Connect with us

Gost Kolumne

Bez prave istine nema pomirenja u Bosni i Hercegovini

Objavljeno

on

Svaki pokušaj zataškivanja, skrivanja, negiranja, iskrivljavanja ili nepriznanja počinjenih zločina u građansko konfesionalnom beha sukobu za teritorij, ne samo da je opravdanje i prihvaćanje isti od strane onih koji to zlodjelo čine, već je to i planska priprema za sljedeći.

No bez obzira na povijesnu činjenicu kako je svaki sljedeći sukob na tom politički trusnom, ekonomski i demokratski siromašnom beha tlu, brutalniji i razorniji, planere tih budućih ratova to ne zamara, i ne sprječava u njihovim opasnim namjerama. Političke i vjerske vođe brojniji beha naroda, muslimana Bošnjaka i Srba vjeruju da je samo tim ratnim, načinom progona drugog i drugačijeg, moguće izgraditi nacionalnu i vjersku čistu državu, muslimana Bošnjaka i Srba. Taj zločinački plan za stvaranje etnički i vjerski čisti, muslimansko bošnjački i srpski država unutar Bosne i Hercegovine, razrađuje se i planira u velikomuslimanskom akademskom centru „MANU“ i velikosrpskom SANU.

Nesuočavanje s istinom te bliske krvave prošlosti prave se putevi u još krvaviju i tragičniju budućnost. Gotovo da to i ne ćudi, budući da svi planeri i realizatori, i tajni beogradski srpsko muslimanski pregovarači podjele Bosne i Hercegovine, nikako i nisu za budućnost. Oni su jedino za rat, ubijanja, progone, silovanja, etnička čišćenja. A rat i zločin nikada nisu bili, niti će biti, temelji budućnosti bilo koje zemlje, a poglavito ovako slojevite kakva je Bosna i Hercegovina. Stoga, najveći skrivači istine počinjenih zločina su njegovi planeri i počinitelji, pobjednici i „pobjednici“ u zaustavljenom ratu u Daytonu. Nemoguće, apsurdno, je očekivati od počinitelja zločina da priznaju i osude zločin.

Bez obzira na vidljive znakove, i ostatke zločina, sukobljene strane u BiH ih ne priznaju, ne vide i negiraju. Potvrđuje to i današnje postojanje Republike Srpske koja je napravljena na zločinu, i ograđena zločinom. I još teže od toga, ona je zločinom daytonske nepravde i priznata kao zločin.

Svijet je, naprosto, priznao i ozakonio zločine, i zločinačke tvorevine, što je vjetar u leđa beha zločincima koji održavaju i Republiku Srpsku i rezervat za Hrvate, Federaciju Bosne i Hercegovine. Daytonskom nepravdom priznanja Republike Srpske, i stvaranja rezervata, indijanskog tipa u Americi, za beha Hrvate u Federaciji Bosne i Hercegovine, Međunarodna zajednica i američki tenk pregovarač u Daytonu, su najodgovorniji za ovo neodrživo stanje u BiH, i najjači skrivatelji počinjenih zločina, u procesu opravdanog raspadanja zajednice. Suzločinac u tom procesu Međunarodna zajednica je veća iz razloga dekretskog stvaranja neodržive mini beha federacije, na pedeset i jednom beha dijelu.

Po nekim definicijama genocida, genocid se može izvršiti i nad jednim čovjekom, ovisnosti od namjere i cilja zločinca, poglavito ako u tom ubitstvu planski sudjeluje, i planira ga, država i njene institucije. Po toj definiciji osmero ubijene hrvatske djece na igralištu u Vitezu, od strane muslimana i njihove Armije, je genocid, budući da je planski i s ciljem izvršen od struktura muslimanske vlasti u Sarajevu i muslimanske armije Bosne i Hercegovine. Stoga je taj genocid, taj genocid djecoubojica, muslimanski genocid nad nemuslimanima, koji se čvrsto skriva u institucijama muslimansko bošnjački vlasti, negira, i ne priznaje od strena i političkog i vjerskog vrha muslimansko bošnjačkog naroda.

Takvom politikom nepomirenja stvaraju se čvrsti temelji za nove zločine, i zločince i novi genocid. Niti jedna zemlja svijeta ne može egzistirati na takvim temeljima, a poglavito ne može Bosna i Hercegovina kao multi zajednica naroda, vjera i kultura. Multi zajednica BiH može opstati samo na istini i pravdi, te na jednakosti i ravnopravnosti njenih razlika, gdje brojniji narod uživa u pravima i slobodama u kakvima živi malobrojniji, i obrnuto, gdje malobrojniji narod uživa u istim pravima i slobodama u kakvima živi brojniji.

U takvoj Bosni i Hercegovini jednakopravni i ravnopravni naroda, koji priznaju svoju prošlost kao zločin nad drugim narodom, u kojoj se samopriznanje mučko ubojstvo i jednog, a ne osmero, djece malobrojnijeg naroda, drugog i drugačijeg, nikako se ne bi moglo dogoditi gradnja muzeja kulta ličnosti osumnjičenom ratnom zločincu, Aliji Izetbegoviću koji je zločin genocida nad djecom osmislio i naredio. Ne bi se moglo novcima hrvatskih žrtava muslimanskog zločina graditi muzej onome tko ih ubijao, progonio, u konclogore nogometnog igrališta u Bugojnu, te u Gluhoj Bukovici, zatvarao, mučio i silovao. Preživjele žrtve tog zločina, i zločinačke ideologije, koju je kao testament napisao u „Islamskoj deklaraciji“, primoravaju se u školama, pod kontrolom njegovih sljedbenika, da uče o Aliji Izetbegoviću kao čovjeku koji je „čitav svoj život posvetio pravdi i demokraciji“. No nigdje zapisa u Alijinom muzeju o njegovu životu kojeg je posvetio realizaciji „Islamske deklaracije“, i „Zelene transverzale“,od Albanije pa do Trsta gdje ne bi smjelo biti ni jednog krsta, kako su pjevali vojnici njegove Armije.

Ali, u muzeju Alije Izetbegovića ima zapis o Eugenu Savojskom „koji je Sarajevo pretvorio u prah i pepo, zapalivši preko 2.000 objekata, i uništivši preko 120 džamija“. U tom muzeju nema mjesta za cjelovitu beha povijest, za povijesnu tragičnu i krvavu istinu Otomanskog petstogodišnjeg danka u krvi, u kojem je periodu u prah i pepeo pretvoreno desetke tisuća kršćanskih objekata, i na temeljima tisuće crkava izgrađene džamije. Samo takav muzej u Bosni i Hercegovini, s cjelokupnom istinom svakog osvajača, i posljedicama koje je iza sebe ostavio, bio bi u službi i istine, i pravde, i slobode, i pomirenja, i suživota, i tolerancije. No, bez prave i cjelokupne istine nema pomirenja u Bosni i Hercegovini, a bez pomirenja nema ni suživota beha nacionalni i vjerski razlika.

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kakvim se silom nameće podijeljeno Sarajevo, u zemlji triju istina bliske ratne prošlosti, i daleke osvajačke, u zemlji triju različitih puteva u budućnost, u zemlji u kojoj negiranje tuđe prošlosti koči zajednički hod u budućnost, zašto uz Izetbegovićev muzej ne bi bila izgrađena još dva takva, hrvatski i srpski, izgrađeni svojim ratnim velikanima iz vremena građansko konfesionalnog beha sukoba za teritorij. Bio bi to dokaz življenja beha razlika u jednakopravnosti i ravnopravnosti, slobodi i pravu, pravdi i istine.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari