Pratite nas

Bez promjene pojedinaca, nema promjene hrvatske politike

Objavljeno

na

Nekako mi se čini kako od svih opisa, predodžbi, poimanja, shvaćanja, spoznaje i postojanja naše današnje političke i društvene  zbilje, najbolje odgovara sintagma konvergencija bifurkacije. Može li to uopće postojati? Očigledno može, ali opstati sigurno nikako ne može i ne će, barem ne za dulji vremenski period. Što dulje traje, sve više se urušava iznutra i na kraju u agoniji nestane, bez obzira o kakvoj se konvergenciji i bifurkaciji radilo,općenitoj ili specifičnoj. Konvergencija je kao što znamo, u najopćenitijem smislu određeno uzajamno približavanje k nečemu, radi nečega. Temeljna definicija konvergencije, bilo koje (biološke, fizikalne, meteorološke, kemijske, lingvističke…) ima korijen u matematici i temelji se na svojstvu niza ili reda da teži k nekoj konačnoj graničnoj vrijednosti i svojstvu dvaju ili više pravaca da se sastanu (presijeku) u nekoj točki, sasvim svejedno u kakvoj ravnini ili  kojem prostoru.

Pojam konvergencija se prvi puta spominje u XVIII. stoljeću i pod njim se podrazumijevalo kretanje k ujedinjenju  ili jednoobraznosti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća se multidisciplinarno izučavao taj pojam i sve što je  može biti u vezi s njim, u mnogim područjima, naročito u politici. Usuglašavanjem stavova i potkrjepljenjem teorijsko-praktičnim spoznajama došlo se do jedinstvene definicije po kojoj, najkraće rečeno, politička konvergencija znači postizanje zajedničkog cilja (ciljeva) korištenjem različitih političkih sredstava, taktika i  strategija. To je bilo idealno zamišljeno i smišljeno, dok je u praksi to vrlo često bila utopija.

Da bi se k nečemu stremilo ili nastojalo se sastati u istoj točki, trebalo bi znati što je to – trebalo bi definirati temeljni primarni cilj, koji je planiran, programiram, jasan, jezgrovit, realan, svima dan i zadan. Postavljanje takvog cilja samo po sebi nameće i određuje strategiju i taktiku svakog sudionika, pomoću koje će se doći do realizacije ili se barem dovoljno približiti tom ostvarenju. To je moguće samo onda i jedino onda kad je taj cilj zajednički projekt i do njegova prihvaćanja i usvajanja se došlo bez pritiska, slobodnim odabirom, zajedničkom voljom, željom, potrebom, usuglašavanjem i eventualno konsenzusom, a ne nikakvom neprincipijelnom koalicijom, trgovanjem, pogodovanjem, ucjenjivanjem ili politiziranjem.

Ciljevi bi trebali proizlaziti iz društvenih potreba (primarnih i sekundarnih), a njihovo ostvarenje bi moralo donijeti boljitak u ekonomskom i društvenom smislu, kako za pojedince, tako i za cijelu društvenu zajednicu, u svim područjima rada i života. Iz kratkoročnih ciljeva bi se trebali formirati dugoročni ciljevi u svakom području i u cjelini, s presjecima i komplementima, horizontalno i vertikalno, imajući u vidu varijable (zavisne i nezavisne) kao i konstantu, pojedinačnu i zajedničku, te njezinu ulogu u stagnaciji, nazadovanju ili pak napredovanju.

Stranačka politika je u tome najmanje važna, potrebna i efikasna. To bi trebali raditi eminentni stručnjaci iz mnogih područja. Na temelju provedenih istraživanja i čvrstih spoznaja nakon sustavne analize i sinteze, mogli bi se napraviti realni planovi i programi. Za njihovu realizaciju su najvažniji operativci, velikog znanja, razvijenih sposobnosti i vještina, spremni na žrtve i odricanja, za svoj narod i državu,bez obzira na svoju stranačku pripadnost, filozofiju, svjetonazor, vjeru i opredjeljenje. Takvih ljudi sigurno ima, prepoznati su i trebalo bi ih na neki način okupiti, dati im povjerenje i postaviti ih u funkciju ozdravljenja društva i pokretanja proizvodnje, gdje god za to postoje uvjeti.

Čini se kako je to gotovo nemoguće, jer kud god se okreneš vidi se i osjeća određena bifurkacija, kako u društvu, tako i u pojedinim skupinama i pojedincima, naročito kod onima koji su dobili povjerenje građana da umjesto njih odlučuju i o njima se brinu. Ta se bifurkacija  stvorila i razvijala na ne baš prirodan način, već dosta izvještačeno,  umjetno i utilitaristički. Pritom se da naslutiti nekakva logistička jednadžba sa svojim privlačnim, odbojnim i neutralnim točkama, koje nisu čvrste, ni stabilne, nego variraju po potrebi i mijenjaju svoja mjesta, prema očekivanoj učinkovitosti i bifurkaciji identiteta osoba koje donose programe, strategije i taktike, ili pak onih koji odlučuju ad hoc. Bifurkacija identiteta je svakodnevno prisutna i odaje neke oksimoronske likove različitih dvojnosti, primjerice kako jedan dan svojim ponašanjem i djelovanjem inkliniraju Titi i partizanima, a drugi dan braniteljima i Crkvi. Ponekad se to događa isti dan, ujutro i popodne, zavisi o situaciji i osobnoj potrebi nekog samozvanca ili pak nečijeg lidera.

Želimo li postići barem u tragovima, konvergenciju bifurkacije, bilo osobne ili društvene, trebali bi jednom za svagda napustiti balkanske gudure, izaći iz zadimljene balkanske krčme i Platonove špilje. Za to su nužno potrebne učinkovite i temeljite promjene. Za početak bi svatko trebao krenuti od sebe samoga. Dobro bi bilo poslušati savjete i upute pape Franje. Dovoljno je stati pred ogledalo i upitati se: „Tko sam ja? Što želim? Kamo idem?“ Spoznatu samosvijest bi bilo dobro prenijeti u svoju obitelj, najbližu okolinu i društvenu zajednicu i u skladu s tim se ponašati, a ne jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. Promjenom sebe i djelovanjem u određenoj okolini pomoći ćemo promjenu te okoline. Proces će se dalje odvijati i razvijati sasvim spontano, sukcesivno i prirodno.

Da bi se barem djelomice takvim promjenama približili trebali bi pokušati iskorijeniti nabujalu egomaniju, egocentrizam, bahatost, oholost, pohlepu, sklonost prijevarama i lažima, petrificiranu korupciju, lihvarenje, stranačku podobnost, nepotizam, klijentilizam, strategijsku detronizaciju svakog tko je drugačiji i drugačije misli, diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, vjersku netrpeljivost, grijeh struktura (koje se uvijek spominju kad su „nepodobni“ na vlasti), partiokraciju, meritokraciju, politikanstvo, kritizerstvo… copy-paste filozofiju i politiku…, traženje kruha bez motike…, opravdanja i uvjeravanja u stilu argumenata ad hominem i ad populum.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Damir Kajin: Bježanija iz Uljanika

Objavljeno

na

Objavio

Dojam je da svi bježe iz Uljanika. Bježe radnici, gradonačelnik Miletić koji je “prilagođavao” prostorne planove strateškom investitoru, (industriju pretvarao u luku posebne namjene), više ne brani Jakovčića. Župan Flego koji je pred deset mjeseci branio diversifikaciju riječima: “Mi govorimo o konju, a ne muhi ispod konjskog repa”, više ni ne želi čuti za Uljanik, a danas odlazi i sindikalist Šverko iz Nadzornog odbora (time je blokiran nj rad zbog nepostojanja kvoruma) koji ne želi da se Uljanik prepolovi. Ostaju strateški, Jakovčić i Rossanda.

Ono što sam govorio o Uljaniku Puležani prepoznaju danas, ono što sam govorio o vrhuški IDS-a pred pet godina Istrijani će prepoznati sutra, a ono što govorim danas shvatit ce za 2-3 godine. Napredujemo.

1. Što rade službe? Zašto se ne bave tragom novca? Kako netko može unijeti 100-200…mil. € u HR, a da nitko ne pita odakle novac. Ja sam u slučaju buzetske kompostane u 2 sata “otvorio” desetak off shore tvrtki ljudi koji su trebali ulagat u to smeće, a što je potom dovelo i do rasčišćavanja nogometne močvare.

2. Što je bit diverzifikacije? Nekretninski biznis. Ne. To je paravan za nešto puno ozbiljnije. Da Vlada jamči za novac koji se neće trošiti samo na brodogradnju.

Kako izgleda taj Plan?

Šverko je rekao da ga kao potpredsjednik NO nije ni vidio u cijelosti te da ga izrađuje onaj koji bi trebao preuzeti Uljanik, a to je Kermas energija.

A što sadrži?

– država bi Uljaniku odmah trebala uplatiti 300 mil. € ( Pošto je 19.09. došlo na naplatu 47 mil. € , sada uprava potražuje 280 mil. €).

-država bi trebala dati 200 mil. € garancija strateškom partneru, te mu srediti papire za nekretninski biznis vrijedan 600 mil. €. U tom bi projektu država trebala biti sa 30%.

-nekretnine se rade u join – venture sa državom, a država nakon što proda svoj udio zaradila bi 200 mil. €. Moš mislit.

-na koncu bi strateški dobio novu marinu. Od onih 200 mil.€ 100 mil. € išlo bi za brodogradnju, a ostalo za popratne biznise (vidi G.Istre).

To je bit non -papera.

Da pojasnim Miletiću koliko je novaca ušlo u Uljanik. Dosada 4.3 mlrd. Kn do 2018. te 530 mil. kn iz 3.maja. 2018. 96 mil. € jamstava, (danas je protestirano 47 mil. €), 12.6 mil. € od Končara, 3 mil. € od prodaje V.Lenca, 100 mil. kn za plaće….Za 3 otkazana broda država će platiti 40 mil. € u 2018. god. Znači, samo 2018., cca 200 mil. € ili gotovo tri pulske opće bolnice. U narednih 3 godine, 2019./20./21., u Uljanik treba unijeti 550 mil. €. Vrijednost 8 brodova koje bi Uljanik trebao izraditi procjenjuje se na 650 mil. €, ali zbog prekoračenja rokova neće se uprihodovati ni 500 mil. €.

Miletiću, zašto Uljanik nije restrukturiran? Inače, sa onih 4.5 mlrd. kn, plus 700 mil.€. sanacija Uljanika do konca 2021. dosegnuti će iznos restrukturiranja Brodosplita. Govorimo o 10-11 mlrd. kn.

Uljanik nije restrukturiran, to je moje mišljenje, da bi se njime upravljalo iz Pule, ne daj Bože iz Zagreba. To je bit. Radničko dioničarstvo u Uljaniku pokazalo se glupošču za razliku od direktorskog u Uljanik plovidbi. Prestavnike radnika trebalo bi pitati zašto u 4. mjesecu nisu podržali Debeljaka koji je mogao pomoći Uljaniku, a spasiti 3.maj. Konačno, 3.maj više neće raditi za Uljanik pa će i onih 8 planiranih brodova u 3 godine doći u pitanje.

Stoga, okanite se megalomanije i ugledajte se u Split. Sačuvajte od diverzifikacije cijeli Uljanik. Točno, pred državom je dilema platiti 600 mil. € jamstava ili uz 700 mil. € koje bi trebala uložiti ili za iste jamčiti, (2018.-2021.), nakon tri godine suočiti se sa obvezama od još nekoliko stotina milijuna €.

Uljanik početi pretvarati u kombinaciju remontnog i pravog brodogradilišta, odabrati par brodova koje bi trebalo odraditi u rokovima i brojem zaposlenih po uzoru na druga brodogradilišta i ponavljam, ugledati se na Split, ali tko će pokriti gotovo 600 mil. € jamstava?

I ono što govori koliko Miletić vjeruje u brodogradilište: Zašto si inzistirao da Grad dobije Muzil, Hidro bazu…, a ne i dionice Uljanika? Reći ćeš Pula ne može bez pomoći, ne Vlade, već cijele države… To je točno, ali barem se moglo osigurati u Proračunu Grada Pule i Županije dostatna sredstva za najveći socijalni udar koji će Istru pogodit od 90-te na ovamo.

Miletiću, priznaj osim za sebe ti za Grad nisi učinio gotovo ništa. Što ćemo sa Monumentima, Katarinom, Barbarigom, Dragonerom? Sve je u posjedu Končara… Da li je predviđeno u Uljaniku 1000 suhih vezova i još 150 za mega jahte u moru? Ti znaš što ste radili i kamo ste Uljanik doveli. I ne samo Uljanik već i 3.maj. Stidite se ako obraza imate.

Ako vi na Puljštini niste spremni ni kune izdvojiti za Uljanik, zar mislite da će oni iz Zagreba? Da ne ispadne da ste Uljaniku vi iz Pule maćeha, a oni iz Zagreba majka iako imam dojam da Uljaniku u narednih nekoliko dana samo dragi Bog može pomoći. Nisam praznovjeran, ali vjerujem da još ima kakvh takvih šansi za Uljanik.

Damir Kajin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari