žalost odnosi na današnju vlast u Hrvatskoj, koja je lijeva, a ne desna. Dakle, “fulao” je stotinu posto. A nazvati Tuđmana usred hrvatskog glavnoga grada “malim putinom” i nacionalsocijalistom može samo bezobrazan, neobrazovan i potkupljiv filozof, kakav je ovaj ljevičar, koji je došao vjerojatno na poziv istih onakvih kakav je i sam.

Međutim, žalosno je i jadno da mu nitko nije dao “nogom u tur”, odnosno poslao ga da u Parizu  ili nekom drugom francuskom gradu drži predavanje o tome da su politički čelnici iz njegove zemlje “zadojeni” ekstremni ljevičari i – nacionalsocijalisti, te da treba prije svega u Francuskoj iskorijeniti ekstremne ljevičare, koji su ne samo tamo nego i drugdje u svijetu nakon II. svjetskog rata učinili (naj)strašnije zločine. Naime, taj “cirkusantski filozof” također bi  trebao  znati da je Hrvatska prekrivena masovnim grobnicama, da nema mjeseca a da se neka ne otkrije, a da su baš ekstremni ljevičari od Josipa Broza kojeg mnogo smatraju jednim od najvećih zločinaca XX. stoljeća, najviše krivi za pokolj nevinih Hrvata. U Hrvatskoj ne postoji “ekstremna desnica”, pa nema razloga ni potrebe da se porazi ova “europska kuga”, ali je zato ima u dobrom dijelu države iz koje dolazi ovaj filozof nad filozofima, koji se usudi ljude koji su stvarali hrvatsku državu, poput Šuška i Bobetka tako marginalizirati i podcjenjivati.

(Još nismo čuli da je neki hrvatski filozof i intelektualac došao u Francusku i na sličan način držao lekcije tamošnjih junacima rata, odnosno bilo bi zanimljivo znati da je i to napravio kako bi se nakon toga proveo!)

Stoga bi ovakvim “filozofima” trebalo reći “dosta”, zatvorite usta, “marš odakle ste došli”, ali ne, to što ovaj  Francuz  melje, očito,  itekako odgovara – hrvatskim ekstremnim ljevičarima, koji su nas i doveli tu gdje jesmo – do kanti za smeće!

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

21. studenog – Marija Majka Crkve

Objavljeno

na

Objavio

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi spomendan Marije Majke Crkve. Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom.

Stoga je papa Pavao VI. kao krunu Drugog vatikanskog sabora, 21. studenog 1964., proglasio Mariju „Majkom Crkve“, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom, i želi da tim imenom presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda.

Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve.

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“, rekao je papa Pavao VI.

Kod nas se štovanje Marije Majke Crkve proširilo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, na čiju je molbu sv. papa Ivan Pavao II. 1979. godine odobrio uvođenje blagdana Blažene Djevice Marije Majke Crkve za cijelo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije te je također odredio da se on slavi svake godine na Duhovski ponedjeljak.

Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje hodi prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinoga Boga.

Presveta Djevice, Majko Crkve, bezgrešna Marijo!
Tebi predajem svoju dušu i tijelo.
Sve molitve i djela i trpljenja.
Sve što jesam i što posjedujem.
Skrušena srca predajem ti se u okove ljubavi!
Ostavljam ti potpunu slobodu da se koristiš sa mnom
za izbavljenje ljudi i na pomoć svetoj Crkvi, kojoj si Majka.
Želim od sada činiti sve s tobom, po tebi i za tebe.
Znam da vlastitim snagama ništa ne mogu.
Ti, pak, sve možeš što je po volji tvoga Sina i uvijek pobjeđuješ.
Učini, dakle, Pomoćnice vjernih, da moja obitelj, župa i cijela Domovina
budu istinskim kraljevstvom tvojim i tvojega Sina.
Amen.

(vjeraidjela.com/Laudato)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati