Pratite nas

Komentar

Bez potpunog političkog prava Hrvata izvan Hrvatske, hrvatski narod će izgubiti državnost

Objavljeno

na

Procjene državnih institucija Republike Hrvatske su da izvan granica Republike Hrvatske u ovome trenutku živi oko četiri milijuna Hrvata s pravom na hrvatsko državljanstvo.

Hrvati u ostalim zemljama čine zajedno s hrvatskim narodom u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini temeljnu ljudsku, biološku ili demografsku armaturu ukupne hrvatske državnosti. Što je armatura snažnija, u ovome slučaju brojnija, država je legitimnija, nacionalne politike reprezentativnije, ciljevi i međunarodni status snažniji i prepoznatljiviji. Ili, država je nacionalna i demokratska točno onoliko koliko pripadnika njenoga naroda sudjeluje u političkom i državnom poretku i odlučuje o nacionalnim politikama.

Demokratski i nacionalni ideal je da svaki pripadnik naroda, kroz institut državljanstva i preko izbornoga sustava sudjeluje posve ravnopravno u političkom životu svoje nacionalne države.

Dva su načina integracije ljudi u državno-politički poredak.

To su, državno licenciranje svakoga pojedinačnoga prava, ostvarivanjem prava na državljanstvo, te s tim pravom kao temeljnim uvjetom, osigurano pravo na sudjelovanje u političkom životu svoje zemlje.

Ostali načini, kao suradnja i državna poptora u oblasti kulture, športa, u poslovima i investicijama su bitni, ali svi ti načini su izvedenog karaktera i ne mogu osigurati potpunu integraciju jednoga naroda u temelje njegove državnosti. Ti načini ne mogu nikada biti ekvivalent za nepostojanje političkoga prava, a temeljno ljudsko pravo u uređenim državama je – slobodno i praktično osigurano pravo na političko djelovanje. Ono se presudno ostvaruje i realizira kroz izborni sustav.

U konačnici, danas narodi svijeta preko svojih nacionalnih država i uz njihovu potporu ostvaruju vrhunsku suradnju u svim oblastima, iako ne pripadaju istom državno-političkom korpusu, pa je utoliko jasnije da športska, znanstvena, kulturna, poslovna ili turistička suradnja nije, niti može biti zamjenski, niti ikakav nadomjestak političkim pravima.

Iseljavanje hrvatskog naroda tijekom zadnja dva stoljeća je prvenstveno plod nedemokratskih, totalitarnih, zločinačkih i antihrvatskih režima, o čemu postoji čak i presuda suda u Münchenu protiv Perkovića i Mustača, koja je i de facto i de jure presuda zločinačkom komunističkom jugoslavenskom režimu, pa se s toga pola hrvatskoga naroda izravno može smatrati ranjivom skupinom, a posredno i cijeli hrvatski narod, jer je silno oslabljen njegov politički potencijal iseljavanjem pa diskriminacijom njegovih iseljenih sunarodnjaka.

Važno je shvatiti i ne imati dovjbe da je ograničavanje prava Hrvatu u Njemačkoj istodobno politički udar na Hrvata u Hrvatskoj, i slabljenje i jednoga i drugoga, te multiplicirani udarac na njihovu zajedničku državnost. Postaju ranjiviji i slabiji.

Zbog toga je čak i u međunarodnom smislu, a prema radovima profesora Marca Gjidare, koji je analizirao praksu međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu s naglaskom na posebnu osjetljivost suda za tzv. ranjive skupine naroda, nužno i zbog univerzalnih civilizacijskih načela u međunarodnom poretku kojemu pripadamo, otkloniti diskrimancijske i štetne posljedice djelovanja tih režima i svakome Hrvatu vratiti njegova izvorna politička prava.

To je temelj na kojemu se potpuno preklapaju strateški interesi hrvatskog naroda, njegove nacionalne države i međunarodnoga pravnog poretka i stečevina. Zato je ustavna odredba da Hrvati izvan Republike Hrvatske ostvaruju pravo na tri mandata u Saboru i zakonska odredba o posebnoj izbornoj jedinici u suprotnosti s interesima hrvatskoga naroda, razvoja njegove države, ali i u suprotnosti s dobrom praksom demokratskog svijeta, temeljnim ljudskim pravima i slobodama, te praksom međunarodnoga suda za ljudska prava. Jednako bi takva odredba bila u suprotnosti sa svim navedenim, da je umjesto tri zastupnika određeno pedeset. To se ne smije raditi, pri čemu broj zastupnika – nije bitan.

Zato se mora odmah usmjeriti sva pamet, snaga i svi hrvatski organizirani potencijali u domovini i iseljeništvu ka žurnom otklanjanju diskriminacijskih odredbi u ustavu i zakonu, te tako izgraditi nova definicija razvoja hrvatske nacionalne državnosti, a konačan i to ultitmativni cilj mora biti uključivanje bez ikakvih ustavnih i zakonskih ograda, svakoga Hrvata gdje god živi, u državni i politički poredak nacionalne države.

To je jedino moguće ostvariti kroz sustavan pristup državnih institucija, prvenstveno diplomatsko-konzularnih predstavništava, svakome Hrvatu radi pristupa hrvatskom državljanstvu, a nakon toga izbornim sustavom, gdje bi se za Sabor kao zakonodavni dom hrvatskoga naroda, zatim za predsjednika Republike, te Europski parlament svim državljanima omogućilo posve ravnopravno odlučivanje o tim elementima hrvatske nacionalne politike.

To svakako nameće nužnost osiguravanja dopisnoga i elektronskog glasovanja. I nema druge razumne mogućnosti, koja može osigurati potpunu uravnoteženost i jednakost političkih prava svih hrvatskih državljana mimo – jedne izborne jedinice za sve.

Jedino tako bi hrvatski zakonodavni dom bio vjerni reprezetant volje hrvatskoga naroda u cjelini, predsjdednik/predsjednica Republike vjerni izraz iste te volje i simbol nacionalne državnosti, kao i zastupnici i politike u Europskom parlamentu. Tek tako i tek tada bi sve hrvatske državne politike imale oznaku neusumnjivo nacionalnog i demokratskog predstavljanja, kakve god bile. Danas nisu ni jedno ni drugo, ni iz bliza.

Marko Ljubić/Fenix-magazin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor – prazno kazalište u kojem glumci igraju neku svoju igru

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

U višestoljetnim vremenima stranih gospodara, s izuzetkom starojugoslavenskog i endehazijskog razdoblja, postojao je i djelovao Hrvatski sabor, održavajući i simbolički i praktički ideju hrvatske državnosti.

Narod pamti puno zanimljivih anegdota i događaja vezanih uz Sabor, od onog krvavog križevačkog 1397., kada je kralj Žigmund dao pogubiti bana Lackovića i cjelokupno plemstvo, koji ga htjedoše svrgnuti, preko povijesnog, prvog na narodnom jeziku govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. (do tada se u Saboru, kao i u crkvama, govorilo latinski) pa do „vritnjaka“ iliti udarca nogom u zadnjicu koji je 1885. zloglasnom Karolyu Khuenu Hedervaryju plasirao Josip Grižanić.

U Saboru su se sklapale i raskidale državno-pravne sveze. Krleža je na jednom mjestu primijetio da Hrvati svakih četrdesetak godina sklope neki savez pa se onda protiv njega bune, a Vesna Parun se zapitala: ako nam je domovina majka, zašto se tako često preudaje. Matoš je Sabor puno prije Viteza nazvao kokošinjcem, u kojemu se krčme nacionalni interesi.

Da nije bilo Mira Bulja i Milorada Pupovca, u povijest Sabora bio bi upisan još jedan događaj, ovaj put fizički obračun premijera i jednog zastupnika, s tko zna kakvim ishodom. Možda bismo, ne daj Bože, opet gledali reprizu slučaja Hedervary. Bulj i Pupovac su hrabro uz osobni rizik stali između zaraćenih strana i spriječili bratoubilački rat.

A prispodoba s kokošinjcem nikako ne stoji. Kad bi barem Sabor to bio? Primjerenija je usporedba s praznim kazalištem i pozornicom na kojoj su spušteni zastori, iza kojih glumci igraju neku svoju igru koja ne zanima nikoga osim njih samih.

Tamo se donosi, prepisuje i usklađuje mali milijun zakona. Tamo caruje neodgovornost prvog reda. Dobro plaćeni zastupnici ne osjećaju čak ni prisustvovanje sjednicama kao svoju obvezu. U njihovim nastupima dominira neobrazovanost i duhovitost na razini male djece.

Dok su vladajući uvijek spremni odbiti svaki, pa i najkonstruktivniji prijedlog oporbe, dotle oporba djeluje po principu – što gore to bolje, radujući se svakom neuspjehu bez imalo interesa za opće dobro. Prema biračima zastupnici iskazuju krajnji prijezir, osjećajući kako ih je sam Bog postavio na to uzvišeno mjesto, a ne narod svojim glasovima.

Otuda trgovanje mandatima. Njihov Bog je obično šef stranke koji ih stavlja na listu po principu lojalnosti i dodvorništva i kojega su uvijek i u svemu spremni podržati. Promjena takvog stanja vodi putem radikalnih izmjena izbornog zakona, za što, međutim, nitko osim naroda nije zainteresiran.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Beljak HSS pretvorio u crvenije od svega crvenog

Objavljeno

na

Objavio

Vijest glasi: “Zakopajmo sjekire, evo vam ruka – rekao je predsjednik HSS-a Krešo Beljak na sjednici Glavnog odbora stranke pružajući ruku zastupnici HSS-a Ani-Mariji Petin, nakon čega se ona, kaže nam izvor blizak Beljaku, digla i napustila sjednicu, naravno ne uzvrativši rukovanje.

S njom je sjednicu Glavnog odbora napustilo još nekoliko HSS-ovaca, nakon čega su zatražili ostavku predsjednika HSS-a Beljaka.”

Beljakova ostavka – koja nemoguća i nelogična sintagma! Sadašnji predsjednik HSS-a čisti stranku od svih koji su u njoj nešto značili, koji su je simbolizirali i izražavali njezinu političku, pučku i kršćansku bit.

Stvara stranku kakvu želi, vrlo uspješno, a nitko ostavku ne podnosi zbog uspjeha.

Tradicijski HSS utemeljen na narodskim i narodnim vrijednostima pretvorio je u stranku liberalniju od svih liberalnih i crveniju od svih crvenih. A pri tom se služi milovanjem svojih političkih protivnika biranim riječima od kojih obuzima jeza.

Ali bar u nečemu HSS slijedi Stjepana Radića koji je rekao: “Kad je čovjek na umoru, onda je blizu Boga, a kad je u zatvoru, onda je blizu svome narodu”.

A takva bliskost s narodom živi i danas, u onima koji se bore za narod dobivajući uvjetni zatvor zbog provala u automobile.

Milan Ivkošić / VL

 

Beljak iz HSS-a izbacio Zvonka Pongraca predsjednika HSS-a OBŽ i Regije Slavonija

 

 

 

Pobuna u HSS-u: Dio članova Glavnog odbora HSS-a zatražio ostavku Beljaka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari