Pratite nas

Komentar

Bez potpunog političkog prava Hrvata izvan Hrvatske, hrvatski narod će izgubiti državnost

Objavljeno

na

Procjene državnih institucija Republike Hrvatske su da izvan granica Republike Hrvatske u ovome trenutku živi oko četiri milijuna Hrvata s pravom na hrvatsko državljanstvo.

Hrvati u ostalim zemljama čine zajedno s hrvatskim narodom u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini temeljnu ljudsku, biološku ili demografsku armaturu ukupne hrvatske državnosti. Što je armatura snažnija, u ovome slučaju brojnija, država je legitimnija, nacionalne politike reprezentativnije, ciljevi i međunarodni status snažniji i prepoznatljiviji. Ili, država je nacionalna i demokratska točno onoliko koliko pripadnika njenoga naroda sudjeluje u političkom i državnom poretku i odlučuje o nacionalnim politikama.

Demokratski i nacionalni ideal je da svaki pripadnik naroda, kroz institut državljanstva i preko izbornoga sustava sudjeluje posve ravnopravno u političkom životu svoje nacionalne države.

Dva su načina integracije ljudi u državno-politički poredak.

To su, državno licenciranje svakoga pojedinačnoga prava, ostvarivanjem prava na državljanstvo, te s tim pravom kao temeljnim uvjetom, osigurano pravo na sudjelovanje u političkom životu svoje zemlje.

Ostali načini, kao suradnja i državna poptora u oblasti kulture, športa, u poslovima i investicijama su bitni, ali svi ti načini su izvedenog karaktera i ne mogu osigurati potpunu integraciju jednoga naroda u temelje njegove državnosti. Ti načini ne mogu nikada biti ekvivalent za nepostojanje političkoga prava, a temeljno ljudsko pravo u uređenim državama je – slobodno i praktično osigurano pravo na političko djelovanje. Ono se presudno ostvaruje i realizira kroz izborni sustav.

U konačnici, danas narodi svijeta preko svojih nacionalnih država i uz njihovu potporu ostvaruju vrhunsku suradnju u svim oblastima, iako ne pripadaju istom državno-političkom korpusu, pa je utoliko jasnije da športska, znanstvena, kulturna, poslovna ili turistička suradnja nije, niti može biti zamjenski, niti ikakav nadomjestak političkim pravima.

Iseljavanje hrvatskog naroda tijekom zadnja dva stoljeća je prvenstveno plod nedemokratskih, totalitarnih, zločinačkih i antihrvatskih režima, o čemu postoji čak i presuda suda u Münchenu protiv Perkovića i Mustača, koja je i de facto i de jure presuda zločinačkom komunističkom jugoslavenskom režimu, pa se s toga pola hrvatskoga naroda izravno može smatrati ranjivom skupinom, a posredno i cijeli hrvatski narod, jer je silno oslabljen njegov politički potencijal iseljavanjem pa diskriminacijom njegovih iseljenih sunarodnjaka.

Važno je shvatiti i ne imati dovjbe da je ograničavanje prava Hrvatu u Njemačkoj istodobno politički udar na Hrvata u Hrvatskoj, i slabljenje i jednoga i drugoga, te multiplicirani udarac na njihovu zajedničku državnost. Postaju ranjiviji i slabiji.

Zbog toga je čak i u međunarodnom smislu, a prema radovima profesora Marca Gjidare, koji je analizirao praksu međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu s naglaskom na posebnu osjetljivost suda za tzv. ranjive skupine naroda, nužno i zbog univerzalnih civilizacijskih načela u međunarodnom poretku kojemu pripadamo, otkloniti diskrimancijske i štetne posljedice djelovanja tih režima i svakome Hrvatu vratiti njegova izvorna politička prava.

To je temelj na kojemu se potpuno preklapaju strateški interesi hrvatskog naroda, njegove nacionalne države i međunarodnoga pravnog poretka i stečevina. Zato je ustavna odredba da Hrvati izvan Republike Hrvatske ostvaruju pravo na tri mandata u Saboru i zakonska odredba o posebnoj izbornoj jedinici u suprotnosti s interesima hrvatskoga naroda, razvoja njegove države, ali i u suprotnosti s dobrom praksom demokratskog svijeta, temeljnim ljudskim pravima i slobodama, te praksom međunarodnoga suda za ljudska prava. Jednako bi takva odredba bila u suprotnosti sa svim navedenim, da je umjesto tri zastupnika određeno pedeset. To se ne smije raditi, pri čemu broj zastupnika – nije bitan.

Zato se mora odmah usmjeriti sva pamet, snaga i svi hrvatski organizirani potencijali u domovini i iseljeništvu ka žurnom otklanjanju diskriminacijskih odredbi u ustavu i zakonu, te tako izgraditi nova definicija razvoja hrvatske nacionalne državnosti, a konačan i to ultitmativni cilj mora biti uključivanje bez ikakvih ustavnih i zakonskih ograda, svakoga Hrvata gdje god živi, u državni i politički poredak nacionalne države.

To je jedino moguće ostvariti kroz sustavan pristup državnih institucija, prvenstveno diplomatsko-konzularnih predstavništava, svakome Hrvatu radi pristupa hrvatskom državljanstvu, a nakon toga izbornim sustavom, gdje bi se za Sabor kao zakonodavni dom hrvatskoga naroda, zatim za predsjednika Republike, te Europski parlament svim državljanima omogućilo posve ravnopravno odlučivanje o tim elementima hrvatske nacionalne politike.

To svakako nameće nužnost osiguravanja dopisnoga i elektronskog glasovanja. I nema druge razumne mogućnosti, koja može osigurati potpunu uravnoteženost i jednakost političkih prava svih hrvatskih državljana mimo – jedne izborne jedinice za sve.

Jedino tako bi hrvatski zakonodavni dom bio vjerni reprezetant volje hrvatskoga naroda u cjelini, predsjdednik/predsjednica Republike vjerni izraz iste te volje i simbol nacionalne državnosti, kao i zastupnici i politike u Europskom parlamentu. Tek tako i tek tada bi sve hrvatske državne politike imale oznaku neusumnjivo nacionalnog i demokratskog predstavljanja, kakve god bile. Danas nisu ni jedno ni drugo, ni iz bliza.

Marko Ljubić/Fenix-magazin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predsjednica: Današnja odluka konačna je presuda jednom od glavnih ideologa i izvršitelja velikosrpske politike

Objavljeno

na

Objavio

Presuda Radovanu Karadžiću ne može vratiti u život desetke tisuća žrtava i ublažiti bol njihovih obitelji, no mora poslužiti kao trajna opomena o pogubnosti velikorpske politike, poručila je u srijedu hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić pravomoćno je u srijedu osuđen na doživotni zatvor za genocid i ratne zločine u BiH.

Time je Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT), nasljednik ICTY-ja povećao Karadžićevu prvostupanjsku kaznu koja je iznosila 40 godina zatvora,

“Današnja odluka konačna je presuda jednom glavnih ideologa i izvršitelja velikosrpske politike, koja se nije ustručavala genocida i drugih najtežih međunarodnih zločina protiv Hrvata i Bošnjaka u cilju stvaranja tzv. velike Srbije”, priopćila je hrvatska predsjednica.

“Presuda ne može vratiti u život desetke tisuća žrtava i ublažiti bol njihovih obitelji i preživjelih, no mora poslužiti kao trajna opomena o pogubnosti te politike”, zaključila je Grabar-Kitarović.

(Hina)

 

Karadžić osuđen na doživotnu kaznu zatvora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hoće li ‘avet s Durmitora’ dobiti zasluženu kaznu?

Objavljeno

na

Objavio

Za svoju pjesmu “Siđimo u gradove da bijemo gadove”, Radovan Karadžić je 1994. godine dobio nagradu “Risto Ratković” koja se u okviru “Ratkovićevih večeri poezije” dodjeljuje u Bijelom Polju (Crna Gora) od 1973. godine.

Tako su Radovanovi zemljaci (jer on je porijeklom Crnogorac) počastili svoga idola tom “međunarodnom književnom nagradom” i to simbolično i “prigodno”, baš za pjesmu koja veliča razaranje i uništavanje gradova, što dovoljno govori i o “Aveti s Durmitora” i o njegovim sljedbenicima i obožavateljima.

Podsjetimo, događalo se to u vrijeme dok su diljem Bosne i Hercegovine tekli potoci krvi, a Sarajevo prolazilo svoje najteže dane u povijesti. U ovom je gradu za vrijeme opsade koja je trajala puna 44 mjeseca, ubijeno ili umrlo od posljedica rata oko 14.000 osoba (od čega 5.604 civila među kojima je bilo 643 djeteta), dok je ranjeno oko 56.000. Među smrtno stradalim civilima 70% je muslimana – Bošnjaka, 20% Srba, 8% Hrvata, te 2% građana drugih nacionalnosti.

Dakle, srpski je agresor koji je okružio grad i skoro pune 4 godine ga razarao s okolnih brda, u njemu tijekom opsade ubio i 1.133 Srba. I to nešto govori o naravi i stupnju okrutnosti i bešćutnosti s kojom se nastupalo u cilju stvaranja “srpske države” na tlu Bosne i Hercegovine.

No, Sarajevo je samo jedan od masovnih zločina za koje je odgovoran krvnik kojemu se upravo danas treba izreći pravomoćna presuda pred “Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove” u Den Haagu.

Optužnica protiv njega podignuta je od strane Tužiteljstva ICTY-a 1995. godine, od 1996. do 2008. godine bio je u bijegu, a uhićen je u Srbiji 21. prosinca 2008. godine, nakon što se dulje vrijeme skrivao iza identiteta “dr. Dabića” i čak javno nastupao, što tajne službe Srbije navodno “nisu znale”. Suđenje je započelo 31. lipnja 2008., a 24. ožujka 2016. godine u prvostupanjskom postupku osuđen je na 40 godina zatvora.

Sa svojim suradnicima (Biljanom Plavšić, Nikolom Koljevićem, Momčilo Krajišnikom, Ratkom Mladićem i drugima), poremećeni psihijatar, predsjednik i utemeljitelj SDS-a, prvi predsjednik genocidne tvorevine “republike srpske” i “vrhovni zapovjednik” njezine paravojske (“VRS”) Radovan Karadžić, sve je učinio kako bi po nalozima Beograda odradio Bosnu i Hercegovinu etnički očistio od muslimana-Bošnjaka, Hrvata i drugih nacija i tako je pretvorio u dio buduće “Velike Srbije”. Tim projektom genocida i etničkog čišćenja, uz nezapamćene masakre i masovne zločine što su ih provodili njegova paravojska, četnici i “dobrovoljci”, on je sebe uvrstio u red najvećih zločinaca XX stoljeća.

Od ukupno 104.732 žrtve koliko ih je tijekom rata u BiH (1992-’95.) bilo (prema podacima Demografskog odjela Ured tužitelja MKSJ u Den Haagu iz 2010. godine), oko 80% su uzrokovali Srbi koji su do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% BiH, od čega su velike dijelove etnički očistili, uz masovne zločine (počevši od Ravnog i Sarajeva preko Kupresa, Posavine, Višegrada, Srebrenice i mnogih drugih mjesta). S etnički očišćenih prostora protjerali su blizu 2 milijuna muslimana-Bošnjak i Hrvata.

Za zla što ih je počinio Radovan Karadžić, prave kazne nema.

No, nadajmo se da će žrtve i njihovi potomci ipak dobiti kakvu-takvu zadovoljštinu.

Bilo bi to jako važno i zbog budućnosti ljudi koji će nastaviti živjeti na prostorima BiH, koje god nacije i vjere bili.

“Republike Srpska” je zločinačka tvorevina nastala genocidom i okupana krvlju nevinih – i tu istinu ne smijemo zaboraviti.

To moraju znati i svi oni koji danas slave ovog zločinca nad zločincima, nastavljaju njegovu ideologiju i zagovaraju nove ratove.

Zločin je pitanje svih pitanja – a odnos prema zločinima i zločincima pokazatelj zrelosti jednog naroda, njegovog civilizacijskog dosega i spremnosti suočavanja s prošlošću. Bez toga – bez elementarne pravde i istine, mira i normalnog života u BiH i njezinom susjedstvu nema.

Ako je kod sudaca koji odlučuju o krivnji “Aveti s Durmitora” ili “Krvniku s Pala” ostalo još barem malo časti i osjećaja za pravdu, izricanje najteže kazne ne bi smjelo biti upitno.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudova danas će izreći pravomoćnu presudu Karadžiću

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari