Pratite nas

Kolumne

Besramno veličanje ustaštva od onih od kojih bismo se tomu najmanje nadali

Objavljeno

na

U danima pojačane osjetljivosti na razne oblike, pa čak i naznake ustaštva pomalo ispod radara prolazi njegovo veličanje od onih od kojih se to baš i ne bi očekivalo. Jer kako takvo što očekivati od Slobodne Dalmacije, tiskovine koja ne samo što se diči slobodarskom tradicijom, nego se u vlastitoj Kući slavnih, da ne kažemo cvijeća, može pohvaliti jednim Miljenkom Smojom?

Podsjetimo, riječ je o onom Smoji koji je početkom devedesetih širom raširenih ruku iščekivao dolazak Slobodana Miloševića da suncem slobode ogrije i njega i “Slobodanku” pa nakon što mu se nade izjaloviše, pokunjeno priznao kako se zaj… I za kaznu ga snađe da zadnje godine života provede pod ustaškom čizmom. A ustaše mu u tom, iz njegove vizure mentalnom Jasenovcu dobrohotno omogućiše bavljenje kulturnim radom kao što su to činili i predšasnici im pola stoljeća ranije u Sabirnom logoru Jasenovac prema onima koji su gajili iste osjećaje, ali i namjere prema hrvatskoj državi.

Dirnuta ustaškim senzibilitetom za kulturu Slobodna Dalmacija u znak zahvale otkriva nezapamćeni zločin ustaša – onih starih, ne onih koji su (z)vjerski mučili Smoju u jesen života. U krvavom su pohodu, kažu, pobili 280 žitelja etnički čisto hrvatskog sela Lipa u zaleđu Rijeke.

No, povijesni dokumenti kao počinitelje tog brutalnog masakra bilježe postrojbu njemačke vojske poduprtu četnicima i lokalnom fašističkom milicijom sastavljenom uglavnom od pripadnika talijanske manjine. Hm… kad u grozničavoj potrazi za nekim zločinom ustaša počinjenim nad hrvatskim narodom nisu mogli naći ništa drugo osim ovako banalne laži, što li to može biti, nego stidljivo priznanje kako ničeg sličnog nije ni bilo.

Dakle, hoće reći kako ustaše ipak nisu masovno ubijali Hrvate, za razliku od nekih drugih,… onih koji su s lica zemlje zbrisali sela napučena Hrvatima – Borićevac, Španovicu, Zrin,… te posve od Hrvata očistili mjesta poput Udbine, Drvara i Grahova, oslobodivši ih, kako od doma (sve), tako i od života (poveći broj). A tu u pomoć Slobodnoj Dalmaciji u veličanju ustaštva spremno priskaču i poslijeratni službeni popisi stanovništva koji pokazuju da na čitavom području NDH nema nijednog sela sa srpskim pučanstvom koje bi doživjelo takvu sudbinu.

Suočeni s poraznom stvarnošću u uredništvu “Slobodanke” realno i nemaju izbora nego ustašama pripisati zločine drugih. U tome ih ohrabruje spoznaja kako je korištenje takve metodologije postalo sastavnim dijelom državno sponzorirane prakse. Brižno ju njeguje hrvatska javna ustanova JUSP Jasenovac koja ustašama nemilice tovari na pleća umorene u drugim logorima – od beogradske Banjice do Auschwitza – ali i stradale od raznih vojski na raznim mjestima pod raznim okolnostima, pa čak i neke preživjele.

Prema JUSP-ovim naučnicima nemali broj žrtava smaknut je i više puta… kao za inat, svaki put baš u Jasenovcu. Sve to, u pravilu, bez ikakvog pouzdanog materijalnog traga, bilo u vidu dokumenata, bilo posmrtnih ostataka.
A onda se tri četvrt stoljeća od tih događanja napokon našao odvažan čovjek, znanstvenik, umalo i akademik, oličenje intelektualnog poštenja, zapravo “poštena inteligencija” po mjeri onih koji su skovali taj pojam označavajući njime ljudski soj posebnog kova.

U tekstu objavljenom u tjedniku Globus Ivo Goldstein je konačno razbucao revizioniste ponudivši odgovor na pitanje kamo su nestali posmrtni ostatci jasenovačkih žrtava, čiji se službeni broj već popeo na preko 80 tisuća s tendencijom rasta. Između ostalog, navodi kako su ustaše leševe polijevali krečom kako bi što prije istrunuli, zatim kako se početkom travnja ’45 nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine vratilo u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica sa zadatkom da se tragovi grobova unište pod svaku cijenu.

Dodaje kako su tom prilikom leševi spaljivani na željeznim traverzama (koje su neki nazivali “roštiljem”) pa je u grobnice vraćan pepeo, ali i da su iz Reicha dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. Povrh toga, tvrdi kako se prilikom ekshumacije ustanovilo da su mnogi leševi već “istrulili i raspali se” te kako se ponegdje “ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”.
Ipak, čak ni živopisan opis ne može prikriti činjenicu kako nijednim od navedenih postupaka nije moguće ljudske kosti pretvoriti u pepeo, pa čak ni spomenutim spaljivanjem na “roštilju”, u što se može svak’ uvjeriti pokuša li to učiniti makar i s pilećim batkom. Naime, kremiranje ljudskih posmrtnih ostataka zahtijeva izrazito visoku temperaturu i specijaliziranu tehnologiju kakve u Jasenovcu tada nije bilo.

Posebno upada u oči tvrdnja kako se početkom travnja ’45 – dakle kad se sve živo, oprema i materijalna sredstva povlači prema Njemačkoj, a infrastruktura koja se ne može transportirati, uništava – u suprotnom smjeru šalju strojevi samo kako bi lomili kosti jasenovačkih žrtava. Mada, nije zgoreg primijetiti kako čak ni polomljene kosti ne nestaju. No, ugledni znanstvenik zasigurno to ne bi tvrdio bez dokaza.

Stoga je gotovo izvjesno kako nas u dogledno vrijeme očekuje povijesni ekskluziv, prepiska koja će pokazati čime je to Ante Pavelić početkom travnja ’45 ucijenio Hitlera da mu pošalje strojeve samo kako bi zameo tragove zločina u Jasenovcu. U cijeloj priči ostaje neizvjesno tek hoće li pošteni nalaznik senzacionalnih spisa biti Darko Klasić, Tvrtko Jakovina ili Ivo Goldstein.

Uostalom, potonji još od rane mladosti, kako svjedoči njegov mentor, profesor Brandt, u radovima navodi knjige i autore koje nije pročitao, štoviše i neke koji nikad nisu postojali niti postoje. Uz lakonsko obrazloženje – svi rade tako! Pa i u JUSP-u Jasenovac rade tako jer svi rade tako. A gdje su to svi ti? Pa u Beogradu, naravno! Gdje drugdje?

Onoga koji se voli pozivati na nepostojeće knjige i autore jasno je da smetaju prilično postojeći mu kolege i njihovi ništa manje postojeći uradci. Napose to vrijedi za one koji se usuđuju tragati za dokazima o jasenovačkom logoru i nakon Drugog svjetskog rata, tada vođenog pod komunističkom franšizom. Eh, da samo tragaju, nego ih, da stvar bude gora, još i nalaze. Pa sav gnjev usmjerava na glasnike te, za njega loše vijesti, umjesto da prstom upre u njezinog tvorca, najzaslužnijeg za oskvrnuće tog svetog mjesta nečistim zločinačkim kostima – onog čiju je sliku nosao do veleposlaničkog ureda u Parizu, a po svoj prilici drži ju i u novčaniku kao neku vrst kreditne kartice.

Kako se u Goldsteinovu slučaju sigurno ne radi o glupu čovjeku, a bome niti o nadobudnom povjesničaru-amateru, još manje o tek svršenom srednjoškolcu, razumno je zapitati se zašto bi se jedan znanstvenik blamirao prosipajući takve budalaštine. Da je šutio, naime, ostao bi filozof. No, iz nekog razloga je odlučio progovoriti ne ostavljajući drugog prostora nego da se to protumači kao prilog drastičnom umanjivanju broja žrtava Jasenovca u odnosu na službeno evidentirani. A što je to negoli podmuklo veličanje ustaštva? Njegovim rječnikom rečeno, riječ je o opasnom koketiranju s povijesnim revizionizmom, prožetim omalovažavanjem žrtava čak i uz dozu sprdnje. Da puno ne duljimo – radi se o eklatantnom primjeru ustašofilije!

Možda je Slobodnu Dalmaciju i Ivu Goldsteina na ovako neočekivano i neobjašnjivo ponašanje nagnala iznenadna prosvjetljujuća spoznaja o nepremostivom civilizacijskom jazu između ustaša i partizana – raskoraku kakav je moguć samo između onih Bogu vjernih i onih koji sebe postavljaju iznad Boga?

Kod prvih osveta ni u ratu nije moralno dopuštena i kažnjava se, dok je u potonjih ne samo dopuštena, nego i poželjna, čak i nakon što rat završi. Doista, je li zamisliva veća razlika između dvije vojske u istoj povijesnoj epohi na istome prostoru, nego kad se u jednoj od njih ratni zločin nad civilima, pa čak i pljačka zatočenika u sabirnom i radnom logoru, kažnjava i smrću (dokumentirani slučajevi o procesuiranju izvršitelja pokolja po 160 civila i zarobljenih odmetnika u istočnoj Bosni i okolici Banjaluke), dok se u drugoj takva djela potiču? Štoviše, nagrađuju se vrlo primamljivim nagradama.

Dobitci u toj čudovišnoj tomboli, u kojoj svaka jama dobiva, su probitci u vidu visokih društveno-političkih funkcija i pozicija. Spomenimo tek neke – visoki dužnosnik u tajnoj službi, vojsci, policiji,… upravitelj izoliranog kazneno-popravnog zavoda (eufemizam za logor),… predsjednik ustavnih i inih sudova, rukovoditelj društveno-političkih organizacija širokog spektra, drug iz partijskog komiteta,… potom direktor hotela, eksport-import poduzeća,… konačno član Predsjedništva – kolektivnog šefa države, predsjednica Vlade… Ukratko, pozicije su to rezervirane za zaslužnike predodređene da ’45 usele u nekretnine koje su bile u židovskom vlasništvu do ’41.

Pa sad, kad se izgubljeni životi više ne mogu vratiti, suvremena Hrvatska sve što može popraviti – a tiče se nepravde učinjene prema hrvatskim Židovima slijedom delegirane uredbe tadašnje Europske Unije na koju se još nakalemila komunistička samovolja – jest vratiti njihovim potomcima nepravedno oduzetu imovinu. No, zamjetno je kako su viđeniji pripadnici lokalne židovske zajednice spram tih zahtjeva prilično tihi, iznenađujuće rezervirani… Ne stupaju baš u prvim redovima. Zašto? Štogod bilo, bolje je ovu bolnu temu zaključiti prije nego što netko pomisli da je tomu razlog što u nekima od tih židovskih nekretnina i danas žive Židovi.

Doduše, ne oni koji su tamo živjeli do ’41, poneki i do ’45, niti njihovi potomci, nego oni koji pogled na Državu Izrael, kao i štošta drugo, materijalno i nematerijalno, baštine od totalitarne komunističke tvorevine – Jugoslavije – te banditske tvorevine.

Banditi – a komunistički odmetnici, znani i kao partizani, su to i po međunarodnom ratnom pravu za svoje epopeje doista i bili – zadržavaju banditsku ćud čak i kad steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet. I kad skinu vojne odore i obuku odijela,… i kad im bljeskovi mržnje u očima ustupe mjesto blaziranom drugarskom osmijehu i sjaju zlatnog zuba… i kad surovost šuma i gora zamijene toplinom tuđeg građanskog doma… Jer jednom bandit ostaje uvijek bandit!

Uz to, čini se i kako je takva ćud, poput one vučje, nasljedna. Pokazuju to i oni koji danas tako suptilno veličaju ustaštvo da i kad svjedoče istinu – doduše neizravno, ali svakome s tri čiste u glavi jasno i razgovjetno – čine to ostajuć’ i dalje kratkih nogu.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Nije Bujanec rušio Tuđmana, rušili su ga i ruše ga crvi u njegovim povijesnim cipelama

Objavljeno

na

Objavio

Na različite načine čovjeku se ponude teme i vrlo ozbiljna pitanja, makar povodi bili banalni, pa čak sadržajno i s pozicije cilja, propagandistički i poprilično perverzni. Kao većina, npr. Macanovih otvorenih ili podmuklih poruka, pri čemu opet nije toliko bitan taj Macan i „macani“, koliko paradoksalnost njegove pozicije i simbolike, koja u ovome trenutku na najvišoj državnoj razini definira pravce hrvatske državne politike.

Kolega mi je poslao tekst s portala net.hr, s naslovom „UPS: Naletjeli smo na tekst Velimira Bujanca iz 90-ih u kojem strastveno napada Tuđmana, baš mu je jako zamjerio jedan njegov potez“.

Autor je nebitan, kao što je u ostalom nebitan i portal na kojemu su ovaj tekst i naslov objavljeni. Ovdje je bitno, nakon čitavoga niza političkih događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina, usmjeriti pozornost na žestoke pokušaje i otvorenu javnu i političku bitku za najvažnije simbole, sintagme, pojmove i terminologiju u javnom prostoru, s kojih se pozicija onda definiraju razdjelnice i vrjednote, a na temelju toga i službene politike i ključni društveni pravci usmjerenja Hrvatske.

Samo nazad mjesec dana protagonisti Istanbulske konvencije, odnosno rodne ideologije da se posve precizno izjasnimo, su se svim sredstvima trudili javno nametnuti tezu da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska po svojoj esenciji i namjerama, da su Šuica, Reiner i Jandroković suvremeni biskupi, Plenković očito nadbiskup ili neka vrsta novouspostavljenoga kardinala, a jedino što je izostalo je – kome je namijenjena uloga pape. U to svrhu, dok se tražio novi lijevoliberalni i antifašistički „papa“, poslužilo je i otvoreno laganje o porukama pape Franje, računajući na intelektualnu lijenost i egzistencijalnu spriječenost većinske javnosti, te na mogućnosti javne mainstream manipulacije. Čak su i vrlo ugledni kolumnisti sa snažnom intelektualnom percepcijom u javnosti pokušavali odgonetnuti kako bi se pokojni kardinal Franjo Kuharić postavio u raspravi o Istanbulskoj konvenciji, zagovarajući – njegovu potporu esencijalnom zlu.

To je već vrlo uočljiv pravac djelovanja silnica kojima je konačni cilj preusmjerenje kršćanskih, nacionalnih, time i ljudskih temeljnih vrjednota, pa tako i osnovnih personaliziranih simbola i njihovih zagovornika. Pa da vidimo u ovome kontekstu što je to: UPS, kad je Bujanec u pitanju?

Pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale

TuđmanPrvo, „ups“ je u samome naslovu teksta i trebao bi vrijediti za redaktora, jer koliko me pamet služi „naletjeti“ na nešto može zrakoplov, ptica, letač ovoga ili onoga tipa, pa mi nekako nije lako zamisliti letače novinare, a pogotovo odgovor na pitanje, gdje su baš u svim tim medijskim prostranstvima „naletjeli“ na nešto što je mladi Velimir Bujanec izrekao ili zagovarao nazad dvadeset godina. Da sam na njegovom mjestu razmislio bih o čašćenju, makar se radi o banalnom mediju i vjerojatno još banalnijem novinaru, jer „nalijetanja“ u aktualnim okolnosima teško da je bilo bez navigacije, pa viski ne bi bio uludo potrošena nagrada.

S druge strane, „ups“ se jedino primjereno može koristiti suočavajući se s pokušajima, koji nisu od jučer, da se posve antifašizira pokojnog predsjednika Tuđmana, pri čemu se u javnome i političkom diskursu veličaju njegove greške, njegove političke poruke, koje nisu izdržale test vremena, a pogotovo sve ono čega se on kao intelektualac, čovjek i državnik jasno odrekao. Jer izvlačiti danas Tuđmana antifašista, Titova generala i mladog komunističkog romantičara zanesenog velikim idejama u ranoj mladosti i životnoj dobi, te na taj način osporavati njegovo epohalno politološko, povijesno, akademsko i državničko djelo je – pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale. Zato što je Tuđman hrvatski državnik potpuna simbolička suprotnost Tuđmanu Titovu generalu. I to je Tuđmanova životna odluka, potvrđena neupitnim činjenicama, a ne stvar nečije interpretacije.

Više je nego očito da ni kao Titov general i mladi komunist Tuđman nije bio zarobljenik „velike ideje“, nego ponajprije potrage, gdje smjestiti i kako, svoju Hrvatsku u kontekstu velikih ideja i europskih naroda.

Opasan trend

Gotovo svakodnevno svjedočimo, pogotovo na HRT-u, od dežurnih akademskih aktivista, Klasića, Jakovine, Goldsteina, a nerijetko i od aktivnih političara tzv. ljevice ili s pozicija tzv. antifašizma, pokušajima da se upravo najvažnija Tuđmanova polazišta, njegova suverenistička i državnička ostavština, svakako i po svemu izvanvremenska za hrvatski narod, ospori pozivajući se na Tuđmana. Po istom obrascu kako se pokušava razoriti obitelj pozivajući se na ljubav, ravnopravnost ljudi pozivajući se na slobodu, hrvatstvo pozivajući se na europejstvo, prava pozivajući se na ograničavanje do eliminacije prava, mišljenje pozivajući se na kriminalizaciju mišljenja i da ne nabrajam dalje.

Točno kao što se kršćanstvo pokušava osporiti pozivom na kršćanstvo i kršćanske svetinje i autoritete, pokušavajući javno zagospodariti interpretativnim ekskluzivitetom i monopolom na tumačenje. Figurativno, što ima govoriti biskup Košić, kad imamo Plenkovića. Ili Macana. Ili Reinera.

Mnogi će reći da je to banalan pokušaj, neinteligentan, da je tome nepotrebno pridavati važnost, ali to je – teška pogreška.

Jer, to je vrlo, vrlo opasan trend, vrlo opasno, upravo proporcionalno opasnije ukoliko je razina banalizacije i otvorenih laži veća, a namjera i izvedba perverznija i – frekventnija.

Zašto bi bilo danas relevantna informacija što je mladi Velimir Bujanec tijekom devedesetih godina izrekao, je li to bilo iz današnje prizme pogrešno ili nije?

Tuđmanizam

Niti je Tuđman Bog, niti svetac, niti je bio nepogrešiv, a nije to ni Velimir Bujanec, niti bilo tko od današnjih tuđmanista. Njihova ili da budem neskroman – naša, vjerodostojnost počiva i na našoj mogućoj grešnosti iz cijelog tog razdoblja, koja počiva na pitanjima – kamo ide Hrvatska i što će biti s njom, a to znači da je svima, koji su kroz cijelo razdoblje Tuđmanove državničke misije propitkivali sa suverenisitčkih pozicija njegove odluke, upravo Tuđmanova paradigma – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, bila načelo. Jedino su u cijelom tom razdoblju bili i ostali javno nepogrešivi – crvi u njegovim povijesnim cipelama. Rekao bih crvi u kori – hrasta. To, upravo to i jedino to, čak kad se promišljaju, i onda i tada, Tuđmanove državničke odluke i ponajprije zbog toga, je – izvorni tuđmanizam, kojemu se Hrvatska treba nakloniti i vječno ga slijediti.

Smisao afirmacije Tuđmana i svojevrsnoga tuđmanizma u hrvatskoj politici i nacionalnoj memoriji nije politička kanonizacija i neupitnost svega što je Franjo Tuđman bio u životu, ili radio uživotu, nego isticanje i afirmacija njegovih epohalnih i najvažnijih svenacionalnih ostavština, na kojima počiva misao i prije svega nada današnjih hrvatskih generacija, te što je najvažnije – temelj za konačni politički obračun sa silnicama i njihovim nositeljima, koji ugrožavaju i nastoje poništiti upravo Tuđmanove temeljne ostavštine. Tuđmanizam je zavjet političkog oca utemeljitelja, političkoj djeci, da istrijebe crve ispod kore zbog nacionalnog zdravlja i opće društvene higijene. Jer da je Tuđman bio apologet, nikada ne bi postao hrvatski državnik, niti bi izašao ispod skuta partizanskog, komunističkog i u konačnici Titovog antihrvatskog pokreta. Zato je pozivanje na apologetiku prema Tuđmanu – antituđmanizam.

I zato je Velimir Bujanec i 1996. godine svojim kritikama zapravo samo slijedio izvornu simboliku Franje Tuđmana, a današnje vrijeme na žalost potvrđuje koliko je imao pravo. Jer, ako uđemo u navode antifa portala vidjet ćemo da se iz Bujančevih stavova jasno zrcali duboko razlikovanje jugoslavenske i hrvatske političke paradigme, s čime i danas pod različitim krinkama Hrvatska ima presudne probleme. Jer je legalizacija jugoslavenstva kao demokratskog stava u nacionalnoj politici legalizacija zloćudne i smrtonosne bolesti u hrvatskom organizmu.

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dakle, bilo je nužno, potrebno i u konačnici iz današnje suverenističke prizme, tuđmanovski kritizirati Tuđmana tijekom njegove političke karijere i njegove državotvorne misije. Neke stvari, neke njegove odluke su se pokaze lošima, neke dobrima, ali najvažnije njegove poruke će postati trajnim političkim uzorom hrvatskome narodu. Uz državu, samosvijest, uspostavljanje pobjedničke paradigme, apsolutno najvažnija sintagma koju valja pamtiti uz ime Franje Tuđmana je ona ispod koje vječno počiva – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Zato, baš zato, je kritika Tuđmanovih političkih odluka, kako nekada, tako i danas – izvorno tuđmanovska vrijednost, jer prije svega ostavlja svojevrsni testament suvremenicima i budućim generacijama da nitko, baš nitko, ne smije biti – iznad Hrvatske. A upravo to je smrtonosna opasnost za službene državne tumače današnjih hrvatskih politika, propagandiste, te nositelje najviših državnih funkcija, kojima je propitkivanje smrtonosno. Upravo to ne prihvaća Bujanec i – propitkuje svakoga.

I zato je tuđmanist.

Zato su „naletjeli“ na njegov tekst, zato piše: „ups“.

A ne zato što im je stalo do Tuđmana i Hrvatske.

Upravo suprotno.

Treba kritizirati

Činjenica je da je Tuđman s uveliko izraženim olakšavajućim okolnostima za razumijevanje njegovih političkih poruka pogrješio s politikom pomirbe, kao što je tragom toga pogriješio i s vladom nacionalnog jedinstva, koju danas mnogi njegovi veliki zagovornici i nesumnjivi promotori nacionalnih vrjednota ističu kao veliku političku odluku, te uz to s čitavim nizom propusta, prije svega počevši od medijskih politika, do kulture, obrazovanja i u konačnici propuštanja poslijeratnoga obračuna s infrastrukturom bivšega režima, koja je, danas se to zorno vidi, već tada gospodarila svim najvažnijim društvenim i javnim podsustavima, odnosno – svim centrima moći ispod razine vrha državne politike.

Tuđmana zbog toga treba, trebalo je i onda – kritizirati. Napadajući Bujanca zbog njegovih riječi i izjava iz 1996. godine, kad je utemeljeno otvorio raspravu i ukazao na potpunu neodrživost i golemu opasnost izjedanačavanja simbolike Mačeka, Tita i Pavelića, antife zapravo – zloupotrebljavaju Tuđmana i stvaraju njegovu lažnu pojmovnu simboliku, a prikriveno i objavljuju inkluzivistički i centristički udar na Bujanca, koji je postao pogolema zaprijeka histeričnom preustroju Hrvatske po svim dubinama i širinama.

Zato je važno reagirati na ovaj pokušaj kompromitacije, s analitičkoga stajališta u širemu kontekstu, a ne zbog eventualne obrane kolege Velimira, koji je već brendirao ubitačnu sposobnost otpora, obrane, ali i napada, ohrabrujući svojim stilom, porukama i nepopustljivošću stotine tisuća i milijune ljudi na – nepokornost prolaznicima.

Nekoliko je stvari ovdje važno izreći.

Trajno propitivanje

Prvo, istinski tuđmanisti jedino su istinski – hrvatski suverenisti, a ne ljudi koji su ispod Tuđmanovih skuta i njegove epohalne i u konačnici povijesne državničke veličine, zapravo grickali njegovu simboliku do mjere perverzije. Tko je god pročitao Tuđmanovu političku raspravu „Velike ideje i mali narodi“, jasno mu je o čemu govorim, a jasno je upravo iz te politološke rasprave i za hrvatsku političku misao uz „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, temeljca suvremene hrvatske državnosti, da je tuđmanizam trajno propitkivanje s pozicija suverenističkog, svehrvatskog i kršćanskoga spektra, jer Tuđman, kao i Pilar, budućnost hrvatskoga naroda vidi isključivo na polazištu njegove identitetske europske afirmacije. Prvo hrvatske, pa tek na tome – europske. Da ne bi bilo zabune, upravo to je uporište svih relevantnih teoretičara suvremene tranzitologije. Tuđman je vjerovao u narodni genij, samosvijest, kulturu, vrjednosti, vjerovao je u nacionalni identitet i povjesnost hrvatskog naroda.

Iako se ne ubija od želje ili ciljanoga ostavljanja takvoga javnoga dojma, upravo Velimir Bujanec svojom kultnom „Bujicom“ vjernije i snažnije nego bilo tko u Hrvatskoj u već poduljem razdoblju – vjerno svjedoči taj pravac.

Ljudi su Tuđmanu vjerovali, čak i kad je griješio. Zato su ga beštimali, bili ogorčeni nekim odlukama, ali mu nisu otkazivali vjernost, stiskali su zube kad je zaustavljao vojne oslobodilačke akcije, kad je taktizirao, kad je taktički popuštao, čak i kad je po ocjeni nakon vremenskoga odmaka griješio, jer mu je temeljna državnička sintagma bila – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.

A s tim načelom se ne – riskira.

I zato se griješi na marginama, nikada u načelima.

Izvorni tuđmanizam

Tuđmanisti su danas, istinski tuđmanisti, oni kojima je Hrvatska važnije od Franje Tuđmana i nema nikakve sumnje da bi sam Franjo Tuđman to potpisao usprkos ljudskim slabostima i realnim greškama. Nitko se ne bi toliko dugo odupro tolikim pritiscima, tolikim udarcima, tolikim ugrozama kao on, da nije istinski slijedio geslo pod kojim počiva. Ravnanja radi, knjiga „Velike ideje i mali narodi“ izašla je u nakladi Matice Hrvatske 1969. godine, a iz nje je svakom prosječno inteligentnom čovjeku bilo jasno da govori o – samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zato je Velimir Bujanec isitnski tuđmanist, a zato su nasrtaji na njega danas, upravo pod lažnom deklaracijom zaštite Tuđmana od Bujanca, perverzni, neutemeljeni i podmukli, jer upravo ti nasrtaji na Bujanca simboliziraju i označuju strategiju razaranje izvornog tuđmanizma.

Nitko u zadnjih nekoliko godina, pogotovo u vrijeme kukuriku mraka, ali i nakanom navodnoga oslobođenje Hrvatske od kukuriku mraka nije toliko naudio antituđmanistima i antifašizmu kao Velimir Bujanec i Marko Perković Thompson.

Baš nitko.

Nitko danas ne predstavlja toliku zaprjeku suvremenoj hadezeovskoj perverziji uništenja tuđmanizma pod Tuđmanovim slovima i sloganima kao Velimir Bujanec, koji se drži crte suverenizma. To je izvorni tuđmanizam, uvjerljivo najvažnija medijska pozicija istinske Tuđmanove ostavštine, zato s antife stiže „ups“, iako ispod toga „ups“ u biti pristižu jauci.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Divide et impera uništava ovu zemlju

Objavljeno

na

Objavio

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada.

Referendumske inicijative, prosvjedi, kontra prosvjedi, podjele na naše i vaše, na MI ili Oni, na partizane i ustaše, na crvene, plave, žute, crne, zelene ili jednostavnije na RGB samo troše energiju hrvatskog naroda, a najvažniji onaj krucijalni problem prolazi pokraj nas i kao karcinom uništava hrvatsko društvo, narod, naciju, državu.

Dokle se zastupnici, izaslanici naroda u hrvatskom parlamentu – Saboru, budu bavili trivijalnim problemima. Dokle se god predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka budu bavili pitanjima koji je kupus najbolji ili čiji je odraz u ogledalu najljepši, dokle se budu dijeli na partizane i ustaše, na Jugoslavene, europejce, katolibane, socijaliste, marksiste, lenjiniste, titoiste, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce, proruske, prosrpske, proameričke, probritanske lobiste i špijune, lopove i poštene, dokle god Sabor bude više ličio na kokošinjac s nadobudnim pjetlićima i nezrelim kokama bez jasne vizije i cilja dotada će Hrvatska tonuti u živo blato.

Dokad god manjina bude željela biti nadređena većini, a većina ne uvažavala manjinu, dokle god i jedna i druga strana tumačila demokraciju onako kako njima odgovara, dokle god iz glava hrvatskog naroda ne izađe viđenje demokracije iz sedamdesetih i osamdesetih u ovoj državi ništa se promijeniti neće.

Dok god se referendumska inicijativa, bez obzira od koga i radi čega pokrenuta bude shvaćena kao udar na nešto i nekoga i dokle god udare na to budu predvodili ,organizirali i opstruirali Bogom dani političari upitnih moralnih i političkih kvaliteta, upitnih intelektualnih kapaciteta, ova država tražit će slamku sijena da se držeći za nju izvuče iz živog blata.

Političari koji umjesto da u duhu tolerancije, širenja demokracije bez obzira sviđa im li se ili ne, javno ne podrže referendumsku inicijativu jer ona nije referendum na kojem ti isti političari mogu glasati za ili protiv, mogu potpuno legalno lobirati za ili protiv, ona je samo volja naroda da omoguće tom istom narodu da iskažu svoje osnovno demokratsko pravo- samoorganizirano odlučivanje.

Dokle god u Hrvatskoj ne bude jedna povijest, dokle god u hrvatskoj istina ne prestane biti tabu tema i dokle god oni koji žele istinu budu revizionisti do tada će hrvatsko društvo biti podijeljeno.

Istina oslobađa, kome ova izreka smeta. Onima koji imaju hipoteku povijesti ili onima koji imaju viziju budućnosti.

Do kada će sve ovo do sada napisano, a ima toga još, biti tema koja zaokuplja hrvatsku javnost. Agrokor, mailove, potpredsjednicu i predsjednika vlade nisam spominjao, nemam ni namjeru ali nešto imam.

Sve ovo su mali, nebitni, zanemarivi i izlječivi, da izlječivi problem jer ovo su simptomi bolest, istina ozbiljne ali izlječive. Ona druga bolest, opasna kancerogena, koja uništava narod, društvo, državu, zove se – Demografija.

Sve ono što nam se nudi, ignorirajući i tjerajući stručnjake iz krucijalne domene, a gurajući mjere koje sliče na jeftine predizborne populističke metode koje nemaju veze niti s mjerama niti s voljom rješavanja problema.

Sve to izgleda kao pokušaj da se požar gasi plahtom natopljenom u benzin.

Opravdanje da je iseljavanje rezultat otvaranja granica i tržišta radne snage priča je za naivne jer onaj tko to plasira u javnost nema dodira sa stvarnošću.

Glavni razlog je dublje prirode i prije svega je povezan s nestručnosti i stvarnom željom da problem riješe oni koji problem trebaju i moraju rješavati, a za to su i dobili mandat.

Možda bi hrvatske političare, one na vlasti i one u opoziciji, trebalo pitati zašto taj problem nisu imali niti će ga imati Slovenci. Zašto su Slovenski političari konsenzualno riješili problem. Istina, Slovenci nisu imali rat, ali rat više ne smije biti opravdanje.

U osnovi postoji samo nekoliko činjenica koje treba riješiti, odstraniti žarište i uliti nadu narodu. Omogućiti im da uhvate zraka, da oči širom otvore i da pokrenu državu iz apatije, da više nitko ne spominje navode u prvom dijelu teksta, da Hrvatska postane ono za što je predodređena i ono što piše u naslovu i tekstu njene himne.

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada. Jednostavno im omogućiti ono što piše u Ustavu. Vrijeme je da hrvatski političari shvate, oni u poziciji i oni u opoziciji da se mora podvući crta i reći- dosta je.

Vrijeme je za reforme, a reforma svih reformi leži u državnoj administraciji, u državnim i javnim tvrtkama gdje se godinama, ovisno tko je na vlasti gomilaju uhljebi gušeći državu i porezne obveznike. Vrijeme je da se prestane s praksom uhljebljivanja stranačke vojske bez obzira bila ona žutih, crvenih, plavih ili crnih.

Treba presjeći i reći- Gospodo vi ste teret naroda i države i idete na tržište, najmanje njih 30 000. Bez brige, neće biti na ulici niti na teret onih koji rade jer reforma svih reformi povlači druge za sobom i oni će vrlo brzo postati poželjna radna snaga.

Vrijeme je da država kaže poduzetnicima: Ako vi ne želite i kažete da ne možete, mi možemo i hoćemo dići minimalnu zaradu u netto iznosu na 6 000 kuna ali da ne bi uništili poduzetnike – država se mora odreći parafiskalnih nameta i zahvaljujući rasterećenju proračuna smanjenjem zaposlenih na jaslama istog pomoći subvencijama onima kojima treba pomoći. Oni koji to nisu u stanju pratiti, reći da tvrtke presele tamo gdje ima jeftine radne snage. Bez brige, neće se seliti već prilagoditi tržištu radne snage.

Povećanje nadnice u kombinaciji s rasterećenjem porezne presije rezultira povećanjem produktivnosti, a povećanje produktivnosti rezultira konkurentnosti, novim zapošljavanjima, povećanom potrošnjom, većim i boljim punjenjem proračuna, sanacijom zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Onaj tko ima 6000 kuna plaće neće ići tražiti kruha preko pogače u Irskoj ili Njemačkoj, a povećana potrošnja uvijek je indikator rasta zapošljavanja, rasta BDP-a i standarda. Uostalom nije li upravo Irska najbolji primjer.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati