Pratite nas

U potrazi za Istinom

Bio je vrstan svećenik i intelektualac, partizani su ga ubili na nekome od ‘marševa smrti’

Objavljeno

na

Fra Bono Jelavić  je bio vrstan svećenik i intelektualac. Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, najvjerojatnije u svibnju 1945. Za grob mu se do danas ne zna.

Ivan Jelavić rodio se 17. studenoga 1898. u Veljacima. Kršten je istog dana kao sedmo od osmero djece majke Anice, r. Mišetić, i oca Jure (Juke) Jelavića.
Imao je rođenog brata franjevca, fra Antu. Osnovnu školu završio je u Veljacima 1906. – 1910., gimnaziju na Širokom Brijegu 1910. – 1920. (?), a bogosloviju u Mostaru, Paderbornu i Ljubljani. Doktorat iz teologije položio je 5. ožujka 1932. na sveučilištu u Ljubljani. U franjevački red stupio je 10. svibnja 1916. na Humcu.

Jednostavne zavjete položio je 10. svibnja 1917. u ruke provincijala fra Duje Ostojića, a svečane u ruke provincijala fra Didaka Buntića 13. lipnja 1920. Za svećenika je zaređen 14. srpnja 1923. Hercegovačkim je vjernicima darovao dvadesetak godina svoga rada: prvih šest godina službe proveo je u Mostaru uglavnom kao vjeroučitelj (1924. – 1930.), potom je devet godina bio profesor na širokobriješkoj gimnaziji (1930. – 1939.), a onda od sredine 1940. do smrti u proljeće 1945. župnik u Vitini. U Mostaru je služio i starojugoslavensku vojsku (2. studenoga 1925. – 2. svibnja 1926.), prekinuvši tako na pola godine svoju vjeroučiteljsku službu.

Studij u inozemstvu

Fra Bono je svoj studij u inozemstvu započeo školske godine 1921./22. S kolegama fra Slavkom Luburićem, fra Zvonkom Mandurićem i fra Vojislavom Mikulićem upisao se na sveučilište u njemačkom gradu Paderbornu. O tome je dekan Bogoslovnog fakulteta u Paderbornu 26. listopada 1921. obavijestio hercegovačkog provincijala fra Didaka Buntića. O njihovom školskom uspjehu provincijal je dobio izvješće 20. travnja 1922. Pred početak nove akademske godine provincijalu fra Luji Bubalu pisao je iz Paderborna i fra Bono Jelavić, koji je imao običaj pisati duga pisma s podrobnim obavijestima.

Između ostaloga, on piše kako su od tamošnjeg provincijala dobili odobrenje da uz iste pogodbe kao njih četvorica u samostan mogu doći i fra Bruno Adamčik i fra Mutimir Vidačković. Posebno traže orguljaša (fra Brunu), jer onoga iz grada moraju skupo plaćati. »Ako oni ne bi imali volju za ovdje, kad su mogli godinu biti u Rimu mogu i ovdje godinu ostati. Ako će doći, neka ponesu što više odijela jer je ovdje ružna zima. (…) Ja sam se baš lijepo ovoga ljeta u Holandiji odmorio, ali ako bude što gore sa zdravljem, dogodine ću na drugo mjesto bježati.«
Fra Bruno je ipak otišao u Breslau, a fra Mutimir je stvarno došao u Paderborn.

Čini se da je uskoro došlo vrijeme za »bježanje«. Naime, već u veljači 1923. fra Bono javlja provincijalu da su on i fra Zvonko Mandurić bolesni i da im je savjetovano da se vrate u Hercegovinu. Traži provincijalovo dopuštenje za to. Provincijal se nalazio u pohodu braći pa je stoga iz Posušja pisao tajniku fra Jerki Borasu da im pošalje obedijenciju. Tu je školsku godinu fra Bono završio u Paderbornu, a onda se u jesen 1923. preselio u Ljubljanu. Za šestoricu hercegovačkih klerika (uz navedenu četvorku tu su sada bili još i fra M. Vidačković i fra Slavko Luburić), prefekt studija je 15. travnja 1923. poslao provincijalu izvješće o njihovim ispitima.

Da je školsku godinu 1923./24. fra Bono proveo na studiju u Ljubljani znamo iz dopisa slovenskog provincijala koji se 12. prosinca 1923. obraća hercegovačkom s upitom u koju su svrhu poslani neki novci. Odgovoreno mu je da je novac namijenjen uzdržavanju bogoslova fra Bone Jelavića. U međuvremenu je fra Bono, 14. srpnja 1923., (gdje?) zaređen za svećenika. Godine 1924. fra Bono se vratio u Hercegovinu. O provincijalovoj nakani da ga vrati sa studija u dušobrižništvo i katehezu, saznao je u travnju ili svibnju 1924. O tome je 10. svibnja 1924. iz Ljubljane pisao provincijalu te ga pita o svom novom imenovanju. Nije se nadao tako brzom povratku u Hercegovinu, »osobito od onog časa, odkad sam počeo misliti na Ameriku. U tu svrhu sam radio preko cijele godine, da što više izobrazbe stečem, ne samo u bogoslovnim, nego i u glazbenim predmetima.«

Uzeo je i radnju iz teologije jer se nadao da će ovdje ostati još jednu godinu. Da je znao da će se morati tako brzo vratiti, više bi vremena posvetio glazbi jer ga je u slobodno vrijeme podučavao vrstan glazbenik o. Hugolin koji drži da ima smisla za glazbu. »Ja sam mislio po svršetku odmah ići u Ameriku, a tim bi imala naša provincija mnogo više koristi, nego ako se odmah vratim.« Fra Bono je predlagao da bi u Mostaru netko drugi mogao preuzeti njegove sate kateheze, a da on ostane na studiju još godinu dana. Posebno se želio osposobiti u glazbi jer se kod nas, zbog nedostatka ljudi glazbene izobrazbe, crkvena glazba vrlo malo njegovala.

Fra Bonina molba je djelomično usvojena pa je u Ljubljani na studiju ostao sve do prosinca 1924. O tome svjedoči njegovo novo pismo provincijalu pisano 5. kolovoza 1924. iz Ljubljane. Kaže da radi i piše po čitave dane i noći kako bi njegova radnja bila što prije gotova. Naime, dobio je rok za obradu teme – do sv. Save kada se na fakultetu publiciraju referati. Dekan je rekao da moli provincijala da može ostati u Ljubljani do konca studenoga ili do 8. prosinca kako bi »dokrajčio« radnju. Između ostaloga, moli provincijala da mu nađe zamjenika koji će otprilike dva mjeseca umjesto njega predavati vjeronauk.

Kateheta u Mostaru i poslijediplomski studij

Provincijal fra Lujo Bubalo kao da se točno držao fra Bonina zadnjeg »roka« (koji je, naime, on sam naznačio u pismu), te je već dva dana nakon toga, 10. prosinca 1924., obavijestio ravnateljstvo I. i III. dječje muške narodne osnovne škole da namjesto oboljelog fra Rudolfa Mikulića imenuje fra Bonu Jelavića za vjeroučitelja u tim školama. Tako je fra Bono u šk. god. 1924./25. postao pomoćni kateheta u Mostaru (glavni je bio fra Ivo Marinčić). Krajem šk. god. 1925./26. fra Bono je zatražio da ga razriješe te službe jer se želio posvetiti glazbi smatrajući da je to najkorisnije za Provinciju. On se zalagao za podučavanje puka u crkvenom pjevanju, čemu je davao posebnu važnost, a trebalo bi podučavati i mlade fratre.

Ipak, fra Bonine dvije vruće želje, da studira i predaje glazbu te da pođe djelovati među hrvatske odseljenike u Americi, nikada ne će biti ispunjene. Ovaj mu put provincijal Bubalo nije uslišao želju da prestane s predavanjem vjeronauka u Mostaru gdje je ostao još nekoliko godina pomažući ponekad i u dušobrižništvu. Tako je za svog pet i pol godišnjeg boravka u Mostaru (od prosinca 1924. do ljeta 1929.) krstio dvadesetero djece što je izuzetno malo tim više ako znamo da je u toj velikoj župi u to vrijeme bilo i do 300 krštenja godišnje. Vjenčao kroz to vrijeme nije nikoga.

Iz mjeseca svibnja 1928. sačuvana je prepiska o jednom nesporazumu vezanom uz fra Bonu, katehetu građanskih škola, i ženskih ogranaka HKD »Napredak« u Mostaru. Naime, Napretkova Gospojinska podružnica potužila se provincijalu fra Dominiku Mandiću na fra Bonu jer da je on navodno izjavio »da odbornice te podružnice nemaju smisla ni razumijevanje za prehranu školske djece u našemu gradu«. »Istina je posve suprotna«, odgovorio je provincijal gospođama te podržao ideju da upravo one preuzmu tu zadaću. U prilogu provincijal šalje pisane izjave nastavnika F. Klupke i direktora Muhameda Nožića.

Čini se da nije nevažno napomenuti da je fra Bono 1928. bio imenovan povjerenikom za Treći red sv. Franje u Hercegovini. Stoga je povremeno pohađao trećoredske zajednice u pojedinim župama te o tome slao izvješća upravi Provincije. Tako je u listopadu 1928. bio u pohodu župama u Brotnju, u studenom u Nahiji, a u prosincu u Tihaljini, Drinovcima, Gorici, Grudama i Ružićima. Isto je nastavio i 1929.: u travnju je tako bio u župama Posušje, Posuški Gradac, Konjic, Goranci i Kruševo. Osim toga, fra Bono je povremeno držao i duhovne vježbe. Tako mu je provincijal 5. ožujka 1929. izdao dekret da vodi duhovne vježbe časnim sestrama u Mostaru. Fra Bono je, međutim, već sutradan javio da to nije u stanju obaviti zbog jake prehlade.

Valja pretpostaviti da je fra Bono za vrijeme svoje službe u Mostaru radio i na svojoj doktorskoj disertaciji. Konačno je 1929. došlo vrijeme da se disertacija objavi i obrani. Zbog toga se 13. srpnja 1929. provincijal obratio Generalu Reda i zatražio obedijenciju da fra Bono na jesen može poći u Beč kako bi obranio radnju.

U Beč je pošao već u srpnju ili najkasnije u kolovozu 1929. Odatle se 2. rujna javio provincijalu fra Dominiku Mandiću. Iz tog je dopisa jasno da je on bio i Mandićev povjerenik za prikupljanje potrebne građe vezane za povijest Provincije, a koja se nalazila u bečkim arhivima. Tako fra Bono piše da je prikupio neke dokumente u bečkom gradskom arhivu i fotografirao ih. K tome je u nekim novinama pronašao obavijest o skupljanju crkvenog ruha za siromašne župe u Hercegovini pa je poslao i taj izvadak iz novina. Sličnu je obavijest provincijalu poslao i 7. rujna.

Mjesec dana nakon toga javlja o poslanim dokumentima iz gradskog arhiva kao i o troškovima fotografiranja dokumenata te moli da mu se odobri odlazak u Francusku. Fra Bono se opet javlja krajem listopada kada piše da je završio disertaciju i da ju je upravo podigao s uvezivanja. Prije nije mogao jer je tek sada od provincijalata dobio potreban novac u tu svrhu. Predao je radnju u dekanat dr. Schleglu koji mu je inače išao na ruku. On mu je ujedno i prvi referent, a radnjom je potpuno zadovoljan. Ima 193 stranice bez dodataka. Sad će se spremati za rigoroze s namjerom da do konca školske godine položi barem dva ispita. Možda bi mogao i sva tri, ali mogu to profesori shvatiti kao da ih ne uzima dovoljno ozbiljno.

Odlučio je najprije se odmoriti do polovice studenoga. Za to vrijeme namjerava otići u državni arhiv kako bi tamo pronašao one dokumente za koje ga je provincijal zadužio jer su značajni za povijest Provincije. Prvi rigoroz bit će mu povijest. Stoga će najprije otići profesorima povijesti i prava kako bi ih upoznao i s njima se dogovorio o gradivu. Usput pita može li što biti od provincijalova obećanja da kroz vrijeme priprave ode u Francusku kako bi naučio ponešto i francuskog? Ako ne može, barem bi izašao iz Beča negdje gdje je mirnije za rad, za pripravu ispita. U srpnju 1930. fra Bono je javio provincijalu Mandiću da je u državnom arhivu u Beču pronašao neke vrijedne dokumente. Uz to je prikupio i neke paramente koje će poslati na Humac.

Prve rigoroze, iz moralne i pastoralne teologije, fra Bono je položio u lipnju 1930. i to cum applausu. O tome je pisao provincijalu 28. lipnja: »Sa pripravom sam se izmorio i jedva sam čekao da taj teret skinem s glave, da mogu slobodno odahnuti.(…) Hvala Bogu, sad sam slobodan i toga tereta, pa mi je odmah lakše.« Dalje u pismu objašnjava da se, prema provincijalovoj želji, raspitivao za kalež, ali misli da je to u Beču preskupo. Na povratku će pokušati u Mariboru rasprodati štogod losa u korist crkve sv. Ante na Humcu, opet prema provincijalovoj želji, ali dvoji u dobar uspjeh jer Slovenci cijene samo svoje.

Primio je od provincijala željezničku legitimaciju pa može jeftinije putovati u Hercegovinu. Sljedeće rigoroze fra Bono će polagati kasnije, sve do početka 1932. U međuvremenu je (1930.) već bio imenovan profesorom na Širokom Brijegu i prefektom konvikta za vanjske đake. Žalio se da su ga te obveze sprječavale da brže položi rigoroze i nakon toga obrani doktorat.

U lipnju 1930. provincijal je kod Generala Reda isposlovao dopuštenje da fra Bono, uz fra Svetozara Petrica, može preko ljeta poći u Francusku na učenje francuskog jezika. Bila je to prilika za kojom je fra Bono toliko čeznuo, no samo nije jasno je li u Francusku putovao izravno iz Beča ili se ipak vratio u Hercegovinu pa onda putovao u Francusku. Svakako, nakon povratka u Hercegovinu krajem ljeta preuzeo je dužnosti profesora i prefekta đaka na Širokom Brijegu.

Neke je rigoroze fra Bono svakako polagao i tijekom 1931., ali o tome nemamo točnih podataka. Žalio se provincijalu da je preopterećen: »Uslijed napornoga rada pisanjem radnje i polaganjem ispita u Beču toliko sam zamoren i slabih živaca, da nijesam sposoban vršiti drugu nijednu dužnost, osim da ostanem isključivo profesor na našoj gimnaziji s onolikim brojem sati, kao u ovoj školskoj godini.« Zbog preopterećenja se, nastavlja, nije uspio pripraviti za zadnji ispit sada o Uskrsu, niti će ga moći predati koncem školske godine, nego tek početkom listopada.

Zadnji rigoroz, iz dogmatike, fra Bono je položio tek početkom ožujka 1932. O tome je javio provincijalu 4. ožujka: »Jučer sam imao zadnji rigoroz iz dogmatike. Hvala Bogu, prošao sam vrlo dobro na ispitu. U subotu na 5. 3. bit će promocija i isti dan poslije podne idem put Zagreba. Eto me kući ako ne zaspe snijeg put preko Like i preko Bosne.« Tako je fra Bono završio svoj doktorat. Od tada pa do smrti djelovat će i živjeti isključivo u Hercegovini.

Profesor na Širokom Brijegu

Fra Bono je od školske godine 1930./31. na Širokom Brijegu počeo predavati vjeronauk i strane jezike. Uz to je bio i prefekt vanjskih đaka, konviktoraca, a ponekad je vodio i duhovne vježbe. Tako je provincijal 31. prosinca 1930. odobrio duhovne vježbe za đake na Širokom Brijegu: za sjemenište će ih voditi fra Bono Jelavić, a za vanjske đake fra Rade Vukšić. Fra Bono je duhovne vježbe vodio i drugima, primjerice svećenicima širokobriješkog dekanata.

Kako je već rečeno, fra Bono je još u travnju 1931. tražio da ga se razriješi službe prefekta, ali mu toj molbi nije udovoljeno. Nekoliko godina kasnije, u travnju 1936., fra Bono je opet molio da ga se razriješi službe upravitelja konvikta. No, ni provincijal fra Mate Čuturić nije udovoljio toj njegovoj molbi. Molbu je ponovio sljedeće godine. Moli premještaj iz konvikta zbog zdravstvenih razloga. Rado bi se vratio (samo) profesorskom životu. Međutim, i ta mu je molba odbijena.

Molbu da ga se zbog zdravstvenih razloga razriješi službe upravitelja konvikta vanjskih đaka, fra Bono je ponovio još dva puta: 20. svibnja 1937. i 15. travnja 1938. nakon čega se uprava Provincije konačno »smilovala« i razriješila ga te službe. Provincijal fra Mate Čuturić poslao mu je dopis u kojem stoji da ga »nakon višekratnih molbi« uprava razrješava dužnosti upravitelja konvikta pa će ubuduće biti samo profesor. Daje mu se priznanje za višegodišnji uspješan rad kao upravitelja konvikta »koji ste vodili na opće zadovoljstvo«. Također, može se premjestiti iz konvikta u samostan. No, fra Bono nije dugo ostao »samo« profesor na Širokom Brijegu – već je sljedeće godine (1939.) imenovan župnikom u Međugorju. Više se na Brijeg ne će vratiti!

Kao upravitelj konvikta fra Bono se brinuo i za ekonomski napredak te institucije. Tako 29. listopada 1934. piše provincijalu da je konačno uspio nagovoriti Marka Kraljevića da se s njega prenese kupljena zemlja ispred konvikta na konvikt ili na Provinciju. Uskoro će zbog toga ići s njim u gruntovnicu. Između ostaloga piše i o sestarskoj posluzi u konviktu i moli neka sestarska uprava ne šalje nikoga bez prethodnog dogovora s franjevačkom upravom. Fra Bono je bio povezan i s izgradnjom franjevačke hidrocentrale na rijeci Lištici. Tako 7. srpnja 1935. piše provincijalu da je prema njegovoj odredbi dao Poštanskoj štedionici u Zagrebu da s čekovnog računa konvikta prenese na Provinciju 60.000 dinara za izgradnju hidrocentrale na Širokom Brijegu.

Budući da je bio vrstan tumač latinskog jezika, fra Bono je u gimnaziji predavao vjeronauk, latinski i njemački jezik. Konvikt je za njegove uprave bio uzorna ustanova, a on se pokazao kao čovjek velikih organizacijskih sposobnosti i autoriteta među đacima. »Fra Bono Jelavić raspolagao je velikim prirodnim autoritetom, što je posebno došlo do izražaja dok je upravljao konviktom vanjskih đaka, koji je u njegovo vrijeme bio uzorna odgojna ustanova kršćanskoga nadahnuća. Kada bi u doba večere ušao u trpezariju da pred đacima dade svoj osvrt na protekli dan i priopći vijesti koje je smatrao važnima, nastala bi grobna tišina i napeta pozornost. Svaka je njegova prosudba bila obrazložena i uvjerljiva i sve što je rekao uzimali smo k srcu.(…) Kada je fra Bono otišao za župnika u Međugorje, njegov je nasljednik u upravljanju konviktom bio na sto muka. Unatoč revnosti, nije nikako mogao reproducirati fra Bonin prirodni autoritet i organizacijsku darovitost.(…) Privremeno je bilo došlo do neke opće mlitavosti.« (Svevlad Slamnig).

Župnik u Međugorju i Vitini

Godine 1939. fra Bono je imenovan župnikom u Međugorju, a nakon godinu dana u Vitini. Iz međugorskog razdoblja sačuvan je njegov dopis u kojem moli upravu Provincije i preporučuje za internat djecu svojih župljana: Tomu Dragićevića Antina, Blagu Buntića Matina, Franju Dragićevića Markova i Nikolu Baraća Martinova. Za vrijeme svoga župnikovanja u Međugorju fra Bono je krstio 49 djece te obavio 16 vjenčanja. U župni ljetopis za čitavu godinu nije upisao nijedno slovo (što je veoma čudno, jer je bio iznimno školovan, dapače doktor teologije!), ali je njegov nasljednik fra Serafin Vištica zabilježio kako se sukob između zavađenih sela te župe (Međugorja i Bijakovića) nastavio i za vrijeme fra Bonina župnikovanja te da su on i njegov pomoćnik fra Bosiljko Vukojević slavili svake nedjelje dvije pučke mise kako ne bi došlo do svađe ili tučnjave među zavađenim selima.

»Napominjemo, da su obojica oo. Bono i Bosiljko svim silama nastojali, da dođe do mira među zavađenom župom, ali se nažalost nije uspjelo. – Isto tako zapamćenja je vriedno, da su bili spremni za pastorizaciju u podne i ponoći; da su dobro izpoviedali i propoviedali. Razumljivo, da se je teško uvijati među zavađenim župljanima a da se ne zamjeri. Čuvali su red i disciplinu u župi. Sviet ih je volio i poštivao.«

U Vitinu je došao u proljeće 1940. i ostao tu do 1944., kada je pobjegao pred partizanima. Izbivao je s nekim prekidima zbog bolesti i liječenja. Već su se u srpnju 1940. za okolne svećenike održale duhovne vježbe u župnoj kući u Vitini koja je bila dosta prostrana. O tome je fra Bono izvijestio provincijala. Isto se ponovilo i dvije godine poslije, u ratnim vremenima. Fra Bono je prije toga pisao provincijalu govoreći o nekim poteškoćama glede održavanja tih vježbi, osobito vezano za nedostatak namirnica i prehranu brojnih svećenika koji na njih dolaze. Provincijal mu je odgovorio neka se dogovori s okolnim svećenicima da unaprijed pošalju svoje priloge u naravi kako bi ipak svi mogli obaviti duhovne vježbe. Ako je potrebno, mogu se i skratiti na četiri dana umjesto uobičajenih tjedan dana.

Fra Bono je pobolijevao i često je pisao o svome slabom zdravlju. U kolovozu i rujnu 1942. bio je na oporavku u Krapinskim toplicama. O tome je pisao provincijalu. Imao je zbog ratnih okolnosti problema oko prijevoza. U toplicama je boravio od 21. kolovoza do 16. rujna. Tek što se iz Krapine vratio u Zagreb, spopali su ga neopisivi bolovi u želucu. Otkriven mu je »veliki čir« te je zadržan u bolnici radi oporavka. Već je duže vrijeme osjećao te bolove, ali ne tako jake. »Sad sam dolijao i moram se predati sudbini«, piše. Imat će operaciju, a ni on ni liječnici ne znaju ishoda: »Ako bude rak zna se šta me čeka, a ako obični čir ne zna se hoće li operacija uspjeti radi visokih godina.« Stoga moli da mu se zamijeni molitva brevijara nečim drugim dok je u bolnici. Neka se plati jedna misa iz Gospine milostinje na njegovu odluku. Piše i o materijalnim troškovima liječenja.

Sljedeće godine, gotovo u isto vrijeme, fra Bono je opet na liječenju, ovaj put u Sarajevu. Provincijal mu je 30. kolovoza 1943. dao dopuštenje da može poći na liječenje u Sarajevo, a ako bude potrebno i u Zagreb. U rujnu se liječi u Sarajevu pa je provincijal fra Leo Petrović molio fra Vitomira Jeličića u Sarajevu da ode u bolnicu i vidi je li fra Bono Jelavić operiran te da mu bude pri ruci ako mu nešto treba. Budući da je fra Bono već čitav mjesec izbivao iz župe, provincijal je od Biskupskog ordinarijata u Mostaru zatražio ovlast da njegov pomoćnik fra Janko Bubalo može vršiti župničku službu dok je župnik odsutan. Ordinarijat je već sutradan podijelio zatražene ovlasti.

Fra Branko Marić premjestio se iz Banje Luke u Sarajevo te 19. rujna javio provincijalu da je fra Bono Jelavić po drugi put operiran. Provincijal je tražio da ga se iscrpnije obavijesti o fra Boninoj bolesti i operacijama. Nemamo točnog podatka kad se vratio iz bolnice, ali po svemu sudeći u Sarajevu je ostao više od dva mjeseca. Naime, u matičnim knjigama župe Vitina njegovo se ime – nakon što je početkom rujna 1943. otišao na liječenje – prvi put pojavljuje tek 21. studenog 1943. Toga je dana, naime, krstio Veselku Paradžik, kćer Jurinu. U druge dvije matice spominje se tek nakon toga datuma.

Početkom prosinca 1943. provincijal je pisao fra Boni u Vitinu da dadne putni trošak fra Ciprijanu Brkiću da se može iz Vitine premjestiti u Drinovce. Starom fra Ciprijanu (r. 1868.) nije se ostajalo u Vitini jer je bila puna vojske. Fra Bonin kapelan bio je već spomenuti fra Janko Bubalo koji je dugo godina nakon toga ispisao svoju knjigu sjećanja na te strašne dane. S njima je živio i starac fra Vice Skoko (1883. – 1964.). Provincijal je fra Boni u Vitinu slao i neke druge bogoslove, jer u Mostaru više nije bilo moguće držati nastavu, a neki su u tim kaotičnim danima i sami dolazili u Vitinu. Tako je 11. rujna 1944. provincijal pisao fra Boni da mu šalje bogoslova fra Antu Majića, a 14. listopada pitao ima li kod njega netko od bogoslova i ako ima, neka se jave provincijalu.

Fra Janko Bubalo piše da je fra Bono bio teško bolestan te da je zbog kamenaca u bubrezima jako oslabio. Početkom 1944. bio je opet u bolnici: vojničkim je automobilom iz Vitine prebačen u Mostar gdje je odmah operiran. »(…) fra Bono se više nikada ni svoje nove slabosti nije oslobodio. Rana se, uz povišenu temperaturu, stalno gnojila, pa ju je kao takvu i u grob sa sobom odnio. Tako da se tek na “Križnom putu”, koncem svibnja četrdeset i pete negdje kod Siska, gurnut u jarak, konačno i zauvijek s njome smirio…«

Nakon operacije fra Bono je stalno ležao u krevetu. Partizani, koji su se povremeno iz Zabiokovlja spuštali prema Veljacima pa i Vitini, planirali su, kad za to dođe zgodan čas, fratre jednostavno »likvidirati«. Tako je i vitinski učitelj Ivo Gojić (u kojega je fra Bono imao neograničeno povjerenje, a zapravo je bio partizanski provokator), nakon što je iz Vitine pobjegao partizanima, poslao fra Boni pismo »u kojemu mu, nakon barem stotinjak zajedničkih ručaka i večera za fra Boninim stolom piše da će ga, kad ga uhvate, ne samo ubiti nego da će ga živa peći na ražnju kako mu “zahvalni učo” poručuje«.

»Tako se onda, u toj sveopćoj pometnji, primakao i sudbonosni kraj toga tmurnoga listopada. Nijemci se povlače i ginu na svim frontama, a slično i hrvatska vojska. Tako je Vitina 27. listopada (1944., op. R. J.) ostala, uglavnom, bez ijednoga vojnika. Partizani su se već “hrabro” spustili do Veljaka. Toga dana napustili smo naš dom i ja i fra Bono. Po njegovu mišljenju trebalo se povući ispred prvoga naleta partizana, a onda se poslije s vojskom ponovno u Vitinu vratiti.« U kući su ostali bolesnik i starac fra Vice Skoko, fra Jankova bratana Šima i jedna djevojčica iz susjedstva. Fra Bonu su nekako ugurali u jedna vojnička kola, a fra Janko se pješke uputio prema Ljubuškom. Tu su se oprostili i razišli, »da se više nikada na zemlji ne susretnemo…«

Fra Bono je otišao dalje iz Ljubuškoga, a fra Janko se sutradan vratio u Vitinu. Tri-četiri dana nakon toga k njemu je došao i svećenik bogoslov fra Stanko Vasilj (1920. – 1993.), koji je s fra Jankom proživio teške dane u ljubuškom zatvoru.
Za vrijeme svoga župnikovanja u Vitini, fra Bono je krstio 311 djece.

Fra Bonina smrt

Prema zabilješci u Arhivu Provincije, fra Bono Jelavić ubijen je oko 11. svibnja 1945. negdje kod Velike Gorice. Fra Janko Bubalo zapisao je da je fra Bono »koncem svibnja četrdeset i pete negdje kod Siska gurnut u jarak«, dakle ubijen. O tome, dakle, nema nikakva pouzdana podatka. Svakako, ubili su ga partizani u svibnju 1945. negdje na području između Velike Gorice i Siska. Za grob mu se ne zna.

Među pisanim svjedočanstvima nema nijednoga koje bi govorilo da je netko od svjedoka toga ubojstva nešto o tome ili zabilježio ili pak nekome o tome nešto ispričao. Ne treba ni napominjati da je ubijen bez ikakva suđenja! Zanimljivo je možda napomenuti kakve su laži širili komunistički aktivisti koji su na taj način, dakako, htjeli opravdati njegovo ubojstvo.

Fra Janko Bubalo zabilježio je tako priču Franje Gadže, rodom iz Grabovnika. Taj Franjo »bio je glup i nepismen. A bio je lažac kakvih sam malo u životu sretao. Samo jedna stvarčica: on je toliko puta (nikada javno), mene samoga, u četiri oka, uvjeravao kako je pok. fra Bono bio zločinac; da je on bio stalno u svom habitu i da je preko njega bio opasan najmodernijim pištoljem i dvjema bombama na opasaču. Ja sam ga toliko puta, bez straha, u tu (samo njegovu) laž razuvjeravao, ali…« Možemo samo zamisliti bolesnoga fra Bonu koji se, ako nije u bolesničkom krevetu, jedva vuče uz pomoć štapa i kako oko pasa nosi bombe i najmoderniji pištolj!?

Nisam uspio pronaći nikakav podatak o razdoblju između fra Bonina odlaska iz Vitine (kraj listopada 1944.), i njegove smrti (svibanj 1945.). Možemo samo pretpostaviti da se povlačio sa stotinama tisuća drugih prema Austriji, da je bio vraćen natrag i da su ga partizani ubili na nekome od bezbrojnih »marševa smrti« na području oko Siska ili Velike Gorice.

Piše fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

I fra Branka Šuška partizani su nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju u zarobljeničkoj koloni…

Objavljeno

na

Objavio

Petru Šušku i Mandi, r. Džajkić, iz Mokroga (Pribinovića), župa Široki Brijeg, 29. studenoga 1912. rodio se sin. Nadjenuli su mu ime Ivan. Kršten je istoga dana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo na Širokom Brijegu. Poslije će Ivan stupiti u franjevački red i uzeti ime fra Branko. Imao je još jedno redovničko ime, fra Benjamin. 

Nakon pučke škole završio je franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu (1925. – 1934.), a bogoslovni studij u Mostaru (1934. – 1937.) i Bologni, Italija (1937. – 1939.). Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 6. kolovoza 1931. Obukao ga je provincijal fra Dominik Mandić. Zavjetovan je jednostavno 7. kolovoza 1932. (provincijal fra Dominik Mandić), a svečano 18. kolovoza 1935. (provincijal fra Mate Čuturić). Za subđakona zaređen je u Mostaru 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja 1937., također u Mostaru.

Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nakon svećeničkog zaređenja dušobrižnički je djelovao kao župni vikar na Čitluku (1939. – 1941.), Mostaru (1941. – 1944.) te kao župnik u Blizancima – Krehinu Gracu (1944./45.). U svibnju 1945. uhitili su ga komunisti partizani negdje u Sloveniji i ubili na nepoznatu mjestu. Bile su mu tek 33 godine. Prema sjećanju prof. fra Vojislava Mikulića, fra Branko je bio »jednostavan i dobar redovnik i svećenik«. To, međutim, komunistima partizanima nije bila nikakva zaprjeka da ga usmrte u jednoj od stotina kolona smrti u svibnju 1945.

Školovanje i redovničko-svećenički život

Nisam uspio pronaći podatak gdje je Ivan Šušak pohađao pučku školu, ali je to najvjerojatnije bilo u gradu Širokom Brijegu (Lištici). U franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu Ivan Šušak upisao se šk. 1925./26. godine. Na žalost, nemamo izvješća o njegovu školovanju sve do 1930. Tada ga nalazimo u 5. razredu i to među onima koji su uspješno položili popravni ispit. Školske godine 1930./31. Ivan je upisao 6. razred. Iz jednog dopisa iste šk. godine saznajemo da Ivan sve do 6. razreda nije bio sjemeništarac, nego vanjski đak. On je, naime, početkom 1931. molio provincijala da ga primi u sjemenište i novicijat. O tome je provincijal tražio mišljenje uprave gimnazije. Profesori su na sjednici od 13. ožujka 1931. zaključili da ga se primi na koncu školske godine i to ako prođe u školi i ako liječnik pronađe da je zdrav.

Na temelju objavljena gimnazijskoga izvješća teško možemo zaključiti kakve je ocjene imao iz pojedinih predmeta, ali znamo da je upućen na popravni ispit iz matematike. Najviše je u svim razredima bilo propalih upravo iz matematike. Razred se sastojao od 26 učenika, a razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac. God. 1931./32. Ivan nije na Širokom Brijegu: tu je godinu proveo u novicijatu na Humcu, što znači da su profesori dali pozitivno mišljenje unatoč tomu što je propao iz jednog predmeta. U gimnaziji je opet u šk. god. 1932./33. Završio je 7. razred, čini se s dobrim uspjehom. Upisan je kao fra Benjamin Šušak. U razredu su bila dvadesetorica, od čega jedanaestorica klerika. Razrednik im je bio fra Martin Sopta.

I osmi je razred fra Benjamin prošao s dobrim uspjehom. U razredu ih je bilo samo 13, a razrednik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Nakon okončanja gimnazije navedeni su pristupili maturalnom ispitu koji je trajao od 10. do 15. lipnja 1934. Predsjednik ispitne komisije bio je dr. Nikola Majnarić, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Krešimir Pandžić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), fra Fabijan Paponja (povijest i zemljopis), dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik). Fra Benjamin je maturirao s dobrim uspjehom. Nakon toga upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.

Na temelju jednog dopisa provincijala fra Dominika Mandića vidljivo je da je Ivan Šušak imao neku manu na licu, možda neku izraslinu, pa mu provincijal uvjetuje primanje u novicijat prethodnom operacijom lica. K tome treba donijeti liječničku potvrdu da je zdrav te prije oblačenja obaviti duhovne vježbe. Tako je uskoro (6. kolovoza 1931.) Ivan stupio u novicijat i uzeo redovničko ime fra Benjamin.

Godinu novicijata proveo je u humačkom samostanu (1931./32.). S njim je bilo još deset kolega: fra Bogdan Ćubela, fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić, fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić, fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić, fra Gojko Stojić, fra Jenko Vasilj i fra Bogomir Zlopaša. Obukao ih je provincijal dr. fra Dominik Mandić. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Dvojica su napustila zajednicu (V. Petrović i E. Juričić; Juričić je kasnije postao biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan u Čitluku), jedan se poslije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (Kornelije Ravlić), dvojica su preminuli kao mladi svećenici (G. Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili komunisti partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić) dok su samo dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini i tu preminuli.

Filozofsko-teološki studij fra Branko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U prvi semestar upisan je 1934./35. (tamo mu je redovničko ime upisano kao fra Benjamin). Imao je četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejski jezik. Ocjene su mu dobar (7 ½) i 9 iz apologetike. Vladanje je vrlo dobro (2). U ljetnom semestru ima iste predmete i gotovo iste ocjene te uz to ascetiku (8). Vladanje je vrlo dobro (2).

U drugoj godini studija (1935./36.) slušao je predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, etika i ascetika. Prosječna ocjena je vrlo dobar (8). U ljetnom semestru predmeti su potpuno isti, prosječna ocjena opet 8, iako ima jednu odličnu (9), ali sada ima čak četiri 7 ili 7 ½. Vladanje opet vrlo dobro (2). Treće godine studija u Mostaru (1936./37.) u zimskom je semestru slušao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i specijalnu filozofiju. Ocjene 7 i 8, više prvih nego drugih. Ipak bi zaključna ocjena bila 8, jer ima dvaput 7 ½, a dvaput 7 ¾. U ljetnom semestru polaže četiri ispita: Sveto pismo (7), dogmatika (7 ¾), moralna teologija (7 ½) i kanonsko pravo (8). Sada mu je u imeniku ime zabilježeno kao fra Branimir. Tako je završio studij u Mostaru, a nastavit će ga u inozemstvu.

Fra Branko je za svećenika zaređen prije nego je završio bogoslovni studij – jer je tako u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Branko, 27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću.

Za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. Nakon toga je određen za studij u inozemstvu, kako je to bilo uobičajeno. U inozemstvu je ostao dvije akademske godine. Bilo je predviđeno da studij nastavi u Lyonu (Francuska). Tamo je trebao poći s kolegama fra Gojkom Stojićem i fra Kornelijem Ravlićem. Za njih je, kao i za neke kolege u druga mjesta, zatražena obedijencija od generala franjevačkoga reda. Nije poznato kad su točno dospjeli u Lyon, možda u rujnu ili vjerojatnije u listopadu 1937. Ipak fra Branko u Lyonu nije ostao dugo. Pisao je o tome iz Bologne provincijalu fra Mati Čuturiću 12. studenoga iste godine. Provincijal u Lyonu poslao ga je, naime, kući u Hercegovinu jer je bio odveć slab, dakle loša zdravlja.

Sad je u Bologni kod fra Bogdana Ćubele, svoga kolege, a bolonjski provincijal nudi mu da ostane u njegovoj bogosloviji. »I meni se svidjelo i rado bi[h] ostao, jer se ja ne osjećam slabim.« Moli provincijala da mu to dopusti. Njegovu je molbu svojim pismom podupro i fra Bogdan Ćubela. Na to je provincijal odgovorio potvrdno te dopustio fra Branku da može ostati u Bologni do daljnje odredbe. I tako je fra Branko umjesto Lyona dospio u Bolognu, gdje je ostao do svršetka studija 1939.

U ljeto 1938. njih su dvojica pošla na izlet u Rim. To im je dopustio hercegovački provincijal, a molio je i bolonjskog provincijala da bi im dopustio poći na taj izlet. Njih su dvojica 18. srpnja zahvalila provincijalu što im je odobrio pohod Rimu. Krajem 1938. fra Bogdan je dostavio provincijalu misne intencije kao trošak za studij. Uz to mu javlja o velikoj hladnoći u Italiji te šalje božićnu čestitku. Nastavlja: »Studeno, ali se trpi hrvatski. Ja još mlad pa poskačem da se ugrijem (da nije toga, Vi me poznajete, isto bi bilo), dočim Branko miran pa njemu studenije.«

Dušobrižničko djelovanje

U Hercegovinu se fra Branko vratio sredinom 1939. Imenovan je duhovnim pomoćnikom na Čitluku. O tome je kasnije provincijal obavijestio Ispostavu banske vlasti, Odjel za vjere (23. veljače 1940.). Župnik na Čitluku bio mu je fra Bernardin Smoljan. Fra Branko je u Čitluku 18. srpnja 1939. – 8. lipnja 1941. Krstio je 107 djece te obavio dva vjenčanja. Potom je tri godine bio župni vikar u Mostaru (1941. – 1944.). Kroz to je vrijeme krstio 193 djece te obavio 16 vjenčanja. Potom je 1944. imenovan župnikom u župi Blizanci (Krehin Gradac). K njemu se uskoro preselio njegov bivši župnik s Čitluka fra Bernardin Smoljan. On je bio u mirovini na Humcu, a onda se, vjerojatno u kolovozu 1944., »radi teških časova koja proživljava naš samostan«, to jest nakon bombardiranja humačkog samostana, premjestio na Čitluk.

Kako je, međutim, bilo predviđeno da će se tamo uskoro preseliti bogoslovi, on je molio provincijala da se može premjestiti u Krehin Gradac. To mu je provincijal odobrio. Provincijal piše kako je uvjeren da će ga župnik fra Branko »rado primiti kao svoga nekadašnjeg gošpara i kao našega uglednog člana«. Zanimljiv je i nastavak provincijalova pisma: »Bratski Vas pozdravljamo i mnogo Vam preporučamo, da u Vašim svakidašnjim molitvama mislite na Provinciju i na sve njezine članove: da nas sve dobrota sačuva zdrave i čitave u ovim danima kalamiteta [nevolje] i nesreće cjelokupnog čovječanstva.« Nema nikakvih daljnjih obavijesti o njihovu boravku u Krehinu Gracu.

Smrt

Uslijed kaosa koji je svakim danom postajao sve veći, provincijal je nastojao na svaki način popuniti župe koje su bile ispražnjene zbog bijega pojedinih svećenika iz straha od komunista partizana ili nakon što su komunističko-partizanske snage zauzele pojedina mjesta. Provincijal fra Leo Petrović 13. siječnja 1945. poslao je dopise upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu o izvanrednu premještaju osoblja. Tako je fra Nevinko Mandić poslan za župnika zamjenika u Izbično, fra Čedo Škrobo u Sutinu na Rakitskom polju, fra Rajko Radišić u Ljuti Dolac, fra Tugomir Soldo u Konjic, fra Branko Šušak u Gorance, fra Celestin Raguž i fra Vinko Dragićević na Široki Brijeg da budu privremeno na ispomoć župnicima.

Prvoj je trojici Ordinarijat podijelio potrebne jurisdikcije za upravu navedenih župa. Nije mi poznato je li fra Branko uopće uspio doći u svoju novu župu; najvjerojatnije da nije. Prema nekim svjedočenjima i on se povlačio pred komunističko-partizanskom vojskom te tako konačno dospio u kolone smrti. O njemu je u imeniku zabilježeno samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. svećeništva.

Postoje barem dva svjedoka koji su fra Branka vidjeli neposredno prije njegove smrti. Prva je s. E. V. koja je fra Branka susrela u Sisku na povlačenju hrvatske vojske i naroda prema Mariboru, početkom svibnja 1945. Sjeća se i da joj je fra Branko nešto dao, ali ne zna više točno što te da je to bilo zadnji put da ga je vidjela. Drugi je hrvatski časnik Bože Jelić iz Trna kod Širokog Brijega koji svjedoči da je fra Branko, s brojnim drugima, dospio na Bleiburško polje gdje se hrvatska vojska 15. svibnja 1945. predala Englezima, a ovi ih izručili Titovim komunistima partizanima, protivno svim ratnim konvencijama, znajući kakva ih sudbina čeka.

Jelić piše da se fra Branko nalazio na polju, u nekom šljiviku, sa skupinom hrvatskih časnika i dočasnika. S njima je bio i dr. fra Bono Jelavić. Nakon što su im Englezi naložili da odlože oružje, predali su ih partizanima koji su odmah u blizini ubili četvoricu hrvatskih časnika, a ostale poveli u četveroredu. Fra Branka međutim više ne spominje, što znači da nije bio u njegovoj koloni, dok za fra Bonu kaže da je nakon koji dan odlučio sakriti se i pobjeći iz kolone jer više nije mogao hodati.

O fra Brankovu svršetku piše i dr. fra Častimir Majić: »U svibnju 1945. pridružio se nepreglednu mnoštvu hrvatskih izbjeglica prema Austriji i 15. dana istoga mjeseca osvanuo na zloglasnom Bleiburgu gdje je engleskom prijevarom izdan i predan Titovim partizanima. Oni su ga uključili u zarobljeničke kolone i nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju. Mučen i tjelesno iscrpljen najvjerojatnije je stradao 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji u 33. godini života u skupini ostalih hercegovačkih franjevaca, koji su odstranjeni kao zatrovana rana ljudske zloće. Njegovo asketsko tijelo pretvorilo se u mrtvački skelet koji je oživio ovjenčan njegovim krjepostima i okrunjen krunom mučeništva koje vodi u život vječni na nebesima gdje vlada vječna ljubav i gdje pravda ne umire.«

Iako je kristalno jasno da komunističko-partizanskim zločincima nije ni najmanje bilo važno je li netko, a pogotovo katolički svećenik, bio kriv, jer su oni jednako eliminirali i krive i nevine, kakvih je bila ogromna većina, ipak je potrebno postaviti pitanje zbog čega je životom platio fra Branko Šušak, jedan od šezdesetšestorice žrtava komunističko-partizanskoga zločina nad hercegovačkim franjevcima.

U svome nebuloznom 14-straničnom sastavku pod naslovom Blajburg iz hercegovačkog ugla poznati partizan Jure Galić govori ponešto i o svećenicima i njihovu djelovanju tijekom rata. Na jednome mjestu spominje i fra Branka: »U ovom vremenu veliki broj ustaških dužnosnika raznih nivoa, obrazovanja i zanimanja, pa i katoličkih svećenika, obilaze sela, agituju i u tu svrhu obilato koriste mise i oltare, zatim zalaze u seoska domaćinstva i pri tome ljudima ukazuju na mesijsku i istorijsku ulogu ustaštva, Pavelića te veličaju Hitlera i Musolinija i nagovještavajući da će još u 1941. godini biti završen rat.

Kao po pravilu oni su u svojoj propagandi za sve dosadašnje ljudske patnje i nevolje optuživali komuniste i komunizam, Jevreje i jevrejstvo, Srbiju i srpstvo itd. Nemoguće je i ovom prigodom ne spomenuti bar neka imena svećenika koji su se u tome od samoga početka posebno isticala, a to su: fra Bogomil Zlopaša, župnik sa Humca, don Jure Vrdoljak Biščević, župnik iz Studenaca, fra Bono Jelavić, župnik iz Vitine, i fra Branko Šušak, župnik iz Čitluka, don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, fra Tugomir Soldo, župnik iz Čapljine itd, itd.«

Ne ulazeći ovdje u pravopisne pogrješke ni u očite faktografske pogrješke (npr. ni Zlopaša, ni Šušak, ni Soldo nisu bili župnici, nego župni vikari u navedenim mjestima), jasno je da Galić, u toliko puta okušanoj komunističko-partizanskoj primitivnoj maniri, želi opravdati zločine nad nevinim ljudima.

I drugo Galićevo nebulozno djelo Vrijeme i ljudi spominje fra Branka Šuška kao jednoga od organizatora ustaškoga pokreta u Čitluku. Navodi se da je fra Branko bio župnik u Čitluku (što on nikada nije bio) te »ideolog i organizator ovog čitlučkog ustaškog jezgra«. Nešto poslije doslovno piše: »Kad je u početku okupacije otpočelo ubijanje Srba, Mato Primorac organizuje jednu grupu čitlučkih vjerskih (sic!) zatucanih, nepismenih i fanatiziranih mladića, naoružava njih dvadesetak, a Šimun Buntić istu takvu drugu, i obadvojica odlaze na istočnu stranu Neretve i malo je mjesta gdje je bilo Srba u koja oni nisu dolazili i nad njima pravili zločine. Neskrivenu potporu i blagoslov u svemu davao im je čitlučki župnik fra Branko Šušak, pozivajući hrvatsku i katoličku omladinu da stupi u ustaše, da se bore za hrvatstvo i za katoličku vjeru, tako da je u tu svrhu obilato koristio crkvu i oltar.«

Svakomu tko se bavi problematikom Drugoga svjetskog rata, a osobito ulogom svećenstva u njemu, poznato je da je većina svećenika, i onda kao i danas, bila za slobodnu državu hrvatskoga naroda i za izlazak iz ropstva u kojem je živio hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji (kao i poslije u komunističkoj Jugoslaviji), te da su gotovo svi bili sretni zbog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., ali je isto tako činjenica da su se oni u najvećem broju ubrzo razočarali u politiku Ante Pavelića i ustaša, poglavito upravo zbog progona pravoslavnoga pučanstva i besmislena ubijanja nevinih nekatolika.

O tome, kao i o nastojanjima svećenikâ da u svemu iziđu na ruku pravoslavcima u Hercegovini i da ih zaštite, odlično je pisao fra Tugomir Soldo. Galić optužuje fra Branka da je bio ideolog skupine ustaških zločinaca iz čitlučkoga kraja te tako i odgovoran za zločine koje su oni počinili u istočnoj Hercegovini nad srpskim pučanstvom. S obzirom na to da Galić ne donosi nikakvih dokaza ni za jednu svoju tvrdnju, ni za tu da su navedeni ljudi iz čitlučkoga kraja stvarno ubijali Srbe, a pogotovo za to da bi fra Branko imao ikakve veze s tim, njegove tvrdnje ne treba ni uzimati ozbiljno. One su proizvod njegove patološke ideološke mržnje na sve što je katoličko i sve što je hrvatsko.

U svakom slučaju, ako je fra Branko i odobravao odlazak hrvatskih mladića u hrvatsku vojsku, u tome nema nikakva zločina jer je takav postupak tih mladića bila njihova domoljubna zadaća (kao i njihovih potomaka u Domovinskom ratu). Sigurno je da ih fra Branko nije nagovarao na bilo kakve zločine niti ih odobravao, kao što je sigurno da daleko najveći broj hrvatskih vojnika nikada nije ni počinio bilo kakav zločin – za razliku od komunističko-partizanskih »osloboditelja« kojima je pripadao i Galić.

A da su Galićeve konstrukcije uistinu plod naknadne pameti i pokušaja opravdanja zločina nad nevinim svećenicima, najbolje pokazuje i monumentalna zloknjiga njegova istomišljenika Viktora Novaka Magnum crimen u kojoj se ime fra Branka Šuška uopće ne spominje iako se spominje stotinu drugih svećenika kojima je krivica podmetnuta i izmišljena. Fra Branko je imao toliko veze sa zločinima da ga se nije sjetio ni Novak. Ali zato jest Jure Galić 60 godina poslije!

Galiću se može postaviti pitanje bi li on i danas strijeljao fra Branka (i stotine drugih svećenika) bez ikakva suđenja i bez dokazane krivnje? Braneći postupke svojih »drugova« iz 1945., on neljudski opravdava stravične komunističko-partizanske zločine i pokazuje da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da bi, kad bi za to imao mogućnosti, i danas ubijao i progonio svoje neistomišljenike isto kako su to činili njegovi »drugovi« 1945. i u desetljećima koja su uslijedila nakon rata.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari