Pratite nas

U potrazi za Istinom

Bio je vrstan svećenik i intelektualac, partizani su ga ubili na nekome od ‘marševa smrti’

Objavljeno

na

Fra Bono Jelavić  je bio vrstan svećenik i intelektualac. Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, najvjerojatnije u svibnju 1945. Za grob mu se do danas ne zna.

Ivan Jelavić rodio se 17. studenoga 1898. u Veljacima. Kršten je istog dana kao sedmo od osmero djece majke Anice, r. Mišetić, i oca Jure (Juke) Jelavića.
Imao je rođenog brata franjevca, fra Antu. Osnovnu školu završio je u Veljacima 1906. – 1910., gimnaziju na Širokom Brijegu 1910. – 1920. (?), a bogosloviju u Mostaru, Paderbornu i Ljubljani. Doktorat iz teologije položio je 5. ožujka 1932. na sveučilištu u Ljubljani. U franjevački red stupio je 10. svibnja 1916. na Humcu.

Jednostavne zavjete položio je 10. svibnja 1917. u ruke provincijala fra Duje Ostojića, a svečane u ruke provincijala fra Didaka Buntića 13. lipnja 1920. Za svećenika je zaređen 14. srpnja 1923. Hercegovačkim je vjernicima darovao dvadesetak godina svoga rada: prvih šest godina službe proveo je u Mostaru uglavnom kao vjeroučitelj (1924. – 1930.), potom je devet godina bio profesor na širokobriješkoj gimnaziji (1930. – 1939.), a onda od sredine 1940. do smrti u proljeće 1945. župnik u Vitini. U Mostaru je služio i starojugoslavensku vojsku (2. studenoga 1925. – 2. svibnja 1926.), prekinuvši tako na pola godine svoju vjeroučiteljsku službu.

Studij u inozemstvu

Fra Bono je svoj studij u inozemstvu započeo školske godine 1921./22. S kolegama fra Slavkom Luburićem, fra Zvonkom Mandurićem i fra Vojislavom Mikulićem upisao se na sveučilište u njemačkom gradu Paderbornu. O tome je dekan Bogoslovnog fakulteta u Paderbornu 26. listopada 1921. obavijestio hercegovačkog provincijala fra Didaka Buntića. O njihovom školskom uspjehu provincijal je dobio izvješće 20. travnja 1922. Pred početak nove akademske godine provincijalu fra Luji Bubalu pisao je iz Paderborna i fra Bono Jelavić, koji je imao običaj pisati duga pisma s podrobnim obavijestima.

Između ostaloga, on piše kako su od tamošnjeg provincijala dobili odobrenje da uz iste pogodbe kao njih četvorica u samostan mogu doći i fra Bruno Adamčik i fra Mutimir Vidačković. Posebno traže orguljaša (fra Brunu), jer onoga iz grada moraju skupo plaćati. »Ako oni ne bi imali volju za ovdje, kad su mogli godinu biti u Rimu mogu i ovdje godinu ostati. Ako će doći, neka ponesu što više odijela jer je ovdje ružna zima. (…) Ja sam se baš lijepo ovoga ljeta u Holandiji odmorio, ali ako bude što gore sa zdravljem, dogodine ću na drugo mjesto bježati.«
Fra Bruno je ipak otišao u Breslau, a fra Mutimir je stvarno došao u Paderborn.

Čini se da je uskoro došlo vrijeme za »bježanje«. Naime, već u veljači 1923. fra Bono javlja provincijalu da su on i fra Zvonko Mandurić bolesni i da im je savjetovano da se vrate u Hercegovinu. Traži provincijalovo dopuštenje za to. Provincijal se nalazio u pohodu braći pa je stoga iz Posušja pisao tajniku fra Jerki Borasu da im pošalje obedijenciju. Tu je školsku godinu fra Bono završio u Paderbornu, a onda se u jesen 1923. preselio u Ljubljanu. Za šestoricu hercegovačkih klerika (uz navedenu četvorku tu su sada bili još i fra M. Vidačković i fra Slavko Luburić), prefekt studija je 15. travnja 1923. poslao provincijalu izvješće o njihovim ispitima.

Da je školsku godinu 1923./24. fra Bono proveo na studiju u Ljubljani znamo iz dopisa slovenskog provincijala koji se 12. prosinca 1923. obraća hercegovačkom s upitom u koju su svrhu poslani neki novci. Odgovoreno mu je da je novac namijenjen uzdržavanju bogoslova fra Bone Jelavića. U međuvremenu je fra Bono, 14. srpnja 1923., (gdje?) zaređen za svećenika. Godine 1924. fra Bono se vratio u Hercegovinu. O provincijalovoj nakani da ga vrati sa studija u dušobrižništvo i katehezu, saznao je u travnju ili svibnju 1924. O tome je 10. svibnja 1924. iz Ljubljane pisao provincijalu te ga pita o svom novom imenovanju. Nije se nadao tako brzom povratku u Hercegovinu, »osobito od onog časa, odkad sam počeo misliti na Ameriku. U tu svrhu sam radio preko cijele godine, da što više izobrazbe stečem, ne samo u bogoslovnim, nego i u glazbenim predmetima.«

Uzeo je i radnju iz teologije jer se nadao da će ovdje ostati još jednu godinu. Da je znao da će se morati tako brzo vratiti, više bi vremena posvetio glazbi jer ga je u slobodno vrijeme podučavao vrstan glazbenik o. Hugolin koji drži da ima smisla za glazbu. »Ja sam mislio po svršetku odmah ići u Ameriku, a tim bi imala naša provincija mnogo više koristi, nego ako se odmah vratim.« Fra Bono je predlagao da bi u Mostaru netko drugi mogao preuzeti njegove sate kateheze, a da on ostane na studiju još godinu dana. Posebno se želio osposobiti u glazbi jer se kod nas, zbog nedostatka ljudi glazbene izobrazbe, crkvena glazba vrlo malo njegovala.

Fra Bonina molba je djelomično usvojena pa je u Ljubljani na studiju ostao sve do prosinca 1924. O tome svjedoči njegovo novo pismo provincijalu pisano 5. kolovoza 1924. iz Ljubljane. Kaže da radi i piše po čitave dane i noći kako bi njegova radnja bila što prije gotova. Naime, dobio je rok za obradu teme – do sv. Save kada se na fakultetu publiciraju referati. Dekan je rekao da moli provincijala da može ostati u Ljubljani do konca studenoga ili do 8. prosinca kako bi »dokrajčio« radnju. Između ostaloga, moli provincijala da mu nađe zamjenika koji će otprilike dva mjeseca umjesto njega predavati vjeronauk.

Kateheta u Mostaru i poslijediplomski studij

Provincijal fra Lujo Bubalo kao da se točno držao fra Bonina zadnjeg »roka« (koji je, naime, on sam naznačio u pismu), te je već dva dana nakon toga, 10. prosinca 1924., obavijestio ravnateljstvo I. i III. dječje muške narodne osnovne škole da namjesto oboljelog fra Rudolfa Mikulića imenuje fra Bonu Jelavića za vjeroučitelja u tim školama. Tako je fra Bono u šk. god. 1924./25. postao pomoćni kateheta u Mostaru (glavni je bio fra Ivo Marinčić). Krajem šk. god. 1925./26. fra Bono je zatražio da ga razriješe te službe jer se želio posvetiti glazbi smatrajući da je to najkorisnije za Provinciju. On se zalagao za podučavanje puka u crkvenom pjevanju, čemu je davao posebnu važnost, a trebalo bi podučavati i mlade fratre.

Ipak, fra Bonine dvije vruće želje, da studira i predaje glazbu te da pođe djelovati među hrvatske odseljenike u Americi, nikada ne će biti ispunjene. Ovaj mu put provincijal Bubalo nije uslišao želju da prestane s predavanjem vjeronauka u Mostaru gdje je ostao još nekoliko godina pomažući ponekad i u dušobrižništvu. Tako je za svog pet i pol godišnjeg boravka u Mostaru (od prosinca 1924. do ljeta 1929.) krstio dvadesetero djece što je izuzetno malo tim više ako znamo da je u toj velikoj župi u to vrijeme bilo i do 300 krštenja godišnje. Vjenčao kroz to vrijeme nije nikoga.

Iz mjeseca svibnja 1928. sačuvana je prepiska o jednom nesporazumu vezanom uz fra Bonu, katehetu građanskih škola, i ženskih ogranaka HKD »Napredak« u Mostaru. Naime, Napretkova Gospojinska podružnica potužila se provincijalu fra Dominiku Mandiću na fra Bonu jer da je on navodno izjavio »da odbornice te podružnice nemaju smisla ni razumijevanje za prehranu školske djece u našemu gradu«. »Istina je posve suprotna«, odgovorio je provincijal gospođama te podržao ideju da upravo one preuzmu tu zadaću. U prilogu provincijal šalje pisane izjave nastavnika F. Klupke i direktora Muhameda Nožića.

Čini se da nije nevažno napomenuti da je fra Bono 1928. bio imenovan povjerenikom za Treći red sv. Franje u Hercegovini. Stoga je povremeno pohađao trećoredske zajednice u pojedinim župama te o tome slao izvješća upravi Provincije. Tako je u listopadu 1928. bio u pohodu župama u Brotnju, u studenom u Nahiji, a u prosincu u Tihaljini, Drinovcima, Gorici, Grudama i Ružićima. Isto je nastavio i 1929.: u travnju je tako bio u župama Posušje, Posuški Gradac, Konjic, Goranci i Kruševo. Osim toga, fra Bono je povremeno držao i duhovne vježbe. Tako mu je provincijal 5. ožujka 1929. izdao dekret da vodi duhovne vježbe časnim sestrama u Mostaru. Fra Bono je, međutim, već sutradan javio da to nije u stanju obaviti zbog jake prehlade.

Valja pretpostaviti da je fra Bono za vrijeme svoje službe u Mostaru radio i na svojoj doktorskoj disertaciji. Konačno je 1929. došlo vrijeme da se disertacija objavi i obrani. Zbog toga se 13. srpnja 1929. provincijal obratio Generalu Reda i zatražio obedijenciju da fra Bono na jesen može poći u Beč kako bi obranio radnju.

U Beč je pošao već u srpnju ili najkasnije u kolovozu 1929. Odatle se 2. rujna javio provincijalu fra Dominiku Mandiću. Iz tog je dopisa jasno da je on bio i Mandićev povjerenik za prikupljanje potrebne građe vezane za povijest Provincije, a koja se nalazila u bečkim arhivima. Tako fra Bono piše da je prikupio neke dokumente u bečkom gradskom arhivu i fotografirao ih. K tome je u nekim novinama pronašao obavijest o skupljanju crkvenog ruha za siromašne župe u Hercegovini pa je poslao i taj izvadak iz novina. Sličnu je obavijest provincijalu poslao i 7. rujna.

Mjesec dana nakon toga javlja o poslanim dokumentima iz gradskog arhiva kao i o troškovima fotografiranja dokumenata te moli da mu se odobri odlazak u Francusku. Fra Bono se opet javlja krajem listopada kada piše da je završio disertaciju i da ju je upravo podigao s uvezivanja. Prije nije mogao jer je tek sada od provincijalata dobio potreban novac u tu svrhu. Predao je radnju u dekanat dr. Schleglu koji mu je inače išao na ruku. On mu je ujedno i prvi referent, a radnjom je potpuno zadovoljan. Ima 193 stranice bez dodataka. Sad će se spremati za rigoroze s namjerom da do konca školske godine položi barem dva ispita. Možda bi mogao i sva tri, ali mogu to profesori shvatiti kao da ih ne uzima dovoljno ozbiljno.

Odlučio je najprije se odmoriti do polovice studenoga. Za to vrijeme namjerava otići u državni arhiv kako bi tamo pronašao one dokumente za koje ga je provincijal zadužio jer su značajni za povijest Provincije. Prvi rigoroz bit će mu povijest. Stoga će najprije otići profesorima povijesti i prava kako bi ih upoznao i s njima se dogovorio o gradivu. Usput pita može li što biti od provincijalova obećanja da kroz vrijeme priprave ode u Francusku kako bi naučio ponešto i francuskog? Ako ne može, barem bi izašao iz Beča negdje gdje je mirnije za rad, za pripravu ispita. U srpnju 1930. fra Bono je javio provincijalu Mandiću da je u državnom arhivu u Beču pronašao neke vrijedne dokumente. Uz to je prikupio i neke paramente koje će poslati na Humac.

Prve rigoroze, iz moralne i pastoralne teologije, fra Bono je položio u lipnju 1930. i to cum applausu. O tome je pisao provincijalu 28. lipnja: »Sa pripravom sam se izmorio i jedva sam čekao da taj teret skinem s glave, da mogu slobodno odahnuti.(…) Hvala Bogu, sad sam slobodan i toga tereta, pa mi je odmah lakše.« Dalje u pismu objašnjava da se, prema provincijalovoj želji, raspitivao za kalež, ali misli da je to u Beču preskupo. Na povratku će pokušati u Mariboru rasprodati štogod losa u korist crkve sv. Ante na Humcu, opet prema provincijalovoj želji, ali dvoji u dobar uspjeh jer Slovenci cijene samo svoje.

Primio je od provincijala željezničku legitimaciju pa može jeftinije putovati u Hercegovinu. Sljedeće rigoroze fra Bono će polagati kasnije, sve do početka 1932. U međuvremenu je (1930.) već bio imenovan profesorom na Širokom Brijegu i prefektom konvikta za vanjske đake. Žalio se da su ga te obveze sprječavale da brže položi rigoroze i nakon toga obrani doktorat.

U lipnju 1930. provincijal je kod Generala Reda isposlovao dopuštenje da fra Bono, uz fra Svetozara Petrica, može preko ljeta poći u Francusku na učenje francuskog jezika. Bila je to prilika za kojom je fra Bono toliko čeznuo, no samo nije jasno je li u Francusku putovao izravno iz Beča ili se ipak vratio u Hercegovinu pa onda putovao u Francusku. Svakako, nakon povratka u Hercegovinu krajem ljeta preuzeo je dužnosti profesora i prefekta đaka na Širokom Brijegu.

Neke je rigoroze fra Bono svakako polagao i tijekom 1931., ali o tome nemamo točnih podataka. Žalio se provincijalu da je preopterećen: »Uslijed napornoga rada pisanjem radnje i polaganjem ispita u Beču toliko sam zamoren i slabih živaca, da nijesam sposoban vršiti drugu nijednu dužnost, osim da ostanem isključivo profesor na našoj gimnaziji s onolikim brojem sati, kao u ovoj školskoj godini.« Zbog preopterećenja se, nastavlja, nije uspio pripraviti za zadnji ispit sada o Uskrsu, niti će ga moći predati koncem školske godine, nego tek početkom listopada.

Zadnji rigoroz, iz dogmatike, fra Bono je položio tek početkom ožujka 1932. O tome je javio provincijalu 4. ožujka: »Jučer sam imao zadnji rigoroz iz dogmatike. Hvala Bogu, prošao sam vrlo dobro na ispitu. U subotu na 5. 3. bit će promocija i isti dan poslije podne idem put Zagreba. Eto me kući ako ne zaspe snijeg put preko Like i preko Bosne.« Tako je fra Bono završio svoj doktorat. Od tada pa do smrti djelovat će i živjeti isključivo u Hercegovini.

Profesor na Širokom Brijegu

Fra Bono je od školske godine 1930./31. na Širokom Brijegu počeo predavati vjeronauk i strane jezike. Uz to je bio i prefekt vanjskih đaka, konviktoraca, a ponekad je vodio i duhovne vježbe. Tako je provincijal 31. prosinca 1930. odobrio duhovne vježbe za đake na Širokom Brijegu: za sjemenište će ih voditi fra Bono Jelavić, a za vanjske đake fra Rade Vukšić. Fra Bono je duhovne vježbe vodio i drugima, primjerice svećenicima širokobriješkog dekanata.

Kako je već rečeno, fra Bono je još u travnju 1931. tražio da ga se razriješi službe prefekta, ali mu toj molbi nije udovoljeno. Nekoliko godina kasnije, u travnju 1936., fra Bono je opet molio da ga se razriješi službe upravitelja konvikta. No, ni provincijal fra Mate Čuturić nije udovoljio toj njegovoj molbi. Molbu je ponovio sljedeće godine. Moli premještaj iz konvikta zbog zdravstvenih razloga. Rado bi se vratio (samo) profesorskom životu. Međutim, i ta mu je molba odbijena.

Molbu da ga se zbog zdravstvenih razloga razriješi službe upravitelja konvikta vanjskih đaka, fra Bono je ponovio još dva puta: 20. svibnja 1937. i 15. travnja 1938. nakon čega se uprava Provincije konačno »smilovala« i razriješila ga te službe. Provincijal fra Mate Čuturić poslao mu je dopis u kojem stoji da ga »nakon višekratnih molbi« uprava razrješava dužnosti upravitelja konvikta pa će ubuduće biti samo profesor. Daje mu se priznanje za višegodišnji uspješan rad kao upravitelja konvikta »koji ste vodili na opće zadovoljstvo«. Također, može se premjestiti iz konvikta u samostan. No, fra Bono nije dugo ostao »samo« profesor na Širokom Brijegu – već je sljedeće godine (1939.) imenovan župnikom u Međugorju. Više se na Brijeg ne će vratiti!

Kao upravitelj konvikta fra Bono se brinuo i za ekonomski napredak te institucije. Tako 29. listopada 1934. piše provincijalu da je konačno uspio nagovoriti Marka Kraljevića da se s njega prenese kupljena zemlja ispred konvikta na konvikt ili na Provinciju. Uskoro će zbog toga ići s njim u gruntovnicu. Između ostaloga piše i o sestarskoj posluzi u konviktu i moli neka sestarska uprava ne šalje nikoga bez prethodnog dogovora s franjevačkom upravom. Fra Bono je bio povezan i s izgradnjom franjevačke hidrocentrale na rijeci Lištici. Tako 7. srpnja 1935. piše provincijalu da je prema njegovoj odredbi dao Poštanskoj štedionici u Zagrebu da s čekovnog računa konvikta prenese na Provinciju 60.000 dinara za izgradnju hidrocentrale na Širokom Brijegu.

Budući da je bio vrstan tumač latinskog jezika, fra Bono je u gimnaziji predavao vjeronauk, latinski i njemački jezik. Konvikt je za njegove uprave bio uzorna ustanova, a on se pokazao kao čovjek velikih organizacijskih sposobnosti i autoriteta među đacima. »Fra Bono Jelavić raspolagao je velikim prirodnim autoritetom, što je posebno došlo do izražaja dok je upravljao konviktom vanjskih đaka, koji je u njegovo vrijeme bio uzorna odgojna ustanova kršćanskoga nadahnuća. Kada bi u doba večere ušao u trpezariju da pred đacima dade svoj osvrt na protekli dan i priopći vijesti koje je smatrao važnima, nastala bi grobna tišina i napeta pozornost. Svaka je njegova prosudba bila obrazložena i uvjerljiva i sve što je rekao uzimali smo k srcu.(…) Kada je fra Bono otišao za župnika u Međugorje, njegov je nasljednik u upravljanju konviktom bio na sto muka. Unatoč revnosti, nije nikako mogao reproducirati fra Bonin prirodni autoritet i organizacijsku darovitost.(…) Privremeno je bilo došlo do neke opće mlitavosti.« (Svevlad Slamnig).

Župnik u Međugorju i Vitini

Godine 1939. fra Bono je imenovan župnikom u Međugorju, a nakon godinu dana u Vitini. Iz međugorskog razdoblja sačuvan je njegov dopis u kojem moli upravu Provincije i preporučuje za internat djecu svojih župljana: Tomu Dragićevića Antina, Blagu Buntića Matina, Franju Dragićevića Markova i Nikolu Baraća Martinova. Za vrijeme svoga župnikovanja u Međugorju fra Bono je krstio 49 djece te obavio 16 vjenčanja. U župni ljetopis za čitavu godinu nije upisao nijedno slovo (što je veoma čudno, jer je bio iznimno školovan, dapače doktor teologije!), ali je njegov nasljednik fra Serafin Vištica zabilježio kako se sukob između zavađenih sela te župe (Međugorja i Bijakovića) nastavio i za vrijeme fra Bonina župnikovanja te da su on i njegov pomoćnik fra Bosiljko Vukojević slavili svake nedjelje dvije pučke mise kako ne bi došlo do svađe ili tučnjave među zavađenim selima.

»Napominjemo, da su obojica oo. Bono i Bosiljko svim silama nastojali, da dođe do mira među zavađenom župom, ali se nažalost nije uspjelo. – Isto tako zapamćenja je vriedno, da su bili spremni za pastorizaciju u podne i ponoći; da su dobro izpoviedali i propoviedali. Razumljivo, da se je teško uvijati među zavađenim župljanima a da se ne zamjeri. Čuvali su red i disciplinu u župi. Sviet ih je volio i poštivao.«

U Vitinu je došao u proljeće 1940. i ostao tu do 1944., kada je pobjegao pred partizanima. Izbivao je s nekim prekidima zbog bolesti i liječenja. Već su se u srpnju 1940. za okolne svećenike održale duhovne vježbe u župnoj kući u Vitini koja je bila dosta prostrana. O tome je fra Bono izvijestio provincijala. Isto se ponovilo i dvije godine poslije, u ratnim vremenima. Fra Bono je prije toga pisao provincijalu govoreći o nekim poteškoćama glede održavanja tih vježbi, osobito vezano za nedostatak namirnica i prehranu brojnih svećenika koji na njih dolaze. Provincijal mu je odgovorio neka se dogovori s okolnim svećenicima da unaprijed pošalju svoje priloge u naravi kako bi ipak svi mogli obaviti duhovne vježbe. Ako je potrebno, mogu se i skratiti na četiri dana umjesto uobičajenih tjedan dana.

Fra Bono je pobolijevao i često je pisao o svome slabom zdravlju. U kolovozu i rujnu 1942. bio je na oporavku u Krapinskim toplicama. O tome je pisao provincijalu. Imao je zbog ratnih okolnosti problema oko prijevoza. U toplicama je boravio od 21. kolovoza do 16. rujna. Tek što se iz Krapine vratio u Zagreb, spopali su ga neopisivi bolovi u želucu. Otkriven mu je »veliki čir« te je zadržan u bolnici radi oporavka. Već je duže vrijeme osjećao te bolove, ali ne tako jake. »Sad sam dolijao i moram se predati sudbini«, piše. Imat će operaciju, a ni on ni liječnici ne znaju ishoda: »Ako bude rak zna se šta me čeka, a ako obični čir ne zna se hoće li operacija uspjeti radi visokih godina.« Stoga moli da mu se zamijeni molitva brevijara nečim drugim dok je u bolnici. Neka se plati jedna misa iz Gospine milostinje na njegovu odluku. Piše i o materijalnim troškovima liječenja.

Sljedeće godine, gotovo u isto vrijeme, fra Bono je opet na liječenju, ovaj put u Sarajevu. Provincijal mu je 30. kolovoza 1943. dao dopuštenje da može poći na liječenje u Sarajevo, a ako bude potrebno i u Zagreb. U rujnu se liječi u Sarajevu pa je provincijal fra Leo Petrović molio fra Vitomira Jeličića u Sarajevu da ode u bolnicu i vidi je li fra Bono Jelavić operiran te da mu bude pri ruci ako mu nešto treba. Budući da je fra Bono već čitav mjesec izbivao iz župe, provincijal je od Biskupskog ordinarijata u Mostaru zatražio ovlast da njegov pomoćnik fra Janko Bubalo može vršiti župničku službu dok je župnik odsutan. Ordinarijat je već sutradan podijelio zatražene ovlasti.

Fra Branko Marić premjestio se iz Banje Luke u Sarajevo te 19. rujna javio provincijalu da je fra Bono Jelavić po drugi put operiran. Provincijal je tražio da ga se iscrpnije obavijesti o fra Boninoj bolesti i operacijama. Nemamo točnog podatka kad se vratio iz bolnice, ali po svemu sudeći u Sarajevu je ostao više od dva mjeseca. Naime, u matičnim knjigama župe Vitina njegovo se ime – nakon što je početkom rujna 1943. otišao na liječenje – prvi put pojavljuje tek 21. studenog 1943. Toga je dana, naime, krstio Veselku Paradžik, kćer Jurinu. U druge dvije matice spominje se tek nakon toga datuma.

Početkom prosinca 1943. provincijal je pisao fra Boni u Vitinu da dadne putni trošak fra Ciprijanu Brkiću da se može iz Vitine premjestiti u Drinovce. Starom fra Ciprijanu (r. 1868.) nije se ostajalo u Vitini jer je bila puna vojske. Fra Bonin kapelan bio je već spomenuti fra Janko Bubalo koji je dugo godina nakon toga ispisao svoju knjigu sjećanja na te strašne dane. S njima je živio i starac fra Vice Skoko (1883. – 1964.). Provincijal je fra Boni u Vitinu slao i neke druge bogoslove, jer u Mostaru više nije bilo moguće držati nastavu, a neki su u tim kaotičnim danima i sami dolazili u Vitinu. Tako je 11. rujna 1944. provincijal pisao fra Boni da mu šalje bogoslova fra Antu Majića, a 14. listopada pitao ima li kod njega netko od bogoslova i ako ima, neka se jave provincijalu.

Fra Janko Bubalo piše da je fra Bono bio teško bolestan te da je zbog kamenaca u bubrezima jako oslabio. Početkom 1944. bio je opet u bolnici: vojničkim je automobilom iz Vitine prebačen u Mostar gdje je odmah operiran. »(…) fra Bono se više nikada ni svoje nove slabosti nije oslobodio. Rana se, uz povišenu temperaturu, stalno gnojila, pa ju je kao takvu i u grob sa sobom odnio. Tako da se tek na “Križnom putu”, koncem svibnja četrdeset i pete negdje kod Siska, gurnut u jarak, konačno i zauvijek s njome smirio…«

Nakon operacije fra Bono je stalno ležao u krevetu. Partizani, koji su se povremeno iz Zabiokovlja spuštali prema Veljacima pa i Vitini, planirali su, kad za to dođe zgodan čas, fratre jednostavno »likvidirati«. Tako je i vitinski učitelj Ivo Gojić (u kojega je fra Bono imao neograničeno povjerenje, a zapravo je bio partizanski provokator), nakon što je iz Vitine pobjegao partizanima, poslao fra Boni pismo »u kojemu mu, nakon barem stotinjak zajedničkih ručaka i večera za fra Boninim stolom piše da će ga, kad ga uhvate, ne samo ubiti nego da će ga živa peći na ražnju kako mu “zahvalni učo” poručuje«.

»Tako se onda, u toj sveopćoj pometnji, primakao i sudbonosni kraj toga tmurnoga listopada. Nijemci se povlače i ginu na svim frontama, a slično i hrvatska vojska. Tako je Vitina 27. listopada (1944., op. R. J.) ostala, uglavnom, bez ijednoga vojnika. Partizani su se već “hrabro” spustili do Veljaka. Toga dana napustili smo naš dom i ja i fra Bono. Po njegovu mišljenju trebalo se povući ispred prvoga naleta partizana, a onda se poslije s vojskom ponovno u Vitinu vratiti.« U kući su ostali bolesnik i starac fra Vice Skoko, fra Jankova bratana Šima i jedna djevojčica iz susjedstva. Fra Bonu su nekako ugurali u jedna vojnička kola, a fra Janko se pješke uputio prema Ljubuškom. Tu su se oprostili i razišli, »da se više nikada na zemlji ne susretnemo…«

Fra Bono je otišao dalje iz Ljubuškoga, a fra Janko se sutradan vratio u Vitinu. Tri-četiri dana nakon toga k njemu je došao i svećenik bogoslov fra Stanko Vasilj (1920. – 1993.), koji je s fra Jankom proživio teške dane u ljubuškom zatvoru.
Za vrijeme svoga župnikovanja u Vitini, fra Bono je krstio 311 djece.

Fra Bonina smrt

Prema zabilješci u Arhivu Provincije, fra Bono Jelavić ubijen je oko 11. svibnja 1945. negdje kod Velike Gorice. Fra Janko Bubalo zapisao je da je fra Bono »koncem svibnja četrdeset i pete negdje kod Siska gurnut u jarak«, dakle ubijen. O tome, dakle, nema nikakva pouzdana podatka. Svakako, ubili su ga partizani u svibnju 1945. negdje na području između Velike Gorice i Siska. Za grob mu se ne zna.

Među pisanim svjedočanstvima nema nijednoga koje bi govorilo da je netko od svjedoka toga ubojstva nešto o tome ili zabilježio ili pak nekome o tome nešto ispričao. Ne treba ni napominjati da je ubijen bez ikakva suđenja! Zanimljivo je možda napomenuti kakve su laži širili komunistički aktivisti koji su na taj način, dakako, htjeli opravdati njegovo ubojstvo.

Fra Janko Bubalo zabilježio je tako priču Franje Gadže, rodom iz Grabovnika. Taj Franjo »bio je glup i nepismen. A bio je lažac kakvih sam malo u životu sretao. Samo jedna stvarčica: on je toliko puta (nikada javno), mene samoga, u četiri oka, uvjeravao kako je pok. fra Bono bio zločinac; da je on bio stalno u svom habitu i da je preko njega bio opasan najmodernijim pištoljem i dvjema bombama na opasaču. Ja sam ga toliko puta, bez straha, u tu (samo njegovu) laž razuvjeravao, ali…« Možemo samo zamisliti bolesnoga fra Bonu koji se, ako nije u bolesničkom krevetu, jedva vuče uz pomoć štapa i kako oko pasa nosi bombe i najmoderniji pištolj!?

Nisam uspio pronaći nikakav podatak o razdoblju između fra Bonina odlaska iz Vitine (kraj listopada 1944.), i njegove smrti (svibanj 1945.). Možemo samo pretpostaviti da se povlačio sa stotinama tisuća drugih prema Austriji, da je bio vraćen natrag i da su ga partizani ubili na nekome od bezbrojnih »marševa smrti« na području oko Siska ili Velike Gorice.

Piše fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari