Pratite nas

BiH je nakaradna država koja ovako ne može funkcionirati

Objavljeno

na

Počelo je ukrivo od posljednjih izbora, kada je međunarodna zajednica ignorirala izbornu komisiju i donijela zaključke stvarajući sadašnju vlast, koja nije uspjela vladati nego je dovela sve više do teškog stanja. Vlast je izgubila kontakt s narodom. Nije umjela dijalogizirati s narodom i njegovim poteškoćama. Sve se više produbljivao jaz socijalne krize i vlasti koja nije imala sluha da stvar rješava, nego je išla mimo naroda – odgovara Kardinal Vinko Puljić na pitanje kako komentira aktualnu situaciju u BiH.

Smatrate li da su prosvjednici izabrali ispravan put, ili kako oni kažu – jedini mogući, za rješavanje veoma teških uvjeta života?

[dropcap]P[/dropcap]rosvjedi su normalna stvar u demokratskom sustavu. I narod ima pravo tražiti da ga vlast čuje i da traži smjene. Nasilje, uništavanje imovine i dovođenje u opasnost ljudskih života, to nitko nema pravo. Ne može se zlo liječiti čineći zlo.

Je li se, po vašem mišljenju, u BiH događa samo socijalni bunt ili je taj bunt ipak potaknut političkim interesima?

Uzorak Slike– Socijalna kriza je stvorila da je masa “postala lako zapaljiva masa”. Bunt je reakcija na krizu, ali da je tu bilo i onih koji su to smislili i pripremili, ne treba biti previše pametan da se to iščita.

Mislite li da su ostavke najviših političara početak rješavanja problema?

– Ne mogu u ime njih misliti, ali bi se trebali uozbiljiti i odgovorno djelovati. Ne samo ostavke, nego stvar rješavati. Problemi se ne smiju zaobilaziti. Društvu treba odgovornosti onih koji djeluju i istinski rad za opće dobro. Previše je interesa, bilo osobnih bilo stranačkih, a narod postaje žrtva.

Rekli ste da ‘aktualne vlasti nemaju sluha za dijalog s građanima’, no nema nikakvih garancija da će i neke nove vlasti imati više sluha, zar ne? Po vama, što bi moglo biti rješenje?

– Nema garancije, ali treba u društvo ugraditi više odgovornosti, istinskog zauzimanja za čovjeka i opće dobro. Potrebno je formirati demokraciju i vladavinu prava, koja čovjeka štite. Ljudska prava ne daje država. To imamo samim rođenjem – to je Bogom dano. Država je dužna stvoriti mehanizme da se ta prava ostvaruju. A građanska prava su ona koja se demokratski proglašavaju i mehanizmima provode. Previše je “kuhinja” pa nam je preslano. Čini mi se da nekima odgovara da ovakvo stanje potraje.

Kazali ste kako je ‘početak sadašnjeg stanja u BiH u nedovršenim izborima, gdje je međunarodna zajednica nametnula strukturu vlasti koja nije izniknula iz izbora, te da ta struktura vlasti nije imala sluha za narod, nego je radila po svome’. Kako bi po vama trebalo organizirati izbore?

– Ne trebam ja davati nikakve prijedloge. Važno je da se dogode demokratski izbori, da se stvore zakoni po kojima smo jednaki pred zakonom. Posebno izborni zakon treba biti takav, da svatko svoje bira, a ne da jedan mnogobrojni narod drugom bira predstavnike – eto to je taj mirovni sporazum, koji drže za Ustav države. Ta nakaradna država stvorena Daytonom, ne može funkcionirati. Nije smjelo tako dugo nakaradno ostati. Trebalo je stvarati državu jednakih prava.

Kazali ste i kako se bojite da je i međunarodna zajednica kumovala eskalaciji. Možete li to pojasniti.

– Ne bih pojašnjavao, jer bi se postavio sucem, a imam dovoljno indicija radi čega sam to rekao. Ako budu i dalje tipovali i protežirali pojedine na račun drugih, onda podržavaju ovaj nered. Na žalost, politika ne zna za grijeh, kod nje je uvijek drugi kriv.

Izrazili ste nadu da će međunarodna zajednica ozbiljnije pristupiti rješavanju problema u BiH. Čemu se u tome smislu nadate?

– Oni koji su stvarali ovakvu nakaradnu državu, ne mogu prati ruke, kao da se njih to ne tiče. Gdje im je tu odgovornost? Najžalosnije je što se sada rugaju kako to izgledamo nakaradno, a sami su tako napravili. Oni tek ozbiljnije počnu reagirati, kada stvar eskalira.

Strahujete li od najava da bi EU mogla u BiH poslati čak i vojne snage?

– Teško će doći do takve situacije. Svima nam je dosta rata. Teško zemlji po kojoj puno vojske hoda. Teško je stvarati jednaka prava jer se oni koji su dobili privilegije, ne žele odreći privilegija da se stvori jednakopravnost. Nije potrebno vojno, nego ozbiljno politički stvarati jednaka prava.

Je li se o aktualnim problemima u BiH razgovaralo u Vatikanu?

– Jasno, Sveta Stolica upoznata je s činjenicama, ali ona ne odlučuje o tome kako politički riješiti pitanje BiH, nego se zauzima za mir i stabilnost kao i jednaka prava svakog čovjeka itd..

Što Katolička crkva u BiH može napraviti za smirivanje strasti među nezadovoljnim narodom?

– Obično nas ne trebaju u politici, osim kada treba “vatru gasiti”. Jasno da će Crkva pokušati poticati na načelima jednakopravnosti i razvoja gospodarstva. Jako nam je stalo da ljudi od svoga rada žive. Ova zemlja ima dovoljno kruha, samo da se ne krade. Ako nema vladavine zakona, onda raste kriminal i korupcija. Valja moralno ozdravljati ovo društvo i u javnost ugrađivati odgovornost, koja je postala strana riječ.

Zašto baš među mladima ima toliko negativnoga naboja?

– Mnogo je uzroka toj agresivnosti. Prvo je kriv odgoj, ne učimo ih živjeti, nego uživati. Čim ne mogu uživati, onda se energija pretvara u agresivnost. Nadalje, sve ih u javnosti: mediji, javno mnijenje i sve drugo, puni duhom agresivnosti. Dovoljno je gledati program TV-a jedan dan da se vidi koliko je agresivnosti. Društvo premalo otvara perspektive mladima da sebe ugrađuju u društvo. Nije jednostavno završiti školu a ne imati nade da ćeš naći posao.

Slažete li se da je državna uprava sa čak 150 ministara preglomazna, preskupa i prenekoordinirana te da je to jedan od glavnih uzroka nezadovoljstva?

– Takvu državu nije napravio demokratski sustav nego je to “mirovni sporazum”, koji se “zabetonirao” i nije ga moguće mijenjati. Nitko se ne odriče povlastica koje je dobio, ako ne mora. Sigurno je to jedan od glavnih uzroka ovakvog stanja. Potrebno je pristupiti izgradnji pravednijeg društva.

Kakav je vaš stav o Međugorju?

– Međunarodna komisija je završila svoj rad i sve je predala Kongregaciji za nauk vjere. Sada čekamo stav Svetog Oca. Nemam prava davati nikakve izjave o tome.

Član ste Međunarodne komisije za Međugorje. Poznato je da je Povjerenstvo predalo Kongregaciji za nauk vjere rezultate četverogodišnjeg rada Komisije te da će ih Kongregacija razmotriti i izraditi prijedlog Papi. Znamo da ste vezani tajnom o načinu rada i rezultatima, ali možete li otkriti još nešto vezano uz proceduru oko Međugorja?

– O tome ne mogu više ništa reći, budimo strpljivi dok papa Franjo ne donese odluku.

Kakav je vaš stav oko svjetleće Gospe koja se nedavno pojavila u Međugorju?

– Ne mogu donositi svoj sud, a mislim da ste vi u medijima stvar napuhali i hranili znatiželju naroda. Crkva o tome nije ništa rekla, niti smatra vrijednim dati tome pažnju.

Kakav je po vašem mišljenju aktualni položaj Hrvata u BiH?

– Jednostavno rečeno, po Daytonu koji se provodi, ide na štetu nas Hrvata i nemamo jednakopravnosti. Nas posebno boli nebriga za opstojnost Hrvata u svojim domovima, bilo domaćih političara, bilo međunarodnih. Posebno nas zaboli kada nam podrugljivo dobace “naši sunarodnjaci”, tamo nema života, idite… a kuda?

Kako su katolici u BiH odgovorili na anketu Biskupske sinode o katoličkom nauku obiteljskog i spolnog života?

– To smo proveli bez pompoznosti, jer smo očekivali ozbiljno razmišljanje i odgovornost u stavovima, a nismo išli za publiciranjem, jer to smeta slobodi osobnog razmišljanja.

Jesu li vas iznenadili rezultati?

– Nije nas iznenadilo, jer vidimo da većina vidi realnost, ali nije izgubila osjećaj za prave vrednote. Posebno nas je obradovalo mišljenje mladih koji smatraju da je životna sreća u složnoj i stabilnoj obitelji, koja se ne boji života.

* Je li u Katoličkoj crkvi u BiH bilo slučajeva napastvovanja maloljetnih, odnosno pedofilskih sablazni?

– Bez obzira na broj, treba svako zlo nazvati pravim imenom. Volio bih da svi staleži ozbiljno pristupe toj zloj stvari, kao što je Crkva pristupila.

U Hrvatskoj se nedavno pojavila udruga ‘Za obitelj’. Kako komentirate njezino djelovanje i brojne kontroverze koje je ta udruga u kratko vrijeme proizvela?

– Ne razumijem, odakle vam to da je obrana naravnog prava kontroverza. Tu se pitam zar je moralo doći do toga da branimo ono što je Bogom dano; zar je potrebno izvrnuti naravni brak muškarca i žene. Na prvim stranicama Biblije stoji da Bog stvori muško i žensko i daje im zadatak da se razmnožavaju. Roditelji su sklapajući brak u ljubavi preuzeli da ta ljubav bude djelotvorna.

Koliko ste se puta u ovih godinu dana susreli s novim Papom? Kakve je impresije na vas ostavio?

– U više navrata, a imao sam i privatni prijem u kojem smo dulje razgovarali i izmijenili pojedina pitanja i mišljenja.

Jeste li razgovarali o situaciji u BiH?

– Naravno, upoznao sam papu Franju o stanju u BiH, posebno o stanju Katoličke crkve. Vidim da on već dobro prati i nije mu nepoznato.

Je li vas njegov izbor za Papu iznenadio?

– Nije me iznenadio, nego obradovao. Imamo papu koji hrabro svjedoči i navješta vjerodostojno Evanđelje i uskrslog Krista.

Jeste li imali s njim kontakte prije nego što je postao papa?

– Bilo je i prije izbora u više navrata osobnih susreta, počevši od 2002., kada je postao kardinal. Uvijek mi se sviđala njegova jednostavnost i blizina te jasni stavovi.

Mislite li da papa Franjo doista može reformirati Crkvu?

– Duh Sveti vodi Crkvu i Duh Sveti će reformirati Crkvu služeći se i s papom i svima koji su istinski otvoreni Duhu Svetom, vole Krista i Crkvu.

Što vi u Sarajevu konkretno osjećate od promjena koje je papa Franjo započeo u Crkvi?

– Moramo se osloboditi od zaraze trke za uživanjem i trke za koristoljubljem, a Isusa staviti na prvo mjesto. Crkva u BiH mora se hrabrije suočiti s izazovima koje stoje pred nama. Zato smo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pokrenuli sinodu naše nadbiskupije, kako bismo svi zajedno tražili odgovore za ovo vrijeme na našim prostorima.

Dolazi li papa Franjo u Sarajevo i što bi to značilo za vas i za vjernike u BiH?

– U ime biskupa pozvao sam papu Franju da nas posjeti. I predsjedništvo je uputilo službeni poziv. Sada očekujem odgovor od Svete Stolice. Prošlo stoljeće je bilo previše krvavo, valja nam stvarati strategiju izgradnje mira u ovoj zemlji u ovom stoljeću.

Jutarnji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari