Pratite nas

BiH

Besramno licemjerje svjetske politike

Objavljeno

na

Pri svršetku lipnja

Traje monsunsko razdoblje, kiše su obilne a komarci debeli kao štakori. Klima se znatno promijenila. Aktualna vlast digla je ruke od Hrvatske i uopće podigla ruke u zrak u znak predaje, što je kriva procjena jer je još ostalo štošta za uništiti – ali ni za to nema političke volje. U ostatku mandata vlast je odlučila zabavljati se (“Samo zabava!”) upravo u neronovskom stilu. I rugati se narodu priznanjem (Milanović) da nikakav plan crveni cirkusanti nisu imali, pa ga nisu mogli ni ostvariti – a i to nije istina jer je pravi plan bio zapisan u njihovim ideološkim protuhrvatskim genima i taj su realizirali takoreći instinktivno.

Nema naroda na kugli zemaljskoj koji bi progledavši sa zakašnjenjem i razumjevši da ga je cinično družba grdno prevarila – i nadalje trpio tu i takvu vlast, nema naroda koji se dadePlan 21 tako kinjiti od besramnika i sada već otvorene grabeži, nema naroda koji ne bi izašao na ulice i trgove da spasi sebe i svoju zemlju, a komedijante spremi ne samo u oporbu nego i u sudnice. Ali je vrag u tome što Hrvati imaju čelične živce, a i oni se vole zabavljati sve dok – u zadnji čas kao i uvijek u povijesti – ne postanu vrlo poduzetni u očaju. Tada se ni jedan narod na kugli zemaljskoj ne može s njima mjeriti…

Povlačenje

Hrvatska je ipak povukla novac – iz europskoga fonda za poticaje malim i srednjim političarima.

Ljeto hrvatskih igara

U ljeti bauk hrvatskog iseljeništva kruži Hrvatskom. Dolaze brojni prekomorski Hrvati u staru domovinu, liberalna vlast pušta ih da uđu pa čak i da priređuju Hrvatske svjetske igre. U Hrvatski sabor pušta samo trojicu, a ondje ih dočekuje osam manjinaca s riječima:”Dobro došli braćo Hrvati, vrlo nam je drago što vidimo da postoji i jedna manja manjina od nas.”

Nego, tek kada ljetni prekomorski Hrvati stignu u Hrvatsku, čuje se prava istina o hrvatskoj diplomaciji koja se gdjegdje ponaša baš kao jugoslavenska, a ponegdje je opet tako jadna da se naši diplomati na dugim relacijama voze autobusom (Australija). No možda to i nije loše, u zadnje vrijeme ima previše zrakoplovnih nesreća. Kao dar s neba dolazi prijedlog iz Srbije o zajedničkim veleposlanstvima i konzulatima za vasceli zapadni Balkan, što bi rečenim hrvatskim diplomatima s jugoslavenskim manirama došlo kao naručeno. Poradi štednje trebalo bi na diplomatskim predstavništvima istaknuti samo jednu zastavu.

Nešto se kreće

Naime, oko BiH. Prvo se Europa ( čitaj: Njemačka) počela više zanimati za posljedice fascinantnog ustrojstva BiH po Daytonu i vidjela da će tu biti potreban novi Berlinski kongres. Usporedo je i nekomu u State Departmentu sinulo da bi nastavak po Daytonu mogao donijeti nove nevolje ( uz Siriju, Ukrajinu, Izrael, Irak itd..) pa je osnovao međunarodnu kriznu skupinu,Sarajevoda se Vlasi ne dosjete tko je autor. Krizna je skupina neko vrijeme premetala vrući krumpir, a na kraju zaključila da ta priča s trećim entitetom, to jest hrvatskim, i ne bi bila tako loša. Oho! Vidljiv pomak od dugotrajnoga stajanja na zadnjim nogama! Krizaši su već odmaknuli tako daleko da predlažu i granice hrvatskog teritorija, koji bi se, vele, poklapao s područjem Elektroprivrede Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Muslimansko-bošnjački propagandisti doživljavaju to kao strujni udar. SDP-ov jugoslavenski Lagumdžija vrišti: “Nikada treći entitet!” Ma dobro, ljudi smo, dogovorit ćemo se: neka se područje Sarajeva nazove trećim entitetom, a hrvatski entitet četvrtim. Tako će i Lagumdžija biti zadovoljan. Nego, dajte mene senilnoga podsjetite koje su to elektroprivredne granice. I sežu li do Posavine?

Lončarija

Negdje početkom prošloga tjedna baš htjedoh zadrijemati poslije ručka, kadli se na ekranu HTV-a pojavi Budimir Lončar. Valjda repriza. Bivši šef jugoslavenske diplomacije, poslije Mesićev savjetnik (naravno) pa produžen do Josipovića (dakako) – priča u intervjuu o svom liku i djelu. Vojo Šiljak u maniri umornog starijeg novinara koji puno zna ali ne inzistira, ne pokazuje namjeru postavljati suvišna pitanja. Tako je lako preskočeno razdoblje Ozne ( jer ako Ozna sve i dozna, ne treba i mlađa hrvatska publika sve doznati), pa je potom lakirano razdoblje jugoslavenskoga diplomata Lončara koji je shvatio da mora prati kosu svaki dan i suptilno se udvarati ženama. Koliko sam pratio, intervju ide kronološki do nezgodnih godina za Lončara kao šefa vanjskih poslova Jugoslavije koja je polako krepavala. A koliko sam čuo, o ključnom Lončarovu crimenu, naime rezoluciji o embargu na uvoz oružja koji je znatno otežao naoružavanje hrvatskih branitelja – ni riječi. Da se ne dozna.

Ukrajina

Zašto se ukrajinska vojska tako teško pokrenula, zašto u toj zemlji od gotovo pedeset milijuna nema dosta ni oružja ni vojnika? Ne radi se samo u milijunskoj petoj koloni, nego i oJulija Timošenko nedavnoj prošlosti stvaranja samostalne ukrajinske države iz koje je nakon raspada SSSR-a izvučeno oružja u vrijednosti od najmanje 12 milijardi dolara. Tako da su u kobnom trenutku kao jedino oružje ostale Kličkove šake. S Kličkom u svezi i ostavkom Jacenjuka vrli naši analitičari daju do znanja da je to i kraj političke karijere Julije Timošenko. Hajdmo se kladiti…

Laburisti

Dosegnuli su samo dno i sada bi izronili. Predsjednica Nensi izabrala je pravi način da dođe do birača – oštro je napala Crkvu u Hrvata i traži izmjenu ugovora sa Svetom stolicom. Gospođi politika očito nije jača strana. Neka laburisti izaberu za predsjednika bivšega ministra Željka Jovanovića, pa što Bog da.

Ivo Pilar

Hrvatski branitelji Vukovara točno su razumjeli da s Institutom Ivo Pilar nešto nije u redu, da se s njim nešto događa. Nazvan po autoru knjige “Južnoslavensko pitanje” koja je doista veliki udžbenik povijesti, Institut je vrlo lijepo djelovao i imao (i ima) sjajnih ljudi. Sada je obnovio svoj Barometar s nekoliko tema, ali je najvažnija bila ona o referendumskoj ćirilici. Zadnji politički idiot shvatio bi da su tema i rezultat bili naručeni kako bi se obeshrabrila hrvatska javnost – jer joj je rečeno da ona nije za referendum, a ako i jest, da ona, hrvatska javnost, ionako misli kako referendum ne će uspjeti. U čemu je stvar? Pa u novcu kao i uvijek. Barometar neko vrijeme nije radio jer nije imao novaca. Sada ga ima. Dobio ga.

HEP

Kiše ima dovoljno i više negoMilan Bandić dovoljno, bit će struje. Zato HEP može kupiti 15 000 automobila, a mi ćemo ih platiti. Nego, kako to da baš ni jedan kupljeni automobil ne vozi na struju?

Milano

U zagrebačku gradsku skupštinu došao je prijedlog iz nepoznatog izvora da se Zagreb preimenuje u Milano ili Milanovo. Prva je varijanta odbačena budući da navodno već postoji grad po imenu Milano, ali se druga varijanta razmatra.

Dan mozga

U nedjelju je bio međunarodni Dan mozga. Ni Josipović ni Milanović nisu se u povodu toga dana obratili javnosti. Nego, doista veliki stručnjak za mozak, dr. Ivica Kostović, potvrdio mi je što je već jednom rekao, a ja nisam vjerovao. Da sva tehnologija koja u ovom trenutku postoji na svijetu po snazi odgovara jednom jedinom ljudskom mozgu. Ta tvrdnja se uklapa u moju teoriju o svemiru i smislu, ali ne namjeravam s tim nikoga daviti.

Izrael

Nije samo ukrajinska situacija prispodobiva s hrvatskom početkom devedesetih. U mnogome je prispodobiva i palestinska situacija – jedna do zuba naoružana vojna sila upada u teritorij palestinske samouprave i nemilosrdno ubija djecu, žene i muškrace, to jest civile. Da spomenuta vojna sila pripada bilo kojoj drugoj državi na svijetu (osim Srbiji) cijeli bi svijet skočio na noge, ali se država zove Izrael, a ona je iznad i izvan međunarodnih sankcija, Obećana zemlja (ne od Boga nego od Engleza) s jasnim ciljem da Palestince uništi do kraja, raseli ih i izbriše iz povijesti. To se po pravnim definicijama može nazvati i genocidom. Sjedinjene Američke Države koje su proviđene Židovima u svim lukrativnim područjima, ponašaju se licemjerno kao što se i pretpostavljalo. Europska unija nešto slabašno komentira. Hrvatsku vanjsku politiku tumači Vesna Pusić, čije bi izjave u svezi s Izraelom trebalo prevesti na hrvatski, premda su izgovorene na hrvatskom ali Hrvatima nerazumljive. Tako umiremo u bezočnoj besramnosti.

Slobodan Praljak

To jest samo Praljak, jer nije slobodan – i on poradi licemjerne politike ovoga svijeta kojemu je rečeno da je potrebna sudska odmazda za svojedobno stvaranje Herceg Bosne (koja će ionako opetSlobodan Praljak uskrsnuti). U prošlom javljanju spomenuo sam knjigu (separat) Slobodana Praljka pod naslovom “Ex-ili” funkcija. Knjiga otvara dramatična pitanja koja se pokušavaju sakriti pod tepih, a ne odnose se na BiH nego na RH i datume njezina postanka, te na svakovrsne pokušaje da se krivotvori povijest a uz to i poništi državnopravni kontinuitet države Hrvatske koja je postojala i u vrijeme komunizma, premda to nismo opažali.

Praljak polazi od presude Županijskoga suda u Zagrebu iz 2009. kojom su Branimir Glavaš i ostali osuđeni između ostaloga i zato što, citiram, “tijekom studenoga i prosinca 1991. Hrvatska još uvijek nije imala status države”. Kada ga je dobila? I na to odgovara rečeni sud pod predsjedanjem Željka Horvatovića ( kojega nikako ne treba brkati sa sjajnim pravnikom dr. Željkom Horvatićem). Taj je sud nadodao u presudi i ovu rečenicu: “Tijekom 1991. u međunarodnim odnosima Hrvatska nije bila priznata država i tek 15. siječnja 1992., kada je uslijedilo to priznanje, Republika Hrvatska u međunarodnim odnosima stječe ( Sud piše: stiče) državno-pravni subjektivitet.”

Vrhovni sud nije tako mislio, pa je ipak malo pomaknuo datum unatrag – na 8. listopada 1991. kad je, kaže, “RH kao samostalna i suverena država postala neovisna o bilo kojoj drugoj državi, i od toga je trenutka svakoj drugoj državi i svakoj stranoj vojsci bilo jasno da, vršeći ratne operacije na području RH vrši agresiju protiv RH, njezinih građana i teritorija, dakle, vodi agresivni rat.” Još je nešto čudno u toj presudi Vrhovnoga suda. Ona citira Županijski sud ( s kojim se ne slaže) pa pogrješno navodi da je Županijski govorio o 15. v e l j a č e 1992.!!! Praljak s pravom traži da se ta pogrješka ispravi.

No, kamo vodi Praljkovo s pravom srdito razmišljanje? On se pita tko se to protiv koga i zašto borio do 8. listopada i je li on, Praljak, do 8. listopada 1991. bio pripadnik paravojne skupine, zašto se u Sunji branio ako ga nitko nije napadao, ako nije bilo agresije?To jest, je li Hrvatska de jure bila država ne samo prije 8. listopada 1991. nego i prije 25. lipnja 1991…

Pedantan, oboružan literaturom i zemljovidima, Praljak podastire nama koji smo znali pa zaboravili i onima koji nikada ništa nisu znali – svakovrsne u s t a v e iz jugokomunističkoga doba. Ustav Narodne Republike Hrvatske, proglašen u siječnju 1947. veli u prvom članku: “Narodna Republika Hrvatska je narodna d r ž a v a republikanskog oblika.” Drugi članak kazuje da se “hrvatski narod, izražavajući svoju slobodnu volju, a na temelju prava na samoodređenje – uključujući i pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima – ujedinio s ostalim narodima Jugoslavije na temelju načela ravnopravnosti.” (Opaska: zaboravite na trenutak što je de facto stajalo iza svega toga, ali sada govorimo isključivo o dokumentima.)

Kronološki je sljedeći akt Ustavni zakon Republike Hrvatske o osnovama društvenog i političkog uređenja, gdje se i opet u prvom članku kaže da je NRH demokratska d r ž a v a radnog narodaUstav RHHrvatske. (Opaska: zaboravite na trenutak da se negdje izgubio hrvatski narod.) Godine 1963. eto novoga Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (SRH). Ona više nije narodna republika, ali se u članku I. Osnovnih načela ipak spominje narod, i to ne bilo koji nego hrvatski. Njime čak i počinje prva, udarna rečenica: “Hrvatski narod u skladu sa svojim historijskim težnjama…ujedinio se s ostalim narodima…” itd., a u prvoj glavi općih odredaba pojavljuje se i država: “SRH jest d r ž a v n a socijalistička demokratska zajednica naroda Hrvatske, zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanju.” Ta država ima i granice koje se ne mogu mijenjati, veli članak 5.

Postoji mit o sljedećem Ustavu, onom iz 1974. – da je, naime, baš taj Ustav poslije omogućio osamostaljenje hrvatske države jerbo spominje mogućnost odcjepljenja i samoodređenja, ali su te fraze ( premda de jure značajne) već bile izrečene i prije, pa se ne može oduševljeno govoriti o tom precijenjenom Ustavu koji nakon Hrvatskoga proljeća i nove srpske strahovlade u Hrvatskoj – već u prvoj rečenici uz hrvatski narod odmah stavlja i srpski narod. No i taj u prvoj glavi općih odredaba definira SRH kao d r ž a v u (hrvatskog naroda, srpskog naroda i narodnosti). Za suprotstavljanje bilo kakvoj i bilo čijoj agresiji (članak 7..) spostavlja se općenarodna obrana koja je u ovlasti SR Hrvatske. Još se kaže da “nitko nema pravo priznati ili potpisati kapitulaciju niti priznati okupaciju SRH ili njezina pojedinog dijela. O svim tim lijepim stvarima govore i svi ustavi SFRJ, pa i amandmani iz 1971. govore o republikama ovo:” Republika je d r ž a v a ….” Itd.

I što se onda dogodilo1990/1991.? Pogažen je od strane Srbije i srbizirane JNA (plus srpski teroristi u Hrvatskoj) i Ustav SFRJ i Ustav SRH i “zanemareni” ustavni članci o teritorijalnoj (općoj) obrani koja je u ovlasti republike-države, Blagoje Adžić oduzeo je Hrvatskoj n j e z i n o oružje ( do 200.000 cijevi) a to se dogodilo već u travnju 1990. uz šutnju hrvatskih komunista ( Ivo Latin, Račan itd.), a u ljetu su krenuli balvani. Od početka 1991. i te kako se već ratovalo a u jesen je izbio puni rat. Znači, i prije 25. lipnja 1991. koji treba uzimati kao datum nezavisnosti, d r ž a v a Hrvatska imala je legitimno pravo i obvezu opirati se agresiji. Na kraju krajeva, Ustav Republike Hrvatske (božićni) proglašen je svršetkom 1990. i u njemu je Hrvatska zapisana kao nedjeljiva, demokratska i socijalna država, štoviše kao nacionalna država hrvatskoga naroda.

Elem, haaški uznik Slobodan Praljak tumači onim Hrvatima koji ne znaju puno i hrvatskom pravosuđu koje donosi presude s “lepršavim” datumima – tumači im zorno i točno. Doista je hrvatsko pravosuđe pokazalo da ili neVelika Srbija razumije koliko je opasna ta njegova igra s datumima ili neki njegovi predstavnici to čine namjerno – valjda da bi bili u skladu s vojnim sudovima JNA koji i dan-danas progone hrvatske branitelje pod šifrom “da je tada još bila država SFRJ pa su svi hrvatski branitelji buntovnici i kriminalci”.

Tomu su se priglupom objašnjenju na svoj način pridružili i crveno-liberalni itd. krugovi kada su došli na vlast početkom 20. stoljeća, pa pomaknuli datum nezavisnosti s 25. lipnja na listopad. Dobro da i oni nisu za blagdan nezavisnosti proglasili 15. siječnja 1992. ili čak veljaču te godine (dodajem ja).

Spomenuo sam zemljovide, koje Praljak voli umetati u svoje tekstove, s punim pravom. Na njima mlađi naši suvremenici mogu vidjeti kako je zemljovid armijskih oblasti 1987. odjednom dobio ogromnu Prvu armijsku sablast, te samo neupućeni (a narod je neupućen!) nisu razumjeli što slijedi. 

Dubrovnik gori

A tiskao je Praljak i kartu velike Srbije po kojoj granica Hrvatske ipak ne počinje (na sjeveru) s Viroviticom, nego Hrvatska ipak ide do Vinkovaca, ali je na liniji Pakrac-Virovitica podijeljena na “dva dela” kako bi velika..-itd.

Da se radi o novom Praljkovom tekstu, ispisanom tek nedavno, govori njegova napomena koja glasi: “Kada se pročita poruka patrijarha Irineja za pravoslavni Božić 2014., jasno je da zapadno od Dunava postoje sljedeće zemlje-države: Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Lika, Banija i Kordun i jasno je da su zemljopisne karte ( s kraja osamdesetih, početka devedesetih, op.a.) još uvijek aktualne.”

Točno tako. I dok Slobodan Praljak čami u zatvoru i na leđima nosi breme prvostupanjske presude, zajedno s ostalima osuđenim u istom procesu, patrijarh Irinej hoda po zemlji Hrvatskoj ( Zagreb, Karlovac…). Nego, pita se Praljak u završnoj rečenici napomene, zašto Irinej ne spominje Dubrovnik i Dubrovačko primorje?

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari