Pratite nas

Religija i Vjera

Biblija se i tijekom 2014. u hrvatskom jeziku potvrdila kao živa knjiga

Objavljeno

na

Život Biblije tijekom 2014. godine u Hrvatskoj su obilježila brojna izdanja i aktivnosti potvrdivši staru ocjenu da se hrvatska kultura bez „knjige nad knjigama“ ne može zamisliti.

Prema katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice tijekom 2014. godine izašlo je pet naslova Biblije za djecu, četiri oblika osmog izdanja “Zagrebačke“ ili „Jeruzalemske Biblije“ (meki, tvrdi i platneni uvez te skinplast), te dvosveščani naslov „Biblija u drami hrvatskoga ekspresionizma“. Znanstvena javnost posebno ističe dva književnoteorijska djela Jadranke Brnčić i Đurđice Garvanović-Porobija.

To, kao i podatak da se trenutačno rade najmanje dva nova prijevoda Biblije, u izdanju Hrvatskog biblijskog društva i Biblijskog instituta iz Zagreba, potvrđuje ocjenu jednog od najistaknutijih bibličara fra Bonaventure Dude kako je „hrvatski narod biblijski neishranjen“.

Hrvatska je književnost toliko prožeta biblijskom mišlju da se njezin znatan dio bez Biblije uopće ne može razumjeti – napisao je pjesnik i prevoditelj Marko Grčić.

Ona je prisutna u narodnoj predaji, poslovicama, a kroz liturgiju vjernički puk kroz razdoblje od tri godine čuje najveći dio biblijskih tekstova.

Nova izdanja Svetog pisma pokazuju kako taj “neishranjeni” narod biblijsku hranu traži.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Božićna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića

Objavljeno

na

Objavio

Dragi roditelji i djeco, drage obitelji, braćo i sestre u Kristu!

1. Božić govori o Božjoj prisutnosti među nama i u nama. Božji je Sin svojim utjelovljenjem ušao u ljudsku povijest, objavljujući nam misterij Boga Oca i njegove ljubavi. On potpuno otkriva čovjeka njemu samomu, pokazujući mu uzvišenost ljudskoga poziva. Svojim se utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom, radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem (usp. GS, 22).

U Isusu Kristu ljudska je narav uzdignuta na uzvišeno dostojanstvo dijeleći s nama ljudskost, osobito sudjelujući u životu obitelji, u kojoj je dijelio svakodnevicu i bio poslušan nebeskomu Ocu te Mariji i Josipu.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa živi jedinstveno iskustvo, neusporedivo s drugim obiteljima, po svojoj iznimnoj izabranosti u Božjem planu spasenja, ali usporedivo po tome što svaki čovjek i svaka obitelj ima svoje posebno mjesto u Božjem djelu, zbog toga se i svatko od nas, tako i svaka obitelj, nalazi pred istim pitanjem o suradnji s Bogom, na koje su odgovorili Marija i Josip.

Isusov život u nazaretskoj Obitelji nije nam poznat u svojim detaljima, ali nam Sveto pismo objavljuje ključna uporišta i daje smjernice da bismo i mi mogli živjeti isto otajstvo dara i ljepote obitelji, kao i njezinih kriznih trenutaka. Njih u svetoj Obitelji nije nedostajalo: od poslanja anđela Gabrijela k Mariji, Josipovih dvojba, popisa pučanstva i rođenja Isusa preko neobičnosti kod prikazanja u Hramu do nužnosti bijega u Egipat i povratka u svakodnevicu.

Obitelj – kućna Crkva

2. Obitelj je kućna Crkva ili Crkva u malom koja u sadašnjosti ima proročku ulogu, osobito nošena pozivom i ulogom, molitvom i nastojanjima roditelja. Bog Otac je u Isusu Kristu oduvijek izabrao čovjeka i odredio ga za zajedništvo sa sobom u Presvetom Trojstvu. Crkva je utemeljena na sakramentima krsta i potvrde, a kućna, obiteljska Crkva i na sakramentu ženidbe. A sva se Crkva trajno obnavlja i raste po sakramentima euharistije i pomirenja. Život kršćanske obitelji povlašteno je mjesto ostvarenja Crkve jer se u bračnom i obiteljskom životu ostvaruje ne samo kršćanski, nego i crkveni život. Stoga smijemo reći da obitelj ima crkveni karakter, a Crkva obiteljski.

U obiteljskom domu, koji je prva škola života, čovjek se uči bratskoj ljubavi, plemenitosti opraštanja, radosti i trudu rada, uči se moliti i prikazivati Bogu vlastiti život. Benedikt XVI. za svoga pohoda Zagrebu pozvao nas je da svi poradimo na tome da naše obitelji sve više budu male Crkve, a da u našim kršćanskim zajednicama, posebno u našim župama, bude što više obiteljske blizine, neposrednosti, zajedništva, brige za druge, posebno one u potrebi. Papa Franjo u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Radost ljubavinaglašava da je razmatranje uzajamnosti između obitelji i Crkve dragocjen dar, jer Crkva je dobro za obitelj, a obitelj za Crkvu (usp. br. 87). »Ljepota uzajamnog i besplatnog dara, radost zbog novonastalog života i skrb puna ljubavi o svim članovima, od djece do starih, neki su od plodova zbog kojih je odaziv na obiteljski poziv jedinstven i nezamjenjiv, kako za Crkvu tako i za cijelo društvo« (Radost ljubavi, 88).

Molitva – snaga obiteljskog zajedništva

3. Učiteljstvo Crkve upućuje na istinu i potiče da si kršćanski supružnici, snagom sakramenta ženidbe, »uzajamno pomažu postići svetost u bračnom životu i u primanju i u odgajanju djece«. Iz ženidbene zajednice muškarca i žene proizlazi obitelj, kućna Crkva, u kojoj »roditelji trebaju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjerovjesnici te njegovati zvanje prikladno za svakoga pojedinoga, a osobito se skrbiti za ono sveto« (LG, 11). Obitelj sudjeluje u životu i poslanju Crkve. To čini svojim sebedarjem živeći kršćanski svoju svakodnevicu i sudjelujući u molitvi, posebno kada je ta molitva zajednička: muž i žena zajedno, roditelji i djeca zajedno, u svim životnim okolnostima, kao otkrivanje Božjega plana i osluškivanje njegovih nadahnuća.

Dragi vjernici, ima predivnih primjera takvih obitelji, a ovo božićno vrijeme prigoda je da se i drugi odvaže krenuti takvim putom zajedništva. Ondje gdje postoji neka suzdržanost, možda i nelagoda, upravo je ovo vrijeme prikladno da se otkrije tu blagodat na koju nas poziva Krist i u kojoj nas Crkva podupire. Molitva općenito, a posebno zajednička obiteljska molitva, unosi svježinu i obnavlja odnose, rješava poteškoće i pomaže ih nositi vedra duha, jer se Bogu dopušta da bude u obitelji, da vodi misli, riječi i djela putom koji je ispunjen dobrom, suosjećanjem i ljubavlju. U tom nastojanju svaki osjećaj dobiva na vrijednosti, razgovori postaju sadržajni i osmišljeni, a pronalazi se i put do oproštenja i pomirenja, iz kojega izrasta nova snaga obiteljskoga zajedništva.

Neka i ovoga Božića u našim domovima bude na istaknutom mjestu i svima pred očima Dijete Isus s Marijom i Josipom što odgovara onoj kulturi koja želi radosnu prisutnost Boga u životu svakoga čovjeka. U tom jednostavnom prikazu vjernički se povezuju radosni i bolni obiteljski trenutci, važni događaji kao što su rođenja, slavlja sakramenata, imendana i rođendana, razna postignuća i uspjesi, kao i spomeni na pokojne.

Roditeljska odgovornost

4. Dragi roditelji, na poseban je način božićno vrijeme prikladno da vi – u svjetlu Božje riječi – razmatrate odgoj, život i poziv koji vašoj djeci upućuje Gospodin. Blažena Djevica Marija i njezin zaručnik Josip postupno su vjerom otkrivali poslanje Djeteta, čudesno naviještena, njima darovana, njima povjerena u rođenju i odgoju. Svi roditelji imaju odgovornost, istodobno i radosnu i tešku: slijediti svoju djecu u brizi za njihov odgoj i obrazovanje, te u razlučivanju njihova zvanja.

Marija i Josip žive onu istu brižljivost koju i danas imaju roditelji odgajajući djecu i uvodeći ih u razumijevanje stvarnosti, nipošto ne zaboravljajući pritom da su pozvani vlastitim primjerom svjedočiti vjeru, taj dragocjeni dar koji treba njegovati i koji očituje svoju važnost osobito u izazovima teških životnih okolnosti.

U životu svete Obitelji nalazi se opisan nepredviđeni događaj Isusova odmaka od Marije i Josipa, njegov boravak u Hramu među pismoznancima, što je dovelo do žalosti, duboke zabrinutosti, tjeskobe i mnoštva pitanja u srcima najbližih. Ne suočavaju li se i danas mnogi roditelji s istim osjećajima, ne uspijevajući prodrijeti u životno ozračje u kojem žive njihova djeca, ne snalazeći se gdje tražiti i kako ponovno pronaći svoju djecu?

Tjeskoba Blažene Djevice i svetoga Josipa rođena je iz činjenice da su Dijete, koje u onoj dobi i kulturi više nije bilo smatrano maloljetnim, ostavili samo. Pritom očito nije važno samo tko je s njime, tko ga čuva, nego u kakvo je ozračje uronjeno, što ga odgojno oblikuje. Tu se smješta važna uloga roditelja.

Nazaret – škola obiteljskog života

5. Dijete je uvijek otajstvo i zadivljujuće iznenađenje. Premda puno toga raznim tehničkim sredstvima danas možemo unaprijed spoznati i uvidjeti, život u cjelini ne može se predvidjeti jer ga u potpunosti poznaje samo Stvoritelj. Takav stav poniznosti dopušta iskrenost osjećaja, pa i tjeskobu, ali ne vodi prema optuživanju i osuđivanju.

Ispravnim se pokazuje Marijin stav kada pita: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili« (Lk 2, 48). Iz toga se pitanja vidi važnost obiteljskih odnosa; odnosa roditelja međusobno i roditelja prema djeci, pri čemu i majka i otac, i to upravo po bogatstvu osobne različitosti, komplementarnosti te uloge majke i oca u obitelji, svatko na svoj način, pridonose rastu djeteta. I sam je način toga pitanja zanimljiv. Pitanje Isusu upućuje Majka, a ona u svom pitanju najprije spominje Josipa. Predivan je to suodnos one koja je nosila Dijete i rodila ga, ali istodobno daje važnost Josipu, koji je znak Božjega očinstva.

Isus je upitao: »Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« (Lk 2, 49). Upravo to što je Božje istinsko je i najbolje ozračje za dijete, ono što posve ispunja ljudsko srce. Na tom tragu potičem vas, dragi roditelji, da u susretu s Božićem vidite svoju neizostavnu ulogu u zauzimanju za odgoj i obrazovanje svoje djece. To je posebno važno u kontekstu promicanja kulture prolaznoga i površnoga.

Duboka povezanost u ljubavi, od koje živi nazaretska Obitelj, očituje ono načelo koje svaku obitelj oblikuje te je osposobljuje za sučeljavanje sa svim životnim okolnostima. Sveti je papa Pavao VI. iz Nazareta poručio svima: »Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obitelji, sveto i nepovrjedivo vlasništvo obitelji; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti; neka nas pouči koja je prirodna uloga obitelji u društvenome poretku« (Govor u Nazaretu, 1964.).

Ne ostaviti djecu i mlade napuštene

6. U pojedinačnom, obiteljskom i župnom hodu prema Božiću, u njegovu slavlju mogu se iščitati duboki razlozi zašto se roditelji trebaju zauzeti za ljepote i vrjednote koje objavljuje otajstvo Kristova utjelovljenja, počevši od najranije dobi, zatim od vrtića, pa do škola.

Tu je najveća odgovornost na roditeljima koji su pozvani očitovati jasno stajalište te svojim kršćanskim svjedočenjem pomoći institucijama u našem društvu da u roditeljima pronađu oslonac i krajnji razlog pri oblikovanju programa za povjerenu im djecu; programa koji izgrađuju osobe i njihove odnose građene na nesebičnosti i utemeljene na Božjoj ljubavi.

U današnje vrijeme raznih reforma odlučujuće je ne ostaviti djecu i mlade napuštene na njihovim putovima. Njima Bog povjerava poseban poziv, ali zadaća je na nama starijima, posebno roditeljima, da ih tražimo, da ih pratimo, da im postavljamo pitanja, čujemo njihove slutnje i osjetimo snove, učeći ih odgovornosti i ponizno ih upućujući na Krista, prije svega svojom ljubavlju.

Ako tu brigu ne preuzmu roditelji, ponude će doći s više strana, udaljavajući ih od Božje prisutnosti i od baštinjenoga kulturološkoga identiteta, otvarajući svijet prividnoga sjaja, s posljedicama pustoši i boli. Ništa veće ni ljepše roditelji ne mogu učiniti za svoju djecu od otvaranja prostora za susret svoje djece s Bogom, s Božićem.

Graditi odgojni savez

7. Ako odgoj i obrazovanje osposobljuju djecu i mlade za život, a tako bi trebalo biti, u njegovo provođenje treba uključiti sve relevantne institucije: obitelj, vrtiće, škole, društvo, Crkvu, kulturu. Da bi zajedničko djelovanje bilo učinkovito, važno je graditi odgojni savez između navedenih institucija. Već je sveti Ivan Pavao II. proročki upozoravao da je u novije vrijeme došlo do raskola između obitelji i društva, između obitelji i škole te da je odgojni savez raskinut. Tako je odgojni savez društva s obitelji ušao u krizu jer je potkopano uzajamno povjerenje (usp. Obiteljska zajednica, 38).

Ipak, u odgoju svoje djece roditelji imaju povlaštenu ulogu, kako u odnosu na prava tako i u odnosu na obveze. Stoga odgojno-obrazovni programi i ciljevi ne smiju biti u suprotnosti s obiteljskim temeljnim vrjednotama. Roditeljima pripada prvenstvo kada je riječ o dužnostima i pravima u odgoju svoje djece. To potvrđuje Ustav Republike Hrvatske kada ističe: »Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti« (Čl. 63, stavak 1. i 2.), a u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima inzistira se na prvenstvu roditelja u odgoju i obrazovanju djece: »Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu« (Čl. 26, stavak 3.).

Zato je važno i poželjno da se češće i snažnije čuje glas roditelja u aktualnoj hrvatskoj školskoj reformi, posebno glede ciljeva, sadržaja i udžbenika. Nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo. Roditelji imaju pravo i dužnost aktivno sudjelovati u kreiranju odgoja i obrazovanja vlastite djece.

Uz roditelje, u odgoju djece i mladih najviše sudjeluju učitelji i odgojitelji. Stoga je nužno da se u našem društvu više uvažava, cijeni, vrjednuje i nagrađuje njihova nezamjenjiva uloga u odgoju djece i mladih. Kao što učiteljima treba suradnja s roditeljima, tako je i roditeljima potrebna suradnja sa školom i učiteljima. Papa Franjo ističe: »Škola ne zamjenjuje roditelje, nego ih nadopunjuje. Ovo je osnovno načelo. Svaki drugi sudionik u odgojnom procesu ne može nego djelovati u ime roditelja, s njihovom suglasnošću i, u određenoj mjeri, čak po njihovom nalogu« (Radost ljubavi, 84).

Danas, u sučeljavanju s odgojnim izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija, nitko više ne može biti samodostatan u stvaranju odgojno-obrazovnoga programa jer je u pitanju opće dobro nacionalne zajednice i budućnost novih naraštaja. Naime, osoba je više od znanja, informacija, alata i kompetencija. Čovjek ne živi samo da bi se osposobio za tržište rada. Njegov je život puno uzvišeniji i životna zadaća zahtjevnija.

Božić je slavlje života

8. Draga braćo i sestre, Božić je slavlje života i providnosna prilika za sve, a napose za obitelji, da zahvalimo Gospodinu za dar života i da se uključimo u nastojanja koja se bore za život, koja ga štite i promiču; da podupiremo sve koji zadivljujućom predanošću djeluju kako bi posvuda prevladao život. Istodobno molimo Gospodina da dodirne srca ljudi koji zastupaju kulturu protivnu životu, poglavito onih u našoj domovini Hrvatskoj.

Ondje gdje ljudski život nije viđen ni življen kao nešto sveto i nepovrjedivo, nego kao potrošno dobro, vrjednovano mjerom korisnosti, briga za darovani život postaje naporom, a dijete koje je začeto i na putu da se rodi opterećenje koje se može i ukloniti. To se protivi slavljenju Božića, ma koliko bio prekriven svjetlima i bukom zabave.

U nazaretskoj Obitelji susrećemo i krhkost obitelji koja upućuje na našu krhkost, vidljivu u bolestima, u nedostatku posla, u narušenim obiteljskim odnosima, u rastavama supružnika, u emotivnoj ispražnjenosti, u odlascima i rastancima, u raznim bijedama i nepovjerenju među naraštajima.

Dragi brate, draga sestro, Božić dolazi svakomu, bez obzira u kakvom se stanju i poteškoći tko nalazio i kakvu radost ili bijedu živio. On nam objavljuje čovjekoljublje nebeskoga Oca i poziva na naše zajedništvo u Božjoj ljubavi koja započinje put prema pobjedi nad grijehom i smrću.

Za svakoga od vas molim snagu Božjega Duha da se otvorite novosti dolaska i radosti Rođenja našega Gospodina Isusa Krista.

Svima želim čestit Božić i blagoslovljenu novu 2019. godinu.
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

U Zagrebu, o Božiću 2018. godine.

 

Kardinal Puljić: Slaveći Božić želimo se približiti Bogu i jedni drugima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Puljić: Slaveći Božić želimo se približiti Bogu i jedni drugima

Objavljeno

na

Objavio

Slaveći Božić želimo se približiti Bogu i jedni drugima, a ta blizina danas je jako potrebna, s obzirom na to da, unatoč brojnim sredstvima za komunikaciju, ljudi nikada nisu bili toliko podijeljeni, udaljeni, pa čak suprotstavljeni, izjavio je nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić, čestitavši katolicima predstojeći Božić.

– Zato želim da Božić nadiđe svu tu mehaniku i elektroniku i da ljudi nađu put do srca. Da se srcem prihvate, poštuju i surađuju… Svim katolicima želim sretan Božić i da Bog donese utjehu, radost u srcu i mir među ljudima, i u ljudima, te da nam nova 2019. godina bude blagoslovljena – naglasio je kardinal Puljić u božićnoj čestitki.

Istaknuo je da Božić ljudima donosi poruku nade i pokazuje im da nisu odbačeni. – Kad čovjek doživi Božju blizinu, osjeća se sigurnijim i to je zapravo očitovana Božja ljubav koja se pokazala u rođenju malog Isusa. Kada čovjek doživi da je voljeno biće, osjeća se ispunjeno, jer ništa gore nema nego doživjeti da si odbačen.

Božić pokazuje da nismo odbačeni nego voljeni i da nas Bog voli – naglasio je kardinal. Kardinal Vinko Puljić prisustvovao je u utorak navečer uprizorenju živih jaslica i božićnoj priredbi u Katoličkom školskom centru (KŠC) “Petar Barbarić” u Travniku koji, kako je kazao, nastavlja tradiciju obrazovanja mladih da postanu graditelji budućnosti.

– Živimo u vremenu u kojem se mladi ne odgajaju za život, nego za uživanje i stoga, sam radostan da možemo nastaviti tu divnu tradiciju spremanja mladih da se suoče sa izazovom životu – istaknuo je kardinal Puljić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari