Connect with us

Bili smo u Mesa Verde-u

Published

on

Nacionalni park Mesa Verde jedan je od 58 nacionalnih parkova Sjedinjenih Američkih Država, smješten na jugozapadnom dijelu američke savezne države Colorado, u okrugu Montezuma, u blizini grada Cortez. Na njegovih 210,9 km², u blizini područja parka poznatog kao „Četiri kuta” (Four Corners), nalaze se brojne veličanstvene ruševine kuća i sela koje su izgradili pripadnici plemena Pueblo Indijanaca od 6. do 12. st. Zbog toga je Nacionalni park Mesa Verde upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi još 1978. G.

Nastambe u Mesa Verde su djelo predaka današnjih Pueblo Indijanaca koje su Navajo Indijanci zvali Anasazi, što znači „stari narodi” ili „stari neprijatelji”. Oni su veći dio 12. i 13. stoljeća živjeli u nastambama na liticama stijena na prostorima današnjeg Novog Meksika, Arizone i jugozapadnog Kolorada. Odabirali su ova mjesta zbog zaštite od polu-aridne klime s neredovitim padalinama i velikim temperaturnim razlikama noći i dana. Prva naselja iz 6. stoljeća su bila ukopavana sela na samoj visoravni i u njima su pronađene tkanine od vlakana biljke juka koja je osnovna sirovina za predmete cijele Anasazi kulture od 6. do 14. st. Od 750. do 1100. godine počeli su stvarati naselja na liticama klanaca i podzemne zemunice (tzv. kive). Kultura je doživjela vrhunac u 12. i 13. st., a potom je iznenada nestala. Još uvijek nije poznat razlog njihovog naglog odlaska, a pretpostavke se kreću od propadanja usjeva zbog suše, do upada drugih indijanskih plemena sa sjevera.

Iako su prvi španjolski istraživači stigli u ovo područje još u 18. stoljeću, po svemu sudeći do pravog otkrića nastambi uklesanih u stijene došlo je tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Vijesti o otkriću ovih nastambi i njihova popularnost su se brzo počeli širiti zahvaljujući rančerima ranča Richarda Wetherilla i iskapanjima arheologa Gustafa Nordenskiölda. Zbog vandalizma i oštećivanja ovog bogatog povijesnog nalazišta, predsjednik Theodore Roosevelt je, u svrhu zaštite područja, 28. lipnja 1906. godine potpisao akt o osnutku nacionalnog parka.

Za portal kamenjar.info nekoliko slika je poslao Mile Boban koji je ovo mjesto ‘pohodio’ prošli tjedan u pratnji nećakinje Brigide Garnier i prijetelja  Joshue Peltonena.

 img 1IMG_0988 img 3 IMG_0980 IMG_0979 IMG_0987 img 5 Mesa_Verde_

kamenjar.info

facebook komentari

Advertisement
Comments

Analiza

Nenad Piskač: Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Published

on

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima

Godine 1990. u Hrvatskoj je promovirana Tuđmanova svehrvatska pomirba. Nju su Srbi u Hrvatskoj plebiscitarno odbacili. Ostatci totalitarnoga jugoslavenskoga režima privremeno su je prihvatili s figom u džepu. Budući da su slijedili Beogradsku platformu velike Srbije koja je u Hrvatskoj poražena do sveopće bežanije, Srbi su odbacivanjem platforme pomirbe najviše izgubili. Ostatci totalitarnoga jugokomunističkoga režima bili su pametniji. Čekali su i u zaleđu ratnih zbivanja pripremali trenutak povratnoga udara. Hrvatski narod uspostavio je s podužim zakašnjenjem nacionalnu državu i činilo se kako se otrijeznio od skupo plaćenih jugoslavenskih zabluda.

Godine 2000. – Tuđmanov koncept pomirbe, međutim, zamijenio je Račanov revanšizam. On se istodobno obračunavao s nositeljima hrvatske državne samostalnosti i otvarao vrata prema Srbima u Hrvatskoj u smislu obnove njihovih polazišta s kojima su krenuli u rat protiv Hrvatske. Srbi su prihvatili Račanov revanšizam. U ozračju revanšizma stasala je protudijaloška „avet prošlosti“, obnovljeno jednoumlje – koje danas zovemo mainstream, a opravdavamo je političkom stabilnošću i uključivošću. Načelo istine zamijenjeno je obnovom jednoumlja.

Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Sve je to dovelo do krize istine u hrvatsko srpskim odnosima, što su priznali Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić u Zagrebu 2018., kad su utvrdili da se ni oko čega ne slažu glede prošlosti i na tom temelju „otvorili novu stranicu međusobnih odnosa“. I odlučili taktikom „malih koraka“ normalizirati odnose između dviju država, ostavljajući postrani Sporazum o normalizaciji iz 1996. Bez rješavanja krize istine, međutim, svaka je taktika osuđena na neuspjeh i ponavljanje povijesnih zabluda. Umjesto jučerašnje srpske okupacije, dobili smo njezinu reintegraciju u vlast. Što je gore, nisam u stanju procijeniti.

Na kojoj je strani srpska nacionalna manjina u pogledu istine o nedavnoj povijesti? Ako je računati prema političkom nastupu Milorada Pupovca, njegovih sljedbenika i medija onda je jasno kako je njihova politička pozicija na strani Beograda, a lisnica duboko u hrvatskome proračunu. Problem je utoliko veći što se srpska nacionalna manjina, iako se ne slaže s temeljnim istinama na kojima počiva hrvatska država, ugradila duboko u hrvatsku vlast. Time se pospješuje daljnji tijek krize istine, bez koje nema pravednosti i stvarne pomirbe, te se istodobno otvara prostor kontinuiranome revanšizmu prema nositeljima obnove hrvatske države.

Može li u hrvatskoj vlasti participirati stranke koje se dijametralno suprotno ne slažu s uzrocima rata, karakterom rata i vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja? Naime, ako je Oluja zločin, onda je srbijanska agresija na Hrvatsku osloboditeljska. Ako je Hrvatska fašistička, onda je RSK demokratska. Na tim razdjelnicama kompromisa ne bi smjelo biti. Posljedično, mogu li se konsolidirati odnosi dviju država, ako Srbija ne prihvaća osnovnu istinu da je izvršila agresiju na Hrvatsku? Ne mogu.

Pomirba i normalizacija mogući su samo u istini

Kako je ipak došlo do kompromisa i pomirbe nepomirljivih stajališta, logično je da Pupovac zahtijeva i više od postignutoga kompromisa. Hoće status konstitutivnoga naroda, političkoga naroda. Hoće i srpski teritorij u Hrvatskoj. I time se zapravo legitimira kao obnovitelj onih ideja koje su u samoj biti velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ne bi ni to bilo tragično, jer hrvatska Hrvatska zna kako se rješava taj problem, da mu u tome ne sekundira vlast u Hrvatskoj. Ona ne čini ništa kako bi suzbila obnavljanje mitova na kojima je pokrenuta agresija. Naprotiv. Čini sve da se obnovitelji „dobro osjećaju“. A da se dobro osjećaju dokaz je Pupovac u vlasti, Novosti na dotaciji umjesto na tržištu i velika skupština u Lisinskome.

Garašanin

Što se hrvatske Hrvatske tiče velikosrpska podloga više ne može biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti. Pomirba je moguća samo u istini. S druge strane jugoslavenske magle, kojima pribjegava hrvatska politelita, također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim jest to, da Srbi u Hrvatskoj priznaju poziciju nacionalne manjine kao i sve druge nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja, dok bi hrvatska država trebala priznati kako se mora ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt. To je minimum, preduvjet, mali korak potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima.

Zabluda je hrvatskih stranaka i stranaka u Hrvatskoj da će krizu istine nadvladati uz pomoć tzv. međunarodne zajednice ili EU. Svi srpski mitovi od Garašanina do danas preživjeli su upravo u ključnim trenutcima uz pomoć međunarodne zajednice.

Hrvati su, treba to jasno reći tzv. međunarodnoj zajednici, u interpretaciji srbijanskih političara i medija, bili genocidni narod davno prije negoli je velikosrpstvo u jugokomunističkom krilu proizvelo mit o Jasenovcu. Sumnjam da o tome vode računa u Vladi, Saboru i na Pantovčaku. Njihova su mjerila, ako nisu upravljana daljinskim upravljačem izvana, dnevnopolitičke naravi žablje perspektive.

Normalizacija na temelju „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“

Krestić

Otkad je, dakle, hrvatski narod kontinuirano genocidan prema Srbima? „Vekovima“! Srpski akademik Vasilije Krestić u Književnim novinama od 15. rujna 1986. u članku O genezi genocida nad Srbima u NDH tvrdi: „Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u onim vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u XVI i XVII veku, počeli da naseljavaju hrvatske zemlje“ (vidi M. Artuković, Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, u Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti – četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti, Zagreb, 2014.).

Kako na podlozi višestoljetne „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“ normalizirati odnose sa Srbijom i srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj? Hrvatskim samozavaravanjem? Izdajom nacionalnih interesa? Uništavanjem vlastite države? Harakirijem? Praljkovom bočicom? Ritualnim samoubojstvima hrvatskih branitelja? Iseljavanjem? Razognjištenjem? Puzanjem pred Vučićem? Slanjem predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata da s četničkim predsjednikom Srbije u Beogradu rješavaju otvorena pitanja između dviju država – a te predstavnike Srbija smatra predstavnicima genocidnoga naroda, kojega svaki Srbin ima pravo ubiti „ko kera kod tarabe“ (Milan Paroški).

Bez istine nema normalizacije, laž vodi u nove sukobe

Velikosrpska podloga više ne smije biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti i fingirane pomirbe. S druge, hrvatske strane jugoslavenske magle također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim minimumom, jest to da Srbi u Hrvatskoj priznaju svoju poziciju nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja. Hrvatska država mora se ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt – onako kako se ponašala do godine 2000. To je minimum potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Na istini se mogu normalizirati hrvatsko srpski odnosi u Hrvatskoj i odnosi između Hrvatske i Srbije. I ni na čemu drugome.

Sve dok Srbi u Hrvatskoj budu produžena ruka Beograda, a Hrvati produžena ruka inozemnih središta moći, ne treba očekivati istinsku pomirbu na unutarnjem planu, niti normalizaciju na bilateralnom. Takav razvoj situacije ne će dokinuti ni ulazak Srbije u Europsku uniju. Ulazak sam po sebi ne rješava ništa (ako se Hrvatska u EU tijekom pregovora sa Srbijom ne postavi kao suverena država), kao što smo to i sami iskusili ulaskom Hrvatske u EU. Svi problemi prije ulaska u EU, pa i oni u odnosima s domaćim Srbima i susjednom Srbijom, ostali su problemima i po ulasku u EU. Mnogi problemi, kao izumiranje, iseljavanje, nezaposlenost i demografski slom, još su i produbljeni, što samo ide na ruku dojučerašnjim agresorima, jer što je u Hrvatskoj lošije, njima je bolje. Zašto? Zato jer Hrvatska ne postoji.

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima u Hrvatskoj više ne trpi odlaganje pod tepih budući da otvara i druge krize: krizu daljnjega nepovjerenja u hrvatsku vlast i institucije, krizu povjerenja i otvara krizu podijeljenoga većinskoga naroda, nositelja suvereniteta. Kriza istine odgovara Beogradu i njegovim agenturama u Hrvatskoj. Srbija permanentno proizvodi krizu istine. Hrvatska se pritom pravi nevještom i ne odgovara svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i ne koristi svoje članstvo u NATO i EU kako bi proizvodnju krize istine suzbila. Naprotiv, na unutarnjem planu povlači poteze koji idu na ruku srbijanskoj proizvodnji krize istine.

Zagreb je opet središte beogradski vođenoga srpstva

Pupovac je dosad s visoka arbitrirao. Sad već, mimo Ustava, i sukreira. A, zapravo su mu polazišta zaostala u osamdesetim godinama prošloga stoljeća u kojima se kreirala i poticala velikosrpska agresija. Taj postupak u Hrvatskoj se obnavlja budući da hrvatske stranke i političari svoje politike prema srpskoj nacionalnoj manjini i državi Srbiji već skoro dva desetljeća ne grade na istini, već na trulim kompromisima od kojih država i nacija imaju samo štetu. Po svemu sudeći Zagreb opet postaje političko središte Srba na Zapadnom Balkanu, kao što je to bio u zadnjoj fazi postojanja Austro-Ugarske kad se zapravo pripremalo „prisajedinjenje“ uz otvorenu pomoć Samostalne srpske stranke, prikrivenu pomoć Narodne stranke i beogradskih agenata.

U trenutnoj fazi obnove velike Srbije, odnosno obnove bivših odnosa na prostoru dosadašnjih jugoslavija, srpstvu u „otadžbini“ i u „rasejanju“ u ovome trenutku više i ne treba. Sljedeća ozbiljnija faza aktivirat će se po ulasku Srbije u Europsku uniju. Dotad će Vučić davati Grabar-Kitarovićevoj fascikl po fascikl i u svojoj jazbini primati delegacije ožalošćenih Hrvata koje će mu slati jednom Pantovčak, drugi put Trg sv. Marka. I on će njima slati svoje ožalošćene, kojih je sve više što je rat dalje. Zašto? Zato jer je ravnoteža krivnje prihvaćena kao početna točka politike malih koraka i ugurana u „humanitarna pitanja“, što je klasična grješka u koracima u vođenju državne politike. Da su Francuska i Njemačka tako rješavale svoja otvorena pitanja poslije Drugoga svjetskoga rata, do danas ih ne bi riješili.

Kriza istine mogla bi do ulaska Srbije u EU postati trajno stanje laži, ako se Hrvatska s njom ne suoči s potrebnom ozbiljnošću i odlučnošću, kao suverena država, ravnopravna članica EU i žrtva velikosrpske agresije, koja ne odustaje od nacionalnih interesa, nacionalne sigurnosti i međunarodnoga prava. S postojećom pozicijom i oporbom, ona za takav zaokret, nažalost, u ovom trenutku nije sposobna. Za takav uspravni hod pozicija i oporba, objektivno gledajući, nemaju intelektualnih, moralnih, etičkih, a onda ni političkih kapaciteta. Subjektivno pak gledajući, stanje je još i gore.

Nenad Piskač/HKV

facebook komentari

Continue Reading

Politika

Kolinda Grabar-Kitarović ima najveću potporu u zadnje dvije godine

Published

on

Posjet srbijanskog predsjednika Vučića obilježio je mjesec na odlasku, a upravo taj događaj bio je povod brojnim polemikama je li je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović povukla dobar potez kada je prvog čovjeka naše susjedne zemlje pozvala u posjet. Ako je suditi po redovitom istraživanju Crobarometra Dnevnika Nove TV, onda jest. Predsjednica u posljednja dvije godine nikada nije imala bolji rejting.

Predsjednica Republike trenutačno ima najveću potporu za svoj rad u posljednje dvije godine. Rad joj podupire 56,6 posto, a ne podupire 36,6 posto birača, dok njih 6,7 posto ne zna.

Usprkos političkim strelicama koje često upućuje prema Vladi, njezin rad podupire 88 posto HDZ-ovih birača i većina, točnije 56 posto birača MOSTA te 40 posto birača Živog zida i na kraju, 37 posto birača SDP-a.

KOLIKO SU POPULARNI ILI NEPOPULARNI VODEĆI POLITIČARI

Predsjednica nakon sto je povećala potporu birača za svoj rad, tako je i kod birača povećala pozitivan dojam. U veljači o njoj pozitivan dojam ima 65 posto, a negativan njih 30 posto. I to je njezin najbolji rezultat u godinu dana.

Kod premijera Plenkovića nema bitnih promjena. I dalje više ispitanika o njemu ima negativan dojam, točnije njih 49, a pozitivan 44 posto građana.

Kod ostalih političara, čelnika oporbe, najbolje kod birača stoji Ivan Vilibor Sinčić o kojemu trenutačno pozitivan dojam ima 56 posto ispitanika, a negativan njih 34 posto. I on već iz mjeseca u mjesec prikuplja sve više birača koji o njemu imaju pozitivan dojam i tako već šesti mjesec zaredom.

Božo Petrov trenutačno može računati na 48 posto birača koji o njemu imaju pozitivan dojam te 42 posto njih koji o njemu misle negativno.

I na kraju, lider oporbe Davor Bernardić ima potporu kod samo 32 posto ispitanika, a o njemu negativan dojam ima 51 posto ispitanika.

Istraživanje je provela agencija IPSOS

facebook komentari

Continue Reading