Pratite nas

Bio sam jedan od Kavranovih vodiča. Razgovor s Milom Markićem

Objavljeno

na

Gospodin Mile Markić bio je djelatni sudionik dviju etapa borbe za hrvatsku državnu neovisnost. Jedne, u doba uspostave i obrane Nezavisne Države Hrvatske, i druge, nakon njezina sloma. Naime, Mile Markić (Ivica Hećimović) jedan je od dvojice još živih sudionika “Kavranove akcije”. U njoj je sudjelovao kao jedan od desetak vodiča. Računajući na to, da će njegova sjećanja zanimati naše čitateljstvo, objavljujemo razgovor s njim.

* F. IVIĆ: Gospodine Markiću, molim Vas da se predstavite.
* M. MARKIĆ: Rođen sam u Lici 27. prosinca 1923. kao Ivica Hećimović. Poslije rata ime sam, silom prilika, promijenio u Mile Markovinović i, po dolasku u Ameriku, u Mile Markić. Godine 1941., na Veliki četvrtak, bio sam u Zagrebu kad su Nijemci ušli u grad nakon što je proglašena NDH. Sutradan sam vlakom otišao u rodnu Liku. Vlak su kod Ličkog Lešća bombardirali Talijani. Granata je pogodila vagon u kome sam bio, ali sam slučajno ostao živ i pješice produžio oko 15 km do kuće. Nakon kraćeg vremena, 10. svibnja 1941., javio sam se kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u ustaše.

* F. IVIĆ: Što vas je potaknulo da odete u ustaše?
* M. MARKIĆ: Ja nisam znao ništa o politici. Znao sam samo da su Hrvati u Jugoslaviji proganjani, a u Lici osobito nakon 1932. kad su ustaše digli ustanak. Mi djeca smo već iz iskustva znali da jugoslavenski oružnici (“žandari”) tuku narod, pa bismo se skrivali kad bi oni prolazili kroz selo. Što nam je onda 1941. preostalo nego biti sretan zbog uspostave hrvatske države i, u skladu s tim, ići u ustaše. Nisam ja tada puno znao o politici. Bilo mi je jasno da mi je mjesto u hrvatskoj vojsci i ništa više.

* F. IVIĆ: O tome ratnom vihoru ne ćemo naširoko, ali nam ipak ispripovjedite neke svoje uspomene
* M. MARKIĆ: Prvo vrijeme 1941. bio sam u Lici. Kasnije smo došli u Zagreb. Tamo je osnovana Lička legija u koju sam odmah pristupio. U veljači 1942. pošao sam na bojište. Najprije smo bili na Kordunu, a poslije toga u Bihaću i Bosanskoj Krupi. Za Božić 1942. došli smo nazad u Liku, u Lovinac. Tamo sam bio godinu dana i tako je tekao rat sve do proljeća 1945. za koje vrijeme sam se većinom nalazio u Lici.

* F. IVIĆ: Jeste li imali težih okršaja s četnicima ili partizanima?
* M. MARKIĆ: Uvijek, rat je bio uvijek, svaki dan. U proljeće 1945. u Zagrebu mi je poginuo otac, pa sam trebao otići na sprovod. Cestovni je promet bio jako slab, ali mi je zapovjednik zdruga, Kolačević rekao: “Imamo, desetak-petnaest engleskih zarobljenika, zrakoplovaca, koji su se u okolicu spustili padobranima, i ti ćeš njih odvesti u Zagreb”. I tako sam ja s vojnom kolonom otpratio te zarobljenike u Zagreb. Tjedan dana sam boravio u Zagrebu. U to je vrijeme prvi put u ratu pao Gospić, pa sam tako ostao u Zagrebu. Za 14 dana počeli su dolaziti naši iz Like, gdje su bili razbijeni. Reorganizirali smo se u Samoboru. Tada sam iz stožernog stražnika promaknut u čin poručnika, te sam postao zapovjednik satnije. Zastavnik nisam nikad bio, niti sam taj čin ikad dobio, ali sam bio zapovjednik satnije.

* F. IVIĆ: To je jedna od od netočnosti u knjizi Ivana Prusca, ali o tome kasnije.
* M. MARKIĆ: Kako je to došlo u Pruščevu knjigu, ne znam. Zbog događaja na terenu čak ni čin poručnika nije mi bio potvrđen, ali zapovjednik satnije sam bio. I tako smo se kod Samobora u proljeće 1945. pregrupirali i prebacili na položaj u Draganić kod Karlovca. Tu smo branili Karlovac, a partizani su nadirali iz Like. Za vrijeme borbi oko Karlovca došla je zapovijed da se povučemo. Povukli smo se u Jastrebarsko, pa u Samobor. Mi smo još 8. svibnja bili u Samoboru, a zatim smo produžili kroz Sloveniju prema Bleiburgu.

* F. IVIĆ: Jeste li putem imali čarki s partizanima?
* M. MARKIĆ: Mi ne. Borbi nije bilo tako puno, ali je promet bio jako otežan. Kad smo došli pred Celje, u njemu su već bili komunisti, slovenski komunisti. Sa skupinom od 15 vojnika kretao sam se u smjeru Celja i kad smo došli na jedan zavoj u samom Celju, pred nas su iskočili partizani, koji su zatražili da se predamo. Odgovorio sam im: “Mi se predati ne ćemo”. Na to oni: “Pa, dobro, idite, predat ćete se tamo dalje”. I tako smo došli u Dravograd. U Dravogradu nismo mogli preko mosta, pa smo produžili prema Bleiburgu. U Bleiburg smo stigli 14. svibnja i tamo smo, sutradan, dobili zapovijed da se odloži oružje, jer da ćemo ići u zarobljeništvo kod saveznika. Tu smo položili oružje i prelazili na drugu stranu kod Engleza, a njihovi su tenkovi bili raspoređeni po cijelome bleiburškom polju. Kad smo prošli prijeko, postrojili su nas u četverorede. Tamo je već čekala jedna divizija jugoslavenskih partizana, a mi razoružani! Vidjeli smo da su nas Englezi izdali: umjesto da idemo u zarobljeništvo, partizani su nas vraćali iz Bleiburga u Lawamünd, iz Lawamünda u Dravograd. To je bila najveća kolona, brojila je oko 70.000 ljudi. U Lawamünd smo stigli uvečer. Sutradan smo došli u Dravograd. Tu smo se malko odmorili i zatim produžili u Maribor. U Dravogradu su nas odvajali. Među nama je bilo još civila, žena i djece, i njih su odvajali. Iduće noći odlučio sam da ne ću živ u Maribor, i dalje u logor. Slučajno sam nedaleko u koloni vidio jednog poznanika, Ivaniševića iz Lovinca, i on mi je rekao da tamo ima još jedan naš zvani Vrakela, a to je bio vodnik Kovačević. Rekao sam im da kanim bježati i ponudio da krenu sa mnom. Pristali su. Kiša je padala, pa su partizani stalno bacali rakete i osvjetljivali, a ja sam gledao kamo bi se moglo najlakše pobjeći. Lijevo nismo mogli, tu je bio sve vojnik do vojnika. Desno se svrstao vojnik na svakih 10-20 koraka. Pozorno sam gledao i vidio jedan poveći šumarak. Odlučio sam se, bilo je oko pola sata do ponoći. Uzeo sam Ivaniševića za ruku, a on se uhvatio za Vrakelu i krenuli smo! Ako nas vide, ubit će nas, ako nas ne vide, proći ćemo. I prošli smo! Došli smo tako do šumaraka i sjeli. Nije imalo smisla čekati, jer će nas pronaći. Krenemo li lijevo, možemo samo u Dravu. Nitko od nas nije bio bogzna kakav plivač. Odjeću smo skinuli sa sebe i kanili smo samo u gaćama preplivati Dravu, pa ćemo tamo kod seljaka možda dobiti nešto za obući. To je bio jedini način da umaknemo. No, Ivanišević je tada rekao da ne će ići, jer ne zna plivati. Tako smo se rastali od njega oko jedan sat poslije ponoći i prošli kroz taj šumarak. Svoju smo odjeću spakirali i stavili u jedan grm, te se onako goli, u gaćama, spustili u vodu.

* F. IVIĆ: Jeste li ikad poslije čuli za tog Ivaniševića, kako je on prošao?
* M. MARKIĆ: Mi smo, dakle, ušli u Dravu koja je već uz kraj bila duboka oko metar i pol, a na tom mjestu se uz obalu nadvilo nekoliko grmova. Vodnik Kovačević zv. Vrakela, tada je imao oko 35, a ja sam imao 21 godinu. Čim smo ušli u vodu, Vrakelu je uhvatio grč. Radi toga smo morali odustati od preplivavanja, pa smo sve do sutrašnjeg popodneva ostali u vodi držeći se za grm. Rijeka je na tome mjestu tekla kružno. Razlog smo razaznali tek kasnije, u blizini je bila hidrocentrala. Sat i pol nakon našega bijega, čuli smo kako partizani pretražiju grmlje na obali. Nedugo zatim čuli smo glasove: “A, tu si, banditu!” Začuo se Ivaniševićev glas: “Dvojica su preplivala”. On je mislio da smo već preplivali, a mi smo još bili tu. To nas je možda spasilo, jer su obustavili potragu. Njega su odveli i više nikad nisam čuo za nj. Nas dvojica smo se sutradan oko tri, pola četiri poslije podne izvukli iz vode i sjeli u grmlje. Kolona iz koje smo pobjegli promicala je pokraj nas cijelu noć, sve do jutra. Mi smo, u grmlju, onako goli, smrznuti, najednom začuli da se netko primiče. Vrakela je bio nervozan, a ja sam mislio da je neka životinja. Najednom, čujemo gdje netko pije vodu. Ustali smo, gledamo, kad tamo jedan zastavnik, Hrvat, vidimo po odori. Zalegao i pije vodu iz Drave. Upitam ga tko je. On nas pogleda, i odgovori: “Ti vidiš tko sam ja, ali tko ste vi?”. A mi goli, u gaćicama. Tako smo se sastali i počeli razgovarati. Ispričao nam je kako je bio u skupini koja se sakrila, a u njoj su bili satnik i još tri, dakle, ukupno četiri zastavnika. Ta je skupina bila iz časničke škole. I njih su partizani pronašli, ali se on prikrio u grmlju i tako se spasio, za razliku od ostalih. Nas dvojica i naš novi suputnik smo uvečer, kad se spustio mrak, našli onu svoju odjeću, obukli se i prešli cestu, pa onda krenuli prema Austriji. Kretali smo se cijelu noć kako bismo došli na austrijsku stranu. Kada smo ujutro stigli na austrijsku stranu, otišli smo kod prvih seljaka, tražiti nešto jesti. Tamo su već bili Rusi. To lutanje je trajalo tjedan dana, išli smo od kuće do kuće, malo smo jeli, malo radili, pomagali narodu cijepati drva. Tako smo došli do Klagenfurta, i izmakli iz ruske u englesku zonu. U Klagenfurtu smo našli logor s drugim Hrvatima..

* F. IVIĆ: Kako ste doznali za Kavranovu akciju?
* M. MARKIĆ: Dva mjeseca nakon mog dolaska u Klagenfurt, k meni u logor je došao jedan satnik i predstavio se, razgovarali smo malo. Pita me poznajem li generala Herenčića. Rekoh da ga poznajem, jer smo se upoznali za vrijeme povlačenja, u Jastrebarskom. Kaže on, general bi želio razgovarati s Vama. Pristao sam, pa smo tako skupa otišli do njega. General je stanovao u jednome malom mjestancu u blizini, u Krumpendorfu. Tu smo se sastali i razgovarali. Herenčić mi je rekao da postoji ideja u najvišem državnom vodstvu, da bi netko otišao u Hrvatsku vidjeti što se događa, jer nije bilo nikakvih značajnijih veza s domovinom. General je pomislio da bih ja mogao pomoći. Nakon otprilike tjedan dana sastali smo se general Herenčić, ministar Artuković, Joso Rukavina koji je bio šef policije u Zagrebu, i ja. Pitali su me, bih li ja mogao i htio otići u Zagreb. Rekao sam da ću pokušati, i da ću za pratnju pokušati naći još jednog prijatelja. Našao sam tog prijatelja, pa smo zajedno išli provjeriti granicu, gdje bi bilo najbolje prijeći. Tamo sam vidio da je on neodlučan, i da od zajedničkog puta ne će biti ništa. Vratio sam se u Klagenfurt i izvijestio ih da ćemo morati pronaći nekoga drugog. Rekoše mi da imaju jednog zastavnika s kojim su razgovarali i koji je rekao da bi želio ići sa mnom. Tako smo se taj zastavnik i ja upoznali i odlučili ići zajedno.

* F. IVIĆ: Sjećate li se imena tog zastavnika?
* M. MARKIĆ: Da, zvao se Vavra, Vjekoslav Vavra i bio je rodom iz Visokog kod Sarajeva. Odlučili smo ići, a dobili smo još i vezu. General Herenčić bio je vjenčani kum jednom poručniku, Novaku. Novak je bio njegov vojnik i on nam je dao adresu svoje obitelji, na rijeci Sutli, na samoj slovenskoj granici. Navodno će nam njegov otac i njegova obitelj pomoći da se prebacimo u Zagreb. Vavra i ja smo tada krenuli na put, no to je duga priča. Uglavnom, trebala su nam tri dana do Zagorja. Morali smo putovati samo kroz šumu, nikad putem. Po danu se sakrijemo u grmlje, po noći nastavimo. I tako, nekoliko kilometara prije Krapine, naletjeli smo na partizane. Kako više nije bilo moguće kretati se kroz njive i blato, morali smo ići putem. Ja sam išao ispred njega sa samokresom. Dogovorili smo se, ako naiđemo na stražu ili nešto, ako nas zaustave, morat ćemo se boriti. Upravo tako se i dogodilo; kiša je padala, naletjeli smo na partizansku stražu. Stražar je bio pod krovom, onako na cesti. Podviknuo je: “Stoj, tko je? Tko ste?” Istodobno je počeo vikati i netko s druge strane. Odmah skočih lijevo, moj prijatelj iza mene. Partizani su zapucali, a ja uzvratio. Netko od njih počeo je vikati da je pogođen. Pobjegao sam. Bježao sam jedno pola sata bez prestanka. Padao sam i dizao se. Konačno, sjednem da bih predahnuo. Nema nigdje nikoga, nema mog prijatelja, ostao sam sam. Što ću? Tu sam se pribrao i malo odmorio, a zatim krenuo, opet prema jugu, prema rijeci Sutli gdje treba uspostaviti vezu. Tako sam putovao tu noć, a sutra ujutro bio sam na Ivančici, gdje sam proveo cijeli dan. Sutra ujutro opet sam nastavio i naišao na rijeku. Po njoj sam se kretao prema jugu te došao skroz blizu Zaprešića. Tek tada sam vidio da to nije Sutla, nego rijeka Krapina. Dan sam proveo u jednom vinogradu, a navečer sam produžio pješice prema Sutli, prema slovenskoj granici. Došavši do slovenske granice, uhvatio me dan, nisam mogao dalje. Na samoj granici još je bila žica i visoka trava. Tu sam se zavukao preko dana, a sutra navečer pokušao sam naći vezu. Došao sam u kuću i pitao za obitelj Novak? Tu je bio neki stariji čovjek, mlada cura i momak, te jedna žena. Kad sam ih upitao, je li Joža Novak njihov sin, oni su se uplašeno pogledali i odgovorili da jest. Rekoh im da ga poznajem. Bilo im nezgodno, ali su po mom izgledu zaključili da nisam provokator i povjerovali su mi. A Novakov otac se baš prije tjedan dana bio vratio iz logora, jer je bio, mislim, tabornik. Novakov stric radio je na željeznici i stanovao odmah u susjednoj kući. Pristao je pomoći mi, da zajedno vlakom dođemo u Zagreb. Ja nisam imao nikakvih papira, ali sestra poručnika Novaka, kojoj je moglo biti oko osamnaest godina, na moje pitanje kako nabaviti nekakvu propusnicu, odgovorila mi je da ona nema ništa, ali da ima tata koji je išao popravljati zub u Zagreb. Ja sam vidjela tu njegovu staru propusnicu, reče ona, ako bi to moglo vama koristiti. Uglavnom, oni su nabavili pisaći stroj, a ja sam napisao propusnicu i jajem prenio štambilj s njegove propusnice na svoju. Za svaki slučaj. Nakon dva dana otišao sam s ovim drugim Novakom, željezničarom, u Zagreb. Na Zapadnom sam kolodvoru sišao s vlaka, nisam htio ići na Glavni kolodvor. Sa Zapadnog kolodvora produžio sam pješice skroz Ilicom do trga. Jelačićev je spomenik bio okovan daskama, nekakvim slavolukom. Bio je kolovoz. U Zagrebu sam se smjestio kod rodbine na nekoliko dana. Vidio sam i pokupio sve što me zanimalo, pa sam se uputio natrag u Klagenfurt. U povratku je bilo svakakvih zgoda i nezgoda, ali sam se ipak uspio vratiti u Klagenfurt, gdje sam podnio izvješće onima koji su me poslali.

* F. IVIĆ: Kako je teklo osnivanje Kavranove skupine?
* M. MARKIĆ: Mislim da sam bio jedini koji je tada bio u Hrvatskoj, u izviđanju, i donio natrag ono što je zanimalo glavne ljude hrvatske emigracije. I tako sam ja ostao s njima u Klagenfurtu oko mjesec dana. Tamo je bilo jako teško živjeti, vladala je glad, pa sam odllučio otići u Italiju. Na put sam krenuo zajedno sa svojim prijateljem Milom Markovinovićem, s čijim sam papirima kasnije otišao u emigraciju. Stigli smo u Italiju, u logor Fermo. Tamo smo se dobro snašli, bili prihvaćeni, i tu smo ostali do Božića 1945. U Fermu sam upoznao druge naše ljude koji su već znali da sam ilegalno bio u Hrvatskoj. Onda me k sebi na razgovor pozvao Mime Rosandić, državni tajnik u ministarstvu šuma i ruda. I njemu sam ispričao kako sam putovao, što sam vidio. On mi je u razgovoru nabacio da oni kane nešto poduzeti, da bi u Hrvatsku možda trebalo otići i pomoći u njezinu oslobađanju, ako se može.

* F. IVIĆ: Da vjerojatno ima još ljudi po šumama…
* M. MARKIĆ: Da. I kaže on, mi računamo na tebe, nadam se da ćeš prihvatiti ono što budemo tražili od tebe. Uglavnom, već na proljeće pozvao me k sebi i pitao bih li ja bio voljan ići u Austriju. Razumljivo, to sve trebalo je biti ilegalno, bez papira, bez igdje išta. Jer u Austriji je bio glavni predstavnik hrvatske vlade za tu akciju, dr. Lovro Sušić, postrojnik ustaškog pokreta. Ja sam onda s dokumentima, s papirima koje su ovi iz Italije poslali, otišao u Austriju kod Sušića u Wolfsberg, gdje je bio prihvatni logor. Sušić je živio izvan logora, ali u logoru je bio čovjek koji je znao gdje je on. To je bio inženjer Pere Čulumović. Tako sam predao Sušiću sve što su oni iz Ferma poslali i na taj način sam jednostavno ušao u to društvo. Oni su uvijek računali na mene, te sam dva-tri puta išao u Austriju i natrag. U proljeće 1946. dogovorili su se i odlučili da opet odem u Hrvatsku. Ovoga puta sam išao u Hrvatsku, u Liku, sam. Bilo je određeno da bojnik Ante Vrban ode u Slavoniju i dalje u Bosnu, dokle stigne. Naša zadaća je bila da još jednom izvidimo situaciju u Hrvatskoj. Ja sam imao lažne dokumente. Nabavili smo ih preko nekog mladića koji je pobjegao iz Jugoslavije i zadržao legitimaciju. Tu su legitimaciju naši od njega dobili, te je prepravili za mene. Ime i prezime ostalo je isto, samo su skinuli sliku i umetnuli moju, ali to bi mi vrijedilo samo unutar države. Ja sam se tada uputio u Graz i onda na austrijsko-jugoslavensku granicu i preko granice. Kad sam došao nekih desetak kilometara u unutrašnjost, kod Murske Sobote, ukrcao sam se na vlak i vlakom u Zagreb. Tamo sam opet imao staru vezu preko poručnika Novaka. Njegova žena živjela je u Zagrebu. On me zamolio da joj pomognem, ako bi možda htjela doći k njemu u emigraciju. Iz Zagreba sam otišao u Liku. U Lici sam bio dva dana, posjetio mjesta gdje su se nalazili naši. No, tu nije bilo nikakvih većih snaga, male skupine koje su se skrivale više nego išta drugo, borili su se samo ako su morali. Uvidio sam da tu nema ništa naročito, ali kad sam već bio u Perušiću, otišao sam u kuću roditelja moje djevojke i pitao je hoće li ići sa mnom. Ona i njezini roditelji su pristali. Tako sam nju odveo u Zagreb, gdje sam uzeo ženu poručnika Novaka i obje ih preveo u Austriju. Novaku sam doveo suprugu, a vodstvu podnio izvještaj da u domovini nema ništa organizirano. Zbog takvoga negativnog izvješća bio sam po strani neko vrijeme, jer je Vrban rekao da se sastao s križarima u Papuku. Na proljeće 1947. zbio se slučaj zbog kojeg sam bio u logoru u Italiji zatvoren. Božo Kavran je zatražio od svećenika Krunoslava Draganovića koji je imao veza u Rimu, da izvadi mene, bojnika Vukića i učitelja Stanića. Draganović je to učinio, izvukao nas je na slobodu i dobili smo dozvolu boravka od 30 dana u Italiji. U Rimu smo se zadržali u Zavodu Sv. Jeronima. Draganović nam je rekao da, ako želimo, možemo emigrirati, a ako ne želimo, da možemo ići nekamo drugdje. Nije rekao izravno kamo, no mi smo znali što to znači. Odmah sam odlučio da ne ću emigrirati. Jednog dana kaže on Vukiću i Staniću, da je brod u Genovi i da trebaju ići, ako misle emigrirati. Oni su pristali i otišli na brod. Sutradan sam na hodniku naletio na msgr. Mađerca, rektora Zavoda, koji me upita kako to da i ja nisam otišao. Odvratih da mi je Draganović rekao kako moram mijenjati papire, jer mene traže kako bi me izručili u Jugoslaviju, dok onu dvojicu ne traži nitko. Na to me Mađerec upitao: “A zašto ste ih bacali s mosta?”. Ja sam ga samo gledao, nisam znao kakva su njegova politička uvjerenja. U Zavodu je na službi bio jedan izvanredan svećenik, veliki domoljub, zvao se Golik. Uđem kod njega u ured i kažem što mi je rekao Mađerec. Kaže on: “Sinko moj, ima nas svakakvih, ne znaš ti to”. I tako, sutra se vrate Vukić i Stanić, predomislili se. Ne će ići u Argentinu, hoće negdje drugdje.

* F. IVIĆ: Krunoslav Draganović je bio veoma zanimljiva osoba. Recite mi, što vi mislite, je li on znao o Kavranovoj skupini ili je to tek naslućivao?
* M. MARKIĆ: On je znao. Znao je sve, samo to nikad nije htio reći. Draganović je bio jako opasan Jugoslaviji koja je s Vatikanom vodila pregovore. Vatikan je, po mom mišljenju, od Jugoslavije dobio jamstva da se Draganoviću po povratku ne će ništa dogoditi.

* F. IVIĆ: Dobro, vratimo se našoj temi. Vukić i Stanić su odustali od odlaska u Argentinu…
* M. MARKIĆ: Ja sam s nekoliko ljudi otišao u Austriju, a Vukić i Stanić došli su kasnije s drugom skupinom. Tako smo stupili u kontakt s Kavranom, stigli u bazu gdje su se skupljali ljudi, od kojih su se neki već prebacili u Hrvatsku.
Božidar Kavran

* F. IVIĆ: Vaši dojmovi o Boži Kavranu?
* M. MARKIĆ: On je mene poznavao iz onih prvih izvješća i rekao mi je da me treba: “Čovjek koji je dosad bio vodič već mi je dojadio, uvijek navaljuje da hoće ići u Hrvatsku”. I nastavio je: “Ja bih htio da ti budeš sljedeći vodič, a njega bih pustio neka se ide boriti”. Na to sam rekao: “Došao sam, vi zapovijedajte, a i ja bih isto više volio ići u borbu, nego biti vodič”. Mislio sam se prebaciti sa skupinom Mile Markovinovića u kojoj je bio i Rosandić, ali kako me Kavran nije pustio, ostalo mi je biti vodičem. Kavrana nisam od ranije poznavao, ali zbog svega što sam znao o njemu, moji dojmovi nisu mogli biti bolji. Koliko je bio sposoban organizirati ovakvu akciju, druga je stvar. On je bio intelektualac, a njegovo poštenje i rodoljublje bili su nenadmašni.

* F. IVIĆ: Jeste li poznavali još neke od sudionika akcije?
* M. MARKIĆ: Sve sam ih poznavao. Neke sam znao samo poimence, a četiri petine sam osobno poznavao. To su uglavnom bili časnici i dočasnici. Upoznao sam se s njima u Fermu, u emigraciji, nisam ih poznavao prije toga.

* F. IVIĆ: Rekli ste da ste se u akciju uključili tek negdje pred kraj?
* M. MARKIĆ: Došao sam pred kraj, kad me Božo uključio kao vodiča. Prvi put smo Srećko Rover, Lojzek (Pavao Vučetić, op. ur.) i ja provodili jednu skupinu preko granice. Tako sam upoznao put. Drugi put opet smo išli Rover i ja, a nakon toga sam ja sam provodio svoje, a oni svoje.

* F. IVIĆ: Kad prebacivanja s Roverom i Lojzekom, ili kad ste išli sami, jeste li imali dojam da sve teče u redu? Jeste li mogli zapaziti nešto sumnjivo?
* M. MARKIĆ: Ništa se sumnjivo nije moglo zapaziti. Važno je jedno, u ovakvom djelovanju nema se što pričati ili pitati. Dobio si zadaću i imaš je poslušno odraditi. Bio sam spreman učiniti sve što mi se zapovijedi, prema svojim mogućnostima, i vjerovao sam da sve ide u redu, po dogovoru. Preveo sam ljude do onoga mjesta gdje su ih dočekali i preuzeli drugi, a ja sam se vraćao nazad i ništa dalje nisam znao. Ako je bilo pošte ili sličnoga, ja sam to preuzeo i odnio natrag u Austriju. To je bila kao veza. Imali smo radio-stanicu, ali ovo je bila pismena pošta. Prijelaz se odvijao ovako: kad se ljudi dovedu u bazu s druge strane, tamo je čekao neki šumar, ili netko tko je bio najavljen kao naš. Ja bih ušao kod njega u kuću. Ako smo stigli ranije, pričekali smo dok nisu došla druga dvojica iz šume. Oni bi preuzimali moje ljude i vodili ih dalje. Jednom, dok sam vodio drugu skupinu, malo smo zakasnili, jer se jedan čovjek kretao veoma sporo. Zvao se Šmit, bio je stariji čovjek, blizu 60 godina. Prije povratka u Austriju razdanilo se, a ja sam još bio tamo. Rekao sam našem čovjeku, “vezi”, da ne mogu sada van, kako ću preko granice po danu? On kaže da ćemo se snaći. Smjestio me tamo u neko žito, pokraj grmlja i kaže: “Tu budi cijeli dan do navečer, ja ću ti donijeti jesti, a onda natrag”. Tako sam proveo cijeli dan u tome grmlju. On mi je donio jesti i sutradan sam se vratio nazad u Austriju, javio što se dogodilo. O tome je kasnije, u svome izvješću “kurir u grmu”, pisao i onaj bandit Mate Rajković.

* F. IVIĆ: Ivan Prusac u svojoj knjizi “Tragedija Kavrana i drugova” govori, kako se Božidar Kavran, vidjevši da je cijela akcija propala, dragovoljno predao u neprijateljske ruke!? Je li to, po Vašem mišljenju i saznanjima, moguće?
* M. MARKIĆ: Božo Kavran nije znao da je itko uhvaćen. Ništa on nije znao dok to Jugoslavija nije objavila preko Novog Sada, no oni su njega tada već imali u svojim rukama. Ništa nije bilo sumnjivo. Mi smo tražili da se netko vrati s terena, ali su oni (OZNA, op. F. I.) uvijek imali neke izgovore i to su odbijali. Najzad je pala kocka da se bojnik Ivica Gržeta mora vratiti s izvješćem, inače više nikoga ne ćemo slati prijeko. Oni su prema tome zaključili da više nikoga ne će uhvatiti. Ja sam vodio zadnju skupinu. Prije granice uhvatio nas je lugar, austrijski lugar, i zarobio nas. Bili smo mu sumnjivi, jer se krećemo noću. Imao sam zapovijed da u takvim slučajevima ne smijem pucati, da se jednostavno moramo pokoriti i onda će naši znati što dalje raditi. Kad nas je austrijski lugar zarobio bila je noć. On sam, a nas šest. Kažem ja: “Dečki, pitam se kako će naši doznati za ovo? Mislim da je najbolje da ja pobjegnem, kako bih javio Boži što se dogodilo, ali jedino ako se vi slažete”. Složili su se. Pobjegao sam, a lugar nije ni primijetio. Otišao sam skroz nazad u bazu i javio što se dogodilo. U međuvremenu lugar je naše predao policiji koja ih je tamo ispitivala. Netko od njih je izdao, priznao gdje je baza. Drugi dan navečer bio sam u zgradi gdje su boravili radnici, sjedio sam uz štednjak, bilo je oko pet sati. Bojnik Jelinek i ja smo pričali. Pogledam kroz prozor, kad najednom, austrijska i britanska policija opkolili zgradu! Što sada? Oni uđu u prostoriju koja je služila kao ured. Tu vidim jednog od ljudi iz uhvaćene grupe, zvao se Majdak. S njim su bili britanski satnik i tumač. Uletjeli su u ured i Majdak odmah pokaže prstom u mene! Satnik me upita, tko je tu zapovjednik? Također uputa, jesam li vodio ove ljude? Rekoh da nisam. “Ovaj kaže da si ih ti vodio”. “On je lud”, kažem ja i okrenem se Majdaku: “Bog te ubio, ja te ni ne poznam, kako možeš reći da sam ih ja vodio?”. No, on i dalje tvrdi da sam ih ja vodio. Tumač je bio neki četnik, htio me je udariti, ali je to satnik spriječio. Zatim su svezali šefa našeg logora, mene, i još jednoga koji je u logoru bio zadužen za opskrbu, ukrcali nas u jeep i odveli u Leibnitz. Tamo je uhićena skupina već bila u zatvoru, a ovih drugih 10-15 iz logora, uključivši bojnika Jelineka i prof. Vidalija, pustili su. Tijekom ispitivanja tu se svašta događalo. Bilo je i prijetnji izručenjem. Mene i ovu dvojicu iz logora odvezli su nazad na granicu kako bi nas izručili, doveli nas tamo i nakon kraćeg vremena odvojili nas. Ostadoh sam, nisam znao što se njima dogodilo, a oni ne znaju što je sa mnom. Uglavnom, mene su ispitivali cijelu noć. Ispitivali me, mučili me. Gola su me svezali na neke opruge u garaži i metnuli mi kantu vode da mi curi u lice, kako bih im ispričao sve što znam. Ispitivao me jedan engleski narednik koji je bio u Grčkoj s partizanima. Ja i dalje ništa ne znam, a on mi prijeti da će me izručiti Jugoslaviji. Kažem ja: “Izruči, pa što.” A on meni: “Što ti je zadnja želja?” “Da me ubijete, pa da me ne morate izručiti”. On kaže: “Neka te ubiju tvoji”. Nakon mučenja koje je trajalo između tri i četiri sata, oko dva po ponoći, odveo me onako mokroga u ured, sjeo na stol, i kaže mi da mu ispričam sve prije nego me izruči. Opet odgovaram: “Nemam ja tebi što ispričati”. Kako sam bio sav promrznut, svezao mi je noge lancem za radijator. Mene je polako hvatao drijem, jer sam se mokar i hladan najednom našao pokraj toplog radijatora. No, čim bih malo zadrijemao, već mi baca tenisku lopticu u lice. To mučenje je trajalo cijelu noć. Ujutro oko pet sati engleski narednik se otišao odmarati, ali je u zamjenu doveo austrijskog policajca da on dalje ispituje. I od ovoga ista pitanja, a ja isto tako, ništa ne znam. “Mi smo išli tražiti posao u šumu, ja ne znam šta vi hoćete”. Kaže on meni: “Ti si rekao mojim prethodnicima da si bio domobran, nisi ti bio domobran”. “Kako ti znaš da ja nisam bio domobran?” “Poznam ja vas dobro, ti si ustaša”, a ja ga upitam: “A što si ti?” “Viši austrijski policajac”, kaže, “inače sam bio natporučnik njemačke tenkovske divizije. Borio sam se ja u Hrvatskoj, zato znam tko si ti”. “O”, kažem, “pa gdje si bio u Hrvatskoj?”. “Ja sam bio u Kninu, a gdje si bio ti?”, pita. “U Gospiću” odgovaram. “Aha, sjećaš li se kad smo vam 1943. došli u pomoć iz Knina?”, veli on. Pitam ja njega: “Kako si se ti izvukao?” Kaže: “Bio sam zarobljen u Kninu i onda su me partizani razmijenili za jednoga svog. Sad sam policajac, jer sam rođeni Austrijanac. No, da ti pravo kažem, ne volim gledati da te ovako muče, pa zajedno smo se borili”. Nešto kasnije on izađe malo van, a ja ne mogu nikuda, svezan sam. Kad, k meni uđe neka žena, pita me kako sam i kaže: “Znate što, čula sam kako vas je ta budala, engleski časnik, mučila. Recite vi njemu bilo što, samo da vas ne zafrkava”. Pitam je tko je, a ona reče da je Slovenka, da joj je muž bio Crnogorac, žandar, i da je sada njihova kuharica. Nakon kraćeg vremena ode ona, a vrati se onaj engleski narednik i opet me počne ispitivati. Sjetivši se kuharičina savjeta rekao sam mu: “Znaš što, ne znam puno o tome, ali ono što znam, reći ću ti”. On skoči, uzme papir i olovku. On pita, ja odgovaram. I tako je on više od pola sata pisao. Ranije sam bio gladan i tražio čašu vode, no ništa mi nije htio dati. Sad kad je sve napisao, nudi mi jesti. Oko devet sati evo engleskog satnika, onoga koji me doveo iz Leibnitza. Narednik odmah trči k njemu: “Evo, sve, sve je priznao!”. Satnik gleda taj komad ispisanog papira, uzme, zgužva ga i baci u koš. “Što je to, ovo nema veze s ničim”, kaže satnik. Poslije toga me stavio u jeep i opet u Leibnitz. A druge dvojice nema. Došli mi nazad u Leibnitz, u zatvor, a on će odmah: “Sad ću te suočiti s tvojima”. On, tumač i ja sjedimo u uredu i čujem kako dovode ove moje. Kad su ih doveli unutra, zatvore vrata, i oni se postroje kraj zida. Međusobno su se pogledavali, jer su mislili da sam već izručen, kako su im Englezi rekli. Naredi satnik tumaču da me pita: “Kaži ti meni”, veli, “kako ste vi to organizirali te ljude?” Ja mu odgovorim: “Nisam ih ja organizirao, išli smo se boriti u Hrvatsku protiv komunizma. Sve je dragovoljno”. Na to satnik naloži tumaču da pročita neke od njihovih izjava. Njih su cijelo vrijeme tukli, a tumač je sam pisao izjave. Zatim bi ih gurnuo njima na potpis, a u nevolji ljudi svašta potpisuju. “Je li istina ovo što tu piše?” pita me satnik: “Ovo što ovdje piše, čista je laž, oni su svi došli u organizaciju da se bore protiv komunizma za demokratsku hrvatsku državu, a sada neka oni kažu je li istina ovo što piše tu, ili ovo što ja kažem”. Svi su potvrdili da je istina sve što ja kažem, a ne što tamo piše. Na to ih engleski satnik sve pošalje vani, na hodnik. Oni izađu, a ja ostanem. Satnik izvadi “Vjesnik”, i tad sam prvi put saznao da je cijela akcija propala. Gledam i ne vjerujem. U “Vjesniku” slike uhvaćenih! Isprva sam mislio da je sve to neko podmetanje, pa gledam kad je tko uhvaćen. Piše: “Božo Kavran uhvaćen”, a ja gledam kada. Nakon što sam ja već bio uhićen, preveo ga je Lojzek. Tada sam shvatio da je istina. U životu sam uvijek bio priseban, ali tog trenutka sam zamalo pao u nesvijest. Nakon toga strpali su nas u zatvor, gdje je svaki dan uslijedilo ispitivanje, a ponekad i batine. Tako je to trajalo oko tri tjedna. Onda nas prebace u Graz, u glavno zapovjedništvo britanske vojske. Jugoslavija je znala za nas, te je neprestano tražila da nas se izruči, ali Englezi su se, zbog njima znanih razloga, predomislili i nisu to bili voljni napraviti. Njihov odgovor je bio da smo mi u zatvoru radi krijumčarenja karata za hranu, bonovima. Zatim su nas predali austrijskoj civilnoj policiji. U zatvoru smo proveli sedam mjeseci, a onda su nas izveli pred sud. Osuda je bila veoma mudra – zatvorene su nas držali sedam, a osudili na šest mjeseci – pa smo odmah pušteni van. Na sudu je bilo sve kako je Jugoslavija rekla, ali nas više nije bilo. Kud koji, mili moji!

Kavran kao zatočenik OZN-e
* F. IVIĆ: Kako ste otišli u Kanadu?

* M. MARKIĆ: S ovim je slučajem bilo završeno. “Akcija 10. travanj”, ili “Kavranova akcija” propala je. Ljudi su se razbježali. Tada sam donio odluku da nemam više što tražiti u Europi, premda sam uvijek govorio, da se potopi brod koji će mene voziti u emigraciju. Ali nije bilo druge. Po izlasku iz zatvora boravio sam u Klagenfurtu, u logoru. Radio sam u šumi i tako je došla pedeseta. Tad se javim za odlazak i prime me. Nisam im rekao da sam zbog akcije neko vrijeme bio u zatvoru. Naime, kad su se naši prebacivali preko granice svi su ostavljali novac i dokumente u bazi, ako nekome zatreba. Tako sam i ja po dolasku iz Italije pregledao njihove papire i nađem dokumente prijatelja Mile Markovinovića, koji je sa mnom bio u vojsci. S obzirom na to da nisam imao nikakvih dokumenata, uzeo sam njegove, stavio svoju sliku, i tako sam postao Mile Markovinović. Prigodom ranijeg ispitivanja engleskog satnika, u “Vjesniku” su objavili imena svih uhvaćenih u Kavranovoj akciji. Među njima je i Mile Markovinović (uhvaćen s X. skupinom 15. travnja 1948., op. F. I.). Pita me satnik: “Kako to, ti si Mile Markovinović ovdje, a tu piše da je Mile Markovinović u Zagrebu, u zatvoru?” Kažem ja njemu: “Pa, i u Austriji najvjerojatnije ima nekoliko tisuća Hansa Mayera!

* F. IVIĆ: Kako ste onda postali Mile Markić?
* M. MARKIĆ: To je prezime u Kanadi predugo za engleski izgovor. Svagdje ga je trebalo sricati, tako da su ga od Markovinović obično pretvarali u Marko Vinović. Stoga smo žena i ja jednoga dana odlučili promijeniti ga, ali da ipak ostane hrvatsko. Kažem – Markić. Zatim se s tim imenom i prezimenom išlo na sud i tako sam legalno postao Mile Markić..

* F. IVIĆ: Kako i kada ste se politički aktivirali u hrvatskoj emigraciji?
* M. MARKIĆ: U hrvatskim krugovima bio sam dosta poznat nakon “Akcije 10. travanj”. Za Kavrana su svi znali, to je bila senzacija, samo su nas tri-četiri preživjela. Razumljivo, ja sam uvijek bio za ustaški pokret i mi smo svi bili jedno, sve do 1954. godine. General Luburić je bio u Španjolskoj kao vojna osoba, a predsjednik vlade, Kulenović, boravio je u Siriji. Poglavnik se smjestio u Argentini. Prikupilo bi se nešto novaca i slalo se poglavniku. Luburiću se nikad nije slalo. I mi smo bili kao ustaše, svi smo trebali biti jednaki. Zapravo, Luburića nisam nikad volio. Sjećam se jednog slučaja u Gospiću, 1944. Kroz Gospić je prolazila vojska iz Maksove “Obrane”, na otok Pag, po sol. Išao sam s bojnikom Kolačevićem ulicom. S druge strane nailazio je vodnik iz kamionske pratnje. Kad smo se mimoišli, oni nisu pozdravili. Bojnik ih zaustavi i kaže: “Vodniče, niste pozdravili”, a ovaj odgovara: “Mi u Obrani nikoga ne pozdravljamo”. Ta mi se bahatost gadila. Zato ni Maksa nisam volio. Moj se odnos prema njemu kasnije promijenio. Došlo je do sukoba i sporova u emigraciji, uglavnom oko prevlasti i utjecaja. U tim su se raspravama potezale i priče o sudbini Kavranove akcije. General Luburić je štitio Srećka Rovera. Rovera su napadali da je izdajica, jer je i on vodio ljude u šumu. To je došlo do Maksa, a on kaže: “I o meni Jugoslavija govori da sam zločinac. Valja raspraviti o tome je li Rover nešto skrivio, a ne da se blato samo tako baca na čovjeka. Ali ne žele oni raspravljati.” U Torontu su se skoro svake nedjelje održavale sjednice zbog toga. Tako sam i ja na jednoj sjednici morao svjedočiti o onome što znam. Izađem tako na pozornicu i kažem: “Ljudi Božji, evo, govore da je Rover izdajica, jer je prevodio ljude. Ja sam ih isto tako prevodio!” Pita me Maks: “Pa je li tebi itko išta prigovorio”. Odvratih: “Nije, jer nemam novaca i ništa ne odlučujem, a on odlučuje, i zato vjerojatno ne valja. Sve je to bilo u novinama, u ‘Obrani’. Sve kako je bilo. A Srećko je napravio izvještaj na oko 20 stranica i razaslao ga svima.”

Mijo Jagarinac: “Došao sam boriti se protiv vas, jer sam zaljubljen u Hrvatsku!”

Navik on živi ki zgine pošteno!

Razgovarao: Franjo IVIĆ

Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret ‘spasiteljima’, Englezima

Objavljeno

na

Objavio

Fra Bruno Adamčik izradio je najveći broj portreta franjevaca koje su kao i njega kasnije ubili partizani

Silvester (ponekad se piše i Silvijo) Adamčik rodio se 30. prosinca 1908. u Konjicu, u siromašnoj obitelji Ivana Adamčika i Matije, r. Bakula. Otac mu je bio dimnjačar. Osnovnu školu Silvester je završio u Konjicu, a onda se prijavio u franjevačko sjemenište i gimnaziju na Širokom Brijegu gdje je 1921. počeo pohađati prvi razred (to bi danas bio 5. razred osnovne škole).

Sačuvan je jedan dopis koji je 28. prosinca 1922. pisao sam Silvester koji moli provincijala da mu oprosti plaćanje kaucije u toj školskoj godini. Kao razlog navodi da je on sin siromašnih roditelja, »te mi nije moguće, da istu plaćam, jer jedini prihod, što ga ima moj otac jest dimnjačarska plaća od koje svi jedva živimo«. Osim toga, sestra mu je bila na liječenju na što je otac morao potrošiti dosta novca.

Njegovu je zamolbu potvrdio i preporučio konjički župnik fra Bazilije Senjak. Provincijal je odbio Silvestrovu molbu te upućuje župnika u Konjicu kako će riješiti problem oko plaćanja kaucije. Točnije, savjetovao mu je da nađe neki drugi izvor plaćanja jer se radi o iznimno malom iznosu: neka se novac skupi u Konjicu ili se obrate Napretkovoj podružnici u Konjicu. Gimnaziju je Silvester, koji je u međuvremenu uzeo redovničko ime fra Bruno, završio 1929. te se iste godine upisuje na franjevačku bogosloviju u Mostaru. Tu je ostao tri godine, do 1932., a posljednju je godinu studija dovršio u Breslau u (ondašnjoj) Njemačkoj 1932./33.

Redovništvo i svećeništvo

Nakon 6. razreda gimnazije, kako je to onda bilo uobičajeno, Silvester je na Humcu stupio u franjevački novicijat. Uzeo je redovničko ime fra Bruno. Bilo je to na Petrovdan (29. lipnja) 1926. Obukao ih je provincijal fra Lujo Bubalo. Njegov je naraštaj bio brojčano velik: bilo ih je deset. Njihove su sudbine teške upravo kakvo je bilo i vrijeme u kojem su živjeli: četvoricu su ubili partizani (fra Julijana Kožula, fra Stjepana Naletilića, fra Anđelka Nuića i fra Brunu), trojica su djelovala u Americi u Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji (fra Ljubo Čuvalo, fra Ferdinand Skoko i fra Teofil Pehar, koji je 1949. napustio zajednicu i potom kao dijecezanski svećenik djelovao u Kaliforniji), fra Vendelin Vasilj uspio je 1945. pobjeći ispred komunista i završio je također u Americi, a fra Rajko Radišić je ostao u Hercegovini i »zaradio« dugu zatvorsku kaznu u komunističkoj Jugoslaviji dok je fra Inocencije Mandić već prije napustio franjevački red.

Nakon godinu dana (30. lipnja 1927.) u ruke istoga provincijala položili su prve zavjete. Svečane su zavjete položili 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Svećeničke službe fra Bruno je primio ovim redom: za subđakona je zaređen 28. lipnja 1931., za đakona već sutradan, 29. lipnja 1931., a za svećenika ga je 11. prosinca 1932. u Mostaru zaredio biskup fra Alojzije Mišić.

Četvorica svećeničkih kandidata (fra R. Radišić, fra V. Vasilj, fra T. Pehar i fra Bruno) nisu imali godine potrebne za ređenje pa je provincijal 27. svibnja 1932. uputio molbu Sv. Stolici za dispenzu od nedostatka dobi za svećeničko ređenje. U to se vrijeme fra Bruno nalazio na odsluženju vojnog roka. Vojsku je služio od 10. svibnja 1932. do 17. studenoga 1932. u Mostaru (s prekidom). Bio je, kako je to onda bilo uobičajeno, bolničar. Stoga je provincijal 29. kolovoza 1932. molio generala Vojislava Savića, zapovjednika Jadranske divizije, da otpusti iz vojske klerike bolničare radi svećeničkog ređenja (B. Adamčika, J. Kožula, A. Nuića, T. Pehara, F. Skoku i V. Vasilja).

Potom je molio biskupa Mišića da za svećenike zaredi klerike koji su riješeni vojne službe. Tom prigodom ipak nisu bili zaređeni za svećenike jer su uskoro iz mostarske bolničke čete naredili da se privremeno otpušteni klerici moraju vratiti u vojsku. Vojsku su konačno završili 17. studenoga, a za svećenike su zaređeni 11. prosinca.

Već je bilo predviđeno da neki od njih studij nastave u inozemstvu (J. Kožul i V. Vasilj u Parizu, a B. Adamčik i A. Nuić u Breslau), dok su drugi namjeravali poći u Ameriku (David Zrno, T. Pehar, F. Skoko i Lj. Čuvalo). Za njih je provincijal fra Dominik Mandić 30. studenoga 1932. tražio obedijenciju od generala reda. General je dao dopuštenje za »Amerikance«, ali su »Europljani« dobili odbijenicu. Preporučio je da se opet napravi reskript. Uskoro je provincijal Mandić opet pisao generalu i tražio dopuštenje za studij u inozemstvu, na što je ovaj put general odgovorio potvrdno.

Fra Bruno i fra Anđelko su se odmah nakon generalova dopuštenja zaputili u Breslau (danas Wroclaw u Poljskoj). Provincijal Mandić im je poslao i popratno pismo za provincijala u Breslau, datirano 9. siječnja 1933. Početkom veljače njih se dvojica javljaju iz Breslaua provincijalu. Lijepo im je, ostali su klerici prema njima susretljivi, hrana im je odlična, a klima prijatna. Nostalgije je bilo – ali već je »isparila«. Za sada skupa stanuju, u jednoj sobi, ali će do Uskrsa imati zasebne sobe.

S njemačkim im je jezikom dosta teško, ali napreduju. Nadaju se da će uskoro moći na sveučilištu pratiti predavanja. Njemački jezik slušaju i na predavanjima u sjemeništu (kućna teologija), ali ne razumiju puno. Uho se pomalo privikava na njemački. Na savjet samih domaćina oni samo nekoliko sati slušaju, a njemački radije uče u sobi. Mole da im se pošalju nove svjedodžbe jer su ove koje imaju iz Mostara pogrješno ispunjene.

Studij glazbe i profesura na Širokom Brijegu

U Breslau ipak nisu ostali dugo: do ljeta iste godine. Već se, naime, znalo da od jeseni 1933. fra Bruno započinje svoju profesuru na Širokom Brijegu. Provincijal je o tome obavijestio Bansku upravu još 17. svibnja 1933. Novi profesori na Širokom Brijegu trebali su od nove školske godine biti fra Bruno i fra Rajko Radišić. Uz to provincijal obavještava o novim pastoralcima koji će u toj godini stupiti u službu – a sve to javlja »radi doplatka na skupoću«.

Uprava širokobriješke gimnazije bila je obaviještena 21. kolovoza iste godine o nekim promjenama, a među njima i da će fra Bruno Adamčik biti novi profesor glazbe od početka nove školske godine. Već prije toga provincijal je poslao fra Bruni obedijenciju da se može iz Breslaua vratiti u Provinciju. Naravno da je fra Bruno već prije znao o tome što provincijal namjerava učiniti pa je već u srpnju 1933. pisao o tome iz Breslaua. Njemu i fra Anđelku predavanja su završila, a on je već pozvan na Široki Brijeg.

Misli da se u drugi semestar, koji počinje 1. studenoga, njih dvojica ne će uključivati jer tamo ionako ne mogu ostati pa zašto onda uzalud trošiti novac za upis novoga semestra. Stoga kažu da će na praznicima malo razgledati kraj oko Breslaua. Moli provincijala da može kupiti neke glazbene sitnice: »Kad ste me već odredili na Široki Brijeg to bih ipak mimo drugi moj rad imao osobitu volju više pažnje posvetiti pjevanju korala.« Moli da bi rado naručio 10-15 komada Graduale Romanum – što nije tako skupo.

Fra Anđelko moli da bi kupio nekoliko »propovjednika« te neke knjige za pastorizaciju. Isto tako pitaju kad moraju biti u Provinciji. Novac za put tražit će opet s pomoću intencija i to ako ih bude. Primili su novi šematizam (uredio ga fra D. Mandić, izdan 1933.), koji im se svidio. Čestitaju provincijalu imendan. Pismo je opet supotpisao fra Anđelko Nuić.

Fra Bruno je, dakle, bio iznimno glazbeno nadaren pa se govorilo o njegovu studiju glazbe. On se o tome raspitivao kod provincijala još u svom pismu od 4. ožujka 1933. Želio bi znati provincijalovu konačnu odluku o svome studiju glazbe. Ipak je s posebnim studijem glazbe fra Bruno, čini se, morao pričekati još dvije godine. Tako je glazbu na širokobriješkoj gimnaziji najprije predavao dvije školske godine (1933. – 1935.) kao dobro nadaren, ali ipak nesvršen glazbenik pa je potom bio upućen na studij glazbe i to u staru »postojbinu«, dakle, opet u Breslau. Od provincijala je obedijenciju za studij glazbe u Breslau dobio 23. rujna 1935.

Nema previše podataka o njegovu studiju glazbe u Breslau. Provincijal mu piše 24. siječnja 1936. neka štedi i neka redovito polaže svoje ispite. Fra Bruno je, pak, pisao provincijalu 11. ožujka 1937. da je dao ispite za zimski semestar te šalje misne intencije da se zadovolje. Krajem iste godine fra Bruno opet piše provincijalu. Studij mu je pri koncu, »a profesor na Univerzi mi već govori, da počnem što prije raditi na disertaciji«. Građu bi mogao naći u Zagrebu, a o tome mu je govorio i dr. Božidar Širola. Stoga moli provincijala da bi zimski raspust mogao provesti u Zagrebu prikupljajući građu. Širola će mu pomoći.

Već je krajem godine doista bio u Zagrebu. Odatle je provincijalu uputio pismo s računom za svoje putne troškove. U Zagreb je putovao s jednim bratom laikom koji ide za kuhara na Široki Brijeg. Sljedeći fra Brunin dopis iz Breslaua potječe tek iz sredine 1939. Javlja provincijalu da je imao problema u studiju zbog političkog stanja u zemlji. Rat je već bio počeo. Moli da mu se dopusti da ostane još godinu dana kako bi završio studij glazbe.

Međutim, provincijal je već postao nestrpljiv. Stoga javlja Adamčiku da do konca kolovoza 1939. studij privede kraju koliko može, a poslije toga neka se vrati u Provinciju gdje je već određen za profesora u gimnaziji. No, provincijal je ipak dopustio Adamčiku da dovrši svoj studij. Tako se on u Provinciju nije trebao vratiti 1939., kako je bilo određeno, nego tek godinu dana kasnije. Trebao je početi predavati od školske godine 1940./41. Dekret je dobio 10. svibnja 1940.: »Ovim Vas imenuje Starješinstvo Franjevačke Provincije u Mostaru nastavnikom na našoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Dužnost preuzmite na početku školske godine 1940/41.«

Prema osobnoj kartoteci franjevaca, na službu je pak nastupio tek godinu dana kasnije, 10. travnja 1941. Od tada do svoje smrti fra Bruno Adamčik živio je na Širokom Brijegu kao profesor glazbe. U te četiri (ili pet) godine svoje profesure nije odlazio daleko od Širokog Brijega. U nekoliko je navrata dobio dopuštenje od provincijala da može poći po službenoj dužnosti izvan Provincije. Tako je od provincijala dobio dopuštenje u lipnju 1941. da može poći na euharistijski kongres koji se održavao svakako negdje izvan Hercegovine, a u studenom 1943. da može otići u Sarajevo.

Uz to što se bavio glazbom, fra Bruno se bavio i fotografijom. O tome imamo iznimno vrijedno svjedočanstvo iz pera provincijala fra Lea Petrovića. On je, naime, 14. travnja 1944. naredio fra Bruni da obiđe sve župe koje drže, ili su prije držali franjevci, da tamo fotografira osoblje, kao i skupine župljana sa svojim župnicima, ali i objekte i sve ono što bi moglo biti važno kao dokumentacija za proslavu 100. obljetnice dolaska hercegovačkih franjevaca iz Bosne.

Naime, provincijal Petrović namjeravao je svečano proslaviti 100. obljetnicu odcjepljenja franjevaca rodom iz Hercegovine od dotadašnje zajedničke provincije Bosne Srebrene (1844. –1944.), te je u tu svrhu osnovao odbor koji je pripremao iznimno zahtjevan program proslave. Moglo bi tako biti da je najveći broj portreta franjevaca, koje su kasnije ubili komunisti partizani, snimio upravo fra Bruno Adamčik. Krajem 2008., prilikom preuređenja Franjevačke knjižnice u mostarskom samostanu, pronađeno je mnoštvo filmova iz razdoblja Drugoga svjetskog rata skrivenih iza jedne hrpe knjiga. Ti su negativi otkrili niz izvanrednih motiva, kako ljudi, tako građevina i vjerničkih skupova, a gotovo je nedvojbeno da je to sve ili u najvećoj mjeri snimio upravo fra Bruno.

Učenici o svom profesoru

Učenici, kojima je fra Bruno predavao glazbu na Širokom Brijegu, sjećaju ga se kao iznimno profinjena profesora, kao »gospodina«. Bio je »lijep muškarac«, suradnik glazbenika dr. fra Branka Marijića, a moralo ga se »zapaziti zbog uglađenog držanja i lijepih manira (…) Pratio je fra Branka, skoro ga oponašao. Prvi se fotografijom počeo baviti fra Branko, odmah za njim nastavio je to i fra Bruno. Dirigirati i voditi zbor je nastavio nakon odlaska fra Branka. No nadišao ga je kao kompozitor nabožnih, ali i rodoljubnih kompozicija«.

Bogoslovi su rado pjevali njegovu skladbu Budi nam svecem kod Boga (bl. Nikoli Taveliću), kao i domoljubnu pjesmu Nemoj majko tužna biti, što ja moram u boj iti. »Fra Bruno je jako držao do sebe, imponirao je po urednosti. Poput nekoga mladića znao bi nositi i ružu, dakako ne u zapučku, no u ruci, a počesto bi ju pomirisao. Nama se to činilo otmjeno, dopadljivo i kao uzor kako treba da se i mi ponašamo. Bio je divan čovjek za društvo: za šetati, pjevušiti, a s nama se odnosio kao ’al pari’. Išao bi s nama kadkada i na kupanje u Lišticu (rijeku).« Drugi jedan njegov đak rekao je o njegovu podrijetlu: »Volio je svoj narod. Netko je pričao da je on porijeklom Slovak, ali je hrvatski osjećao, a nije ništa politički radio.(…) Bio je ozbiljan svećenik, a izvanredan profesor.«

Ne zna mu se grob

Fra Bruno je početkom 1945. bio premješten u Sarajevo, na novi bogoslovni fakultet koje je ministarstvo prosvjete povjerilo svim franjevačkim provincijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Provincijal fra Leo Petrović je početkom 1945. izdao dopuštenje fra Bruni Adamčiku, profesoru glazbe u Sarajevu i članu Hercegovačke franjevačke provincije (na temelju opće ovlasti generala franjevačkog reda da svaki pojedinačni provincijal takva dopuštenja može svojim članovima izdavati za razdoblje od šest mjeseci), da može izbivati izvan klauzure.

No, ipak mu naređuje da mora javiti provincijalu mjesto svoga boravka i moguće promjene prebivališta. Fra Bruno je, dakle, zadnju školsku godinu predavao glazbu na bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, a provincijal, poznajući odlično teško stanje u kojem su se nalazili ne samo franjevci nego općenito hrvatski puk, dao mu je dopuštenje da u slučaju potrebe može boraviti izvan samostana, odnosno, snalaziti se za život kako zna i umije. Prema nekim vijestima, fra Bruno se iz Sarajeva, nakon što su krajem rata partizani osvojili grad, povlačio prema sjeveru s hrvatskom vojskom. Štoviše, fra Tugomir Soldo u svojim sjećanjima navodi da su fra Kruno Pandžić i fra Bruno Adamčik, »kada je palo Sarajevo« postali vojni svećenici hrvatske vojske »na terenu«.

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret »spasiteljima«, Englezima. Oni su ih, međutim, kako je općenito poznato, bešćutno predali u komunističke ruke te su mnogi bili ubijeni na brojnim križnim putovima hrvatskih vojnika i civila. O fra Bruninu posljednjem putovanju ne zna se mnogo. U njegovu osobnom kartonu stoji da je »poginuo iza 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji«.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori tek nešto preciznije da se zatekao na Križnome putu »gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.« Do sada nisu otkriveni nikakvi precizniji podatci o njegovoj sudbini. Jedino je svjedok P. C. ispričao kako je fra Bruno s njim išao u koloni od Zidanog Mosta do nekog malog mjesta iza Celja i da onda dalje nije želio ići, nego je odlučio tu ostati i pričekati sudbinu. Nema nikakve dvojbe kakav mu je bio završetak iako o tome, na žalost, nemamo nikakvih podrobnosti.

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija.SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Objavljeno

na

Objavio

Misa posvete ulja

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 18. travnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda.

U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Danas je na poseban način naš, svećenički dan, jer je na Veliki četvrtak naš Gospodin Isus Krist ustanovio svećenički red, kad je apostolima na posljednjoj večeri rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Tim je riječima posebno istaknuo svećeničko poslanje koje ga čini prisutnim u svetoj Euharistiji.

Mi smo danas okupljeni u našoj katedrali, prezbiteri i đakoni u zajedništvu oko biskupa, da obnovimo svoja svećenička obećanja i da biskup posveti ulja potrebna za svete sakramente koji će se ovim uljem podjeljivati po župama, crkvama, bolnicama i domovima u našoj Biskupiji. Zahvalni smo Gospodinu na daru našeg svećeništva.

Danas su mediji puni loših vijesti i prikaza o našoj službi, izvlače se često samo loši primjeri i njima se želi ne samo obezvrijediti naše služenje nego se napada i na samu Crkvu.

Dakako da je naša najbolja obrana kada savjesno vršimo svoju službu te tako prigovore, kritike i napade u našem primjeru učinimo bespredmetnim. No, za razliku od današnje negativna halabuke s obzirom na naše zvanje, ja bih vam danas, draga braćo, želio govoriti o ljepoti svećeništva.

Mi doista trebamo i imamo razloga biti ponosni što smo svećenici Kristovi.

“Kad bi mi ususret došli svećenik i anđeo, prije bih se poklonio svećeniku, a potom anđelu”, izjava je sv. Franje Asiškoga. On je naime poštivao svećenika zbog njegove uzvišene službe. Doista, anđeo služi Bogu, a samo svećenik ga po svojim rukama čini prisutnim u životu ljudi.

Sigurno je, nije poštovanje koje vjernici i ljudi uopće iskazuju svećeniku utemeljeno samo na svetosti njegove službe, nego je povezano i sa samom osobom svećenika. Jer svi su sveti svećenici bili uzor vjernicima, te su ih vjernici poštivali još više negoli zbog njihove uzvišene službe zbog njihove osobne vjere i vjernog vršenja te svećeničke službe.

Tko bi od nas samo službeno obavljao svoje svećeničke obveze, a ne bi to činio s vjerom, bio bi možda dobar i spretan glumac, ali loš svećenik. A osobito ako bi svoje služenje, ne daj Bože, vršio na otresit ili služben način, bio bi doduše poštovan zbog službe ali bi svojim načinom odbijao ljude da rado dolaze u crkvu, te preko svećenika i cijelu Crkvu ne dožive kao svoj drag i ugodan dom… A naša je zadaća okupljati, stvarati zajedništvo, brinuti se za naše župe, zajednice, biskupiju… poput pastira koji se s ljubavlju brine za svoje stado.

Što čini ljepotu svećeništva?

Rekao bih 1., to je naša svijest da smo izabrani… to da nas je sam Bog pozvao /pjesma „O Bože, zar si pozvao mene? – Tvoje usne moje rekoše ime…“ Zar nije sam Gospodin rekao: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.“ (Iv 15,16) Isus Krist je – čuli smo u Otkrivenju – „Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ (Otk 1,5-6)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Nadalje, 2., to je naš rad i život s ljudima /premda to može biti i naporno i teško/ lijepota je živjeti za druge… U evanđelje po Luki (Lk 4,16-21) Isus iznosi što je njegova mesijanska zadaća, pri tom citirajući proroka Izaiju (Iz 61), no to je na poseban način i naša svećenička zadaća: živjeti za druge, ljudima donositi Boga: „biti blagovjesnici siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). Očito ni Isusova zadaća ni zadaća njegovih učenika nije bila niti jest živjeti sam za sebe, nego radi drugih… To je smisao svećeništva: drugima služiti i – poslužiti. Mi:

Pratimo ljude od rođenja – krštenje /, preko djetinjstva /prva pričest/ i mladosti /krizma/ – vjenčanja pa sve do smrti… Radujemo se s radosnima, plačemo sa zaplakanima… „Svima postadoh sve“ (sv. Pavao: 1 Kor 9,22)

Sudjelujemo u borbama savjesti, hrvanju s grijesima… pružajući ne svoju mudrost nego Božju milost ljudima… i stoga možemo biti drugima potpora, ali „ne ja, nego milost Božja u meni“ (1 Kor 15,10)!

Mi smo i učitelji i liječnici, dakako na duhovnom području…

I što je najvažnije, 3., uronjeni u molitvu i otajstvo Kristovo posvuda nosimo blizinu Boga… pa kada to i ne mislimo, nas prepoznaju kao Božje ljude… jer je naše svećeništvo sakrament susreta ljudi s Bogom.

Mogu reći da je mene ipak u svećeničko zvanje privukao primjer dobrih svećenika, ne ideje da bi to bilo važnije ili veće negoli nešto drugo… Primjeri privlače!

Tako je i s nama. I mi trebamo drugima biti – i to jesmo, hoćemo li to ili nećemo – knjiga iz koje čitaju, ali ne naše riječi koliko naše ponašanje. Tako djeluju primjeri. Nisu uzalud već stari Latini zapisali: „verba movent, exempla trahunt – riječi potiču, a primjeri privlače“. Mi dakako ne možemo i ne smijemo se tako ponašati samo da bismo druge, osobito mlade zabliještili, impresionirali… Ne! Mislim da trebamo samo voljeti Isusa i ljude te jednostavno predano i smireno vršiti svoje dužnosti. Tu nije na prvom mjestu cilj, nego naša autentičnost. Cilj će sam Bog postići, koji on želi i kad on želi.

Prije nekoliko je dana, točnije u ponedjeljak 15. travnja, kao strašna buktinja gorjela pariška katedrala Notre-Dame. Neki su čak plakali gledajući taj prizor, a mnogi su se vjernici molili. Bilo je na žalost i onih koji su se tomu radovali, koji su likovali… već naime nekoliko godina podmeću se požari, oskvrnjuju katoličke crkve u Francuskoj, ali o tome se šuti. Mnogi uglednici su rekli kako je to velik gubitak ne samo za Katoličku crkvu nego i za čovječanstvo, i svi su obećali pomoći da se taj simbol ne samo francuskog nego i europskog kršćanstva obnovi.

No, ja bih se zapitao, i vas, draga braćo svećenici, nije li to znak da nestaje kršćanstvo u Europi? Mnogi se naime trude da tako bude. I zato ne čudi što su se mnogi radovali… perverzno je to, posve neshvatljivo, ali – to je činjenica koju danas moramo imati na pameti. Katolici su najprogonjeniji na svijetu, marginalizirani, a oni su dali identitet i bez katoličanstva nema Europe. Nema ni naše Hrvatske!

Koliko smo mi spremni za borbu s tim – možemo slobodno reći: zlim – silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo? Ja prije svega mislim na duhovni rat i borbu koja se vodi, a kojoj se mi možemo suprotstaviti samo ako se oboružamo mačem Duha. A mi, biskupi, svećenici i đakoni, osobe s duhovnim zvanjem, redovnici i redovnice – u toj borbi smo na prvoj crti.

Imajući sve to na pameti, dragi svećenici i đakoni, želim vam svima danas reći veliko hvala! Samo zajednički i u međusobnom povjerenju možemo pobjeđivati u borbi u kojoj se nalazimo. Hvala vam na razumijevanju, na potpori i zajedništvu! Svi smo dužni, u zajedništvu i slozi činiti sve što možemo za Krista i na dobro Crkve. Nekad mi neki znaju nabrajati što smo učinili i daju mi koji puta priznanje, a ja redovito uzvraćam: Lako je meni kad imam dobre suradnike. Hvala vam svima na tome!

Želim vas sve, i svećenike i đakone i vjernike, pozvati i na molitvu za nova zvanja i odaziv u duhovni poziv: za naše bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke, da prepoznaju u sebi Božji poziv na svećeništvo, redovništvo, da budu vjerni svojem izboru…

Molimo se danas i za naše svećenike koji su u poteškoćama, koji su bolesni, koji su umorni… neki su posustali, neki otišli, neki to kane… Kao da se sazrijevanje i neodlučnost danas vremenski produljila. Oremus pro invicem – molimo jedni za druge! Jedan naš brat je danas u bolnici. Molimo se za njega. I za drugu bolesnu braću. Molimo se za naše umirovljene svećenike, bilo da su u svećeničkom domu bilo u svom stanu. Ako Bog da, i mi ćemo ove godine otvoriti svećenički dom, ovdje blizu katedrale.

Danas je također prilika da se pomolimo i za naše pokojne svećenike, našu braću koja su s nama nosili terete i radosti našeg svećeništva, u Sisačkoj biskupiji. Osobito su to preminuli svećenici kroz ovih posljednjih gotovo 10 godina naše Biskupije.

Neka ovaj naš dan, u koji zahvaljujemo našem uskrsnulom Gospodinu što nas je izabrao i obdario milošću svećeništva – u sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – te nam je darovao svoga Duha Svetoga, da svima navješćujemo Radosnu vijest, neka bude prigoda da primimo nove milosti i snagu za nove izazove, borbe i pobjede.

Amen.

 

Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari