Pratite nas

Biblijske vrijednosti Ante Tomića

Objavljeno

na

Ne znam u koju je školu Ante Tomić išao, ali sudeći po njegovom posljednjem 

tekstu iz Slobodne Dalmacije
, vidim da nije baš pazio na satu. Dobro, možda je i pazio na satovima marksizma ali na onima iz filozofije, ako ih je imao, baš i nije.  Je li čitao Alana Forda ispod klupe, slao poruke curicama na otrganim papirićima iz bilježnice ili jednostavno brbljao i hihotao se na satu (već zamišljam ono: ‘Tomiću, reci nam čemu se smiješ da se i mi smijemo!’), ne znam – što god da bilo, filozofiju shvatio nije. Barem ne onaj dio usko vezan uz kršćansku religiju. Da jest, nikad ne bi napisao taj nesretni članak.

 Mit o univerzalnim humanističkim vrijednostima

Tomić svoj tekst počinje srceparajućom pričom iz Irana. Majka ubijenog sina svojim je oprostom ubojicu u posljednjoj sekundi spasila od vješanja. U jednom nadasve groznom Iranu u kojem možemo vidjeti ‘prizore leševa na građevinskim dizalicama iznad iranskih ulica i lica preljubnica unakaženih kiselinom.’ Naš najpoznatiji šeširdžija ispričao nam je ovu priču kako bi nam, pod a, pokazao da on prati vijesti iz svijeta i, još važnije pod b, da nam pokaže da ljudskost ne stanuje samo na područjima gdje dominira kršćanstvo. To su univerzalne humanističke vrijednosti, halo!

Trenutak kad je Ante shvatio da je Spinozina filozofija ipak previše za njega

Trenutak kad je Ante shvatio da je Spinozina filozofija ipak previše za njega

Hmmmm… ne baš. Mada ću se složiti s Tomićem da dobrota, plemenitost i altruizam doista nisu prisutni samo u kršćanski dominantnim kulturama, ne mogu ne opaziti ono što on  (namjerno ili slučajno?) propušta, a to je pitanje: zašto je vijest o oprostu ubojici tako šokantna?

Odgovor: upravo zato jer se dogodila na mjestu poput Irana, gdje se pogubljenje doživljava kao nešto svakodnevno, zdravo za gotovo.

Taj čin oprosta šokantan je i istovremeno dirljiv baš zato jer se dogodio u jednom Iranu gdje je, kako sam Tomić kaže, normalno ženi proliti kiselinu u lice jer je bludno sagriješila ili objesiti homoseksualca na kran.

Kod nas – ne samo u Hrvatskoj već u Europi – takvo što nije normalno. Ne samo što zakon takvo što ne dopušta već takvo što nije društveno prihvatljivo. Jer mi kao društvo štujemo drugačije krovne vrijednosti od onih koje se štuju u Iranu. Ne tvrdim nužno ni da su bolje ni da su gore – drugačije su. Toliko o Tomićevim univerzalnim humanističkim vrijednostima.

Svakome tko je ikada turistički otputovao u neki drugi kraj svijeta, izvan Europe, trebalo bi odmah biti jasno da s tom pričom o univerzalnim humanističkim vrijednostima nešto smrdi. Sjećam se, recimo, svog boravka u Singapuru prije nekih pet i pol godina. Krasna zemlja koja me je očarala na toliko mnogo načina da ih ne mogu ni adekvatno verbalizirati, kamoli to učiniti u jednom tekstu. Bila sam s frendicom. Prvu večer kad smo stigle odlučile smo sjesti na cugu na jednu zgodnu terasu. Na njoj hrpa postarijih frajera u odijelima, evidentno dobrostojećih, s njima uvijek u društvu mlade, često i maloljetne, vrlo oskudno odjevene i vrlo napadno našminkane djevojke. Ne morate biti Sherlock Holmes ili Hercule Poirot da bi zaključili čime se cure bave. Ponekad nisu cure. Ponekad su u pitanju i dečki. Ajde, oni barem nisu našminkani ali znaju se smješkati stričeku na pravi način. Frendica i ja promatramo tu grotesku i samo što nam ne padne vilica. Čisto informacije radi, jedna od nas je vjernik, druga agnostik. Singapurcima sasvim ravno. Ono što je nama gadljivo, njima je normalno.

Jesmo li mi zato bolji ljudi od njih? Ne nužno. No evidentno je da smo odgojene unutar jednog drugačijeg sustava vrijednosti – bez obzira na to kakav svaka od nas imala osoban stav o (ne)postojanju Boga i onome što piše u Bibliji. U nas je prostitucija, posebno ona maloljetnička, smatrana nečim lošim, ponižavajućim, u Singapuru – a isti slučaj je, recimo, i u Tajlandu i u Japanu – ona se smatra poprilično normalnim načinom zarađivanja za život. Čitaš, Tomiću? Evo, to ti je primjer različitih, a ne univerzalnih vrijednosti koje se njeguju na područjima različitih civilizacija. Ne znaš da postoje različite civilizacije? Pa, za početak će biti dovoljno uguglati Clash of Civilizations, gdje ćeš naći informacije o istoimenom djelu Samuela P. Huntingtona u kojem autor naš svijet dijeli na devet civilizacija – mi po njemu spadamo u zapadnu. Čisto da onima kojima je to bitno bude lakše, Srbe i Bosance je bacio u pravoslavnu.

Korijeni europskog identiteta

Dobro, vjerujem da smo svladali priču o ‘univerzalnim vrijednostima’. Ajmo sad na drugi dio Tomićevog teksta. U njemu nam naš voljeni šeširdžija pokušava objasniti kako nema smisla vrijednosti koje ovdje štujemo nazivati kršćanskima (ili biblijskima) jer ‘skup vrijednosti koje nazivamo europskima korijenje ima u antici, u politeističkim kulturama Grčke i Rima’. Moguće da su Tomića zaslijepila ona govna koja su ga zalila, ali ja se ne sjećam da je itko ikada tvrdio suprotno, uključivši i one koje bi Tomić i njemu slični nazvali vjerskim fanaticima. Svaki prosječan učenik srednje škole trebao bi već znati da svaka religija, pa tako i kršćanska, svoje korijene vuče iz onih prije nje, kao i da se svaki civilizacijski sustav vrijednosti oslanja na onaj prethodni. Tomić nam, eto, ovdje otkriva toplu vodu. Ono što i dalje očito nije otkrio je Google. Da jest, onda bi vrlo brzo pronašao podatak o tzv. tri stupa zapadne civilizacije o kojima smo ovdje već pisali, a to su grčka demokracija, rimsko pravo i – kršćanstvo. Argumentirati da kršćansko učenje nije dio identiteta naše civilizacije ima otprilike smisla kao i da kažete da Broadway nije dio identiteta New Yorka zbog toga jer u tom gradu postoje i Wall Street i Harlem. Svi oni zajedno čine New York onim što jest te međusobno isprepleteni čine njegov identitet, baš kao što se grčka demokracija, rimsko pravo i kršćanstvo međusobno isprepliću formirajući zapadni, europski identitet. Postojanje jednoga, dakle, ne negira ono drugo – kako Tomić pogrešno postavlja svoju premisu  – već ga nadopunjuje.

Dokaz da Tomić nije pazio na satovima iz filozofije

Da Tomiću stvari nisu baš jasne najbolje dokazuje onaj dio njegovog teksta u kojem kaže: ‘Uzmemo li samo Borasove biblijske vrijednosti, što ćemo sa Spinozom, Avicennom, Konfucijem i Einsteinom koji su za biblijske vrijednosti bili više ili manje ravnodušni?’ Temelj filozofske misli Benedictusa (Barucha) Spinoze leži u tzv.panteizmu, spoznaji  da se Bog nalazi svugdje oko nas. Bog je svijet, svijet je Bog. Svojim načinom razmišljanja, kojim se odmaknuo od personificirane verzije Boga opisane u Knjizi postanka u Starom zavjetu, Spinoza je navukao na sebe brojne kritičare koji, baš kao i Tomić danas, nisu u potpunosti razumjeli njegovu ideju. Spinoza se, naime, nije odrekao Boga već ga je redefinirao dajući mu transcendentalna obilježja koja su zapravo – vrlo bliska novozavjetnoj definiciji Stvoritelja. On u svom učenju naglašava: Bog i svijet su nerazdvojni i međusobno zavisni, što znači da niti jedno od toga dvoje nije moglo nastati prije te stvoriti ono drugo – Bog jest svijet. On nema ni početka ni kraja, on je vječan, transcendentalan. Tvrditi da se čovjek koji se bavio ovakvim pitanjima nije bavio biblijskim vrijednostima ima smisla kao i tvrdnja da se pekar ne bavi kruhom ili pijanist notama.

Korištenje Einsteina u argumentaciji je, pak, još besmislenije. Eistein je, naime, bio znanstvenik. Istina, vrhunski ali za ovu priču to nije uopće bitno. Ono što, pak, jest bitno je činjenica da se Einstein nikada nije bavio filozofijom – što uključuje i onu koja obrađuje religijske i etičke aspekte – pa stoga nije niti mogao na bilo koji način pridonijeti razvoju filozofske misli, odnosno nekih širih religijskih ili etičkih spoznaja. Takvo što potpuno je i logično, iz razloga kojeg Tomić i njemu slični ne uspijevaju shvatiti: znanost se ne bavi pitanjima vjere, kao ni pitanjima morala. Znanost traži egzaktne, opipljive dokaze, za razliku od vjere – što doduše ne znači, kako gorljivi ateisti često znaju podmetati, da osoba koja neprikosnoveno vjeruje u postojanje Boga nije u mogućnosti razumjeti suštinu znanosti, baviti se njome i ‘misliti svojom glavom’. Kada je u pitanju moral, valja naglasiti da je znanost po svojoj prirodi amoralna – dakle, nije nužno ni moralna ni nemoralna. Tako je, na primjer, znanost stvorila nuklearnu energiju pomoću koje možemo zagrijavati vlastite domove ili baciti bombu na Hirošimu i Nagasaki. Eh, da, usput, upravo Albert Einstein pridonio je vlastitom genijalnošću stvaranju te iste atomske bombe.

Referirati dualističku filozofiju – koja se, pak, temelji na Platonovoj viziji tzv. lebdećeg čovjeka – a koja definira dušu i tijelo kao dvije odvojene supstance, jednog Avicenne, najznačajnijeg predstavnika arapske filozofije,  jednako je besmisleno kao i spominjanje Konfucija. Avicenna i Konfucije pripadaju drugim civilizacijama, što nije argument u korist onoga što Tomić tvrdi da smo svi dio jednog, unitarističkog svijeta, s univerzalnim vrijednostima već upravo dokaz onog suprotnog – da univerzalne vrijednosti ne postoje.

 Katolička indulgencija

Tomić, pri kraju svog teksta, napominje kako su ljudi stjecali te humanističke vrijednosti ‘na različitim krajevima svijeta, neovisno jedni od drugih’ te se ovdje opet poziva na čin milosrđa one iranske majke s početka teksta. Problem je, međutim, u tome što u biblijske vrijednosti ne spadaju samo dobrota i nesebičnost. U njih spadaju, na primjer, i bračna vjernost i monogamija – sjetimo se sada mnogoženstva prisutnog upravo u arapskom svijetu, a koje proizlazi iz islamskih učenja. Također, u biblijske vrijednosti spada i odricanje od nasilja, kako prema drugima, tako i prema sebi – pokušajmo se na trenutak prisjetiti kako na koncept samoubojstva gledaju u islamskom svijetu i, recimo, u Japanu, a kako u nas. Dok za Japanca samoubojstvo predstavlja časno iskupljenje od grijeha, za čovjeka odraslog pod kršćanskim utjecajem samoubojstvo je sramota.

U svom tekstu Tomić također optužuje vjernike da su ‘katkad užasavajuće uskogrudni i slijepi’. Uz to dodaje i kako ‘svi imaju vrijednosti’, što uključuje i one ‘koje ne zanimaju svete knjige jer ne vjeruju ni u što trancedentno.’ Krenimo od ovog prvog. Recimo da smo mi kršćani stvarno toliko grozno loši jer ne želimo prihvatiti vrijednosti jednog islama i jednog Japana. No ajmo malo razmisliti. Suvremeni, neoliberalan pogled na svijet kojeg Tomić toliko revno štuje nameće nama zapadnoeuropljanima nekakav teret krivnje zbog toga jer ne želimo prihvatiti one drugačije, iz drugih krajeva, u svoje okrilje. Tako se, na primjer, gradnja džamije u Rijeci smatra užasno naprednom dok je zabrana nošenja burki u Francuskoj ugrožavanje ljudskih prava pripadnika islamske manjine. Što mislite, smije li u Iranu žena sa zapada šetati ulicom u mini suknji i majici na bratelice? Ne, ne smije. I nije ih uopće briga za to što je ženi sa zapada takvo što potpuno normalno u vrućim, ljetnim danima. Isto tako, jedan Japanac nikada neće potrošiti ni sekunde svog vremena pokušavajući prihvatiti nekakve zapadnjačke vrijednosti. Ostat će do kraja vjeran sebi i vrijednostima svoje jedinstvene, nacionalne civilizacije (prema Huntingtonu, Japan je jedina država koja ujedno predstavlja i civilizaciju). Ne sviđa vam se njegov pogled na svijet? Vaš problem.

Pitanje koje ovdje zapravo želim postaviti jest ovo: ako pripadnici drugih kultura ne pokazuju ni tračak želje za prihvaćanjem naše, zašto bi se mi morali do te mjere oduševljavati njihovima da u konačnici negiramo ono što je već stoljećima esencija našeg identiteta? Ah, da, možda zbog naše intrinzične potrebe za indulgencijom koja je tako tipično – kršćanska. Što nas dovodi do onog što je Tomić napisao o ljudima koji ne čitaju svete knjige i ne vjeruju u transcendentno. Bravo, ludi šeširdžijo, upravo si poentirao u korist argumentacije nas koji zagovaramo biblijske vrijednosti. Ne radi se, dakle, o vrijednostima koje može i hoće prihvatiti samo pobožna osoba, odnosno osoba koja je čitala Bibliju te vjeruje što u njoj piše, već o vrijednostima koje prihvaća svaka osoba koja živi na ovom području – ne zato jer su univerzalne već zato jer smo svi mi ovdje, od Tomića do Borasa, od Pavla Močilca do Don Damira Stojića, odgojeni pod utjecajem istih, kršćanskih vrijednosti. Drugim riječima, radi se u krovnom sustavu vrijednosti naše civilizacije koji, osim iz grčke demokracije i rimskog prava, proizlazi iz kršćanskog učenja. I upravo zato smo frendica i ja obje bile užasnute ranije opisanim prizorom prostitucije iz Singapura, unatoč našim različitim poimanjima postojanja Boga.

Stoga, nikoga nije briga je li Tomić čitao Bibliju i vjeruje li on u ono što u njoj piše. On je i dalje dio zapadne, kršćanske kulture i to se neće promijeniti ma koliko se on toga stidio i ma koliko to pokušavao negirati. U konačnici, nije ni bitno što drugi o tome misle – sam sa sobom i s vlastitim teretom najteže je živjeti.

fizzit.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija

Objavljeno

na

Objavio

Malo ću se osvrnuti na današnju kolumnu Jurice Pavičića u Jutarnjem listu. Kolumna još nije dostupna na njihovim web.stranicama, a ionako se može ispričati u par rečenica:

Kaže Pavičić da Željka Markić želi “zaustaviti Reuters” zato jer je tražila od Plenkovića da RH intervenira prema Facebooku zbog cenzure, te da se pozvala na njemački slučaj, kad je Facebook uvažio neke primjedbe njemačke vlade i učinio određene korekcije, piše Predrag Nebihi.

Tu Pavičić, iako nema čime, počinje mudrijati pa kaže kako “ljubitelji lika i djela Slobodana Praljka ne znaju što traže”, jer da je Njemačka od Facebooka koji je privatna firma, a Željka Markić to kao ne shvaća, tražila da facebook stvori algoritme koji će smanjiti “govor mržnje”, i da je ta privatna firma Facebook izašla u susret njemačkoj vladi tako što je, pojednostavljeno rečeno sankcionirala ljubitelje nacizma i ljubitele ISIL-a. I onda je ljude koji imaju pozitivno mišljenje o Praljku ugurao u isti koš s naacistima i ISIL-om, a Željki Markić držao predavanja kako ona ne razumije kako funkcionira kapitalizam pa joj on, kao proklamirani ljubitelj kapitalizma koji se gnuša socijalizma, pogotovo etatisičkog tipa jelte, pokušava objasniti.
I to je sažetak tog pamfletića koji izgleda kao da ga je pisala osoba čiji IQ nije veći od sobne temperature.

Odakle krenuti u razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija?

Možemo od mog statusa kojeg mi je facebook izbrisao, a u kojem nije bilo ništa ni nalik obliku verbalnog delikta koji se u ideologiji političke korektnosti naziva “govor mržnje”.

Screenshot tog statusa stavljam ovdje  kako bi svi znali o čemu se radi i vidjeli da tu nema ničeg spornog.
Radi se o videu u kojem se vidi kako general Praljak svojim tijelom staje između žena i puške iz koje se puca na žene. (video možete pogledati ovdje )
I meni je to dovoljno da kažem da osoba koja napravi takav moralan čin nema psihološki profil ratnog zločinca.
I to je dovoljno da me Pavičić svrsta u istu skupinu s ISIL-om i SS-Waffenom. Jer ja time što bacam drugačije svjetlo na istu temu “širim govor mržnje”.


O čemu se radi? Jurica Pavičić je ratni dezerter kojeg je država negdje u jesen 1993. godine konačlno uspjela mobilizirati u 6. domobransku pukovniju iz Splita. On je tvrdio da je “Hrvatska izvršila agresiju na BiH” i da je on tome svjedok, jer da je sa 6. DP bio u Stocu, a to je u BiH, i to je kao dokaz agresije. Nikad nije rekao koja muslimanska ostrojba mu je stajala sučelice. Štoviše, nakon što je izrekao tu laž, Praljak je s njim ušao u polemiku, i nakon što ga je argumentima ispreskakao kao Miru Salćinu ili Seida Sajkića Haagu, Pavičić je počeo reterirati pa je rekao da nije bio u Stocu nego da se s položaja na kojem je on bio mogao vidjeti Stolac. I otkad ga je u toj priči Praljak ponizio i prokazao kao patološkog lažljivca ovaj se sveti. Iz posve subjektivnih razloga.

Uspoređuje Pavičić Praljka s nacističkim liderima, a nas koji se drznemo usuditi ne složiti se s presudom sa sljedbenicima nacizma i ISIL-a, pa prisnažuje opetovanom laži o “koncetracijskim logorima” koje je držao HVO.
Vrlo kratkom analizom pokazat ću vam zašto je ova teza krajnje maloumna.
U pravomoćnoj presudi koja je na web-stranicama haškog suda dostupna samo na engleskom jeziku u tri svezka na preko 1400 stranica, pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se samo jednom, a ispravan naziv, “detenacijski centar” pojavljuje se 522 puta. Po svezcima presude to izgleda ovako:

1. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 20 puta. U istom svezku pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se jednom u paragrafu 43. i to kao navod tužiteljstva, a ne kao zaključak sudskog vijeća (nek Pavičić ode kod nekog odvjetnika da mu objasni razliku, ali ne kod Nobila nego kod nekog pismenijeg).
2. svezak, pojam “detenacijski centar” spominje se 418 puta dok se pojam “koncetracijski logor” ne spominje nijednom.
3. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 84 puta, a pojam “koncetracijski logor” ne spominje se nijednom.

Shodno navedenome, mi koji ne poštujemo ovu presudu čak bi i mogli koristiti termin “logor” ali ovi kao Pavičić, koji poštuju presudu, morali bi koristiti pojam “detenacijski centar” ili “zatočenički centar” ili “centar za zadržavanje”.
Stvar je ista i s nepravomoćnom presudom.

Budući da Pavičić u tom tekstu Markićki docira s pozicije kapitalista aka ekonomskog desničara obraćajući joj se kao da ona predstavlja etatističku socijalističku ljevicu, Pavičić čini novi salto-mortale kojeg njegove zakržljale mozgovne vijuge nisu ni svjesne. Naime on spominje pojam “logor” u klasičnom presereavajućem ljevičarskom pseudo-humanističkom stilu; Njemu je okrutno kako uopće može postojati mjesto gdje se nekog zatvara, stavlja u izolaciju, oduzima mu se slobodan, to je jelte udar na njegove ljevičarske “humanističke” principe.

A zapravo iz njega progovara onaj pravi ljevičar, socijalistički jugo-etatist koji je zapravo na istoj osi kao ovaj, za potrebe javnosti ad hoc skucani “ljevićar-humanist”. Naime, kao i njegovi predšasnici-ljevičari, njemu je neshvatljivo da se nekog vodi u detenacijski centar, jer su njegovi predšasnici pokazali djelom kako se rješava ratni protivnik: zazida se živ u Hudu jamu; Naveze ih se nad protutenkovski rov, sve ih se likvidira metkom u zatiljak i zatrpa bagerima; jednostavno ih se pobije i pobaca u jamu… Tako su ljevičari činili 1945. sa svojim ratnim protivnicima i ideološkim neistomišljenicima.

Zato nije ni čudo da Pavičić kao takav koristi omiljeno oružje KOS-a – inverziju i potpunu zamjenu teza, kad kaže da se Željka Markić svojim zahtjevom za ukidanje cenzure zapravo zalaže za cenzuru, pa sve svodi na parolu “zaustavite Reuters”. Kaže, o tome su “izvjestili ugledni Der Spiegel, New York Times … pa i taj famozni Reuters”.
Oni su kao izvjestili ono što Pavičić vidi kao istinu, i to je kao dokaz da je cijeli svijet u pravu, samo da nisu u pravu pola sabora, portali po Hercegovini, desničarski mediji bla bla bla..

Nabrojao Pavičić cijelu bulumentu onih koje je Nino Raspudić u svojoj kolumni od prije 8 dana u Večernjaku vrhunski sortirao u grupu “Travnik na Drini”. To je ekipa koja misli da je Travnik na Drini. To je ekipa koja bi meni određivala što je istina a ne mogu naći Busovaču na zemljopisnoj karti.
To je kao u onom sjajnom upisu profesora Stjepana Šterca kojeg sam jučer pročitao na zidu jednog prijatelja. Kaže:

“Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’”

Kao primjer uzmimo Der Spiegel. On je kao jelte “ugledan”. Pa u tom “uglednom” listu nakon presude piše kako je Praljak srušio stari most u Mostaru. Nepravomoćna presuda u ovom predmetu pročitana je 29. svibnja 2013. godine, dakle prije više od 4 i pol godine, i u toj presudi apsolutno nigdje ne piše da je Praljak srušio stari most niti da s tim ima ikakve veze. Štoviše, u toj presudi piše da je Praljak već otišao iz Mostara kad je taj most srušen, jer je general Roso od njega već bio preuzeo dužnost Zapovjednika GS HVO-a.

Ali, to ne spriječava “ugledni” list da laž koja je pala prije 4 i pol godine odlukom suda za kojeg nam kažu da ga moramo poštovati oni koji ga uopće ne poštuju. Jer da Der Spiegel, Žarko Puhovski, Jurica Pavičić i slični poštuju taj sud i njegove presude, onda ne bi spominjali “koncetracijske logore” niti bi ponavljali LAŽ da je general Praljak srušio most. Ali to nije sve. Ovo žalbeno vijeće je zaključilo, uz suprotno mišljenje suca Pocara, da rušenje tog mosta uopće ne predstavlja zločin protiv čovječnosti, i da je s te strane sve čisto kao suza.

Očito, “ugledni” Špiglovi i Pavičići ne priznaju nalaze iz presuda. Ili te nalaze tumače selektivno, kako im odgovara.
Infatilno licemjerje ekipe “Travnik na Drini”, kronično neznanje, nepoznavanje predmeta, nekompetencija, kao onda kad je Ante Tomić za MIchelangela napisao da se preziva Buonarotti umjesto Buonarroti. dok je nas “seljake” učio o tome što znači Michelangelova umjetnost.

Umjesto zaključka recimo otvoreno o čemu se ovdje radi. Postoji sedam darova Duha Svetoga. Jedan od tih darova je razum. Moj razum meni ne dopušta prihvatiti i poštovati ovakvu presudu. Moj razum mi nalaže da se moram boriti protiv takve presude i osporavati je dok sam živ. Prihvatiti takvu presudu za koju ZNAm da je protivna zdravom razumu znači odbaciti zdrav razum, odnosno odbaciti dar Duha Svetoga, i time počiniti najveći grijeg kojeg jedan Katolik može počiniti – hulu na Duha Svetoga!
I to je ono što oni hoće. Svi ti “ugledni” pseudohumanisti,. punjači Hudih jama i njihovi apologeti koje se ja osobno ne bih usudio svrstati u isti koš s nacistima i ISIL.
Jer ne želim ovom zgodom vrijeđati naciste.
A ne želim vrijeđati ni ISIL.

Oni su jako loši ali ne toliko loši kao “ugledni” pseudohumanisti, drinski Travničani, čija se cijela ideologija može sabiti u jednu jedinu rečenicu:
“Sve što je normalno treba prikazati nenormalnim i obrnuto, sve što je nenormalno treba prikazati normalnim”.

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: PRAVNA ANALIZA KAZNENE PRIJAVE ZA RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

Objavljeno

na

Objavio

U uređenim zemljama u kojima funkcionira pravna država i gdje institucije pravne države djeluju u skladu i na temelju zakona i načela vladavine prava minimalne su mogućnosti da Ministarstvu unutarnjih poslova treba 26 godina za podizanje kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991.

Zašto? Odgovor je jednostavan pravna država funkcionira,a institucije djeluju u skladu i na temelju zakona.

Vrijeme podnošenja kaznene prijave i teatralno sazivanje tiskovne konferencije u Ministarstvu unutarnjih poslova, odmah bode u oči. PR stručnjaci su očito dobili zadatak skrenuti pozornost javnosti sa haaške presude šestorici.

Bilo je nužno pronaći nešto novo što bi moglo, naravno uz punu medijsku podršku, zainteresirati javnost i svakako skrenuti pozornost javnosti nekim novim događajem. Odabir teme nije bio loš. Zašto to kažem? Bila je aktualna 18.godišnjica smrti prvog predjednika dr Franje Tuđmana,a i činjenica da je prošlo 26 godina od raketiranja Banskih dvora.

Znači, nakon 26 godina policija je podignula kaznenu prijavu protiv šest osoba zbog granatiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. godine, u kojem je jedna osoba poginula, a počinjena je šteta od 35 milijuna kuna.

Kaznena prijava je podnosena protiv pet državljana Srbije i jednog državljana Hrvatske, rečeno je u Ravnateljstvu policije na konferenciji za novinare u povodu dovršenog kriminalističkog istraživanja raketiranja Banskih dvora 1991. godine, koje su izveli zrakoplovi nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Riječ je o visokopozicioniranim pripadnicima nekadašnjeg Ratnog vazduhoplovstva (RV i PVO) i obavještajnih službi JNA.

U krim istraživanju sudjelovali su policijski službenici Uprave kriminalističke policije i Službe kriminalističke vojne policije Samostalnog sektora za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane RH su, u suradnji sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom i Vojno-sigurnosnom obavještajno agencijom te u koordinaciji s nadležnim Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu.

‘Istraživanje je trajalo 26 godina te je bilo jako složeno i sustavno. Danas smo stvorili takav skup činjenica da podnosimo kaznenu prijavu protiv šest osoba, pet državljana Srbije i jedne osobe koja je državljanin RH. Ono što je bitno konstatirati je da je uložen velik napor i da su u ovom dijelu istraživanja sudjelovale i SOA i VSOA.

Konstatiramo da prijavljujemo šest ljudi koji sudjelovali u planiranju i izvršenju napada na Banske dvore 7. listopada 1991. godine pomoću dva zrakoplova koji su izvršili bombardiranje s ciljem destabilizacije Hrvatske’, rekao je na početku presice Ante Gudelj,načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a.

‘Ovih šest osoba prijavljuju se za ubojstvo u pokušaju najviših državnih dužnosnika, a još se sumnjiče za ratni zločin protiv civilnog stanovništva’, dodao je Gudelj.

U zračnom napadu na Banske dvore korištena su dva zrakoplova tipa Super Galeb G-4 iz 105. lovačko bombarderskog avijacijskog puka RV i PVO, naoružanih avionskim raketama zrak – zemlja i avio bombama.

Izbijanjem agresije na Republiku Hrvatsku, 105. lovački bombarderski avijacijski puk premješten je s aerodroma Zemunik na vojni Aerodrom Udbina s kojeg su izvršili i druga borbena djelovanja po Republici Hrvatskoj.

‘S obzirom na način na koji je napad bio planiran i u konačnici izveden te s obzirom na priklonjenost dijela tadašnje vojne i političke struktura JNA prosrpskoj, odnosno velikosrpskoj politici te izuzetnu konspirativnost, kriminalističko istraživanje ovoga događaja bilo je izuzetno složeno i zahtijevalo duže vrijeme kako bi se finaliziralo’, rekli su u policiji.

U istrazi su sudjelovale SOA, VSOA i sve sastavnice državne vlasti.

Površna analiza ove teatralno podnesene kaznene prijave ukazuje na znatne propuste,nekompetentmnost i neprofesionalnost sudionika koji su sudjelovali u istrazi i podnijeli kaznenu prijavu.

Pokušat ću vam kratko i zorno pokazati zašto je tome tako.

Krenimo redom:

a) Podaci o tome tko su bili neposredni krajnji izvršitelji granatiranja Banskih dvora poznati su Ministarstvu obrane,Glavnom stožeru HV,Upravi vojne policije i tadašnjeg SIS-a još u listopadu 1991. godine i stoga nije točno da je trebalo čekati 26 godina da bi se došlo do neposrednih i krajnjih izvršitelja, a poglavito tvrdnja sa tiskovne: „Tijekom 2016. godine kohezija je oslabila i došli smo do personalnih dokaza. Do tada je bio zid šutnje’, rečeno je na konferenciji za novinare.:;

b) Navedeni podaci o sudionicima odnosno krajnjim izvršiteljima u granatiranju Banskih dvora prikupljeni su od bivših vojnih pilota koji su prebjegli u HV-u,istražitelji očito nisu znali da smo u Ministarstvu obrane imali uređen sustav praćenja svih aerodroma bivše JNA, svih polijetanja i podataka o pilotima

c) Meta zračnog udara je bio predsjednik Hrvatske dr Franjo Tuđman,tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković te je stoga neodrživa i netočna činjenica da je naredbu za raketiranje Banskih dvora samostalno izdao general Ljubomir Bajić,bivši zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa RZ iPZO JNA;

d) Istražitelji se očito nisu niti potrudili utvrditi crtu vođenje i zapovjedanja u JNA te do kraja utvrditi odnosno istražiti sve aktere već su se zadovoljili sa generalom Ljubomirom Bajićem koji nas nasmijava sa pričama kako je upravo bio glavni za davanje naredbe. Bajić je očito bio sam jedan u nizu sudionika koji je prenio naredbu o granatiranju Banskih dvora, a sam takvu odluku nije niti ju je mogao donijeti već bi bio spriječen u njezinom izvršavanju ;

e) Zašto istražitelji nisu istragu stručno,kompetentno i profesionalno odradili ili ih je netko o tome onemogućio-to nek sami kažu.

f) Neosporna je činjenica da je naredba o raketiranju Banskih dvora donesena u Beogradu. Sa naredbom je svakako bio upoznat Slobodan Milošević i krnje predsjedništvo SFRJ odano Slobodanu Miloševiću. Naredba je od krnjeg predsjedništva SFRJ i Miloševića ili uz njihovo odobrenje i znanje proslijeđena Veljku Kadijeviću,Blagoji Adžiću,zapovjedniku RT i PZO,a tek tada generalu Bajiću i preko njega ostalim neposrednim izvršiteljima.naravno da u to sve pratili i prikupljali informacije „ljudi“ Aleksandra Vasiljevića,šefa Uprave za sigurnost Generalšaba JNA. Naime,takav je bio zapovjedni lanac u JNA u listopadu 1991 godine.

Umjesto zaključka

Kad se već 26 godina nije ništa poduzelo niti je sustavno istraženo na temu granatiranja Banskih dvora,državnomvrhu i MUP-u nije trebao ovaj slabo izrežiran „igrokaz“. Postavlja se pitanje hoće li DORH u istrazi utvrditi punu istinu??

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Predsjednica komentirala podizanje kaznene prijave zbog raketiranja Banskih dvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari