Pratite nas

Politički rentgen

BEZ REFERENDUMA O LUSTRACIJI NEMA USKRSNUĆA KROACIJI!

Objavljeno

na

Još uvijek smo u znakovitom vremenu Kristovog Križnog puta, muke i Njegovog uskrsnuća koje nam je dalo vječnu nadu u vječni život, dokaz za postojanje vječne Domovine i vječnog života.

Svjedoci smo kako nam je naša draga Domovina i danas još uvijek na svojevrsnom Križnom putu prema konačnom uskrsnuću, na Križnom putu koji je simbolično započeo na Bleiburgu, prelamao se preko burnih događaja u Hrvatskom proljeću 1971. godine, svjedoci smo krvi, kazamata, patnji i smrti hrvatskih domoljuba, uznika, muke i smrti bojovnika u Domovinskom ratu, svjedoci smo jedne krvave epopeje za koju smo se samo naivno nadali da je završila na Golgoti vukovarske Ovčare, misleći kako je priznanjem Hrvatske konačno Domovina uskrsnula u svom punom sjaju. Svjedoci smo da još uvijek padamo pod vlastitim križem na ne znam kojoj postaji hrvatskog Križnog puta, a neke mračne, lažljive  sile ne daju nam ustati i vračaju nas deset koraka unatrag, kada smo se već ponadali konačnom uskrsnuću u istini.

Nakon pet proteklih burnih političkih godina u Hrvatskoj, kada su na čistac iz svojih vučjih jazbina istjerani predvodnici tih istih vučjih čopora, kada smo konačno doznali tko je pravi King Kong, kada smo doznali tko je i zašto gazio hrvatske domoljube, branitelje, Crkvu, Željku Markić, Predsjednicu  Kolindu Grabar Kitarović, Tomislava Karamarka i sve nosive stupove hrvatske suverenosti, kada smo doznali tko je i zašto stišavao  glas domoljubnih pobjeda i pobjednika, vraćeni smo na prvu postaju Križnog puta, bačeni smo na margine društva u tom vječnom cikličnom ponavljanje tragične hrvatske povijesti. Čim uzmognemo dići glavu, zakucaju nas još dublje pod zemlju. I da apsurd bude još veći to su učinili upravo oni koji tvrde da su naši, koji traže naš glas, koji se iščuđavaju kada pročitaju o sebi kritički osvrt, koji misle da je sve prije njih bilo loše i bezvrijedno, koji misle da nova povijest počinje s njima kao da nikada povijesti nije bilo.

Zgaženo je i ismijano domoljublje, zgažene su sve inicijative „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“ koje je hrabrim i neumornim radom kompetentnih vrhunskih intelektualaca iznjedrilo najznačajnije javne, etičke osude nacionalnim veleizdajnicima, mega zločincu Titu i njegovim sljedbenicima, zgažena je Željka Markić i referendum o braku, zgaženi su branitelji iz nebeskog šatora Nevenke Topalušić, zgažena je prolivena krv vukovarskog branitelja Darka Paičića, zgažen je Stožer za obranu Vukovara, njihovi prosvjedi na trgovima, kolone  nezadovoljstva u Vukovaru i Kninu, veličanstveni doček Gotovini, brilijanta pobjeda Kolinde Grabar Kitarović nad veleizdajnikom Josipovićem, zgažen je Roman Leljak koji je dao svoj život za istraživanje istine, zgažen je Jakov Sedlar taj neumorni domoljub koji je svojim filmovima bio i ostao na pravom tragu konačne istine, na tragu uskrsnuća Hrvatske. Zgažen je Tomislav Karamarko peterostruki izborni pobjednik i proglašen je hrvatskim neprijateljem broj jedan, zgažen je zato, jer se na krilima domoljublja usudio pobjeđivati stvarne neprijatelje Hrvatske. Zgažen je i prevaren hrvatski narod koji je podržavao i glasovao za sve zgažene, onaj hrvatski narod koji iskreno vjeruje u uskrsnuće Kristovo, u vječni život, koji vjeruje u uskrsnuće svoje vlastite Domovine!

Kao što je Poncije Pilat oprao ruke i ostrašćenoj rulji predao Krista umjesto Barabe, isto tako je veleizdajničkoj rulji predan Zlatko Hasanbegović umjesto Milorada Pupovca. A sve u ime stabilnosti, u ime borbe za budućnost bez propitivanja prošlosti, u ime gospodarskog napretka, demografije, u ime smanjivanja jaza u hrvatskom društvu. „Izručenjem“ Hasanbegovića valjda se željelo reći da je on, koji je provodio državotvorne  Karamarkove politike, glavna smetnja svekolikom napretku Hrvatske!?

A onda se događaju  čudni presedani!? Hrvatska gubi arbitražu s mađarskim Molom, Vlada „prodaje“ HEP kako bi otkupila INU, a zapravo smiruje strasti, zatim se otvara pandorina kutija neminovnog sloma Agrokora, bankari pišu „Lex Agrokor“ pogodujući sebi, zatim iz Švicarske dobivamo račun od 210 milijuna kuna troškova koje moramo platiti za izgubljenu arbitražu, a sve u iščekivanju još jednog gubitka arbitraže u Washingtonu u istom predmetu INA-MOL! Onda nam Slovenci stvaraju neviđene kolone na granicama po europskoj direktivi koju su iznjedrili Grci i Talijani, a vrlo brzo će im se pridružiti i Mađari!?  I gdje je tu stabilnost, ekonomska budućnost, prosperitet, demografija, radna mjesta? Hoćemo li sutra pisati „Lex Zagrebački holding“ ili „Lex Kujundžićevo zdravstvo“? Eto, od velike diplomatske akrobatike nemamo ni sigurnost, nemamo stabilnost, nemamo prosperitet! Ali nemamo ni domoljublje, zapravo imamo jedno veliko demagoško ništa, produbljenu depresiju i strah od budućnosti! Umjesto svehrvatskog zajedništva na čijim krilima smo bili nošeni zadnjih pet godina mi imamo svehrvatski raskol demokršćana iniciran od onih koji su navodno protiv  podjela u hrvatskom društvu.

Referendum o braku, heroine Željke Markić, ne bi nikada uspio niti bi bio realiziran bez snažne potpore HDZ-a! Usuđujem se tvrditi i to potkrijepiti dokazima! Bez snažne potpore HDZ-a i svih domoljubnih stranaka i udruga ne bi bilo prikupljeno ni dovoljno potpisa što je bila osnovna pretpostavka za uspjeh tog referenduma. Stvoreno je domoljubno zajedništvo, a svi neprijatelji Hrvatske pokazali su svoje nakazno lice i na svijetlo dana izašle su njihove stvarne političke namjere, a  zahvaljujući Tomislavu Karamarku stvorena je nova jaka politička platforma za lustraciju mentalno komunističke bulumente, tih istih odnarođenih tlačitelja koji su pokazali svoje lice i jasno rekli koju su sudbinu namijenili Hrvatskoj. Jugoslavensku!?

Referendum o promjenama izbornog zakona nije uspio, jer nije imao podršku HDZ-a iz poznatih razloga. HDZ-u u izbornoj godini nije odgovarala zabrana predizbornih koalicija koju je predlagala Željka Markić, jer svi koalicijski sporazumi HDZ-a sa partnerima bili se već čvrsto potpisani. Članak 45. Ustava RH koji ovim izbornim zakonom nije obuhvaćen izmjenama  u smislu vraćanja prava dijaspore na 12 zastupnika također nije bilo prihvatljivo rješenje za HDZ i to su osnovni razlozi što HDZ nije podržao tu inicijativu i što nije prikupljen dovoljan broj potpisa za realizaciju toga referenduma.

Za referendum protiv monetizacije autocesta prikupljeno je i više nego dovoljno potpisa, jer je HDZ snažno podržao tu inicijativu protiveći se SDP-ovom suludom potezu.

Zaključak je jasan! Referendum koji podrži HDZ prolazi, a onaj kojega ne podrži ne prolazi.

Donijeti zakon o lustraciji u Hrvatskom saboru nemoguća je misija u ovakvom odnosu političkih snaga, jer upitna je natpolovična većina i kod nekih puno benignijih slučajeva. U Hrvatskom saboru se ne može donijeti zakon o lustraciji, ne može se donijeti zakon o izmjeni izbornog zakona, ne može se smijeniti Cvitana, ne može se donijeti zakon o regionalnom preustroju i ne može se donijeti niz važnih zakona za budućnost i stabilnost Hrvatske, jer je hrvatski parlamentarizam u vječitom partitokratskom sukobu sam sa sobom.

Ako se ne može donijeti zakon o višeslojnoj lustraciji, jer nema političke volje odnosno dovoljno ruku u Saboru, a ako pak s druge strane svjedočimo da svaki referendum kojega snažno inicira ili podrži HDZ objektivno može proći, postavlja se pitanje zašto HDZ uz pomoć hrvatskog naroda ne krene u tu inicijativu donošenja zakona o lustraciji na demokratskom referendumu? Nakon ovako radikalno postavljenog pitanja nema više isprike! Može li nas netko uvjeriti da lustracija nije potrebna, da je lustraciju nemoguće provesti, može li netko tvrditi nakon svih sukoba s mentalno komunističkom bulumentom da lustracija ne bi bila korisna za hrvatsko društvo. Pri tome se uopće ne moramo pozivati na iskustva zemalja koje su lustraciju provele, jer sve dokaze imamo u svom dvorištu. Naprotiv, možemo s punom odgovornošću tvrditi da slučaja INA-MOL ne bi bilo da je provedena lustracija, jer slučaj INA ima svoje duboke korijene koji sežu  do ubojstva Stjepana Đurekovića! Ubijen je, jer je razotkrio udbašku pljačku u INI! I dok nam je njemačko pravosuđe dalo snažan alat u ruke za obračunati se sa organizatorima tog monstruoznog ubojstva nitko osim Perkovića i Mustaća nije ni dotaknut. Zašto?

Ni  slučaja Agrokor ne bi bilo da je provedena lustracija, a hrvatska ekonomija bila bi tržišna, a ne projugoslavenska, ne bi bila dogovorna, ne bi bilo robne  razmjene kao iz doba  prvobitne zajednice. Bez lustracije hrvatsko gospodarstvo nije hrvatsko već jugoslavensko, premreženo udbaško komunističkim interesnim lobijima i ne trebamo se bojati neke treće Jugoslavije, jer ona u sferi ekonomije i politike već funkcionira punom parom. Tko se boji lustracije i zašto oni koji imaju snagu svojom infrastrukturom poduprijeti i donijeti taj povijesni akt ne poduzimaju ništa? Naprotiv, u slučaju Agrokora, na djelu je podmetanje pod tepih silnog udbaškog kriminala iz vremena pretvorbe i privatizacije koji dominira ovim tragičnim slučajem. Možda bi napokon trebale biti ustrojene hrvatske postrojbe Eliota Nessa koje su lovile All Caponea i konačno ga slomile zbog porezne prijevare. Za poreznu prijevaru u Hrvatskoj bi trebala biti predviđena kazna doživotnog zatvora!

Oni koji snažnim demokratskim referendumskim alatom mogu mijenjati ovo društvo ultimativno traže naš glas na predstojećim lokalnim izborima, a nemaju hrabrosti stvari nazvati pravim imenom, nemaju hrabrosti maknuti Tita s najljepšeg trga u Zagrebu, nemaju hrabrosti za Tita reći da je mega ubojica koji je organizirao i zapovijedio genocid nad hrvatskim narodom, nemaju snage reći istinu o Jasenovcu, nemaju snage otvoriti arhive već ih novim zakonima zapravo zatvaraju, nemaju snage dodatno zaštititi najljepši braniteljski pozdrav „Za dom spremni“ već ponižavaju akademika Josipa Pečarića jednog od najvećih matematičara u povijesti Hrvatske dozvoljavajući da se s njim našutavaju bijedna partijska novinarska piskarala na čelu s veleizdajnicima iz Srpskih novosti, a ti isti veleizdajnici  debelo su plačeni iz državnog proračuna. Oni koji traže naš glas kako bi „zaplavili Hrvatsku“ Titov zločinački režim nazivaju nedemokratskim režimom, lustriraju domoljube koje su kao smokvine listove iskoristili na izbornim listama.

Analogno tome možemo postaviti pitanje je li ovaj politički režim vladajućih u Hrvatskoj demokratski ili nedemokratski uzimajući u obzir vojsku bijedno plačenog bijelog trgovačkog roblja u Agrokorovim prodavaonicama, uzimajući u obzir more blokiranih, obespravljenih, onih koji rade, a ne primaju zasluženu plaću, onih koji glasuju za imena i prezimena kojima vjeruju, a onda bivaju prevareni, uzimajući u obzir one koji u kolonama autobusa napuštaju ovu demokratsku državu. Šta bi tek mogli reći o demokraciji u hrvatskim mainstream medijima u kojima vlada gebelsovska propaganda i cenzura, a ista takva cenzura vlada i na portalima koji su pod strogom kontrolom vladajućih. Koliko slobodnih medija mi imamo? Svaki režim i usred demokracije može biti nedemokratski, ali Titov režim bio je ciljano zločinački protiv hrvatskog naroda i jedini je lijek lustrirati taj sustav, lustrirati tu ideologiju koja je i danas preko Titovih sljedbenika duboko ukorijenjena u svim sporama hrvatskog društva i onda generira Agrokor, a bez lustracije generirati će nove i nove  Agrokore. Ne demokracija usred proklamirane demokracije neminovno će generirati nove sukobe!

I šta nam onda vrijedi „zaplaviti Hrvatsku“ njegujući kult jedne stranke i kult njenog vođe klanjajući se toj ispraznosti  kao „zlatnom teletu“. Nismo li već dovoljno plavi od siline mentalno komunističkih udaraca, a udarati nas ne prestaju i ne će prestati dokle god budu upravljali našim sudbinama uz poznatu kukavičku hrvatsku šutnju?

Vrijeme je za izbore, vrijeme nam je djelovati, mijenjati Hrvatsku, a promjene moraju početi u Zagrebu. Zagreb moramo vratiti u kolijevku Domovine, Zagreb konačno mora postati Hrvatska kakvu smo stoljećima sanjali!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari