Pratite nas

BiH je trebalo podijeliti na tri dijela

Objavljeno

na

Nekadašnji mirovni posrednik EU-a, lord David Owen, u intervjuu za Globus govori o najboljim rješenjima za BiH, o Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, ulasku Hrvatske u EU.

Sir-David-Owen-k

On pojašnjava zašto se više nikada neće vratiti u BiH, zašto upravo Hrvatska i Srbija imaju veliku ulogu na europskom putu BiH te zašto je najgori mogući scenarij za BiH onaj da bude “opkoljena” EU-om.

U dobi od 76 godina, lord David Owen – čovjek koji je, kao mirovni posrednik Europske Unije, dodao puno začina u ratove na području bivše Jugoslavije, nekadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije (od 1977. do 1979.) i nekadašnji laburist koji je postao socijaldemokrat, političar je dugog pamćenja koji vlastite greške danas doživljava s odmakom.

Razgovarala: Bisera Fabrio 

Iako je svojevremeno bio jedan od onih političara mlađe generacije koji su obećavali, a bilo je to sedmadesetih, njegova autodestruktivna energija uvijek ga je pratila. Prepoznale su to i njegove kolege koje su za Owena rekle da je on sam sebi najveći neprijatelj.

Ali, isto tako, lord David Owen – kojega su sve strane ovdje baš onako zdušno mrzile sredinom devedesetih – jedni zato što su ga smatrali odgovornim za hrvatsko-bošnjački rat, drugi zato što su ga smatrali previše naklonjenog Srbima, treći zato što su ga smtrali obnoviteljem Jugoslavije – danas otvoreno kaže da je možda bio u krivu.

Najvećom greškom smatra činjenicu da je 1993. propao plan – tzv. Vance-Owenov plan – koji je mogao zaustaviti sukobe. Najtragičnijom danas smatra to što su se pregovori nastavljali, baš kao i krvoprolića i etničko čišćenje. Miloševića za to smatra izravno odgovornim.

Lord Owen, koji se danas više ne bavi Balkanom nego Prvim svjetskim ratom (upravo je objavio knjigu o 1914. godini) i Rusijom, a i u konzultantskim je odnosima s najbogatijim Rusom Alisherom Usmanovom, bio je supredsjedatelj Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 1992-1995., zajedno sa američkim diplomatom Cyrusom Vanceom. Napravili su mirovni plan za BiH koji je propao zbog odbijanja Srba.

Nikada nećemo znati što bi se dogodilo da je plan prihvaćen, bi li rat zaista završio, ali je njime, sasvim sigurno, završilo Owenovo bavljenje Balkanom.

Nakon toliko godina od završetka sukoba Owen je neobično iskreno o svemu progovorio uz jutarnju šalicu kave u kafiću Doma lordova. Žao mu je, na Balkan se više ne može vratiti jer mu je on emocionalna trauma.

Put do pakla opet je bio popločan dobrim namjerama.

Kad danas gledate na epizodu mirovnih pregovora na području bivše Jugoslavije, što je ono što tada niste znali, a danas znate?

– Da uvijek puno pažnje treba usmjeriti na Sjedinjene Države. To znam još od 1992. i usporavanja Vance-Owenova plana. Od tada mi je ostalo na pameti da uvijek i u svakoj situaciji treba paziti na Sjedinjene Države i ono što one i kada one žele postići.

Zašto niste uspjeli?

– To mi je uzelo tri godine života. Bilo je to teško vrijeme za mene. Moja je kći odrastala i nisam je puno viđao jer sam stalno bio na terenu. To nije na nju ostavilo neke posljedice, ona je divna djevojka, i ne žalim što sam se prihvatio posla. Razumjela je to i moja žena.

Netko je, k vragu, trebao krenuti u taj posao i uhvatiti se pregovora u situaciji kad je bilo teško. Mogao sam odbiti i imati kvalitetniji život. Ali nisam.

Krenuo sam u sve to, ostao sam tri godine, nakon toga napisao Balkansku odiseju i završio s Balkanom. To je prikaz pokušaja međunarodne zajednice da se nosi s raspadom bivše Jugoslavije. Nije riječ o povijesti početka rata, niti pak njegova razvitka, premda se na tu povijest pozivam zbog njezina utjecaja na današnjicu. Moje je polazište polazište pregovarača koji se uključio u jesen 1992., pošto je rat u Bosni i Hercegovini već bio uzeo vrlo teške žrtve. Iako je bilo svakakvih kritika i optužbi na moj račun na području Balkana, nitko nije izašao javno ni s jednim argumentom koji bi srušio neki od onih koji su izneseni u knjizi. I na to sam vrlo ponosan. Nijedno pismo nisam dobio koje bi tvrdilo da sam nešto netočno napisao. A mi smo krenuli od dokumenata i njih smo proučavali. Oni su danas svi dostupni i ljudi ih mogu istraživati.

Mogu li oni pomoći današnjem razumijevanju situacije u BiH?

– Nisam siguran. Ali sigurno je da su stvari mogle biti drukčij da je plan prihvaćen  te 1993. Radovan Karadžić bio je taj koji je odustao od plana i stvari su krenule unatrag. Mislili smo da smo uspjeli, da smo sve strane uspjeli uvjeriti u ovakav mirovni plan i onda ništa. Plan je predviđao decentraliziranju BiH, podijeljenju u deset pokrajina, koje bi imale nadležnosti nad unutarnjim posloima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formiranje po etničkom principu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitariziran distrikt sa sjedištem centralne vlade.

Milošević je bio prihvatio plan u travnju 1993. Prihvatili su ga i Bošnjaci, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. Ali, kad ga bosanski Srbi nisu prihvatili i kad nitko više nije mogao utjecati na njih, plan je bio mrtav.

Mislim da je više toga igralo protiv našeg plana. Amerika se nije uključivala na konstruktivan način. UN je, kao i uvijek, bio raštrkan u svojim politikama i vladao je potpuni kaos, aonda je cijeli plan potkopala i Clintonova administracija, i to baš u vrijeme dok je američki državni tajnik Warren Christopher bio na turneji po regiji. Do 5. svibnja 1993. Clinton je već čitao knjigu ‘Balkanski duhovi’ Roberta Kaplana i nosio je pod rukom, pa je bilo jasno da je izvukao iz nje zaključke kako ne bi bilo pametno ulaziti u bilo kakvu vrstu intervencije. Nisu željeli ući u konfilkt. Barem je tako Clinton mislio i tu mu moram odati priznanje, za razliku od Warrena Christophera, koji nije imao ama baš nikakvu politiku, osim što je mrzio Vance-Owenov mirovni plan iz nekog razloga koji vjerojatno zadire u psihologiju.

Dakle, Amerikanci su kao načelno podržavali plan, ali nisu učinili ništa da se provede u djelo, i to je Ratku Mladiću savršeno poslužilo da pronađe izgovor za daljnje napade.

Kako je reagirala bošnjačka strana?

– Alija Izetbegović znao je da je to jedini plan koji će držati zemlju u komadu. Bilo nam je svima jasno da, ako plan propadne, dogodit će se neka vrsta podjele, BiH nikada neće biti jedinstvena. I zaista, tako se dogodilo. Kad je plan propao, ja više nisam želio biti mirovni pregovarač i odlučio sam odstupiti jer ništa više nisam mogao napraviti. Otišao sam Izetbegoviću i rekao sam mu: Slušajte, ja sam se obavezao i obećao sam vam da ću BiH držati cjelovitom. Ne mogu. Ne mogu više ovako i ovaj plan više ovako ne može ići dalje. Ako želite da nastavim, stvari se moraju sada mijenjati i morat ćemo doći do toga da BiH mora doživjeti podjelu.

Kakvu?

– Podjelu na tri dijela. To je tada bilo najbolje rješenje i ja i danas mislim da je to najbolje rješenje. No, do toga nije došlo…

Vjerojatno tako misle i Hrvati u BiH, koji se osjećaju zakinuti ovom daytonskom podjelom.

– To se nije dogodilo. Od trenutka kada je Vance-Owenov plan propao, zemlju više nije bilo moguće držati na okupu. To je prošlo kao mogućnost. Za razliku od većine Britanaca, ja nemam nikakvih zamjerki na ono što je kasnije Richard Holbrooke radio i kako je na kraju riješio stvar. Da sam bio u njegovoj koži, napravio bih isto što je i on učinio. On je napravio ono što je morao. Mi smo, jednostavno, morali zaustaviti taj rat. I zato smo morali imati Miloševića na svojoj strani. Jer, da nismo, ne bismo, ne bismo mogli ništa postići. On je kontrolirao snage na terenu. Osim što smo morali sve glavne faktore uključene u sukob imati na svojoj strani, us smislu da moraju biti zainteresirani za rješavanje sukoba i mirovne planove koje imamo izložiti, znao sam da moramo nekako pridobiti Amerikanceda postanu aktivniji, da uđu u cijelu priču. Postojala je cijena koja se za to morala platiti. Konkretno, trebalo je Amerikancima prepustiti inicijativu.

Ja sam bio spreman otići. Cyrus Vanceme nagovarao da i ja odustanem, da dam ostavku kada je i on izašao iz cijele priče i bio sam u iskušenju da to i učinim, ali nisam. Europljani su me tada podržavali, nisu željeli da odem, čuvali su mi leđa i nisam otišao. Ali, nije više bilo moguće vratiti se na stari plan. Nije moguće ni danas. Danas su tu novi ljudi koji se time bave. Ne pada mi na pamet govoriti im što trebaju, a što ne trebaju raditi.

Zašto ste ostavili situaciju takvom, na neki način neriješenom? Svjesno ili ne, ali našli ste se u situaciji da danas većina ljudi na vas i vaš diplomatski angažman gleda vrlo negativno, barem kada je riječ o narodima s područja bivše Jugoslavije.

– Kad sam otišao s mjesta pregovarača, vratio sam se u BiH samo jednom. I to vrlo privatno, prije godinu i pol dana. Otišao sam svojim automobilom i vozio skroz do Bosne. Sa mnom je bio moj rođak. Nitko nije znao da dolazim. Prošao sam preko Save. I prije nego što sam mu pružio putovnicu, srpski mi je policajac rekao: O, dobro jutro lorde Owene! Bio sam u košulji, bez odijela, bez kravate.

Zadržao sam se u Slavnoskom Brodu i u Hrvatskoj se činilo da me nitko nije prepoznao. Onda smo otišli u Tuzlu, u koju nikad prije nisam mogao ući, pa dalje prema Srebrenici.

Nijedan putokaz nije nas vodio onamo, cijelo je područje još bilo u fazi potpunog odricanja. Kad sam došao u Srebrenicu, nisam mogao dulje ostati tamo. Nisam mogao izdržati. Otišao sam do Memorijalnog centra, stavio dva ljiljana na spomenik, jedan za Cyrusa Vancea, a jedan za sebe. Gledao sam sve te grobove oko sebe. Vidio sam da su to imena dječaka, muškaraca, i bilo je već iz toga jasno što se tu dogodilo – strašni genocid.

Nisamo dotad ni shvaćao koliko je mladih ljudi tamo ubijeno. I bilo mi je jeako teško. Emotivno sam u tome trenutku bio posve shrvan.

Prošli smo kroz grad i doživio sam traumu. Jer, zamalo se u Srebrenici masakr dogodio još 1993. u ožujku, ako se ne varam, i tada sam jako puno vremena proveo u telefonskim razgovorima s Miloševićem, uvjeravo sam ga da ni u kojem slučaju ne smije dpustiti da vojska uđe u grad, vikao sam da mora zaustaviti Mladića i Milošević je u tom trenutku to shvaćao.

Nisam mogao izdržati u Srebrenici, bilo mi je preteško. Nisam mogao ni stati. Samo smo se provezli jedan krug i otišli. Nisam mogao. Stvarno nisam. I to je jedino što sam napravio u pitanju Bosne kasnije.

Više se nikad neću vratiti.

Ne mogu. Nastojim to izbjeći. Ne želim se mentalno vraćati u to vrijeme i mislim da u današnjoj raspravi ne mogu ni na koji način pridonijeti.

Ovo je moj oproštaj.

Naravno, pratim što se događa u medijima. Zanima me.

I do kojih zaključaka dolazite?

– Volio bih da prosvjedi u BiH dovedu do nečega novoga, do novih promišljanja i razmišljanja o budućnosti te zemlje. Ako promjena dođe odozdo, onda možda i postoji šansa. Ali više vjerujem da će do nekih stvarnih promjena doći onda kada Srbija bude bliže Europskoj Uniji. Uvijek sam u to vjerovao. Mislim da je u tome EU jako dobra. Ona stvarno od zemlje traži da se promijeni i da usvoji određene reforme, određene standarde. Vi u Hrvatskoj to dobro znate. Nema kraćeg puta. Ako smo i dopustili prečice, zbog njih smo zažalili i morali smo ih nekako rješavati, kao u slučaju Rumunjske i Bugarske.

Ali, mislim da lady Catherine Ashton nije priznat trud koji je uložila da za isti stol dovede srpsku i kosovsku stranu. Europska je diplomacija spora, ali učinkovita. Ne mora se sve raditi na američki način.

A što se tiče BiH, očekujem da bi pametno i dobro bilo da Hrvatska i Srbija i u tom smislu potegnu i sada dobronamjerno pomognu da BiH krene nabolje. Ali, samo s dobrim namjerama.

Je li u tom smislu Hrvatska dobro prošla ulaskom u EU?

– Svakako. Imali ste i jake saveznik. Njemačka je zdušno zagovarala Hrvatsku. Vi ste uli prije svih ostalih i sada je vrijeme da to otplatite tako što ćete pomoći regiji, ovima koji su iza vas, da i oni dođu do toga. Budite kreativni i pomažite Bosni. Ali, u suradnji sa Srbijom. To se od vas očekuje.

Ali, Hrvati u BiH nisu zadovoljni načinima na koji im sadašnja hrvatska vlast želi pomagati , tu postoje velike razlike. Ideje iz Zagreba već dugo nisu dobrodošle u Mostaru jer Hrvati u BiH smatraju da im je napravljena nepravda i da su u toj zemlji marginalizirani.

– U redu, ali moraju gledati širu sliku. Što ako svi uđu u EU osim BiH? Što ako uđu Srbija, Crna Gora, Hrvatska je već u EU…Kakav to život misle da će imati izolirani u tom europskom okruženju? Kakvu će to budućnost imati? Pritom, Bosna nije Švicarska.

Naravno, u idealnim okolnostima, volio bih da BiH uđe u EU istovremeno kada i Srbija i Crna Gora, ali mislim da se to neće dogoditi. Eu na to nije spremna. I zato je pustila Hrvatsku prvu. Nisam čak ni bio kritički raspoložen prema tome, mislim da je uredu da je Hrvatska dobila šansu.

Sa Srbijom je drukčije, ona mora doživjeti puno drugih transformacija, i zato je bilo pošteno da Hrvatska ide prva u Uniju. Ali, budite fleksibilni, pomozite i drugima. I, najvažnije, pomozite i Bosni. Jer nema nikakve šanse da EU, ni u najdubljem snu, prihvati BiH u svoje članstvo u ovakvom stanju u kakvom je ona sada. Ni uz najbolju volju na svijetu to nije moguće. Govori se – ali pustili smo podijeljeni Cipar. Jemo, i to je velika pogreška. I bilo je onih koji su to znali od prvog dana.

Jeste li tada, devedesetih, znali da će baš Hrvatska biti prva koja će ući u EU? Je li bila “zapadnija” od ostalih, naravno ne samo zemljopisno?

– Ne, ne i ne. Naša je namjera bila d aučinimo tako da Srbija i Hrvatska uđu zajedno. Ne Crna Gora, jer je ona tada bila tako korumpirana, ali Srbija i Hrvatska, to da. I siguran sam da će EU tražiti od Hrvatske i Srbije da zajedno rade na tome da cijela regija ima europsku perspektivu. Za BiH će trebati vremena, ali ako nešto ne naprave, naći će se u situaciji da su posve opkoljeni Eurospkom Unijom i da tako izolirani neće moći dalje. To je suluda situacija. I, iskreno, vratit će se debelo u prošlost, a to ne smiju dopustiti. Moraju shvatiti da je EU životno važna za BiH kao politički i ekonomski plan, koncept.

Je li čovjek s kojim set se puno susretali, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio svjestan da Hrvatska mora imati konstruktivnu ulogu u Bosni, a ne dijeliti je? Je lio n želio tu podjelu?

– Prvo što se mora razumijeti jest činjenica da je Franjo Tuđman dobio rat. On je izašao kao pobjednik. Točka. Čak mi i smeta što to moram priznati, ali tako je. Franjo tuđman imao je jedan i jedini cilj, i od toga nikada nije odstupao i to nije ni na koji način skrivao – on je želio Hrvatsku u njenim povijesnim granicama. Želio ju je kao samostalnu i neovisnu državu. Želio je i da se proširi u BiH, to je svakako bila jedna od njegovih opcija, ali bio je prije svega pragmatičar.

Dobro je shvatio, na vrijeme, da to neće biti moguće i onda se vrati u okvirove onoga što je ostvarivao. On bi učinio sve da to ostvari. Sve. On se sramio svoje uloge partizana i Titova generala. Bilo mi je iskreno neugodno zbog njega. I za razliku od svih ostalih, on je bio vrlo iskren u tome što je mislio i na što se fokusirao. Svi drugi su imali stotinu drugih planova i ideja. Tuđman ne. S njim ste znali na čemu ste. I zato je pobijedio. Imao je cilj pred sobom i činio je sve da to tog cilja dođe. Kad je shvatio da bi trebao s Amerikancima paktirati radi toga, on je odmah na to pristao. Nije razmišljao niti trenutka. Ako mu je to omogućilo nezavisnu Hrvatsku u njezinim granicama, on je to pristajao. Nije to skrivao.

Ali, Tuđman je podržao i vaš plan, je li?

-Da, jest. Vidio je u tome korist. S njim ste se mogli svađati do beskraja. Njegov je način govora bio rasistički i on to nimalo nije skrivao. Nije se pravio u tom smislu fin. Bilo je jasno što misli. Na večerama koje smo zajedno imali često bi imao rasističke ispade. Nije bio diplomat. Ali, sve to je činio uvijek uvjeren da je ono što govori i radi najbolje za nejgovu zemlju. U to nije bilo sumnje. Od ostalih nitko nije govorio istinu. Svi su stalno nešto lagali, izmotavali se…

Na koji način?

– Na primjer Alija Izetbegović nikada nije bio komunist, i to je bilo prilično jasno. Imao je drukčiji način razmišljanja. Znali ste da on zna da vi znate kad je lagao. I to je, naravno, bilo tragično.

Milošević i Tuđman bili su drukčiji. Oni su bili na svoj način uvjereni u ono što misle i kako se ponašaju. Tuđman je pritom jako volio i povijest. Ali, iskreno govoreći, nikada nije prihvatio miješanje UN-a na način kako je to izvedeno. I bio je u pravu, ako gledamo s njegova gledišta. Zato je koristio svaku priliku da govori protiv njih, iako ih je formalno morao podržavati. Pa bi jednog dana dočekao te UN-ove zapovjednike kao tko zna kakve mirotvorce, a onda bi ludio zbog toga što su u Hrvatskoj.

Ja na početku nisam u sve to bio umiješan ali brzo sam shvatio kako stvari funkcioniraju. Kad sam otišao, i kada seu se nakon toga počeli događati još gori zločini, etničko čišćenje i genocid u Srebrenici, bilo mi je drago što sam daleko od svega. Rekao sam to Francuzima, kada su oni preuzeli predsjedanje EU-om, početkom 1995.

Rekao sam Francoisu Mitterrandu da ću ostati samo dok traje francusko predsjedanje jer je on tako htio. I ni dana dulje.

Dosta mi je. Moram ići i ne mogu više.

Dugujem to svojoj obitelji i svojoj ženi. Što sam mogao napraviti, napravio sam. I tada je Europa bila spremna da odem, da izađem iz svega. Završio sam tu priču i u meni je ostalo puno osjećaja, puno trauma, puno žaljenja. Ali, nisam više mogao.

Dao sam najbolje od sebe što sam u tom vremenu znao. U tom smislu ne žalim. Žalim za ljudima koji su stradali u tom ratu i zato se više ne mogu vratiti u Bosnu.

Globus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dok god bi u Srbiji birali obuću predsjednici, prijateljstvo je iluzija

Objavljeno

na

Objavio

Utjecajni mediji u Srbiji koje, nije tajna, nadzire svemoćni Aleksandar Vučić, prepoznali su da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Koloni sjećanja u Vukovaru ove godine nosila “ustaške” čizme, tzv. zenge, i time zasigurno neželjeno puno poradili na njezinoj popularnosti u Hrvatskoj.

Oni bolje informirani Hrvati, naravno, shvatili su odmah simboliku tog predsjedničina stajlinga, no većina Hrvata, pogotovo onih mlađih, ne bi bez ove “pomoći” iz Srbije prepoznala značenje žutih Borovo čizama iz Vukovara iz 1991. Sada će moći saznati da je riječ o robusnim, uzgred muškim, gležnjačama, koje smo tada nazivali “kanađanke”, jer su rađene za kanadsko tržište i jako su podsjećale na svjetski hit Timberland, piše Davor Ivanković/VL

Kako su hrvatski branitelji u Vukovaru oskudijevali u svemu, pa i vojničkoj obući, netko se sjetio i podijelio im te žute čizme i time proizveo ovu legendu. Popularnost im je zajamčena i zbog toga što su i najpoznatiji vukovarski razarači tenkova nosili iste čizme pa su ih vojnici JNA iz Srbije i pobunjeni lokalni četnici jako dobro zapamtili. Nažalost, nakon okupacije Vukovara priča o žutim čizmama poprimila je tragičan ton jer su one koji su ih nosili i prilikom zarobljavanja ili predaje izdvajali iz kolone i potom likvidirali. Tragikomično je da i nakon 26 godina u Srbiji na te čizme i dalje gledaju kao na ustaške i jedina je razlika u tome što sada ne mogu one koji ih nose likvidirati bez suđenja. Takve poruke iz Srbije, naravno, i dalje raspršuje iluzije o normalizaciji i građenju kakvog-takvog prijateljstva između Hrvatske i Srbije. Ne može biti prijateljstva dok bi se u Srbiji brinuli o stajlingu hrvatske predsjednice i dok bi joj oni birali što će nositi u Vukovaru.

Pri tome je hrvatska predsjednica, naravno, izborom da za Kolonu sjećanja obuje znamenite zenge znala da će to izazvati pozornost, no svakako da nije očekivala da će je zbog toga Vučićevi mediji u Srbiji proglasiti ustašicom. Vjerojatno bi je, da nije bilo ovakve reakcije iz Srbije, u Hrvatskoj neki i kritizirali zbog populističkog čina, no ovako to uglavnom sada neće činiti i odustat će od toga iz čistog hrvatskog inata. Koji se u Hrvatskoj uvijek probudi kad nas iz Srbije ovako glupo napadaju. Stariji Hrvati pamte te optužbe iz Beograda tijekom Domovinskog rata o “pijanim i drogiranim ustašama koji ručne bombe bacaju 300 metara daleko”. Pamte ta i slična pripisivanja nadnaravnih sposobnosti Hrvatima-ustašama. A nisu te ručne bombe tako daleko letjele zato što su “ustaše” bili drogirani, nego zato što su onako nenaoružani morali smisliti mehanički dodatak na puški koji je omogućio lansiranje ručnih bombi na toliku daljinu. Kao što su od bojlera radili bombe i potom ih bacali iz poljoprivrednih aviona na okupatorske snage. Takvim pričama o pijanim ustašama i žutim čizmama Beograd je sam stvarao mitove koji su u konačnici i rezultirali time da su od Hrvata izgubili rat. Nevjerojatno je da moćni srbijanski mediji i dalje njeguju te mitove.

Kada su predsjednicu u Vukovaru novinari pitali zašto je obula zenge, ona je rekla da time “želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost”. Taj odgovor, naravno, bio je “plenkovićevski” i diplomatski. Grabar-Kitarović sigurno nije tako obuvena u Vukovar došla kao manekenka Borova, nego stoga što jako dobro zna mnogi Hrvati odmah prepoznati simboliku i da će na predsjednicu biti ponosni jer da je prava Hrvatica. Time se ona odmah istaknula u društvu troje predsjednika, premijera Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i predsjednice Republike, koji su zajedno koračali u Koloni sjećanja. Reakcija iz Srbije kasnije je postigla i to da i za Plenkovića i Jandrokovića potpuno padne medijski interes. I, ako joj je to bio cilj, predsjednica ga je i postigla. Što se službenog Beograda tiče, njima ustvari ne smetaju predsjedničine zenge, nego ponavljanje njezina stava kako će “puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija budu mogle govoriti da su prijateljske države”. Ono što mi vidimo kao glavnu poruku, koju bi i u Beogradu trebali shvatiti, jest da će Kolona sjećanja u Vukovaru trajati dokle god i Dunav bude tekao, piše Davor Ivanković/VL

Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim ‘zengama’

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vlado Šoljić: Prlić i drugi dužnosnici Herceg Bosne trebaju biti oslobođeni

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od ministara u Vladi Herceg Bosne, a danas na čelu Hrvatske zajednice je Vladimir Šoljić koji je aktivno sudjelovao u donošenju odluka i za vrijeme rata. On, u intervju Večrenjem listu, tvrdi kako nepravomoćna presuda predstavlja krivotvorinu i ne odražava stvarna zbivanja. Uoči drugostupanjske presude vjeruje u pravdu i istinu što, međutim, katkada i nije odgovaralo konačnom ishodu pred tim sudom.

VLM: Danas, 18. studenoga, obilježava se 26. godišnjica HZ HB. Kakav je program obilježavanja i kakav je značaj odluke o utemeljenju HZ HB?

ŠOLJIĆ: Imajući u vidu činjenice da je na dan utemeljenja HZ HB pao Vukovar i da se tog dana obilježava ta značajna godišnjica te da je tada i Dan općine Grude, gdje je utemeljen HZ HB, kao i Dan ZHŽ-a, vodimo računa da se program obilježavanja godišnjice utemeljenja HZ HB u to uklopi. Na velikom skupu 28. kolovoza ove godine u povodu Dana HR HB najavili smo da će 26. godišnjica HZ HB biti obilježena promocijom najvrjednijih i najnovijih knjiga vezanih uz Domovinski rat. Polaganje vijenaca na grob pokojnog predsjednika HZ HB Mate Bobana planirano je za dan 17. studenoga 2017. u 10 sati, a polaganje vijenaca kod središnjeg spomenika hrvatskim braniteljima u Mostaru danas, 18. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Nakon toga u 18 sati tim povodom će biti misa u katedrali te brojne druge manifestacije vezane za ovu obljetnicu. O važnosti odluke o utemeljenju HZ HB ne treba trošiti riječi. Jasno je kako se bez HZ HB i HVO-a Hrvati u BiH ne bi obranili, a to znači ni ostali ni opstali. Zahvaljujući HZ HB, na prostoru pod nadzorom HVO-a život u ratnim prilikama bio je relativno dobro organiziran. Nije bilo gladi, uspostavljeni su sustavi zdravstva, školstva, mirovinskog osiguranja (na prostoru HZ HB mirovine, istina male, primali su svi korisnici bez obzira na nacionalnu pripadnost), a zla svake vrste bilo je manje nego na drugim prostorima. Nažalost, zlo je pratitelj svakog rata.

VLM: Najavljeno je izricanje pravomoćne presude hrvatskoj “šestorci” u Haagu, kakva su vaša očekivanja?

ŠOLJIĆ: Ovo jednostavno i kratko pitanje zaslužuje opširan odgovor. O cijeloj presudi se ne mogu niti želim izjašnjavati jer jednostavno ne poznajem cjelovit sadržaj optužbe i obrane, a nisam ni pravno kompetentan kako bih se izjašnjavao o samom procesu. Moj osobni stav o ratnim zločinima je poznat i nije se mijenjao od rata do danas. Ukratko, sve zločine treba istražiti, a sve počinitelje i nalogodavce suditi po istim kriterijima i zakonima. Nažalost, to do sada nije bio slučaj, i to izrazito na štetu hrvatske strane.

Kad je riječ o presudi dužnosnicima Herceg Bosne u Haagu, osobno se mogu referirati samo na jednu od kvalifikacija koja je paušalna, a koja nosi naziv “udruženi zločinački pothvat” s obzirom na to da sam sudionik i svjedok događaja iz vremena u kojem se sve to događalo. Naime, od početka rata pa sve do prestanka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, vodio sam resor gospodarstva u središnjoj izvršnoj vlasti HZ HB. U tom razdoblju sve do početka sukoba suradnja s bošnjačkom stranom bila je, za ratne prilike, vrlo dobra. Surađivali smo na izgradnji i održavanju prometnica, u oblasti energetike, pa čak i u oblasti proizvodnje.

Osobno sam dao najveći doprinos u osiguranju jesenske sjetve 1992. na prostoru pod nadzorom Armije BiH i HVO-a (sjemenski materijal, zaštitna sredstva, gorivo, gnojivo itd.), a u tvrtki FEAL Široki Brijeg, u kojoj sam bio direktor, tvrtki ALFEMI Živinice stavio sam na raspolaganje potpuno opremljenu proizvodnu dvoranu površine veće od 1000 četvornih metara. U knjizi Jadranka Prlića “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne” i na internetskoj stranici generala Slobodana Praljka, na kojoj je prezentirano više od 40.000 dokumenata, izneseno je toliko relevantnih činjenica iz kojih je jasno kako je kvalifikacija o UZP-u neutemeljena i besmislena. Uvjeren sam kako će Sud ovoga puta uvažiti činjenice, a ne pretpostavke, što bi rezultiralo oslobađanjem svih optuženih po toj osnovi.

VLM: Kako, ipak, komentirate UZP?

ŠOLJIĆ: Za pojam UZP čuo sam iz medija nekoliko godina nakon završetka rata, a koliko mi je poznato, za tu kvalifikaciju iz optužnice nije prezentiran ni jedan relevantan dokument. Kako sam se nalazio u strukturama vlasti kojoj su pripadali i hrvatski optuženici u Haagu, po logici stvari trebao sam znati ili bar primijetiti da se realizira neki takav politički projekt o kojem nisam imao nikakvih informacija ni saznanja. To je jednostavno nemoguće. Bio bih zahvalan onima koji bi me demantirali objavljivanjem konkretnih podataka, informacija, dokumenata ili zemljovida koji jasno svjedoče o UZP-u. Iz onoga što ja znam, slobodan sam tvrditi kako UZP nije postojao s hrvatske strane, a da je vjerojatno postojao s druge strane koja je takav pothvat montirala i imputirala Hrvatima u BiH. UZP je jednostavno apsurdna optužba i konstrukcija izmišljena radi optuživanja hrvatskog vodstva kad već nije bilo konkretnih činjenica na osnovi kojih bi ih se optužilo. U prilog toj tvrdnji iznijet ću kronologiju hrvatsko-bošnjačkih odnosa od prvih demokratskih izbora u BiH i aktivnosti vezanih uz neovisnost BiH i cijelog ratnog razdoblja. Nasuprot apsurdnoj i neutemeljenoj tezi o UZP-u, činjenice govore potpuno suprotno. Republika Hrvatska i Hrvati BiH dali su nemjerljiv doprinos u nastanku i opstanku neovisne BiH.

VLM: Zašto to tvrdite i kakva je bila uloga bh. Hrvata i RH u ratu?

ŠOLJIĆ: Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH su već 1991. glasovali za odluku o neovisnosti BiH i njihovi glasovi bili su presudni prilikom usvajanja te odluke. RH je s najviše političke i državne razine, nasuprot nezadovoljstvu Hrvata BiH zbog neprihvaćanja tzv. livanjskog pitanja od SDA, preporučila Hrvatima BiH da iziđu na referendum o neovisnosti i za nju glasuju. Hrvati BiH su na referendum izišli u najvećem postotku te gotovo 100% glasovali za neovisnu BiH, što je također bilo presudno. RH je među prvima priznala BiH u njezinim postojećim tzv. avnojevskim granicama i uputila svog veleposlanika. Čim se rat prenio na prostor BiH, RH je BiH predložila sporazum o zajedničkoj obrani koji nije prihvatio Alija Izetbegović sve do Splitskog sporazuma. RH je s BiH potpisala više raznih sporazuma o prijateljstvu i suradnji koje je bošnjačka strana u velikoj mjeri izigrala.

VLM: Kako gledate na okolnosti izbijanja rata i odnosa triju strana – Hrvata, Bošnjaka i Srba?

ŠOLJIĆ: Hrvati BiH su prvi pružili organizirani otpor kad je počeo rat na prostoru cijele BiH. Najbolji primjer za to je obrana grada Mostara. Multietničko vodstvo grada Mostara je obranu grada povjerilo HVO-u jer druge organizirane vojske na tom prostoru nije bilo. Za takvu odluku dobivena je suglasnost Predsjedništva BiH. Bošnjačkoj strani u tom vremenu i tim okolnostima nije smetalo što je ta uloga povjerena HVO-u. Ta zadaća je uspješno izvršena, a nedugo nakon toga HVO je izveo prvu veliku oslobodilačku operaciju, pri čemu je oslobođeno šire područje Mostara, uključujući dijelove Čapljine i Stolac. Sprečavanjem blokade Mostara, u kakvoj se već nalazilo Sarajevo, sigurno je imalo bitan odraz na budući tijek rata. Kad je počeo rat na cijelom prostoru BiH RH je prihvatila većinu izbjeglica iz BiH, među kojima je bio velik broj Bošnjaka. Bošnjačkim izbjeglicama bilo je pruženo utočište i sva pomoć, uključujući i obrazovanje na bosanskom jeziku koji do tada nigdje nije bio priznat.

VLM: Vratimo se malo RH, odnosno zaboravljanju što je učinjeno u ratu?!

ŠOLJIĆ: Preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a došla je sva pomoć BiH, kako humanitarna tako i vojna. Armija BiH je u RH imala vlastite logističke centre. U RH su se održavali razni skupovi političkog karaktera, uključujući i sjednice Vlade BiH za vrijeme ratnog razdoblja. U RH su utemeljene, obučene i opremljene kompletne postrojbe Bošnjaka, koje su upućene na ratište u BiH (Prvi krajiški bataljun ustrojen je i obučen na zagrebačkom Velesajmu, a 7. krajiška brigada ustrojena je i obučena u mjestu Klana kod Rijeke te upućena na ratište u BiH). U postrojbama HVO-a bio je velik broj Bošnjaka, oko 30% u cjelini, a bilo je postrojbi HVO-a u kojima su Bošnjaci bili većina. Vojnici HVO-a, bez obzira na nacionalnost, bili su jednako tretirani kad su u pitanju plaća, logistika itd. (Tko bi to naoružavao i opremao budućeg ratnog protivnika?) Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj su liječeni pripadnici A BiH, među kojima i oni koji su ranjeni u borbama s HVO-om.

VLM: Dvije strane ne gledaju jednako vezano uz protekli rat, napose glede razloga?!

ŠOLJIĆ: Do sukoba Armije BiH i HVO-a, koji je nedvojbeno počela Armija BiH, nije bilo ni progona, a kamoli druge vrste stradanja Bošnjaka na prostoru HZ HB, odnosno na prostoru gdje je HDZ imala vlast, a HVO vojni nadzor. Najbolji primjer za to je opet grad Mostar koji je primio veliki broj bošnjačkih prognanika i u kojem su malobrojne postrojbe A BiH imale cjelovitu logističku potporu HVO-a, o čemu svjedoče molbe zapovjednika A BiH u Mostaru upućene logistici HVO-a. Brojni su pokušaji zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkoga sukoba koje je bošnjačko vodstvo izigralo provodeći dvoličnu politiku. Redovito bi poslije potpisanog primirja i sporazuma Armija BiH nastavljala napadne operacije, dok u to vrijeme HVO nije imao zapovijed niti je izveo ijednu napadnu operaciju. Nastavku djelovanja Armije BiH nakon potpisanih sporazuma o primirju prethodile su političke odluke bošnjačkoga vodstva, kao i savjetovanja vodećih zapovjednika Armije BiH, i to obvezno bez nazočnosti zapovjednika nebošnjaka (primjer savjetovanja vojnog vodstva u Zenici).

VLM: Često se licitira brojem žrtava, ratnim zločinima, a dvije strane se međusobno optužuju o posljedicama. Kako vi gledate na to?

ŠOLJIĆ: Za vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba Armija BiH je počinila mnogo više zločina i progona Hrvata nego što je HVO učinio sličnih zločina i progona Bošnjaka. O tome je dugo i strpljivo bošnjačka strana prikrivala istinu o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, a uz ostalo, logore Armije BiH nazvali su “sabirnim centrima”. Nakon Splitskog sporazuma hrvatske snage koje su činile HV i HVO u suradnji s Armijom BiH izvršile su deblokadu Bihaća i time spriječile ponavljanje Srebrenice na tom prostoru, oslobodile veliki dio teritorija BiH pod nadzorom VRS te u konačnici dovele do prestanka rata i do Daytonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci su cijelo ratno razdoblje bili jedna, a Srbi druga strana, isključujući vrijeme trajanja međusobnog sukoba. UZP je uglavnom vezan uz razdoblje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, ali se nigdje ne navodi kad je i kako počeo, kad je prestao i tko je o svemu tome donosio odluke.

VLM: Bili ste jedan od visokih hrvatskih dužnosnika, je li postojao dogovor Tuđman – Milošević odnosno Karadžić – Boban?

ŠOLJIĆ: Ako je postojao dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH, za koji, uz ostalo, i Alija Izetbegović izjavljuje kako nije vidio nikakav dokument koji o tome govori, zbog čega, primjerice HVO i VRS nisu zajedno radili na njegovoj realizaciji, odnosno zašto zajednički nisu ratovali protiv A BiH, i to odmah na početku rata dok Armija BiH nije bila ni dobro ustrojena ni naoružana? Poznato je da su HVO i A BiH na početku rata djelovali zajednički ili koordinirano protiv VRS i JNA te da je sva pomoć A BiH i Bošnjacima u BiH išla preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a, kako humanitarna tako i vojna. Tko bi to zbrinjavao izbjeglice naroda s kojim će ratovati, opremao i obučavao njegovu vojsku sve dok postane brojnija i jača od HVO-a, a onda s njom planirao početi rat. Koji to narod traži utočište kod agresora? Zbog čega je A BiH povukao svoje postrojbe iz istočne Bosne, kao i iz grada Sarajeva, te ih uputio na ratište prema HVO-u umjesto da pokušava braniti Srebrenicu i deblokirati Sarajevo. Zbog čega bošnjačko vodstvo nije prihvatilo prijedlog HVO-a za deblokadu Sarajeva. U HVO-u je, kao što je već konstatirano, bila gotovo jedna trećina Bošnjaka. Koji to narod može prihvatiti buduće protivnike, naoružati ih i s njima biti u istom rovu? Kako se naziva postupak kada su neki od Bošnjaka pripadnika HVO-a planski napali svoje suborce iz reda hrvatskog naroda, među kojima su brojne zarobili, a neke i ubili, kao što je to posebno bio slučaj na prostoru Mostara i šireg okruženja. Ako u gradu Mostaru nije bilo incidenata na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Bošnjaka, ako su bošnjački civili imali sva prava kao i Hrvati, od korištenja humanitarne pomoći, korištenja zdravstvenih i svih drugih usluga, primanja mirovina i sl. te ako su postrojbe A BiH gotovo u cijelosti logistički podržavane od HVO-a, kome je trebao rat u Mostaru i od koga je oslobođeni Mostar trebalo ponovno oslobađati. Je li logično da se za vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga sukoba deseci tisuća muslimanskih izbjeglica i obitelji te pripadnika A BiH slobodno šeću Republikom Hrvatskom i koriste sva prava, uključujući i liječenje vojnika A BiH, među kojima su neki ranjeni u sukobu s Hrvatima.

VLM: Mnogi su bili iznenađeni kada se na mjestu prvooptuženoga odnosno čelnika UZP-a našao Jadranko Prlić. Vi ste ga dobro poznavali, što možete reći o tome?

ŠOLJIĆ: Nitko u tijeku rata, ni od međunarodnih, a ni domaćih dužnosnika, nikada nije spomenuo ime Jadranka Prlića vezano uz zločine počinjene na prostoru BiH. Kako je do toga došlo da on bude prvooptuženi, vjerojatno znaju oni koji su zajedno s haaškim Tužiteljstvom pripremili tu optužnicu. Jadranka Prlića sam upoznao kad sam, kao i on, imenovan u središnju civilnu izvršnu vlast HVO-a. Nije mi trebalo puno vremena da zaključim kako je riječ o iznimno stručnoj i kompetentnoj osobi upravo za mjesto na koje je imenovan. S obzirom na to da smo uglavnom radili poslove za koje smo bili zaduženi, nisam imao prigode s njim razgovarati više vremena o drugim stvarima, ali sam ga doživio mnogo više kao liberala nego kao nacionalista. Znao sam da je u zadnjoj izvršnoj vlasti prije prvih demokratskih izbora u BiH bio dopredsjednik Vlade BiH. Vjerujem da je upravo zbog toga bio najozbiljniji kandidat za guvernera Narodne banke BiH. Bošnjačka strana ga je podržala i prihvatila, ali je to imenovanje osporio HDZ BiH, vjerojatno zbog toga što nije bio član HDZ-a BiH. U međuvremenu je bio na studijskom putovanju u SAD-u u organizaciji američke strane, a u BiH se vratio svega nekoliko dana pred početak rata na cijelom prostoru BiH. Iz navedenog je očito kako on ni na koji način nije sudjelovao ni u utemeljenju HZ HB, a kamoli u kreiranju bilo kakve politike hrvatske strane u BiH pa, prema tome, o njegovu sudjelovanju u bilo kakvom tzv. UZP-u ne može biti riječi. Ni na početku funkcioniranja središnje civilne izvršne vlasti ni u tijeku rata nije bio ni u lancu zapovijedanja HVO-a. Ne znam kakva je mogla biti pravna osnova za optužnicu protiv Jadranka Prlića s obzirom na to da protiv osoba njegova ranga i dužnosti u ratnom razdoblju nisu podizane optužnice. Dakle, nisu podizane optužnice protiv predsjednika i ministara Vlade RS i Vlade BiH. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti čelnika civilne vlasti HVO-a od Vlade BiH, u kojoj je dominirala bošnjačka strana, imenovan je za povjerenika za prostor HZ HB. Polovinom 1993., dogovorom bošnjačke i hrvatske strane, predložen je za predsjednika prijelazne Vlade BiH. Nakon WS, dakle na polovini ratnog razdoblja, imenovan je za ministra obrane BiH, a po prestanku rata za prvog ministra vanjskih poslova BiH. Dakle, Prlić je bio osoba od povjerenja i bošnjačke strane koja ga je na koncu inaugurirala na prvo mjesto u optužnicu u Haagu. Kada je Jadranko Prlić i na koji način postao član tzv. UZP-a i kada je to prestao biti, s obzirom na to da su Hrvati i Bošnjaci i na početku i na koncu rata bili jedna strana, nikome nije poznato. Dan uoči sukoba A BiH i HVO-a u Mostaru, vraćajući se s jednog sastanka u Ljubuškom, sreo sam Prlića na putu kod obitelji u Makarsku. Nekoliko dana poslije sam ga sreo u Mostaru i doznao da, osim mene, ni on nije znao ništa o tome što se tih dana događalo u Mostaru, a kao čelnik tzv. UZP-a valjda je trebao upravljati tim procesom.

VLM: Što nakon presude?

ŠOLJIĆ: Očekivanja od presude su vrlo različita, a ja osobno smatram da se ništa bitno nakon presude, ma kakva ona bude bila, neće promijeniti. Svaka strana zadržat će isti odnos prema suđenju i presudi koje je imala i dosad. Nisam u aktivnoj politici, ali očekujem da će hrvatski predstavnici u vlasti nastaviti aktivnosti na osiguranju institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH, od čega jednostavno ne smiju odustati.

Razgovarao: Zoran Krešić / Večernji list

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari