Pratite nas

Bh. košarkaši danas protiv Srbije

Objavljeno

na

Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine danas će protiv selekcije Srbije igrati meč drugog kola Europskog prvenstva u Sloveniji.

Izabranici Aleksandra Petrovića startali su smotru najboljih košarkaša starog kontinenta porazom protiv Latvije, dok je s druge strane Srbija pobijedila favorita grupe, Litvu

Podmlađeni tim srbijanskog izbornika Dušana Ivkovića pokazao je da može igrati na vrhunskom nivou i bez nekoliko igrača koji su prethodnih godina nosili igru te reprezentacije.

Utakmica protiv Latvije ukazala je na slabu obranu reprezentacije BiH, pa će bh. košarkaši morati poboljšati taj segment igre ako žele ostvariti povoljan rezultat protiv Srbije.

Za BiH bi trebao nastupiti i borbeni centar Andrija Stipanović, koji zbog povrede jučer nije nastupio protiv Latvijaca. Stipanović bi trebao donijeti dodatnu sigurnost bh. timu u reketu, a vjerojatno će dobiti zadatak da čuva iskusnog centra Srbije Nenada Krstića.

Utakmica BiH – Srbija počinje u 17.45 sati u Jesenicama.

Fena

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret ‘spasiteljima’, Englezima

Objavljeno

na

Objavio

Fra Bruno Adamčik izradio je najveći broj portreta franjevaca koje su kao i njega kasnije ubili partizani

Silvester (ponekad se piše i Silvijo) Adamčik rodio se 30. prosinca 1908. u Konjicu, u siromašnoj obitelji Ivana Adamčika i Matije, r. Bakula. Otac mu je bio dimnjačar. Osnovnu školu Silvester je završio u Konjicu, a onda se prijavio u franjevačko sjemenište i gimnaziju na Širokom Brijegu gdje je 1921. počeo pohađati prvi razred (to bi danas bio 5. razred osnovne škole).

Sačuvan je jedan dopis koji je 28. prosinca 1922. pisao sam Silvester koji moli provincijala da mu oprosti plaćanje kaucije u toj školskoj godini. Kao razlog navodi da je on sin siromašnih roditelja, »te mi nije moguće, da istu plaćam, jer jedini prihod, što ga ima moj otac jest dimnjačarska plaća od koje svi jedva živimo«. Osim toga, sestra mu je bila na liječenju na što je otac morao potrošiti dosta novca.

Njegovu je zamolbu potvrdio i preporučio konjički župnik fra Bazilije Senjak. Provincijal je odbio Silvestrovu molbu te upućuje župnika u Konjicu kako će riješiti problem oko plaćanja kaucije. Točnije, savjetovao mu je da nađe neki drugi izvor plaćanja jer se radi o iznimno malom iznosu: neka se novac skupi u Konjicu ili se obrate Napretkovoj podružnici u Konjicu. Gimnaziju je Silvester, koji je u međuvremenu uzeo redovničko ime fra Bruno, završio 1929. te se iste godine upisuje na franjevačku bogosloviju u Mostaru. Tu je ostao tri godine, do 1932., a posljednju je godinu studija dovršio u Breslau u (ondašnjoj) Njemačkoj 1932./33.

Redovništvo i svećeništvo

Nakon 6. razreda gimnazije, kako je to onda bilo uobičajeno, Silvester je na Humcu stupio u franjevački novicijat. Uzeo je redovničko ime fra Bruno. Bilo je to na Petrovdan (29. lipnja) 1926. Obukao ih je provincijal fra Lujo Bubalo. Njegov je naraštaj bio brojčano velik: bilo ih je deset. Njihove su sudbine teške upravo kakvo je bilo i vrijeme u kojem su živjeli: četvoricu su ubili partizani (fra Julijana Kožula, fra Stjepana Naletilića, fra Anđelka Nuića i fra Brunu), trojica su djelovala u Americi u Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji (fra Ljubo Čuvalo, fra Ferdinand Skoko i fra Teofil Pehar, koji je 1949. napustio zajednicu i potom kao dijecezanski svećenik djelovao u Kaliforniji), fra Vendelin Vasilj uspio je 1945. pobjeći ispred komunista i završio je također u Americi, a fra Rajko Radišić je ostao u Hercegovini i »zaradio« dugu zatvorsku kaznu u komunističkoj Jugoslaviji dok je fra Inocencije Mandić već prije napustio franjevački red.

Nakon godinu dana (30. lipnja 1927.) u ruke istoga provincijala položili su prve zavjete. Svečane su zavjete položili 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Svećeničke službe fra Bruno je primio ovim redom: za subđakona je zaređen 28. lipnja 1931., za đakona već sutradan, 29. lipnja 1931., a za svećenika ga je 11. prosinca 1932. u Mostaru zaredio biskup fra Alojzije Mišić.

Četvorica svećeničkih kandidata (fra R. Radišić, fra V. Vasilj, fra T. Pehar i fra Bruno) nisu imali godine potrebne za ređenje pa je provincijal 27. svibnja 1932. uputio molbu Sv. Stolici za dispenzu od nedostatka dobi za svećeničko ređenje. U to se vrijeme fra Bruno nalazio na odsluženju vojnog roka. Vojsku je služio od 10. svibnja 1932. do 17. studenoga 1932. u Mostaru (s prekidom). Bio je, kako je to onda bilo uobičajeno, bolničar. Stoga je provincijal 29. kolovoza 1932. molio generala Vojislava Savića, zapovjednika Jadranske divizije, da otpusti iz vojske klerike bolničare radi svećeničkog ređenja (B. Adamčika, J. Kožula, A. Nuića, T. Pehara, F. Skoku i V. Vasilja).

Potom je molio biskupa Mišića da za svećenike zaredi klerike koji su riješeni vojne službe. Tom prigodom ipak nisu bili zaređeni za svećenike jer su uskoro iz mostarske bolničke čete naredili da se privremeno otpušteni klerici moraju vratiti u vojsku. Vojsku su konačno završili 17. studenoga, a za svećenike su zaređeni 11. prosinca.

Već je bilo predviđeno da neki od njih studij nastave u inozemstvu (J. Kožul i V. Vasilj u Parizu, a B. Adamčik i A. Nuić u Breslau), dok su drugi namjeravali poći u Ameriku (David Zrno, T. Pehar, F. Skoko i Lj. Čuvalo). Za njih je provincijal fra Dominik Mandić 30. studenoga 1932. tražio obedijenciju od generala reda. General je dao dopuštenje za »Amerikance«, ali su »Europljani« dobili odbijenicu. Preporučio je da se opet napravi reskript. Uskoro je provincijal Mandić opet pisao generalu i tražio dopuštenje za studij u inozemstvu, na što je ovaj put general odgovorio potvrdno.

Fra Bruno i fra Anđelko su se odmah nakon generalova dopuštenja zaputili u Breslau (danas Wroclaw u Poljskoj). Provincijal Mandić im je poslao i popratno pismo za provincijala u Breslau, datirano 9. siječnja 1933. Početkom veljače njih se dvojica javljaju iz Breslaua provincijalu. Lijepo im je, ostali su klerici prema njima susretljivi, hrana im je odlična, a klima prijatna. Nostalgije je bilo – ali već je »isparila«. Za sada skupa stanuju, u jednoj sobi, ali će do Uskrsa imati zasebne sobe.

S njemačkim im je jezikom dosta teško, ali napreduju. Nadaju se da će uskoro moći na sveučilištu pratiti predavanja. Njemački jezik slušaju i na predavanjima u sjemeništu (kućna teologija), ali ne razumiju puno. Uho se pomalo privikava na njemački. Na savjet samih domaćina oni samo nekoliko sati slušaju, a njemački radije uče u sobi. Mole da im se pošalju nove svjedodžbe jer su ove koje imaju iz Mostara pogrješno ispunjene.

Studij glazbe i profesura na Širokom Brijegu

U Breslau ipak nisu ostali dugo: do ljeta iste godine. Već se, naime, znalo da od jeseni 1933. fra Bruno započinje svoju profesuru na Širokom Brijegu. Provincijal je o tome obavijestio Bansku upravu još 17. svibnja 1933. Novi profesori na Širokom Brijegu trebali su od nove školske godine biti fra Bruno i fra Rajko Radišić. Uz to provincijal obavještava o novim pastoralcima koji će u toj godini stupiti u službu – a sve to javlja »radi doplatka na skupoću«.

Uprava širokobriješke gimnazije bila je obaviještena 21. kolovoza iste godine o nekim promjenama, a među njima i da će fra Bruno Adamčik biti novi profesor glazbe od početka nove školske godine. Već prije toga provincijal je poslao fra Bruni obedijenciju da se može iz Breslaua vratiti u Provinciju. Naravno da je fra Bruno već prije znao o tome što provincijal namjerava učiniti pa je već u srpnju 1933. pisao o tome iz Breslaua. Njemu i fra Anđelku predavanja su završila, a on je već pozvan na Široki Brijeg.

Misli da se u drugi semestar, koji počinje 1. studenoga, njih dvojica ne će uključivati jer tamo ionako ne mogu ostati pa zašto onda uzalud trošiti novac za upis novoga semestra. Stoga kažu da će na praznicima malo razgledati kraj oko Breslaua. Moli provincijala da može kupiti neke glazbene sitnice: »Kad ste me već odredili na Široki Brijeg to bih ipak mimo drugi moj rad imao osobitu volju više pažnje posvetiti pjevanju korala.« Moli da bi rado naručio 10-15 komada Graduale Romanum – što nije tako skupo.

Fra Anđelko moli da bi kupio nekoliko »propovjednika« te neke knjige za pastorizaciju. Isto tako pitaju kad moraju biti u Provinciji. Novac za put tražit će opet s pomoću intencija i to ako ih bude. Primili su novi šematizam (uredio ga fra D. Mandić, izdan 1933.), koji im se svidio. Čestitaju provincijalu imendan. Pismo je opet supotpisao fra Anđelko Nuić.

Fra Bruno je, dakle, bio iznimno glazbeno nadaren pa se govorilo o njegovu studiju glazbe. On se o tome raspitivao kod provincijala još u svom pismu od 4. ožujka 1933. Želio bi znati provincijalovu konačnu odluku o svome studiju glazbe. Ipak je s posebnim studijem glazbe fra Bruno, čini se, morao pričekati još dvije godine. Tako je glazbu na širokobriješkoj gimnaziji najprije predavao dvije školske godine (1933. – 1935.) kao dobro nadaren, ali ipak nesvršen glazbenik pa je potom bio upućen na studij glazbe i to u staru »postojbinu«, dakle, opet u Breslau. Od provincijala je obedijenciju za studij glazbe u Breslau dobio 23. rujna 1935.

Nema previše podataka o njegovu studiju glazbe u Breslau. Provincijal mu piše 24. siječnja 1936. neka štedi i neka redovito polaže svoje ispite. Fra Bruno je, pak, pisao provincijalu 11. ožujka 1937. da je dao ispite za zimski semestar te šalje misne intencije da se zadovolje. Krajem iste godine fra Bruno opet piše provincijalu. Studij mu je pri koncu, »a profesor na Univerzi mi već govori, da počnem što prije raditi na disertaciji«. Građu bi mogao naći u Zagrebu, a o tome mu je govorio i dr. Božidar Širola. Stoga moli provincijala da bi zimski raspust mogao provesti u Zagrebu prikupljajući građu. Širola će mu pomoći.

Već je krajem godine doista bio u Zagrebu. Odatle je provincijalu uputio pismo s računom za svoje putne troškove. U Zagreb je putovao s jednim bratom laikom koji ide za kuhara na Široki Brijeg. Sljedeći fra Brunin dopis iz Breslaua potječe tek iz sredine 1939. Javlja provincijalu da je imao problema u studiju zbog političkog stanja u zemlji. Rat je već bio počeo. Moli da mu se dopusti da ostane još godinu dana kako bi završio studij glazbe.

Međutim, provincijal je već postao nestrpljiv. Stoga javlja Adamčiku da do konca kolovoza 1939. studij privede kraju koliko može, a poslije toga neka se vrati u Provinciju gdje je već određen za profesora u gimnaziji. No, provincijal je ipak dopustio Adamčiku da dovrši svoj studij. Tako se on u Provinciju nije trebao vratiti 1939., kako je bilo određeno, nego tek godinu dana kasnije. Trebao je početi predavati od školske godine 1940./41. Dekret je dobio 10. svibnja 1940.: »Ovim Vas imenuje Starješinstvo Franjevačke Provincije u Mostaru nastavnikom na našoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Dužnost preuzmite na početku školske godine 1940/41.«

Prema osobnoj kartoteci franjevaca, na službu je pak nastupio tek godinu dana kasnije, 10. travnja 1941. Od tada do svoje smrti fra Bruno Adamčik živio je na Širokom Brijegu kao profesor glazbe. U te četiri (ili pet) godine svoje profesure nije odlazio daleko od Širokog Brijega. U nekoliko je navrata dobio dopuštenje od provincijala da može poći po službenoj dužnosti izvan Provincije. Tako je od provincijala dobio dopuštenje u lipnju 1941. da može poći na euharistijski kongres koji se održavao svakako negdje izvan Hercegovine, a u studenom 1943. da može otići u Sarajevo.

Uz to što se bavio glazbom, fra Bruno se bavio i fotografijom. O tome imamo iznimno vrijedno svjedočanstvo iz pera provincijala fra Lea Petrovića. On je, naime, 14. travnja 1944. naredio fra Bruni da obiđe sve župe koje drže, ili su prije držali franjevci, da tamo fotografira osoblje, kao i skupine župljana sa svojim župnicima, ali i objekte i sve ono što bi moglo biti važno kao dokumentacija za proslavu 100. obljetnice dolaska hercegovačkih franjevaca iz Bosne.

Naime, provincijal Petrović namjeravao je svečano proslaviti 100. obljetnicu odcjepljenja franjevaca rodom iz Hercegovine od dotadašnje zajedničke provincije Bosne Srebrene (1844. –1944.), te je u tu svrhu osnovao odbor koji je pripremao iznimno zahtjevan program proslave. Moglo bi tako biti da je najveći broj portreta franjevaca, koje su kasnije ubili komunisti partizani, snimio upravo fra Bruno Adamčik. Krajem 2008., prilikom preuređenja Franjevačke knjižnice u mostarskom samostanu, pronađeno je mnoštvo filmova iz razdoblja Drugoga svjetskog rata skrivenih iza jedne hrpe knjiga. Ti su negativi otkrili niz izvanrednih motiva, kako ljudi, tako građevina i vjerničkih skupova, a gotovo je nedvojbeno da je to sve ili u najvećoj mjeri snimio upravo fra Bruno.

Učenici o svom profesoru

Učenici, kojima je fra Bruno predavao glazbu na Širokom Brijegu, sjećaju ga se kao iznimno profinjena profesora, kao »gospodina«. Bio je »lijep muškarac«, suradnik glazbenika dr. fra Branka Marijića, a moralo ga se »zapaziti zbog uglađenog držanja i lijepih manira (…) Pratio je fra Branka, skoro ga oponašao. Prvi se fotografijom počeo baviti fra Branko, odmah za njim nastavio je to i fra Bruno. Dirigirati i voditi zbor je nastavio nakon odlaska fra Branka. No nadišao ga je kao kompozitor nabožnih, ali i rodoljubnih kompozicija«.

Bogoslovi su rado pjevali njegovu skladbu Budi nam svecem kod Boga (bl. Nikoli Taveliću), kao i domoljubnu pjesmu Nemoj majko tužna biti, što ja moram u boj iti. »Fra Bruno je jako držao do sebe, imponirao je po urednosti. Poput nekoga mladića znao bi nositi i ružu, dakako ne u zapučku, no u ruci, a počesto bi ju pomirisao. Nama se to činilo otmjeno, dopadljivo i kao uzor kako treba da se i mi ponašamo. Bio je divan čovjek za društvo: za šetati, pjevušiti, a s nama se odnosio kao ’al pari’. Išao bi s nama kadkada i na kupanje u Lišticu (rijeku).« Drugi jedan njegov đak rekao je o njegovu podrijetlu: »Volio je svoj narod. Netko je pričao da je on porijeklom Slovak, ali je hrvatski osjećao, a nije ništa politički radio.(…) Bio je ozbiljan svećenik, a izvanredan profesor.«

Ne zna mu se grob

Fra Bruno je početkom 1945. bio premješten u Sarajevo, na novi bogoslovni fakultet koje je ministarstvo prosvjete povjerilo svim franjevačkim provincijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Provincijal fra Leo Petrović je početkom 1945. izdao dopuštenje fra Bruni Adamčiku, profesoru glazbe u Sarajevu i članu Hercegovačke franjevačke provincije (na temelju opće ovlasti generala franjevačkog reda da svaki pojedinačni provincijal takva dopuštenja može svojim članovima izdavati za razdoblje od šest mjeseci), da može izbivati izvan klauzure.

No, ipak mu naređuje da mora javiti provincijalu mjesto svoga boravka i moguće promjene prebivališta. Fra Bruno je, dakle, zadnju školsku godinu predavao glazbu na bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, a provincijal, poznajući odlično teško stanje u kojem su se nalazili ne samo franjevci nego općenito hrvatski puk, dao mu je dopuštenje da u slučaju potrebe može boraviti izvan samostana, odnosno, snalaziti se za život kako zna i umije. Prema nekim vijestima, fra Bruno se iz Sarajeva, nakon što su krajem rata partizani osvojili grad, povlačio prema sjeveru s hrvatskom vojskom. Štoviše, fra Tugomir Soldo u svojim sjećanjima navodi da su fra Kruno Pandžić i fra Bruno Adamčik, »kada je palo Sarajevo« postali vojni svećenici hrvatske vojske »na terenu«.

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret »spasiteljima«, Englezima. Oni su ih, međutim, kako je općenito poznato, bešćutno predali u komunističke ruke te su mnogi bili ubijeni na brojnim križnim putovima hrvatskih vojnika i civila. O fra Bruninu posljednjem putovanju ne zna se mnogo. U njegovu osobnom kartonu stoji da je »poginuo iza 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji«.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori tek nešto preciznije da se zatekao na Križnome putu »gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.« Do sada nisu otkriveni nikakvi precizniji podatci o njegovoj sudbini. Jedino je svjedok P. C. ispričao kako je fra Bruno s njim išao u koloni od Zidanog Mosta do nekog malog mjesta iza Celja i da onda dalje nije želio ići, nego je odlučio tu ostati i pričekati sudbinu. Nema nikakve dvojbe kakav mu je bio završetak iako o tome, na žalost, nemamo nikakvih podrobnosti.

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija.SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Objavljeno

na

Objavio

Misa posvete ulja

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 18. travnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda.

U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Danas je na poseban način naš, svećenički dan, jer je na Veliki četvrtak naš Gospodin Isus Krist ustanovio svećenički red, kad je apostolima na posljednjoj večeri rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Tim je riječima posebno istaknuo svećeničko poslanje koje ga čini prisutnim u svetoj Euharistiji.

Mi smo danas okupljeni u našoj katedrali, prezbiteri i đakoni u zajedništvu oko biskupa, da obnovimo svoja svećenička obećanja i da biskup posveti ulja potrebna za svete sakramente koji će se ovim uljem podjeljivati po župama, crkvama, bolnicama i domovima u našoj Biskupiji. Zahvalni smo Gospodinu na daru našeg svećeništva.

Danas su mediji puni loših vijesti i prikaza o našoj službi, izvlače se često samo loši primjeri i njima se želi ne samo obezvrijediti naše služenje nego se napada i na samu Crkvu.

Dakako da je naša najbolja obrana kada savjesno vršimo svoju službu te tako prigovore, kritike i napade u našem primjeru učinimo bespredmetnim. No, za razliku od današnje negativna halabuke s obzirom na naše zvanje, ja bih vam danas, draga braćo, želio govoriti o ljepoti svećeništva.

Mi doista trebamo i imamo razloga biti ponosni što smo svećenici Kristovi.

“Kad bi mi ususret došli svećenik i anđeo, prije bih se poklonio svećeniku, a potom anđelu”, izjava je sv. Franje Asiškoga. On je naime poštivao svećenika zbog njegove uzvišene službe. Doista, anđeo služi Bogu, a samo svećenik ga po svojim rukama čini prisutnim u životu ljudi.

Sigurno je, nije poštovanje koje vjernici i ljudi uopće iskazuju svećeniku utemeljeno samo na svetosti njegove službe, nego je povezano i sa samom osobom svećenika. Jer svi su sveti svećenici bili uzor vjernicima, te su ih vjernici poštivali još više negoli zbog njihove uzvišene službe zbog njihove osobne vjere i vjernog vršenja te svećeničke službe.

Tko bi od nas samo službeno obavljao svoje svećeničke obveze, a ne bi to činio s vjerom, bio bi možda dobar i spretan glumac, ali loš svećenik. A osobito ako bi svoje služenje, ne daj Bože, vršio na otresit ili služben način, bio bi doduše poštovan zbog službe ali bi svojim načinom odbijao ljude da rado dolaze u crkvu, te preko svećenika i cijelu Crkvu ne dožive kao svoj drag i ugodan dom… A naša je zadaća okupljati, stvarati zajedništvo, brinuti se za naše župe, zajednice, biskupiju… poput pastira koji se s ljubavlju brine za svoje stado.

Što čini ljepotu svećeništva?

Rekao bih 1., to je naša svijest da smo izabrani… to da nas je sam Bog pozvao /pjesma „O Bože, zar si pozvao mene? – Tvoje usne moje rekoše ime…“ Zar nije sam Gospodin rekao: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.“ (Iv 15,16) Isus Krist je – čuli smo u Otkrivenju – „Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ (Otk 1,5-6)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Nadalje, 2., to je naš rad i život s ljudima /premda to može biti i naporno i teško/ lijepota je živjeti za druge… U evanđelje po Luki (Lk 4,16-21) Isus iznosi što je njegova mesijanska zadaća, pri tom citirajući proroka Izaiju (Iz 61), no to je na poseban način i naša svećenička zadaća: živjeti za druge, ljudima donositi Boga: „biti blagovjesnici siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). Očito ni Isusova zadaća ni zadaća njegovih učenika nije bila niti jest živjeti sam za sebe, nego radi drugih… To je smisao svećeništva: drugima služiti i – poslužiti. Mi:

Pratimo ljude od rođenja – krštenje /, preko djetinjstva /prva pričest/ i mladosti /krizma/ – vjenčanja pa sve do smrti… Radujemo se s radosnima, plačemo sa zaplakanima… „Svima postadoh sve“ (sv. Pavao: 1 Kor 9,22)

Sudjelujemo u borbama savjesti, hrvanju s grijesima… pružajući ne svoju mudrost nego Božju milost ljudima… i stoga možemo biti drugima potpora, ali „ne ja, nego milost Božja u meni“ (1 Kor 15,10)!

Mi smo i učitelji i liječnici, dakako na duhovnom području…

I što je najvažnije, 3., uronjeni u molitvu i otajstvo Kristovo posvuda nosimo blizinu Boga… pa kada to i ne mislimo, nas prepoznaju kao Božje ljude… jer je naše svećeništvo sakrament susreta ljudi s Bogom.

Mogu reći da je mene ipak u svećeničko zvanje privukao primjer dobrih svećenika, ne ideje da bi to bilo važnije ili veće negoli nešto drugo… Primjeri privlače!

Tako je i s nama. I mi trebamo drugima biti – i to jesmo, hoćemo li to ili nećemo – knjiga iz koje čitaju, ali ne naše riječi koliko naše ponašanje. Tako djeluju primjeri. Nisu uzalud već stari Latini zapisali: „verba movent, exempla trahunt – riječi potiču, a primjeri privlače“. Mi dakako ne možemo i ne smijemo se tako ponašati samo da bismo druge, osobito mlade zabliještili, impresionirali… Ne! Mislim da trebamo samo voljeti Isusa i ljude te jednostavno predano i smireno vršiti svoje dužnosti. Tu nije na prvom mjestu cilj, nego naša autentičnost. Cilj će sam Bog postići, koji on želi i kad on želi.

Prije nekoliko je dana, točnije u ponedjeljak 15. travnja, kao strašna buktinja gorjela pariška katedrala Notre-Dame. Neki su čak plakali gledajući taj prizor, a mnogi su se vjernici molili. Bilo je na žalost i onih koji su se tomu radovali, koji su likovali… već naime nekoliko godina podmeću se požari, oskvrnjuju katoličke crkve u Francuskoj, ali o tome se šuti. Mnogi uglednici su rekli kako je to velik gubitak ne samo za Katoličku crkvu nego i za čovječanstvo, i svi su obećali pomoći da se taj simbol ne samo francuskog nego i europskog kršćanstva obnovi.

No, ja bih se zapitao, i vas, draga braćo svećenici, nije li to znak da nestaje kršćanstvo u Europi? Mnogi se naime trude da tako bude. I zato ne čudi što su se mnogi radovali… perverzno je to, posve neshvatljivo, ali – to je činjenica koju danas moramo imati na pameti. Katolici su najprogonjeniji na svijetu, marginalizirani, a oni su dali identitet i bez katoličanstva nema Europe. Nema ni naše Hrvatske!

Koliko smo mi spremni za borbu s tim – možemo slobodno reći: zlim – silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo? Ja prije svega mislim na duhovni rat i borbu koja se vodi, a kojoj se mi možemo suprotstaviti samo ako se oboružamo mačem Duha. A mi, biskupi, svećenici i đakoni, osobe s duhovnim zvanjem, redovnici i redovnice – u toj borbi smo na prvoj crti.

Imajući sve to na pameti, dragi svećenici i đakoni, želim vam svima danas reći veliko hvala! Samo zajednički i u međusobnom povjerenju možemo pobjeđivati u borbi u kojoj se nalazimo. Hvala vam na razumijevanju, na potpori i zajedništvu! Svi smo dužni, u zajedništvu i slozi činiti sve što možemo za Krista i na dobro Crkve. Nekad mi neki znaju nabrajati što smo učinili i daju mi koji puta priznanje, a ja redovito uzvraćam: Lako je meni kad imam dobre suradnike. Hvala vam svima na tome!

Želim vas sve, i svećenike i đakone i vjernike, pozvati i na molitvu za nova zvanja i odaziv u duhovni poziv: za naše bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke, da prepoznaju u sebi Božji poziv na svećeništvo, redovništvo, da budu vjerni svojem izboru…

Molimo se danas i za naše svećenike koji su u poteškoćama, koji su bolesni, koji su umorni… neki su posustali, neki otišli, neki to kane… Kao da se sazrijevanje i neodlučnost danas vremenski produljila. Oremus pro invicem – molimo jedni za druge! Jedan naš brat je danas u bolnici. Molimo se za njega. I za drugu bolesnu braću. Molimo se za naše umirovljene svećenike, bilo da su u svećeničkom domu bilo u svom stanu. Ako Bog da, i mi ćemo ove godine otvoriti svećenički dom, ovdje blizu katedrale.

Danas je također prilika da se pomolimo i za naše pokojne svećenike, našu braću koja su s nama nosili terete i radosti našeg svećeništva, u Sisačkoj biskupiji. Osobito su to preminuli svećenici kroz ovih posljednjih gotovo 10 godina naše Biskupije.

Neka ovaj naš dan, u koji zahvaljujemo našem uskrsnulom Gospodinu što nas je izabrao i obdario milošću svećeništva – u sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – te nam je darovao svoga Duha Svetoga, da svima navješćujemo Radosnu vijest, neka bude prigoda da primimo nove milosti i snagu za nove izazove, borbe i pobjede.

Amen.

 

Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari