Pratite nas

Kolumne

Besramno veličanje ustaštva od onih od kojih bismo se tomu najmanje nadali

Objavljeno

na

U danima pojačane osjetljivosti na razne oblike, pa čak i naznake ustaštva pomalo ispod radara prolazi njegovo veličanje od onih od kojih se to baš i ne bi očekivalo. Jer kako takvo što očekivati od Slobodne Dalmacije, tiskovine koja ne samo što se diči slobodarskom tradicijom, nego se u vlastitoj Kući slavnih, da ne kažemo cvijeća, može pohvaliti jednim Miljenkom Smojom?

Podsjetimo, riječ je o onom Smoji koji je početkom devedesetih širom raširenih ruku iščekivao dolazak Slobodana Miloševića da suncem slobode ogrije i njega i “Slobodanku” pa nakon što mu se nade izjaloviše, pokunjeno priznao kako se zaj… I za kaznu ga snađe da zadnje godine života provede pod ustaškom čizmom. A ustaše mu u tom, iz njegove vizure mentalnom Jasenovcu dobrohotno omogućiše bavljenje kulturnim radom kao što su to činili i predšasnici im pola stoljeća ranije u Sabirnom logoru Jasenovac prema onima koji su gajili iste osjećaje, ali i namjere prema hrvatskoj državi.

Dirnuta ustaškim senzibilitetom za kulturu Slobodna Dalmacija u znak zahvale otkriva nezapamćeni zločin ustaša – onih starih, ne onih koji su (z)vjerski mučili Smoju u jesen života. U krvavom su pohodu, kažu, pobili 280 žitelja etnički čisto hrvatskog sela Lipa u zaleđu Rijeke.

No, povijesni dokumenti kao počinitelje tog brutalnog masakra bilježe postrojbu njemačke vojske poduprtu četnicima i lokalnom fašističkom milicijom sastavljenom uglavnom od pripadnika talijanske manjine. Hm… kad u grozničavoj potrazi za nekim zločinom ustaša počinjenim nad hrvatskim narodom nisu mogli naći ništa drugo osim ovako banalne laži, što li to može biti, nego stidljivo priznanje kako ničeg sličnog nije ni bilo.

Dakle, hoće reći kako ustaše ipak nisu masovno ubijali Hrvate, za razliku od nekih drugih,… onih koji su s lica zemlje zbrisali sela napučena Hrvatima – Borićevac, Španovicu, Zrin,… te posve od Hrvata očistili mjesta poput Udbine, Drvara i Grahova, oslobodivši ih, kako od doma (sve), tako i od života (poveći broj). A tu u pomoć Slobodnoj Dalmaciji u veličanju ustaštva spremno priskaču i poslijeratni službeni popisi stanovništva koji pokazuju da na čitavom području NDH nema nijednog sela sa srpskim pučanstvom koje bi doživjelo takvu sudbinu.

Suočeni s poraznom stvarnošću u uredništvu “Slobodanke” realno i nemaju izbora nego ustašama pripisati zločine drugih. U tome ih ohrabruje spoznaja kako je korištenje takve metodologije postalo sastavnim dijelom državno sponzorirane prakse. Brižno ju njeguje hrvatska javna ustanova JUSP Jasenovac koja ustašama nemilice tovari na pleća umorene u drugim logorima – od beogradske Banjice do Auschwitza – ali i stradale od raznih vojski na raznim mjestima pod raznim okolnostima, pa čak i neke preživjele.

Prema JUSP-ovim naučnicima nemali broj žrtava smaknut je i više puta… kao za inat, svaki put baš u Jasenovcu. Sve to, u pravilu, bez ikakvog pouzdanog materijalnog traga, bilo u vidu dokumenata, bilo posmrtnih ostataka.
A onda se tri četvrt stoljeća od tih događanja napokon našao odvažan čovjek, znanstvenik, umalo i akademik, oličenje intelektualnog poštenja, zapravo “poštena inteligencija” po mjeri onih koji su skovali taj pojam označavajući njime ljudski soj posebnog kova.

U tekstu objavljenom u tjedniku Globus Ivo Goldstein je konačno razbucao revizioniste ponudivši odgovor na pitanje kamo su nestali posmrtni ostatci jasenovačkih žrtava, čiji se službeni broj već popeo na preko 80 tisuća s tendencijom rasta. Između ostalog, navodi kako su ustaše leševe polijevali krečom kako bi što prije istrunuli, zatim kako se početkom travnja ’45 nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine vratilo u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica sa zadatkom da se tragovi grobova unište pod svaku cijenu.

Dodaje kako su tom prilikom leševi spaljivani na željeznim traverzama (koje su neki nazivali “roštiljem”) pa je u grobnice vraćan pepeo, ali i da su iz Reicha dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. Povrh toga, tvrdi kako se prilikom ekshumacije ustanovilo da su mnogi leševi već “istrulili i raspali se” te kako se ponegdje “ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”.
Ipak, čak ni živopisan opis ne može prikriti činjenicu kako nijednim od navedenih postupaka nije moguće ljudske kosti pretvoriti u pepeo, pa čak ni spomenutim spaljivanjem na “roštilju”, u što se može svak’ uvjeriti pokuša li to učiniti makar i s pilećim batkom. Naime, kremiranje ljudskih posmrtnih ostataka zahtijeva izrazito visoku temperaturu i specijaliziranu tehnologiju kakve u Jasenovcu tada nije bilo.

Posebno upada u oči tvrdnja kako se početkom travnja ’45 – dakle kad se sve živo, oprema i materijalna sredstva povlači prema Njemačkoj, a infrastruktura koja se ne može transportirati, uništava – u suprotnom smjeru šalju strojevi samo kako bi lomili kosti jasenovačkih žrtava. Mada, nije zgoreg primijetiti kako čak ni polomljene kosti ne nestaju. No, ugledni znanstvenik zasigurno to ne bi tvrdio bez dokaza.

Stoga je gotovo izvjesno kako nas u dogledno vrijeme očekuje povijesni ekskluziv, prepiska koja će pokazati čime je to Ante Pavelić početkom travnja ’45 ucijenio Hitlera da mu pošalje strojeve samo kako bi zameo tragove zločina u Jasenovcu. U cijeloj priči ostaje neizvjesno tek hoće li pošteni nalaznik senzacionalnih spisa biti Darko Klasić, Tvrtko Jakovina ili Ivo Goldstein.

Uostalom, potonji još od rane mladosti, kako svjedoči njegov mentor, profesor Brandt, u radovima navodi knjige i autore koje nije pročitao, štoviše i neke koji nikad nisu postojali niti postoje. Uz lakonsko obrazloženje – svi rade tako! Pa i u JUSP-u Jasenovac rade tako jer svi rade tako. A gdje su to svi ti? Pa u Beogradu, naravno! Gdje drugdje?

Onoga koji se voli pozivati na nepostojeće knjige i autore jasno je da smetaju prilično postojeći mu kolege i njihovi ništa manje postojeći uradci. Napose to vrijedi za one koji se usuđuju tragati za dokazima o jasenovačkom logoru i nakon Drugog svjetskog rata, tada vođenog pod komunističkom franšizom. Eh, da samo tragaju, nego ih, da stvar bude gora, još i nalaze. Pa sav gnjev usmjerava na glasnike te, za njega loše vijesti, umjesto da prstom upre u njezinog tvorca, najzaslužnijeg za oskvrnuće tog svetog mjesta nečistim zločinačkim kostima – onog čiju je sliku nosao do veleposlaničkog ureda u Parizu, a po svoj prilici drži ju i u novčaniku kao neku vrst kreditne kartice.

Kako se u Goldsteinovu slučaju sigurno ne radi o glupu čovjeku, a bome niti o nadobudnom povjesničaru-amateru, još manje o tek svršenom srednjoškolcu, razumno je zapitati se zašto bi se jedan znanstvenik blamirao prosipajući takve budalaštine. Da je šutio, naime, ostao bi filozof. No, iz nekog razloga je odlučio progovoriti ne ostavljajući drugog prostora nego da se to protumači kao prilog drastičnom umanjivanju broja žrtava Jasenovca u odnosu na službeno evidentirani. A što je to negoli podmuklo veličanje ustaštva? Njegovim rječnikom rečeno, riječ je o opasnom koketiranju s povijesnim revizionizmom, prožetim omalovažavanjem žrtava čak i uz dozu sprdnje. Da puno ne duljimo – radi se o eklatantnom primjeru ustašofilije!

Možda je Slobodnu Dalmaciju i Ivu Goldsteina na ovako neočekivano i neobjašnjivo ponašanje nagnala iznenadna prosvjetljujuća spoznaja o nepremostivom civilizacijskom jazu između ustaša i partizana – raskoraku kakav je moguć samo između onih Bogu vjernih i onih koji sebe postavljaju iznad Boga?

Kod prvih osveta ni u ratu nije moralno dopuštena i kažnjava se, dok je u potonjih ne samo dopuštena, nego i poželjna, čak i nakon što rat završi. Doista, je li zamisliva veća razlika između dvije vojske u istoj povijesnoj epohi na istome prostoru, nego kad se u jednoj od njih ratni zločin nad civilima, pa čak i pljačka zatočenika u sabirnom i radnom logoru, kažnjava i smrću (dokumentirani slučajevi o procesuiranju izvršitelja pokolja po 160 civila i zarobljenih odmetnika u istočnoj Bosni i okolici Banjaluke), dok se u drugoj takva djela potiču? Štoviše, nagrađuju se vrlo primamljivim nagradama.

Dobitci u toj čudovišnoj tomboli, u kojoj svaka jama dobiva, su probitci u vidu visokih društveno-političkih funkcija i pozicija. Spomenimo tek neke – visoki dužnosnik u tajnoj službi, vojsci, policiji,… upravitelj izoliranog kazneno-popravnog zavoda (eufemizam za logor),… predsjednik ustavnih i inih sudova, rukovoditelj društveno-političkih organizacija širokog spektra, drug iz partijskog komiteta,… potom direktor hotela, eksport-import poduzeća,… konačno član Predsjedništva – kolektivnog šefa države, predsjednica Vlade… Ukratko, pozicije su to rezervirane za zaslužnike predodređene da ’45 usele u nekretnine koje su bile u židovskom vlasništvu do ’41.

Pa sad, kad se izgubljeni životi više ne mogu vratiti, suvremena Hrvatska sve što može popraviti – a tiče se nepravde učinjene prema hrvatskim Židovima slijedom delegirane uredbe tadašnje Europske Unije na koju se još nakalemila komunistička samovolja – jest vratiti njihovim potomcima nepravedno oduzetu imovinu. No, zamjetno je kako su viđeniji pripadnici lokalne židovske zajednice spram tih zahtjeva prilično tihi, iznenađujuće rezervirani… Ne stupaju baš u prvim redovima. Zašto? Štogod bilo, bolje je ovu bolnu temu zaključiti prije nego što netko pomisli da je tomu razlog što u nekima od tih židovskih nekretnina i danas žive Židovi.

Doduše, ne oni koji su tamo živjeli do ’41, poneki i do ’45, niti njihovi potomci, nego oni koji pogled na Državu Izrael, kao i štošta drugo, materijalno i nematerijalno, baštine od totalitarne komunističke tvorevine – Jugoslavije – te banditske tvorevine.

Banditi – a komunistički odmetnici, znani i kao partizani, su to i po međunarodnom ratnom pravu za svoje epopeje doista i bili – zadržavaju banditsku ćud čak i kad steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet. I kad skinu vojne odore i obuku odijela,… i kad im bljeskovi mržnje u očima ustupe mjesto blaziranom drugarskom osmijehu i sjaju zlatnog zuba… i kad surovost šuma i gora zamijene toplinom tuđeg građanskog doma… Jer jednom bandit ostaje uvijek bandit!

Uz to, čini se i kako je takva ćud, poput one vučje, nasljedna. Pokazuju to i oni koji danas tako suptilno veličaju ustaštvo da i kad svjedoče istinu – doduše neizravno, ali svakome s tri čiste u glavi jasno i razgovjetno – čine to ostajuć’ i dalje kratkih nogu.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori