Pratite nas

Bez promjene pojedinaca, nema promjene hrvatske politike

Objavljeno

na

Nekako mi se čini kako od svih opisa, predodžbi, poimanja, shvaćanja, spoznaje i postojanja naše današnje političke i društvene  zbilje, najbolje odgovara sintagma konvergencija bifurkacije. Može li to uopće postojati? Očigledno može, ali opstati sigurno nikako ne može i ne će, barem ne za dulji vremenski period. Što dulje traje, sve više se urušava iznutra i na kraju u agoniji nestane, bez obzira o kakvoj se konvergenciji i bifurkaciji radilo,općenitoj ili specifičnoj. Konvergencija je kao što znamo, u najopćenitijem smislu određeno uzajamno približavanje k nečemu, radi nečega. Temeljna definicija konvergencije, bilo koje (biološke, fizikalne, meteorološke, kemijske, lingvističke…) ima korijen u matematici i temelji se na svojstvu niza ili reda da teži k nekoj konačnoj graničnoj vrijednosti i svojstvu dvaju ili više pravaca da se sastanu (presijeku) u nekoj točki, sasvim svejedno u kakvoj ravnini ili  kojem prostoru.

Pojam konvergencija se prvi puta spominje u XVIII. stoljeću i pod njim se podrazumijevalo kretanje k ujedinjenju  ili jednoobraznosti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća se multidisciplinarno izučavao taj pojam i sve što je  može biti u vezi s njim, u mnogim područjima, naročito u politici. Usuglašavanjem stavova i potkrjepljenjem teorijsko-praktičnim spoznajama došlo se do jedinstvene definicije po kojoj, najkraće rečeno, politička konvergencija znači postizanje zajedničkog cilja (ciljeva) korištenjem različitih političkih sredstava, taktika i  strategija. To je bilo idealno zamišljeno i smišljeno, dok je u praksi to vrlo često bila utopija.

Da bi se k nečemu stremilo ili nastojalo se sastati u istoj točki, trebalo bi znati što je to – trebalo bi definirati temeljni primarni cilj, koji je planiran, programiram, jasan, jezgrovit, realan, svima dan i zadan. Postavljanje takvog cilja samo po sebi nameće i određuje strategiju i taktiku svakog sudionika, pomoću koje će se doći do realizacije ili se barem dovoljno približiti tom ostvarenju. To je moguće samo onda i jedino onda kad je taj cilj zajednički projekt i do njegova prihvaćanja i usvajanja se došlo bez pritiska, slobodnim odabirom, zajedničkom voljom, željom, potrebom, usuglašavanjem i eventualno konsenzusom, a ne nikakvom neprincipijelnom koalicijom, trgovanjem, pogodovanjem, ucjenjivanjem ili politiziranjem.

Ciljevi bi trebali proizlaziti iz društvenih potreba (primarnih i sekundarnih), a njihovo ostvarenje bi moralo donijeti boljitak u ekonomskom i društvenom smislu, kako za pojedince, tako i za cijelu društvenu zajednicu, u svim područjima rada i života. Iz kratkoročnih ciljeva bi se trebali formirati dugoročni ciljevi u svakom području i u cjelini, s presjecima i komplementima, horizontalno i vertikalno, imajući u vidu varijable (zavisne i nezavisne) kao i konstantu, pojedinačnu i zajedničku, te njezinu ulogu u stagnaciji, nazadovanju ili pak napredovanju.

Stranačka politika je u tome najmanje važna, potrebna i efikasna. To bi trebali raditi eminentni stručnjaci iz mnogih područja. Na temelju provedenih istraživanja i čvrstih spoznaja nakon sustavne analize i sinteze, mogli bi se napraviti realni planovi i programi. Za njihovu realizaciju su najvažniji operativci, velikog znanja, razvijenih sposobnosti i vještina, spremni na žrtve i odricanja, za svoj narod i državu,bez obzira na svoju stranačku pripadnost, filozofiju, svjetonazor, vjeru i opredjeljenje. Takvih ljudi sigurno ima, prepoznati su i trebalo bi ih na neki način okupiti, dati im povjerenje i postaviti ih u funkciju ozdravljenja društva i pokretanja proizvodnje, gdje god za to postoje uvjeti.

Čini se kako je to gotovo nemoguće, jer kud god se okreneš vidi se i osjeća određena bifurkacija, kako u društvu, tako i u pojedinim skupinama i pojedincima, naročito kod onima koji su dobili povjerenje građana da umjesto njih odlučuju i o njima se brinu. Ta se bifurkacija  stvorila i razvijala na ne baš prirodan način, već dosta izvještačeno,  umjetno i utilitaristički. Pritom se da naslutiti nekakva logistička jednadžba sa svojim privlačnim, odbojnim i neutralnim točkama, koje nisu čvrste, ni stabilne, nego variraju po potrebi i mijenjaju svoja mjesta, prema očekivanoj učinkovitosti i bifurkaciji identiteta osoba koje donose programe, strategije i taktike, ili pak onih koji odlučuju ad hoc. Bifurkacija identiteta je svakodnevno prisutna i odaje neke oksimoronske likove različitih dvojnosti, primjerice kako jedan dan svojim ponašanjem i djelovanjem inkliniraju Titi i partizanima, a drugi dan braniteljima i Crkvi. Ponekad se to događa isti dan, ujutro i popodne, zavisi o situaciji i osobnoj potrebi nekog samozvanca ili pak nečijeg lidera.

Želimo li postići barem u tragovima, konvergenciju bifurkacije, bilo osobne ili društvene, trebali bi jednom za svagda napustiti balkanske gudure, izaći iz zadimljene balkanske krčme i Platonove špilje. Za to su nužno potrebne učinkovite i temeljite promjene. Za početak bi svatko trebao krenuti od sebe samoga. Dobro bi bilo poslušati savjete i upute pape Franje. Dovoljno je stati pred ogledalo i upitati se: „Tko sam ja? Što želim? Kamo idem?“ Spoznatu samosvijest bi bilo dobro prenijeti u svoju obitelj, najbližu okolinu i društvenu zajednicu i u skladu s tim se ponašati, a ne jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. Promjenom sebe i djelovanjem u određenoj okolini pomoći ćemo promjenu te okoline. Proces će se dalje odvijati i razvijati sasvim spontano, sukcesivno i prirodno.

Da bi se barem djelomice takvim promjenama približili trebali bi pokušati iskorijeniti nabujalu egomaniju, egocentrizam, bahatost, oholost, pohlepu, sklonost prijevarama i lažima, petrificiranu korupciju, lihvarenje, stranačku podobnost, nepotizam, klijentilizam, strategijsku detronizaciju svakog tko je drugačiji i drugačije misli, diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, vjersku netrpeljivost, grijeh struktura (koje se uvijek spominju kad su „nepodobni“ na vlasti), partiokraciju, meritokraciju, politikanstvo, kritizerstvo… copy-paste filozofiju i politiku…, traženje kruha bez motike…, opravdanja i uvjeravanja u stilu argumenata ad hominem i ad populum.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: Karadžić nestaje, ali njegovo djelo ostaje

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove…

“Presuda na doživotni zatvor ratnog zločinca Karadžića slaba je utjeha za majke Srebrenice i tisuće drugih žrtava ovoga monstruma. On nestaje, ali njegovo djelo ostaje”, komentirao je za Direktno.hr bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a i politički veteran dr. Andrija Hebrang.

“Vidjeli smo tugu među njegovim istomišljenicima i mnogim suradnicima, posebice u Republici Srpskoj koja je nastala dijelom i na njegovu genocidu. Srpska agresija devedesetih definitivno ostaje bez presude glavnih organizatora u KOS-u, u kojemu je osmišljeno osvajanje teritorija genocidnim metodama. Bosna i Hercegovina i nakon ove presude ostaje podijeljena, jer glavni krivci nisu ni spomenuti, a kamoli procesuirani. Potpuno je ista situacija i u Hrvatskoj, gdje ni jedna optužnica haškog tribunala, a niti hrvatskih sudova, nije podignuta protiv ideologa zločina. Zbog toga danas imamo države utemeljene na nekažnjenom zločinu, a to ne jamči mirnu budućnost. Duh agresije i dalje lebdi nad ove dvije države i značajno obilježava njihov put”, komentirao je Hebrang.

“Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove. Dok je u susjednoj državi u neku ruku razumljivo da se rat ne kažnjava, jer je međunarodna zajednica ozakonila Republiku Srpsku temeljenu velikim dijelom na genocidu, a Hrvate kao najveće žrtve obespravila u odnosu na druga dva entiteta, u Hrvatskoj su poslije Tuđmana na vlasti oni koji taj rat ne razumiju, jer su bili daleko, ili su zarobljeni u svoje regionalne svjetonazore i amnestiraju zločince.

Podsjećam da članak 3. Zakona o oprostu nabraja ratne zločine koji su izuzetak od oprosta, ali to hrvatskom pravosuđu ništa ne znači. Isto tako režiseri u KOS-u ostaju zaštićeni zbog dobrosusjedskih odnosa, bez poštivanja pravila da rat ne završava s posljednjim ispaljenim metkom nego s presudom i posljednjem zločincu. No, moramo znati da nekažnjeni zločin ponovno potiče zločinca i u tom  smislu je ova presuda Karadžića samo forma bez sadržaja”, zaključio je dr. Hebrang, piše Direktno.hr.

Podsjetimo, Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu odbilo je žalbu bivšeg predsjednika Republike Srpske koji je prvostupanjskom presudom 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata u BiH. Žalbeno vijeće je procijenilo da je kazna određena prvostupanjskom presudom bila preblaga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Malenošću do nebeskih visina

Objavljeno

na

Objavio

20. ožujka 1917. godine rodio se fra Augustin Augustinović

Na današnji dan, prije točno 102 godine, 20. ožujka 1917.  malom brčanskom selu Prijedoru rodio se Anto Augustinović, kasnije fra Augustin, poznati franjevac, teolog, misionar i književnik koji je svoj život završio na glasu svetosti 1998. godine u Venecueli. Fra Augustin je za svećenika zaređen u jeku Drugoga svjetskoga rata, a doktorirao je bibliku u Rimu.

Jedno vrijeme radio je kao profesor u Jeruzalemu, gdje je istraživao život gospodina našega Isusa Krista. Udobnu profesorsku fotelju zamijenio je vlro zahtjevnim misionarskim radom u Venecueli, gdje je podigao tri župe. U tim je župama Carizalu, Capayi i Caucagu gradio crkve i škole.

Među svećenicima je jako cijenjen zbog svojega znanstvenoga rada. Napisao je 60-tak teoloških djela, od kojih je najpoznatija Povijest Isusova, a koja je prevedena na 40-tak jezika. Pisao je za najveće časopise svojega vremena, a poznat je i po književnim djelima – kratkim pričama zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Veliki broj rukopisa u originalnom obliku nalazi se u Republici Hrvatskoj.

Umro je na glasu svetosti 24. srpnja 1998. godine, a narod u Venecueli mu se za zagovor moli i danas.  Iako je poprilično nepoznat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, studenti na Katoličkim bogoslovnim fakultetima djelo fra Augustina Augustinovića uzimaju za teme svojih seminarskih i diplomskih radova.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari