Pratite nas

Politički rentgen

BEZ REFERENDUMA O LUSTRACIJI NEMA USKRSNUĆA KROACIJI!

Objavljeno

na

Još uvijek smo u znakovitom vremenu Kristovog Križnog puta, muke i Njegovog uskrsnuća koje nam je dalo vječnu nadu u vječni život, dokaz za postojanje vječne Domovine i vječnog života.

Svjedoci smo kako nam je naša draga Domovina i danas još uvijek na svojevrsnom Križnom putu prema konačnom uskrsnuću, na Križnom putu koji je simbolično započeo na Bleiburgu, prelamao se preko burnih događaja u Hrvatskom proljeću 1971. godine, svjedoci smo krvi, kazamata, patnji i smrti hrvatskih domoljuba, uznika, muke i smrti bojovnika u Domovinskom ratu, svjedoci smo jedne krvave epopeje za koju smo se samo naivno nadali da je završila na Golgoti vukovarske Ovčare, misleći kako je priznanjem Hrvatske konačno Domovina uskrsnula u svom punom sjaju. Svjedoci smo da još uvijek padamo pod vlastitim križem na ne znam kojoj postaji hrvatskog Križnog puta, a neke mračne, lažljive  sile ne daju nam ustati i vračaju nas deset koraka unatrag, kada smo se već ponadali konačnom uskrsnuću u istini.

Nakon pet proteklih burnih političkih godina u Hrvatskoj, kada su na čistac iz svojih vučjih jazbina istjerani predvodnici tih istih vučjih čopora, kada smo konačno doznali tko je pravi King Kong, kada smo doznali tko je i zašto gazio hrvatske domoljube, branitelje, Crkvu, Željku Markić, Predsjednicu  Kolindu Grabar Kitarović, Tomislava Karamarka i sve nosive stupove hrvatske suverenosti, kada smo doznali tko je i zašto stišavao  glas domoljubnih pobjeda i pobjednika, vraćeni smo na prvu postaju Križnog puta, bačeni smo na margine društva u tom vječnom cikličnom ponavljanje tragične hrvatske povijesti. Čim uzmognemo dići glavu, zakucaju nas još dublje pod zemlju. I da apsurd bude još veći to su učinili upravo oni koji tvrde da su naši, koji traže naš glas, koji se iščuđavaju kada pročitaju o sebi kritički osvrt, koji misle da je sve prije njih bilo loše i bezvrijedno, koji misle da nova povijest počinje s njima kao da nikada povijesti nije bilo.

Zgaženo je i ismijano domoljublje, zgažene su sve inicijative „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“ koje je hrabrim i neumornim radom kompetentnih vrhunskih intelektualaca iznjedrilo najznačajnije javne, etičke osude nacionalnim veleizdajnicima, mega zločincu Titu i njegovim sljedbenicima, zgažena je Željka Markić i referendum o braku, zgaženi su branitelji iz nebeskog šatora Nevenke Topalušić, zgažena je prolivena krv vukovarskog branitelja Darka Paičića, zgažen je Stožer za obranu Vukovara, njihovi prosvjedi na trgovima, kolone  nezadovoljstva u Vukovaru i Kninu, veličanstveni doček Gotovini, brilijanta pobjeda Kolinde Grabar Kitarović nad veleizdajnikom Josipovićem, zgažen je Roman Leljak koji je dao svoj život za istraživanje istine, zgažen je Jakov Sedlar taj neumorni domoljub koji je svojim filmovima bio i ostao na pravom tragu konačne istine, na tragu uskrsnuća Hrvatske. Zgažen je Tomislav Karamarko peterostruki izborni pobjednik i proglašen je hrvatskim neprijateljem broj jedan, zgažen je zato, jer se na krilima domoljublja usudio pobjeđivati stvarne neprijatelje Hrvatske. Zgažen je i prevaren hrvatski narod koji je podržavao i glasovao za sve zgažene, onaj hrvatski narod koji iskreno vjeruje u uskrsnuće Kristovo, u vječni život, koji vjeruje u uskrsnuće svoje vlastite Domovine!

Kao što je Poncije Pilat oprao ruke i ostrašćenoj rulji predao Krista umjesto Barabe, isto tako je veleizdajničkoj rulji predan Zlatko Hasanbegović umjesto Milorada Pupovca. A sve u ime stabilnosti, u ime borbe za budućnost bez propitivanja prošlosti, u ime gospodarskog napretka, demografije, u ime smanjivanja jaza u hrvatskom društvu. „Izručenjem“ Hasanbegovića valjda se željelo reći da je on, koji je provodio državotvorne  Karamarkove politike, glavna smetnja svekolikom napretku Hrvatske!?

A onda se događaju  čudni presedani!? Hrvatska gubi arbitražu s mađarskim Molom, Vlada „prodaje“ HEP kako bi otkupila INU, a zapravo smiruje strasti, zatim se otvara pandorina kutija neminovnog sloma Agrokora, bankari pišu „Lex Agrokor“ pogodujući sebi, zatim iz Švicarske dobivamo račun od 210 milijuna kuna troškova koje moramo platiti za izgubljenu arbitražu, a sve u iščekivanju još jednog gubitka arbitraže u Washingtonu u istom predmetu INA-MOL! Onda nam Slovenci stvaraju neviđene kolone na granicama po europskoj direktivi koju su iznjedrili Grci i Talijani, a vrlo brzo će im se pridružiti i Mađari!?  I gdje je tu stabilnost, ekonomska budućnost, prosperitet, demografija, radna mjesta? Hoćemo li sutra pisati „Lex Zagrebački holding“ ili „Lex Kujundžićevo zdravstvo“? Eto, od velike diplomatske akrobatike nemamo ni sigurnost, nemamo stabilnost, nemamo prosperitet! Ali nemamo ni domoljublje, zapravo imamo jedno veliko demagoško ništa, produbljenu depresiju i strah od budućnosti! Umjesto svehrvatskog zajedništva na čijim krilima smo bili nošeni zadnjih pet godina mi imamo svehrvatski raskol demokršćana iniciran od onih koji su navodno protiv  podjela u hrvatskom društvu.

Referendum o braku, heroine Željke Markić, ne bi nikada uspio niti bi bio realiziran bez snažne potpore HDZ-a! Usuđujem se tvrditi i to potkrijepiti dokazima! Bez snažne potpore HDZ-a i svih domoljubnih stranaka i udruga ne bi bilo prikupljeno ni dovoljno potpisa što je bila osnovna pretpostavka za uspjeh tog referenduma. Stvoreno je domoljubno zajedništvo, a svi neprijatelji Hrvatske pokazali su svoje nakazno lice i na svijetlo dana izašle su njihove stvarne političke namjere, a  zahvaljujući Tomislavu Karamarku stvorena je nova jaka politička platforma za lustraciju mentalno komunističke bulumente, tih istih odnarođenih tlačitelja koji su pokazali svoje lice i jasno rekli koju su sudbinu namijenili Hrvatskoj. Jugoslavensku!?

Referendum o promjenama izbornog zakona nije uspio, jer nije imao podršku HDZ-a iz poznatih razloga. HDZ-u u izbornoj godini nije odgovarala zabrana predizbornih koalicija koju je predlagala Željka Markić, jer svi koalicijski sporazumi HDZ-a sa partnerima bili se već čvrsto potpisani. Članak 45. Ustava RH koji ovim izbornim zakonom nije obuhvaćen izmjenama  u smislu vraćanja prava dijaspore na 12 zastupnika također nije bilo prihvatljivo rješenje za HDZ i to su osnovni razlozi što HDZ nije podržao tu inicijativu i što nije prikupljen dovoljan broj potpisa za realizaciju toga referenduma.

Za referendum protiv monetizacije autocesta prikupljeno je i više nego dovoljno potpisa, jer je HDZ snažno podržao tu inicijativu protiveći se SDP-ovom suludom potezu.

Zaključak je jasan! Referendum koji podrži HDZ prolazi, a onaj kojega ne podrži ne prolazi.

Donijeti zakon o lustraciji u Hrvatskom saboru nemoguća je misija u ovakvom odnosu političkih snaga, jer upitna je natpolovična većina i kod nekih puno benignijih slučajeva. U Hrvatskom saboru se ne može donijeti zakon o lustraciji, ne može se donijeti zakon o izmjeni izbornog zakona, ne može se smijeniti Cvitana, ne može se donijeti zakon o regionalnom preustroju i ne može se donijeti niz važnih zakona za budućnost i stabilnost Hrvatske, jer je hrvatski parlamentarizam u vječitom partitokratskom sukobu sam sa sobom.

Ako se ne može donijeti zakon o višeslojnoj lustraciji, jer nema političke volje odnosno dovoljno ruku u Saboru, a ako pak s druge strane svjedočimo da svaki referendum kojega snažno inicira ili podrži HDZ objektivno može proći, postavlja se pitanje zašto HDZ uz pomoć hrvatskog naroda ne krene u tu inicijativu donošenja zakona o lustraciji na demokratskom referendumu? Nakon ovako radikalno postavljenog pitanja nema više isprike! Može li nas netko uvjeriti da lustracija nije potrebna, da je lustraciju nemoguće provesti, može li netko tvrditi nakon svih sukoba s mentalno komunističkom bulumentom da lustracija ne bi bila korisna za hrvatsko društvo. Pri tome se uopće ne moramo pozivati na iskustva zemalja koje su lustraciju provele, jer sve dokaze imamo u svom dvorištu. Naprotiv, možemo s punom odgovornošću tvrditi da slučaja INA-MOL ne bi bilo da je provedena lustracija, jer slučaj INA ima svoje duboke korijene koji sežu  do ubojstva Stjepana Đurekovića! Ubijen je, jer je razotkrio udbašku pljačku u INI! I dok nam je njemačko pravosuđe dalo snažan alat u ruke za obračunati se sa organizatorima tog monstruoznog ubojstva nitko osim Perkovića i Mustaća nije ni dotaknut. Zašto?

Ni  slučaja Agrokor ne bi bilo da je provedena lustracija, a hrvatska ekonomija bila bi tržišna, a ne projugoslavenska, ne bi bila dogovorna, ne bi bilo robne  razmjene kao iz doba  prvobitne zajednice. Bez lustracije hrvatsko gospodarstvo nije hrvatsko već jugoslavensko, premreženo udbaško komunističkim interesnim lobijima i ne trebamo se bojati neke treće Jugoslavije, jer ona u sferi ekonomije i politike već funkcionira punom parom. Tko se boji lustracije i zašto oni koji imaju snagu svojom infrastrukturom poduprijeti i donijeti taj povijesni akt ne poduzimaju ništa? Naprotiv, u slučaju Agrokora, na djelu je podmetanje pod tepih silnog udbaškog kriminala iz vremena pretvorbe i privatizacije koji dominira ovim tragičnim slučajem. Možda bi napokon trebale biti ustrojene hrvatske postrojbe Eliota Nessa koje su lovile All Caponea i konačno ga slomile zbog porezne prijevare. Za poreznu prijevaru u Hrvatskoj bi trebala biti predviđena kazna doživotnog zatvora!

Oni koji snažnim demokratskim referendumskim alatom mogu mijenjati ovo društvo ultimativno traže naš glas na predstojećim lokalnim izborima, a nemaju hrabrosti stvari nazvati pravim imenom, nemaju hrabrosti maknuti Tita s najljepšeg trga u Zagrebu, nemaju hrabrosti za Tita reći da je mega ubojica koji je organizirao i zapovijedio genocid nad hrvatskim narodom, nemaju snage reći istinu o Jasenovcu, nemaju snage otvoriti arhive već ih novim zakonima zapravo zatvaraju, nemaju snage dodatno zaštititi najljepši braniteljski pozdrav „Za dom spremni“ već ponižavaju akademika Josipa Pečarića jednog od najvećih matematičara u povijesti Hrvatske dozvoljavajući da se s njim našutavaju bijedna partijska novinarska piskarala na čelu s veleizdajnicima iz Srpskih novosti, a ti isti veleizdajnici  debelo su plačeni iz državnog proračuna. Oni koji traže naš glas kako bi „zaplavili Hrvatsku“ Titov zločinački režim nazivaju nedemokratskim režimom, lustriraju domoljube koje su kao smokvine listove iskoristili na izbornim listama.

Analogno tome možemo postaviti pitanje je li ovaj politički režim vladajućih u Hrvatskoj demokratski ili nedemokratski uzimajući u obzir vojsku bijedno plačenog bijelog trgovačkog roblja u Agrokorovim prodavaonicama, uzimajući u obzir more blokiranih, obespravljenih, onih koji rade, a ne primaju zasluženu plaću, onih koji glasuju za imena i prezimena kojima vjeruju, a onda bivaju prevareni, uzimajući u obzir one koji u kolonama autobusa napuštaju ovu demokratsku državu. Šta bi tek mogli reći o demokraciji u hrvatskim mainstream medijima u kojima vlada gebelsovska propaganda i cenzura, a ista takva cenzura vlada i na portalima koji su pod strogom kontrolom vladajućih. Koliko slobodnih medija mi imamo? Svaki režim i usred demokracije može biti nedemokratski, ali Titov režim bio je ciljano zločinački protiv hrvatskog naroda i jedini je lijek lustrirati taj sustav, lustrirati tu ideologiju koja je i danas preko Titovih sljedbenika duboko ukorijenjena u svim sporama hrvatskog društva i onda generira Agrokor, a bez lustracije generirati će nove i nove  Agrokore. Ne demokracija usred proklamirane demokracije neminovno će generirati nove sukobe!

I šta nam onda vrijedi „zaplaviti Hrvatsku“ njegujući kult jedne stranke i kult njenog vođe klanjajući se toj ispraznosti  kao „zlatnom teletu“. Nismo li već dovoljno plavi od siline mentalno komunističkih udaraca, a udarati nas ne prestaju i ne će prestati dokle god budu upravljali našim sudbinama uz poznatu kukavičku hrvatsku šutnju?

Vrijeme je za izbore, vrijeme nam je djelovati, mijenjati Hrvatsku, a promjene moraju početi u Zagrebu. Zagreb moramo vratiti u kolijevku Domovine, Zagreb konačno mora postati Hrvatska kakvu smo stoljećima sanjali!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Predsjednički izbori, presudni za budućnost HDZ-a i Hrvatske!

Objavljeno

na

Predsjednički kandidat drug Zoran Milanović, ili „predsjednik s karakterom“, ili „normalan predsjednik“, koji svoje partijske suborce i simpatizere pozdravlja s pozdravom „zdravo drugovi i drugarice“, čini se u zadnje vrijeme ima nemirne snove. Jer kako drugačije objasniti fenomen da se drug Milanović sve češće u svojim istupima ponovo obračunava s Tomislavom Karamarkom kao svojevrsnom duhom koji je odjednom iscurio iz boce pa mu ne da disati?

U čemu je zapravo tajna tih novo-starih, uvijek podjednako vulgarnih i abnormalnih budalaština i uperenih strjelica protiv čovjeka i političara koji se praktički gotovo potpuno povukao iz političkog života. Normalno je da svaki gubitnik, a osobito drug Milanović, pati od PTSP-a i teškog luzerskog kompleksa, jer mu je taj čovjek nanio pet teških uzastopnih izbornih poraza, a kako se čini i na ovim izborima bi mogao doživjeti pravi potop iza kojega bez ikakve sumnje stoji sjena tog duha iz boce od kojega „predsjednik s karakterom“ ne može spavati. A ta se sjena zove Kolinda Grabar Kitarović!

Drug Zoran Milanović je čini se zaboravio da nije Karamarko predsjednički kandidat na ovim izborima niti se aktivno bavi politikom, pa ga ipak na početku svoje kampanje još uvijek kompleksaški napada. Što to smeta drugu Milanoviću, ako ne činjenica da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije pet godina bila pobjednički izbor HDZ-a? Nezaboravne su i antologijske one scene kada luzer Milanović od silne mržnje zbog poraza nije u stanju „normalno“ pružiti ruku pobjednici, kao da se zakleo da će mu se ruka prije osušiti.

Milanović se zapravo boji ponovnog oživljavanja onoga domoljubnog zajedništva u HDZ-u koje je bilo neophodno da se s Pantovčaka makne „crveni predsjednik“ Josipović i da se s Pantovčaka makne Tito kao simbol te divne Jugoslavije za kojom još uvijek nostalgično pate Milanovićevi „drugovi i drugarice“. Strah od jedinstvenog i pomirenog Tuđmanovog HDZ-a na ovim predsjedničkim izborima, bez obzira tko mu je danas na čelu, tjera Milanovića da puše i na hladno i on će činiti sve da frakcijski ratovi u HDZ-u dožive svoju kulminaciju, jer to mu je jedini model kako se može dočepati Pantovčaka.

Strah od domoljubnog zajedništva kakvo je vladalo na prvoj inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović natjerao je Milanovića, Mesića, Manolića, Budu Lončara i drugove da učine sve da se to više nikada ne ponovi. Milanovića su kandidirali mentalno komunistički metuzalemi zato da pobjedi, a ne da izgubi! Na prvoj drugarskoj crti te borbe neojugoslavena protiv srednjoeuropske Hrvatske iz inicijative „Tri mora“, ostvaruje se strategija razdora unutar HDZ-ovog biračkog tijela i u tom kontekstu je legitimno razmišljati i analizirati tajnovitu kandidaturu pjevača Miroslava Škore koji je doista raskolio to biračko tijelo. Bez njegove kandidature, unatoč tome što je ta kandidatura posve legitimna, Kolinda Grabar Kitarović bi vjerojatno pobijedila već u prvom krugu, jer dijele glasove iz istog biračkog bazena. Tako govori čista matematika nakon zadnjeg ispitivanja javnog mnijenja.

Strategija „crvenih kmera“ je jednostavna i sastoji se od dva strateška cilja. Prvi je cilj onemogućiti Kolindi Grabar Kitarović ulazak u drugi krug oko čega se recentno bave plaćeničke agencije za ispitivanje javnog mnijenja i samo je pitanje dana kad će Zoran Milanović prestići Kolindu Grabar Kitarović. Potrebno je stvoriti javnu percepciju da je Milanović pobjednik prvog kruga, na čemu se onda svim sredstvima gradi strategija njegovog dolaska na Pantovčak bez obzira tko će mu se suprotstaviti u drugom krugu. Kada bi to u drugom krugu bio pjevač Miroslav Škoro, a ne Kolinda Grabar Kitarović, uvjeren sam da bi Milanović s lakoćom osvojio Pantovčak. Škoro jednostavne nema taj nužni domoljubni, politički i državnički kapacitet, a snovi da će mu na putu na Pantovčak pomoći HDZ nakon što je iz igre izbacio Kolindu Grabar Kitarović prave su idealističke budalaštine.

U toj urotničkoj strategiji, znao to Škoro ili ne, htio to on ili ne, on ima krucijalnu ulogu, jer je do sada uz klasičan gebelsovski agitprop svog PR spin doktora i voditelja u jednoj TV emisiji uspio privući baš one glasače HDZ-a koji su bili bliski Karamarkovim politikama i time pojačati raskol u HDZ-u što u konačnici može dugoročno značiti nepopravljivu štetu toj državotvornoj Tuđmanovoj stranci. Ne bi me začudila spoznaja da Škorini emisari i HDZ-ovi „crni labudovi“ ovog trenutka prepariraju Tomislava Karamarka i traže od njega da javno podrži Miroslava Škoru.

Mislim da je Tomislav Karamarko sazrio kao političar, da je puno mudriji nego što je to bilo za vrijeme njegove dekapitacije i da ne će nasjesti na slatku „spiku“ onih koji ga zapravo žele iskoristiti kao malj protiv HDZ-a radi svojih sebičnih, partitokratskih ili plaćeničkih interesa. Siguran sam da je on racionalan i da neće nanositi bilo kakvu štetu ni današnjem, a osobito ne nekom budućem HDZ-u!

Potrebno je racionalno analizirati prvi mandat Kolinde Grabar Kitarović, uzeti sve okolnosti u kojima je odrađivala taj mandat osobito u svjetlu činjenice da se tijekom toga u Banskim dvorima promijenilo tri garniture vlasti. Kada bi stavljali na vagu njene dobre osobine, njene dobre političke i ljudske poteze nasuprot banalnostima zbog kojih je svakodnevno živa meta tranzicijske urote, tada će svaki dobronamjeran i razuman čovjek vidjeti da je Kolinda Grabar Kitarović daleko bolja kandidatkinja od druga Milanovića ili pjevača Škore.

Ako Kolinda Grabar Kitarović uz pomoć neke magije tajnih gremija izgubi ove izbore, te izbore će izgubiti i HDZ što nepogrješivo vodi prema gubitku parlamentarnih izbora od SDP-a i ujedinjene ljevice. To znači da bi na oba sveta Hrvatska brda vladali „crveni“, to znači da bi se Hrvatska ponovo cijela „zacrvenjela“, to znači da bi se našli na dnu onog istog pakla kojega nam je Milanović javno obećao i kojega smo drastično proživljavali za vrijeme njegovog „normalnog despotizma“!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Profesor Tomac i Narodna predsjednica

Objavljeno

na

Donosimo Vam osvrt našeg kolumniste Kazimira Mikašeka na prof. Tomca autora knjige “Narodna predsjednica” i na njegov politički pogled o sadašnjem trenutku Hrvatske:

Moram priznati da mi u zadnje vrijeme, otkada se prof. Tomac ozbiljno razbolio jako nedostaju naši svakodnevni razgovori o politici u Hrvatskoj, o politici kakva ona danas jest i kakva bi trebala biti kao instrument u rukama onih kojima bi jedina primarna zadaća trebala biti služenje hrvatskom narodu.

Hrvatska politika je danas orkestar raštimanih instrumenata! Hrvatski sabor više nije onaj „kokošinjac“ iz dosjetke barda hrvatskog glumišta Zlatka Viteza, jer tek danas svjedočimo koliko su te i slične kritičke vic dosjetke bile nevine u usporedbi s današnjom kataklizmom međuljudskih odnosa među političarima. Svjedočimo gotovo eruptivnoj netrpeljivosti na rubu otvorene mržnje koja nam se svakodnevno isporučuje i servira u vlastitim domovima preko TV ekrana kojekakvim pernarizmima, beljakizmima, grmoizmima. Hrvatski sabor kao najveća politička pozornica pod svjetlima reflektora postao je negledljiv i odiozan te se čini , što je dublji razdor, što su dublje podjele, nekima je sve bolje i bolje u tom vjerojatno ciljano proizvedenom kaosu.

U Hrvatskoj politici poremećen je osnovni vrijednosni sustav, politika u Hrvatskoj više nije umijeće mogućeg nego je postala umijeće nemogućeg, umijeće stvaranja apsurda.
S poštovanim prijateljem prof. Tomcem koji ima stotine političkih utakmica u nogama i predragocjeno političko iskustvo moglo se satima i danima raspravljati i promišljati o modelu kako to stanje depresivne apatije promijeniti? Jer depresija, apatija, nedostatak vizije i inspirativnog optimizma glavni su okidači za novi egzodus hrvatskog naroda za koji je uvijek kroz povijest isključivi krivac bila politika.

U komunizmu je politika otjerala Hrvate iz domovine zbog deficita demokracije, a danas nam proklamirana demokracija postaje beskorisna floskula kada hrvatski narod gotovo da nema osnovno ljudsko i materijalno pravo na dostojanstveno rađanje, odrastanje i starenje. Hrvatska djeca danas gube i elementarno pravo na radost školovanja radi politikantskih i partitokratskih apetita pojedinaca i grupacija. I baš danas, kada se vide egzaktni pokazatelji kontinuiranog rasta BDP-a što je temelj za svekoliki napredak, pred našim očima se „događa narod“, a neka nevidljiva ruka vraća nas na put pakla, onog pakla kojega nam je obećao jedan od trenutnih kandidata za predsjednika Hrvatske.

Prof. Zdravko Tomac misli da se iz svake duboke društveno političke krize može roditi katarza, a na toj katarzi preispitivanja savjesti svakog od nas pojedinačno, pa sve do propitkivanja savjesti nacije, može se graditi novi početak i nove pobjede. On šansu Hrvatske vidi u novom domoljubnom zajedništvu, u novom domoljubnom pomirenju, u jačanju nacionalnog i državnog identiteta i suvereniteta. Iako je jasno da je model Tuđmanove pomirbe danas na velikom iskušenju i ispitu, prof. Tomac smatra da je potrebno uporno nuditi nove šanse modelu Tuđmanove pomirbe, kao i graditi budućnost Hrvatske na Tuđmanovim strateškim vizijama jačanja međunarodnog ugleda Hrvatske. Jer jedino tako, kao ugledni i ravnopravni čimbenik međunarodne zajednice u suglasju s tim okružjem Hrvatska će moći rješavati sve prijepore sa susjedima kao i odgovoriti na prijeteće migrantske ugroze.

Hrvatska u međunarodnoj zajednici, u kojoj predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uživa veliki ugled, mora osnažiti svijest, da ni jedna buduća članica Europske unije i međunarodnih asocijacija ne smije kontaminirati Europsku uniju neriješenim i skrivenim ratnim zločinima koji nikada ne zastarijevaju, jer bi tolerancija takvog ponašanja bilo svojevrsno ohrabrivanje za činjenje novih još težih zločina, genocida i etničkog čišćenja.

U tom kontekstu Hrvatska je Srbiji pružila prijateljsku ruku prilikom posjeta predsjednika Vučića Zagrebu tražeći od Srbije ono što nam pripada po pravdi Boga, tražeći naše ubijene i nestale branitelje i civile. Nažalost, činjenica je da smo još jednom bizantijski prevareni na platformi ćosićevske srpske strategije laži. Hrvatska je predsjednica pred međunarodnom zajednicom pokazala da je spremna pregovarati i sa crnim vragom čak i u uvjetima tihe srpske agresije na Hrvatsku koja nije nikada prestala, baš kako je to svojim primjerom činio i predsjednik Tuđman pregovarajući s Miloševićem dok su mu pred očima ginuli najbolji hrvatski sinovi, dok su mu iza leđa pripremali atentat ili dok su mu pripremali državni udar oni koji danas ponovo žele vladati Hrvatskom i Pantovčakom.

U tom kontekstu logično je postaviti pitanje gdje je danas Hrvatska gospođe Kolinde Grabar Kitarović, a gdje Vučićeva Srbija koja recentno gubi Kosovo nakon zadnjeg izgubljenog rata za diplomatskim stolom, što će bez ikakve sumnje determinirati politički ostanak ili kraj Aleksandra Vučića? Nije li Srbija već danas u svojevrsnoj blokadi ulaska u EU samom činjenicom da mora završiti težak i mukotrpan pred pristupni proces prije mogućeg ulaska u EU. U strategiji nacionalne sigurnosti Srbije jasno je naznačeno da Srbija ne želi ulazak u NATO savez i postavlja se logično pitanje žele li oni iskreno i ulazak u EU? U svjetlu tih spoznaja, svaka jednostrana blokada Hrvatske koju zagovaraju neki kandidati i populističke grupacije nema nikakvog političkog smisla.
Prof. Tomac misli da je Aleksandar Vučić u Hrvatskoj tijekom svog državničkog posjeta doživio pravo poniženje prisiljen slušati hrvatsku himnu, salutirajući hrvatskoj pobjedničkoj vojsci, a osobito na sastanku Vučića s kardinalom Bozanićem i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović na Kaptolu u Stepinčevom salonu.

Esencija poruke prof. Tomca u svojoj 27. knjizi, duboko vjerujem ne i posljednjoj, je čvršći oslonac hrvatskih politika na kršćanske korijene i državničke temelje istinskih hrvatskih velikana Stepinca i Tuđmana, nasuprot onima koji komunističkog diktatora Tita proglašavaju najvećim sinom hrvatskog naroda. Hrvatska je stvarana na tim temeljima, na kršćanskim korijenima, na vjeri, molitvi i domoljublju s krunicom oko vrata, na spremnosti dati i život za svoj dom na pravednom putu stvaranja demokratske, nezavisne i slobodne Države. Poučeni tim grandioznim povijesnim iskustvom, kandidati za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske moraju biti svjesni da jedino na krilima tog istog iskrenog, dokazanog domoljublja, u novom domoljubnom zajedništvu možemo završiti Tuđmanovo djelo stvaranja Hrvatske i konačno završiti bolnu postkomunističku tranziciju, stvarajući tako pretpostavke za društvo blagostanja na zakonitostima ravnopravne tržišne utakmice.
Prof. Tomac pred sobom ima još jedan veliki zadatak, još jedan veliki naslov za svoju 28. knjigu, a to je „Lex Tito“, čime bi do kraja razotkrio razorni karakter bilo kakvog diktatorskog i totalitarnog režima.

Domoljublje u Hrvatskoj danas je na niskoj cijeni. Sve više se razotkrivaju domoljubni profiteri koji su se na svom kvazi domoljublju silno obogatili. Razotkriveni su i oni domoljubi koji jedan dan frenetično mašu brojnim hrvatskim zastavama pozivajući se na predsjednika Tuđmana, a već sutradan, prije nego što je pijetao tri puta zakukurikao iz njihovog kokošinjca izlazi zakon „Lex Perković“ kojim čine eklatantnu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa spašavajući notorne udbaške ubojice glorificirajući tim činidbama Tita kao najvećeg sina hrvatskog naroda. Upravo takvi kvazi domoljubi danas ozbiljno reflektiraju na časno mjesto predsjednika Republike Hrvatske.

Domoljublje je duboki unutarnji duhovni proces koji se mora obnavljati i preispitivati svakim danom ispočetka. Jer, ako kažemo „vjerujem u Hrvatsku“ svaki dan ponovo potreban je obrat duše isto kao kada kažemo „vjerujem u Boga“! Vjera je univerzalno načelo pa je vjera u domovinu koja nam je od Boga podarena ista kao i vjera u samog Stvoritelja. Prof. Tomac je prošao to mistično iskustvo obraćenja u susretu s Vječnim i upravo je svojim životom postao hodajući simbol vjere u domovinu i vjere u pomirenje na temeljima demokratske tolerancije i kršćanskog praštanja svojim neprijateljima.

Prof. Tomac je zapravo živući simbol Tuđmanovog pomirenja i spreman je oprostiti i onima koji ga nazivaju komunističkim monstrumom i onima koji ga na javnom prostoru napadaju kao izdajnika i notornog ustašu. Kada sam na Trgu Josipa Bana Jelačića svjedočio takvim napadima ostrašćenih smušenjaka, na kraju se dogodilo to da je prof. Tomca zagrlila grupa Hrvatica i Hrvata govoreći mu; „Tomac, zlato naše hrvatsko“. U nepunih deset minuta, Tomac je bio komunjara, ustaša i zlato hrvatsko. Te križeve hrvatskih svjetonazorskih prijepora koji se i danas lome preko njegovih leđa prof. Tomac i ovako narušenog zdravlja hrabro nosi i hrabro će nositi do kraja.

Jer prof. Tomac je najveći socijaldemokrat među demokršćanima i ujedno najveći demokršćanin među socijaldemokratima! Prof. Tomac je na znakovit način kroz svoja djela u opusu od 27 knjiga utemeljitelj ideje o kršćanskoj socijaldemokraciji u Hrvatskoj, što će sigurno u vremenima koja dolaze biti analitički ocijenjeno s filozofskog, sociološkog i politološkog stajališta.

Hrabro je nosio svoj križ razapet s lijeva ka izdajnik kada je pisao svoju knjigu „Crveni predsjednik“ u kojoj je predsjednika Josipovića raskrinkao kao etičkog veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa zbog njegove tvrdnje u izraelskom Knessetu da u hrvatskim njedrima još uvijek živi ustaška guja.

Može li se uopće usporediti Josipovićev državnički posjet Izraelu s posljednjim državničkim posjetom Izraelu Kolinde Grabar Kitarović, koja je prilikom susreta s izraelskim predsjednikom Rivlinom snažno promovirala židovsku povjesničarku Esther Gitman i njezinu knjigu istine o našem blaženom Alojziju Stepincu koji je odavno zaslužio biti i svet, ali i pravednik među narodima.

Prof. Tomac već godinama argumentirano prikazuje i analitički ocjenjuje tko je ili tko su odnarođeni predsjednici, a tko je narodna predsjednica. Zbog toga nije slučajno stavio baš ovaj naslov na svoju 27. knjigu u nizu, jer to je konzistentan put njegovih osobnih uvjerenja od knjige „Crveni predsjednik“ do knjige „Narodna predsjednica“, preko njegove knjige „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“. To je njegova životna i politička legitimacija, kod Tomca s tim sve počinje i sve završava. Jer kada je zapisano, to ostaje kao trajna vrijednost i svjedočanstvo!

S argumentima prof. Tomca koje nam nudi u ovoj knjizi teško je ili nemoguće polemizirati, pa onda u nemoćnom bijesu svojih oponenata doživljava grube napade, u pravilu od onih koji nikada nisu pročitali ni jedan redak iz njegovih djela. Smušenjaci ga optužuju za predizborni pamflet i oduzimaju mu pravo misliti i podržavati onoga kandidata i kandidatkinju za koju je uvjeren da je najbolje rješenje za Hrvatsku bolju budućnost od svega drugog što nam se danas nudi na populističkoj i eksperimentalnoj političkoj tržnici.
Poštovanom profesoru i dragom prijatelju Zdravku Tomcu od srca želim što skorije ozdravljenje s osobitim žalom i sjetom što danas nije ovdje s nama. Neka mu dragi Bog da snage i milost ozdravljenja, kako bi mogli zajedno proslaviti još jednu domoljubnu pobjedu, još jednu inauguraciju njegove, moje i naše hrvatske narodne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u domoljubnom zajedništvu, s novim optimizmom! Zato što joj vjerujemo! Zato što zajedno s njom vjerujemo u Hrvatsku!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari