Pratite nas

Kolumne

Bez straha, lane moje! Onaj koji nas je stvorio, ne poznaje strah i čista je Ljubav – ni s nama ne može biti drugačije

Objavljeno

na

Svaki roditelj, a posebno roditelj djeteta s posebnim potrebama, ima jedan ogroman strah: što ako nam se nešto desi, što će biti s našim djetetom?

Neću pisati općenito: pisat ću sasvim subjektivno. Moja djevojčica, moja malena smeđokosa vila, ima autizam. Zarobljena je u svijetu u kojem riječi postoje, ali ne izlaze van. Postoje boje, oblici i emocije, ali su zarobljeni u tim malim glavama.

Autizam je još uvijek velik misterij i znanstvenici se ne mogu složiti zašto do njega dolazi, no eto, moje dijete ga ima i mi živimo s njime. Budimo se s njime i liježemo s njime. 24 sata na dan.

I nije lako. Kako dijete raste i postaje fizički jače, postaje i sve teže. Sve što je kod trogodišnjakinje izgledalo slatko i simpatično, sad izgleda pomalo groteskno, da ne upotrijebim težu riječ. Boljeli su me, o koliko su me boljeli zgroženi pogledi neupućene okoline koja je moju Divnu smatrala nemogućom i razmaženom, a ona je bila frustrirana što se taj čas ne može izraziti – da je boli, na primjer. Da je žedna. Da joj je vruće.

I pitam se: što jednog dana? Što će biti s njome, kako kažu riječi pjesme, kad krene kao lane među vukove, a mojih zaštitničkih ruku neće biti oko nje da je grle i štite? Vjerujte, dala bih sto života da nije tako, da ovog trenutka mogu smisliti rješenje koje će mahnuti čarobnim štapićem i reći: sve će biti dobro. Ona će biti dobro.

No u stvarnosti tako ne ide. Ne postoje dobre vile i čarobni štapići koji će instant riješiti problem, no mi se uporno i uporno držimo Isusa i one sv .Augustina, ne da nam skine križ s leđa već da nam ih ojača da ga snažnije nosimo.

Jednog dana, lane moje, kad sklopim oči, svijet će i dalje postojati, no tvoj svijet više nikad neće biti isti. Toliko ti toga želim! Toliko toga što drugi smatraju normalnim nama je skoro pa nemoguća misija: normalno školovanje, brak i majčinstvo. Često u suzama molim dragu Gospu koja je i sama iskusila majčinske boli da nam pomogne, da ako već muž i ja nismo dostojni milosti da je duša tog djeteta bjelja od ljiljanove… i onda stanem… i pitam mjerim li po ljudskom ili po Božjem jer ja zgriješim stoput u danu a moja Mila nijednom… pa što joj onda točno ja to ištem? Želim li za nju pravu stvar?

U jedno sam sigurna: osim Stvoritelja, nitko te nikada dijete moje neće voljeti više od mene. Nijedan tvoj neuspjeh neću osjećati nikako drugačije nego kao kamen na duši, nijednu uvredu i ružan pogled neću doživjeti nikako nego kao mač koji će mi probosti dušu, a često se  osjećam tako bespomoćno. Na zemlji smo privremeno, često je zovemo Dolinom suza zbog patnji kojima smo izloženi, no ljubljena moja, od onog trena kad si se rodila, do trenutka kad mi svijest ugasne, svaka moja misao bit će upućena tebi. I čudna je to mješavina ljubavi, boli, sreće, patnje, ponosa, nemoguće je naći riječ koja objedinjuje u sebi taj spektar emocija koji se u srcu roditelja kovitla, a ona postoji i izgara, tolikom žestinom da ponekad pomislim da je živ čovjek ne može podnijeti.

Kad jednog dana prestanem hodati tvojim stazama i držati tvoju malu slatku ruku, jedno ti mogu obećati: ljubav nikad ne umire, i nikad te zbilja neću napustitit. Pratiti ću te, čuvati gdje god pošla i što god radila, uporno i vječno, strpljivo i do kraja. U vremenu i prostoru.

Sad si još mala. Takve misli tjeram od sebe i pripisujem ih nekakvoj dalekoj dalekoj budućnosti, no istina jest da ne znamo što nam donosi sutra. Ako ikad, dušo moje duše, budeš znala čitati ili ti budu mogli čitati, znaj: nalazit ću se u svakom treptaju leptira oko tebe, povijat ću svaku vlat trave i svaki cvijetak koji ćeš ubrati – u odrazu njega vidjet ćeš moje lice. Ako u životu budeš tužna, doći ću ti u vjetru da ti šapnem da će proći, baš kako to činimo i danas. Ljubav je neuništiva i ne poznaje granice materijalnog i nematerijalnog svijeta, i baš zato ti mogu obećati da ćeš njome biti obavijena poput fluida koji ne štiti skroz, ali čini da manje boli.

Pronaći ćeš me sugdje i svuda, dovoljno je da samo pomisliš na mene i biti ću za te tu. Zauvijek.

Nemojte me pitati zašto baš danas pišem ovaj tekst. Nemam posebnog razloga. Imam tisuću razloga. Bili oni ljubav, strah, neizvjesnost, nebitno je, ovo je samo jedno pismo jedne mame jednog posebnog djeteta. Želim samo da znaš da te volim od prvog dana – kad sam te poželjela, kad sam ugledala najljepše bademaste oči na svijetu. Znam da ne znaš što znači kad ti kažem da te volim. No ja ću ti to i dalje nastaviti govoriti, tisuće i tisuće puta, neumorno, nikad se neću umoriti malena moja govoreći to, jer duboko u duši znam da tvoja duša razumije značenje ljubavi. Stvorila te čista Ljubav, ta kako je onda ne bi razumjela?

I znaš, nikada zapravo neću nestati. Doći ću ti da poljubim gdje boli, da zagrlim kad ćeš zagrljaj trebati, i kunem ti se, malena moja, znati ćeš da sam to ja, da smo to mi. Oduvijek smo bile mi.

Kako jednog dana, lane moje? Nećemo se bojati. Ne dok je ljubavi. Ona ne poznaje strah i ne priznaje strepnju, samo daje mir i obećanje nečeg toliko Divnog da možemo samo nagađati o čemu se radi.

Nadam se da ćeš ove riječi moći razumjeti. Ako ne umom, onda srcem. Jer u njemu si se nastanila od prvog dana i prebivat ćeš u njemu dovijeka. Bez straha, Divna moja. Onaj koji nas je stvorio ne poznaje strah i čista je Ljubav. Zašto bi i s nama bilo drugačije?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne bojte se – Istina je nezaustavljiva

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se – blaženi kardinal Alojzije Stepinac bit će proglašen svetim

Dobro se sjećam svojih gimnazijsko – srednjoškolskih dana. Razdoblja između 1973 – 1977. godine. U to vrijeme se o Kardinalu Alojziju Stepincu nije smjelo pisati, a niti čitati.

Znali smo da je o njemu, u inozemstvu, fra Aleksa Benigar napisao „ fantastičnu“ knjigu. Ali smo znali i to, ako nekoga uhvate, ili saznaju da čita tu Benigarovu knjigu, dobiva dvije i pol godine zatvora. To mi je rekla osoba koja mi je omogućila da čitam već tada knjigu Alekse Benigara o kardinalu Alojziju Stepincu.

Knjiga se čitala potajice. I tako se polako otkrivala istina o blaženiku. Tadašnji obrazovni sustav i politika je imala svoju „istinu“. A ta istina je glasila: „ Alojzije Stepinac je zločinac“. Za komuniste i komunističku propagandu kardinal Alojzije Stepinac je bio zločinac. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čitati, a kamo li pisati u novinama.

Sjećam se kako je bio zaplijenjen jedan broj Glasa Koncila zbog jednog članka. Sve je bilo pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Čak su i roditelji šutjeli pred djecom i nisu željeli na tu temu zbog straha raspravljati.

„ De facto“ istina je bila sakrivena.

Na televiziji su ponekad prikazali kardinala Stepinca kako dijeli Krizmu, a gledateljstvu su tumačili da pokrštava Srbe. Da je bilo riječ o običnoj Krizmi, bilo je vidljivo kako kardinal A. Stepinac po običaju, desnom rukom dotiče obraz krizmanika. No, istina je nezaustavljiva. Došla je na vidjelo javno sa dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Dakle moralo je proći razdoblje od 1945. godine do 1990. godine. Prošlo je 45. godina da bi se istina otkrivala i otkrila. „ Zločinac je postao pravednik“. Osuđenik na 16. godina zatvora i prisilnog rada postaje pravednik koji je krivo osuđen na vješto montiranom sudskom procesu.

Prošlo je još osam godina da bi ga papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Sveukupno je trebalo 53. godine da dođe do „velikog obrata“: kardinal A. Stepinac nije zločinac, nego blaženik. Istina je nezaustavljiva. Izašla je na svjetlo dana. Ali trebale su proći čak 53. godine.

Bog i Crkva imaju drugačije poimanje vremena

Za Boga naši pojmovi stoljeće, godina, dan, nemaju nikakvo značenje. Jednostavno ne postoje. Crkva je zajednica koja ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Riječ je o zajednici kojoj se nigdje i nikada ne žuri. Ona ima potrebito strpljenje i oslanja se na Boga i njegovu volju.

Članovi Crkve su samo su – kreatori vremena u zajedništvu s Bogom. To se odnosi na sve članove Crkve: papu, kardinale, biskupe, svećenike i laike. Crkva nije nikada imala potrebu žuriti da nekoga proglasi svetim, pa tako ni sada. Vrijeme će pokazati i dokazati svetost kardinala Alojzija Stepinca. I već je pokazalo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac svet. Koji će ga papa proglasiti, i kada svetim, prepustimo to Božjoj volji i njegovom planu s hrvatskim mučenikom.

Oslobodimo se politikanstva i možda čak izjava da nam papa Franjo nije drag zbog stava prema blaženom Alojziju Stepincu. Možda je Božja volja da prođe još nekoliko godina, ili niz godina da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. To je u Božjim planovima i rukama. Tko smo mi da određujemo vrijeme za potpunu istinu.

Vrijeme za istinu su mnogi skrivali, ali ona je bila nezaustavljiva. Tako vjerujem ne sto posto, nego milijun posto da dolazi vrijeme u kojem će blaženi Stepinac biti proglašen svetim. Kada? Ne znam. Nisam prorok. Ali dolazi sigurno. Bog sigurno ima plan koji će ga papa proglasiti svetim.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca nije imperativ

Neki pišu da je to imperativ. Ekumenizam nije imperativ. Ekumenizam je proces, otvorenost katolika prema pravoslavnima, i obratno. Isto tako katolika u odnosu prema evangelicima. Ako je ekumenizam zajedništvo, a jest, ono se ne može zapovjediti. Jer onda nije zajedništvo. Zajedništvo nastaje obostranim htijenjem i naporima.

Ekumenska teologija ne poznaje silu, imperative. Ekumenizam je poticaj da postajemo „ JEDNO“. Ali za sada smo još uvijek „ dva plućna krila“ kako je rekao jedan od papa. Budućnost je pred nama. Hoće li se ostvarivati ekumenske ideje, ne ovisi samo o hijerarhiji Katoličke i Pravoslavne Crkve. To ovisi i o laicima, a ponajviše o Bogu. Kako? Rekoh da smo mi vjernici su – stvaratelji s Bogom naših životnih okolnosti.

Pozitivnih pomaka između dviju crkava je bilo, i bit će. Na tu nakanu treba moliti. Mistici su znali govoriti da postoji nekoliko putova do Boga: put pročišćenja ( via purgativa ), put prosvjetljenja i put sjedinjenja. Veliko je pitanje za svakoga od nas ponaosob koliko dopuštamo da nas Bog svojom riječju, sakramentima moralno pročišćuje, razumski prosvjetljuje i tako nas nuka na sjedinjenje.

Zato ekumenizam smatram duhovnim pokretom, duhovno zrelih katolika i pravoslavaca. Koliko smo mi, i oni drugi duhovno zreli, vidi se u svakodnevnom životu. Zato nemojmo shvaćati pod utjecajem nekih novinara da je ekumenizam imperativ, ili da on to mora biti. Ne, ekumenizam je moguće približavanje duhovno zrelih, objektivnih, istinoljubivih vjernika jedne Crkve sa drugom Crkvom.

Hrvati „ most „, a ne predziđe kršćanstva

Neki medijski eksponirani novinari pišu: „ Hrvati trebaju biti „ most“, a ne predziđe kršćanstva“.Time misle da papa Franjo želi Katoličku crkvu u Hrvata vidjeti kao „ most“ zbližavanja Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve.

Mostovi između te dvije Crkve mogu se graditi ako postoji obostrano htijenje i želja. I ne samo to! Ekumenizam kao proces između dviju Crkava, između „ dva plućna krila“ je moguć, ukoliko su obje Crkve duhovno zrele, ne samo po hijerarhiji, nego i po svom članstvu. Lakše je biti predziđe kršćanstva, nego li „ most“ između dviju kršćanskih zajednica. Zašto? Zato što obje Crkve trebaju neprekidno raditi prvenstveno na svojoj katarzi, na duhovnom pročišćenju. Pravi ekumenizam je moguć „ in capite et in membris“, u glavi i u članstvu.

Badava se dvije Crkve trude oko ekumenskog zajedništva, ako „ baza“, vjernički puk nije za tako nešto, ili obratno. A moramo priznati da je Srpska pravoslavna crkva za sada užasno opterećena sa njoj neprihvatljivim Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Čini mi se da će proteći puno vode rijekom Savom koja nas povezuje, kako bi došlo do čisto vjerskih tema i razgovora, oslobođenih politike i politikanstva.

Pustimo nešto vremenu i Bogu. Bog je gospodar povijesti. Zajedništvo se ne može stvarati na silu, jer onda to nije zajedništvo. Ekumenizam je započeo na našim prostorima, ali je nažalost stao. Proces, program ekumenizma kao plod II. Vatikanskog koncila je još uvijek malo gorušičino zrno.

Mi smo samo ljudi, grešnici, nesavršeni, puni pozitivnih i negativnih emocija i iskustava. Ne samo klerici, nego i vjernički puk. Ako ništa drugo za sada ne možemo, onda molimo i prinosimo žrtve za zbližavanje dviju Crkava, kao što je to činio sveti Leopold Bogdan Mandić. Kada dva susjeda grade „ most“, onda to traje i traje. A dok most nije sagrađen, nema vožnje preko mosta.

Vlč. Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

Predstavljena knjiga ‘Bl. Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bosanska zajednica, na principima Europske Unije

Objavljeno

na

Objavio

Za bosanski hod naprijed potrebno je samo malo političke volje, europskih političara, i više pravde, u toj nepravedno podijeljenoj Daytonskoj Bosni i Hercegovini…

Dvolična je i velikom nepravdom ispunjena europska politika u tumačenju, pristupu i riješavanju problema naroda na svom europskom prostoru i u okruženju. Naime, dok u jednom svome dijelu narodima omogućava i dozvoljava veča prava i slobode, kroz demokratske vrijednosti putem samoopredjeljenja, samoodređenja  i referenduma, na drugom svom kraju to isto pravo uskraćuje i zabranjuje.

To temeljno ljudsko pravo zabranjuje se bosanskohercegovačkim Hrvatima, u zemlji sa polutisućljetnim problemom, koji je izrastao kroz okupacije, agresije i protektiranja Bosnom i Hercegovinom.

Dok, zapravo, Europa svoju budućnost, i budućnost svojih članica, usmjeruje i vidi u decentralizaciji, dotle problem Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačke zajednice riješava čvrstom centralizacijom. Dok svoje članice nastoji regionalizirati i autonomizirati, u isto vrijeme kroz protektoriranje Bosnu i Hercegovinu uspješno unitarizira. Dok se u Europi govori i radi na, tako barem tvrde, anacionaliziranju i dekristijaniziranju njenih naroda, u isto vrijeme u Bosni i Hercegovini grade i stvaraju novu bosansku naciju i Bosnu i Hercegovinu čvrsto islamiziraju. Ulazeći tako u obećavajuće Dvadeset i prvo stoljeće, u kojem mali i porobljeni narodi očekuju veča prava i slobode, španjolski Katalonci unutar cjelovite Španjolske glasovanjem si izboruju veča prava, veče slobode, više i šire autonomije u riješavanju svojih pitanja. Paralelno sa tim europskim procesima regionalizacije i autonomizacije bosanskohercegovačkim Hrvatima se sve to uskraćuje i oduzima, s ciljem utapanja i njihova nestajanja u unitariziranoj, centraliziranoj i bošnjačiziranoj zajednici Bosne i Hercegovine.

Agresorsko kolonijalizatorskim zapovijedima iz Daytona, Pariza, Strausbourga i Venecije nameće im se prijeteče bošnjačka nacija, a kroz prihvatanje nove beha nacije i vjera sa kojom se ta novoosnovana nacija identificira i izjednačuje. Prijetnjama i ucjenama beha Hrvatima se ukidaju županije, kao male postoječe  autonomije u kojima  se koliko toliko osjećaju jednakopravnim i suvereno konstitutivnim narodom sa druga dva, u sad več čvrsto centraliziranoj, unitariziranoj i bošnjačiziranoj Federaciji Bosne i Hercegovine. No jednako tako i u Republici Srpskoj. To je ta europska dvoličnost riješavanja europskih, i svjetskih, žarišnih problema. To je exploziv Stare dame kojim sve više puni zapaljivo bosansko «bure baruta». To je razlog zbog kojeg  Bosna i Hercegovina «ne ide, ne ide, pa stane» kako kaže bosanski Dijak.

Za bosanski hod naprijed potrebno je samo malo političke volje, europskih političara, i više pravde, u toj nepravedno podijeljenoj Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Potrebno ju je urediti na principima Europske Zajednice i sastaviti je, ako treba od istog broja nacionalni bosanskih kantona, regija, republika,  od kojih je i Europska Unija sastavljena. I ako funkcionira, a kažu da uzorno funkcionira, Europska Zajednica od francuski, njemački, britanski, italijanski, španjolski, austrijski, skandinavski, poljski, češki, slovački i ini nacionalni republika, zašto onda ne može, i ne smije, na taj način biti i Bosna i Hercegovina ustrojena i uređena. Bosanska zajednica muslimanskog, hrvatskog i srpskog entiteta, republika ili regija, te kao takva cjelina uđe i zaživi u  budućnosti Europske Zajednice. Europska budućnost i bosanska je budućnost, europsko uređenje je i bosansko uređenje. Sve dok se tako ne uredi i ustroji na europski način zajednice država, republika ili entiteta Bosna i Hercegovina će biti balkansko «bure baruta». A upravo to je nekima u Europi i potrebno, i od Bosne i Hercegovine prave «europski Libanon».

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari