Pratite nas

Biser iz prošlog stoljeća! Živko Kustić i Meša Selimović

Objavljeno

na

Na portalu bitno.net je objavljen jedan od čuvenih intervjua iz prošlog stoljeća: nekadašnji glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić i poznati književnik Meša Selimović otvoreno razgovaraju o duhovnosti, vjeri i smislu života.

Razgovor tadašnjeg urednika i novinara Glasa Koncila Živka Kustića s književnikom Mešom Selimovićem, u to vrijeme jednim od najuglednijih intelektualaca komunističkog režima, koji se dogodio u prosincu 1969. u piščevom stanu u Sarajevu, te nedugo potom objavljen u katoličkim novinama, štivo je koje je zanimljivo, te aktualno i danas. Dijalog između, s jedne strane, dva katolička svećenika (osim Kustića, razgovoru je nazočio i sarajevski svećenik Petar Čalić), a s druge književnika koji je sebe deklarirao kao ateista, prekrasan je primjer ideologijom neopterećene i konstruktivne razmjene ideja između intelektualaca koji kroz definiranje vlastite pozicije pokušavaju ujedno pronaći zajedničko tlo u ljudskoj drami borbe za opće dobro. Povod razgovoru bio je Selimovićevo remek-djelo “Derviš i smrt”, objavljeno par godina ranije, u kojemu se ogleda snažan utjecaj islamske vjere koja je očito imala snažan utjecaj na autora unatoč njegovu ateističkom opredjeljenju. Knjiga je zbog korištenja dijelova Kurana u literarno beletrističkom kontekstu bila kritizirana iz Islamske vjerske zajednice, zbog čega je Selimoviću, pokazalo se, bilo jako žao jer je smatrao kako je riječ tek o “razdvajanju u izrazima”.

Razgovor s Mešom Selimovićem portal Bitno.net prenijet će u dva dijela, onako kako je bio objavljen u svom originalnom izdanju u dva broja Glasa Koncila u siječnju 1970. Tekst objavljujemo s dopuštenjem don Živka Kustića i Glasa Koncila.

Mesa-Selimovic-o-duhovnosti-vjeri-i-smislu-zivotaSarajevski književnik MEŠA SELIMOVIĆ napisao je neobičan roman “DERVIŠ I SMRT”. Od 1966. godine roman je doživio već šesto izdanje, prevodi se na više jezika. Dobio je nekoliko značajnih književnih nagrada. Roman čitaju s jednakim zanimanjem vjernici i nevjernici. Čitavo je djelo prožeto riječima i duhom islamske svete knjige Kurana; ali su je naši muslimani negativno ocijenili. Sâm Meša Selimović tvrdi za sebe da je ateist, a glavna se radnja romana “Derviš i smrt” događa u duši i duhu čovjeka, upravo u “duševnosti”. Glavni se junak muči i bori više sa svojom savješću, s Bogom, s mo­ralom nego s ljudima oko sebe.

Kako je čovjek koji nije vjernik napisao takvo djelo? Otkuda toliko zanimanje današnjih ljudi upravo za takvu knjigu? Ta su nas pitanja ponukala da zamolimo Mešu Selimovića za razgovor. Književnik se rado odazvao, te je 22. prosinca 1969. primio u svome stanu u Sarajevu sarajevskog svećenika Petra Čalića i našeg novinara don Živka Kustića. Razgovor je bio dug, otvoren i sadržajan. U njemu je uz književnika sudjelovala i njegova supruga Darka, kojoj je i posvetio roman “Derviš i smrt”.

 “Ja ne mogu doći k sebi zašto politički sistemi puštaju na miru problem smrti”

Izražavajući spremnost da govori za katoličke novine, književnik Selimović odmah je napomenuo da se smatra ateistom. I gospođa Darka je ateist, ali…

“Ipak je dobro vjerovati u nešto…”, kaže ona, a Meša dodaje:

“… jer ona smatra da je vjerovanje velika utjeha. Što vjerojatno jest, ali što se mene tiče to nije neophodnost, za mene je čovječnost jako puno. Ja sam ateist od malih nogu, jer moj je otac bio ateist. Ipak, ja nikada nikome nisam učinio zlo. A znam mnoge katolike i pravoslavne i komuniste, uopće ljude s ideologijom, koji su činili zlo. Prema tome: vjerovanje nije neko osiguranje od zla. Inače, ja mislimda religija ima velike šanse u ovoj situaciji koja doduše traje nekoliko tisuća godina, kad političke strukture ostavljaju veliku prazninu u područjima duševnosti…”

P. Čalić pokušao je njegove riječi shvatiti u moralističkom smislu, kao da bi zanemarivanje duševnosti u prvom redu bilo štetno za odgoj mladih naraštaja. Meša inzistira na mnogo širem shvaćanju:

“Ne, ja mislim na duševnost uopće. Politički sistemi, partije i tako dalje, vode računa o vrlo prizemnim stvarima. Ljudsku dušu ostavljaju na miru. Oni se brinu, recimo, za životni standard, za socijalni i politički odgoj (koliko uspiju, to je drugo pitanje), ali cijelo jedno područje ljudske potrebe, da se čovjek zanima samim sobom, da misli o stvarima koje nisu na dohvat ruke, da odgovara na bezbroj pitanja: Gdje smo? Što smo? Što će od nas biti?… Pa smrt! Ja ne mogu doći k sebi zašto politički sistemi ostavljaju na miru smrt. Ostavljaju na miru jedno golemo područje straha ljudskoga. To je pragmatistička i nedovoljno inteligentna orijentacija. To je neshvaćanje kompleksnosti ljudske. A religija je najmoćnija upravo tu. Mislim da Crkva griješi kad poseže za drugim područjima. Religija je najmoćnija na području duševnosti, tu gdje se pojave ne mogu kontrolirati kao računske operacije.”

“Čovječanstvo nije stvorilo tako moćan simbol kao što je Krist”

Selimović visoko cijeni ono što su religije učinile na podizanju ljudske misli. Prve ljudske spoznaje bile su religiozne. Već mnogobožačka vizija svijeta bila je određeno reguliranje čovjekova odnosa prema svijetu. Onda je razvitkom civilizacije napredovalo jednoboštvo. Na kraju se pojavljuje kršćanstvo. O Kristu Meša kaže:

“Ja mislim da dosada nitko, da čovječanstvo nikada nije izmislilo, stvorilo tako moćan simbol kao što je Krist. To je veličanstveno! Stvoriti simbol čovjeka koji trpi, koji iskupljuje čovječanstvo. I to nasuprot težnji koja neprestano u ljudima postoji, težnji za prestižom, za vlašću. Time je religija dobila u ruke kolosalno sredstvo utjecaja u području duševnosti koje svi drugi zapuštaju.”

Na pitanje kako on tumači pojavu da toliki mladi čitatelji pronalaze u njegovu romanu sebe i svoje probleme, premda većina od tih čitatelja nije primila nikakav ili vrlo manjkav vjerski odgoj, Selimović kaže:

“U mom je romanu prisutna i vidljiva iskrenost. A drugi je razlog tolikog zanimanja upravo to područje zanemarene duševnosti koja ljude jako zanima. Ja mislim da treba rješavati mnoge važne stvari — ekonomske društvene, političke… Ali ne sređujemo vrlo osjetljivu stranu: dušu. Vrlo se malo o njoj brinemo. Današnje čovječanstvo grubo pristupa osjetljivoj ljudskoj duši. Nameću se suhi propisi, dogmatska mišljenja. To uvijek znači izolaciju. I to dovodi do stvaranja grupa. Moj novi roman zove se “Tvrđava”. To je znak za svekoliku izdvojenost ljudsku: osobnu, obiteljsku, nacionalnu, religioznu. Sve je to tvrđava. I jedino obraćanje koje možda još postoji je da pucamo jedni na druge. A to je najgore! I što taj nesretni usamljeni čovjek čini u svojoj usamljenosti? On mora odgovoriti na bezbroj pitanja koja srce njegovo postavlja: Što sam prema drugome čovjeku? Što sam prema sebi? Što sam prema smrti koja dolazi? Ja neću reći je li važnije pitanje hoću li ja sa svojim djetetom imati što jesti ili pitanje o smrti. Odgovarajući na prvo pitanje, a ostavljajući drugo po strani, ostavljamo manjkava čovjeka.”

Što je – duša?

“Što zapravo mislite kad izgovarate riječ duša?” pi­tamo.

On to ovako tumači: “Za mene duša znači sve ono što nije u području pojavnosti. Sve što nije određeno vrlo stvarnim ovozemaljskim stvarima. Za mene duša znači onaj suvišak koji mi ostaje kad pragmatistički riješim ili pokušam riješiti sve što mogu da riješim. Za mene duša znači odnos prema čovjeku, znači pitanje humaniteta. Za mene to znači odnos prema pojavama u svijetu. Znači moj osobni udio u svemu tome, moju odgovornost, to znači: moral. Za mene to znači bezbroj pitanja koja odjekuju u mojoj praznini kad sam sâm. A ta se pitanja javljaju, i čim je čovjek razvijeniji, mora više na njih odgovarati.”

Čini nam se da bi sve to o duši u širem smislu mogli reći i kršćani i muslimani. Pitamo ga u čemu je razlika između toga njegova shvaćanja o duševnosti i duši i našega shvaćanja duše. On kaže:

“Mislim da je razlika u izrazima.” I odmah prelazi na svoj sukob sa službenim stavom bosanskih muslimana. Vidi se da mu je žao, on toga sukoba nije želio. “Glasnik Islamske vjerske zajednice napao je moj roman, mislim vrlo nepotrebno. Mislim da je ovim romanom Kuran po prvi put uveden u svjetsku lijepu književnost. I umjesto da tu činjenicu prihvate, oni je se odriču. U mom romanu postoji motto, rečenica iz Kurana: ‘Svaki je čovjek na gubitku.’ Oni su rekli da sam ja krivotvorio Kuran. Pa, to je istina. Jer ja nisam nastavio navod iz Kurana, gdje se kaže: ‘osim ako čovjek ne nađe spas u Bogu’. Ali kod mene bi to u kontekstu glasilo: ‘Svaki je čovjek na gubitku osim ako ne nađe spas u Ljubavi’. Molim lijepo, jesmo li se razdvojili u izrazima? Ja to prihvaćam. Ali, za mene to znači ako hoćete isto, ako hoćete šire. Ljubav je jedna, bogovi su različiti. Sve što razdvaja ljude za mene je strašno.”

“Ljubav je jedna – bogovi su mnogi”

Slušajući Mešu, shvaćamo da se on boji religije i bogova, ukoliko bi to moglo ljude razdvajati, postavljati ih jedne protiv drugih. Čovjek koji nije u djetinjstvu primio vjerski odgoj, koji Boga nikad nije zavolio kao izvor svake dobrote, koji ga nije primio iz srca i iz usta dobre bake ili djeda, doživio je kao mladić i kao zreo čovjek da se ljudi mrze i napadaju svaki u ime svoga boga. Zato je povjerovao da to nije jedan Bog, nego mnogi bogovi. I doživio je bogove kao suprotnost Ljubavi. Riječ je o bogovima koji su se u glavama ljudi i u njihovim postupcima, kako reče Vrdoljak u filmu Kad čuješ zvona, “prometnuli u noževe”. Selimović se uvjerio da vjerske zajednice među kojima živi nisu odgojile ljude za Ljubav. Ali, on se nada da te zajednice još mnogo mogu učiniti u tome smjeru. Zato kaže:

“Zato je ta katolička, ekumenska širina današnja veoma prihvatljiva. Ona negira mnoge činjenice koje su u povijesti religije postojale kao vrlo vidljive i negirale bit religije, bit koja je propovijedana, koja je — kristovska. Čini mi se da je to jedini put da jedna ideologija krene putem širine koja za mene znači Ljubav.”

Pripomenuli smo da je ovdje izravno povezao pojam Boga i pojam Ljubav. On to potvrđuje. Budući da za nas kršćane, doslovno prema Evanđelju, Bog također znači Ljubav, morali smo ga zamoliti da nam kaže po čemu je on zapravo ateist. On ponavlja:

“Ljubav je jedna, bogovi su različiti. Ja sam ateist upravo po tome što ne volim nikakve pregrade među ljudima. Znate, kad bi čovječanstvo uspjelo stvoriti jednu ideologiju uistinu svečovječansku, ja bih se odmah tamo upisao, bez obzira što sam ateist.”

Mogli bismo ga uvjeravati da je ono što mi vjerujemo baš takva “ideologija”, ali nismo došli da ga uvjeravamo. Osim toga zapleli bismo se u neugodan zadatak da tumačimo kako smo — kao zajednica u vremenu i prostoru — s tako širokom idejom ostali tako usko ograničeni, kako smo kao vjernici Ljubavi ostvarili tako malo ljubavi među ljudima. Ipak, trebalo je da raspravimo u čemu nam se mišljenja razlikuju, po čemu je on ateist, ako smo mi teisti.

Meša je izrazio mišljenje da Bog može biti izvanredno utočište za čovjeka koji želi umaknuti riziku života, koji se ne usuđuje prihvatiti nesigurnost slobodnog razmišljanja. Govorio je o Bogu kao utjehi, kao bijegu od odgovornosti. — Ima li među nama ljudi koji se tako utječu Bogu? Nisu li mnogi od naših suvremenika koji se nazivaju ateistima upravo zbog toga napustili redove vjerskih zajednica, što se u ime vjere od njih tražila pasivnost, što je slobodni angažman u kulturnom i javnom životu sam po sebi bio nešto “bezbožno”?

Govoreći o Ljubavi, kao o jedinoj nadi čovječanstva, Selimović ne postavlja pitanja što je ta Ljubav u sebi samoj. On opaža da ljubavi na svijetu uglavnom nema, da ona postoji kao nada, da ona nije čovjeku ni prirođena, da nju tek treba odgajati. Mi bismo mu tu htjeli govoriti o tome kako mi Krista zovemo “Alfa i Omega”, kako Ljubav stoji na početku svega, kako — po našoj vjeri — Bog koji je Ljubav iz ljubavi pokreće povijest, da u toj povijesti čovjek susretne i slobodno prihvati Ljubav i da se kroz Crkvu svi mi sjedinjujemo s Ljubavlju, da rastemo u jednu jedinu Ljubav, i tako se Ljubav koja je na početku ima u nama ostvariti, tek na kraju povijesti.

“I mi bismo rekli”, kažemo, “da Ljubav pokreće povijest. A rekli bismo također da se ona u povijesti ostvaruje. U svakom slučaju — Ljubav nije naša izmišljotina.”

“Ne izmišljotina nego — želja!” kaže Selimović.

“Nevjerojatna je moć prilagođavanja Katoličke crkve”

Razgovor je prešao na suvremena gibanja u Katoličkoj crkvi. Selimović kaže:

“Nevjerojatna je moć prilagođavanja Katoličke crkve. To je sjajno. Znate, u tim modernim gibanjima Katolička crkva inteligentno pronalazi sjajna rješenja da ne bude protiv razvitka nauke, protiv društvenoga razvitka…”

Takve nam se pohvale uvijek čine nekako dvosjeklima. Ovih godina ateisti nas općenito visoko cijene kao da smo neka vješta organizacija, stručnjaci za lukavu taktiku, snalažljivi da opstanemo pod svaku cijenu. Možda bi to moglo značiti da nam je snalažljivost jača od dosljednosti, da nam je važnije opstati nego prenijeti svijetu sasvim određenu poruku? Pokušali smo o tome nešto reći:

“Crkva se može prilagođavati i društvenim promjenama i novim idejama, osobito u znanosti, pa i u filozofiji, upravo zbog toga što bit kršćanstva nije sustav gotovih, oblikovanih i sređenih ideja. Kršćanstvo u svojoj biti polazi od osnovne činjenice povijesnog i osobnog susreta s Isusom Kristom, koji je, po našem vjerovanju, Ljubav koja je ušla u povijest. Ideje i sustavi ideja nastaju onda u kršćanstvu kao naš pokušaj da taj osnovni podatak shvatimo i usvojimo. I one se mogu stalno mijenjati, odnosne razvijati, već prema tome kako mi bolje ili slabije shvaćamo i prihvaćamo taj podatak.”

“Je li Bog-ideja?”

Meša sluša, malo zastaje, i najednom pita: “Je li Bog ideja?”

Odmah je jasno da ista riječ nama i njemu ne znači isto. Mi smo se u tom području vježbali sasvim određenom obukom skolastičke logike, on je svoje poglede i shvaćanja oblikovao uslijed mnogih i različitih utjecaja.

Kažem: — Bog je za nas vrhunska stvarnost koja nam se u Objavi, u Kristu javlja kao Ljubav. Dakle ne tek ideja, nego stvarnost.

“Pa, to je — ideja!” odvraća on.

“U meni postoji ideja o Bogu. Ali on je prije stvarnost u sebi nego ideja u meni.”

“Kažem to i osjećam da se vjerojatno nepotrebno dajem na izlet u skolastiku.”

A Meša kaže: “Stvarnost postoji kao takva, a u nama ona ne postoji drugačije nego kao ideja. Prema tome je ideja primarna!” Prva mu je rečenica sasvim jasna. Druga pokazuje da je njemu primarno ono što je bliže nama, da mu je primarniji zadatak od apstraktnog znanja.

On tumači dalje: “Ja o Bogu ne mogu nikako misliti na svoj način, jer ja te predstave nemam. Dozvoljavam sebi tu drskost da mislim na način na koji biste vi eventualno mislili. Za mene je to istovjetno s ovim pitanjem: Postoji li Ljubav? Vidite, ja kažem: postoji! I ona je stvarnost. Ali više kao moja želja da se stvori harmonija u svijetu nego kao realna činjenica, kao činjenica koja se javlja u većem broju slučajeva.”

“To što ste rekli”, primjećujem, “zvuči kao kad netko od nas kaže da Boga ne možemo dohvatiti drugačije nego da za njim težimo, da ga prihvaćamo kao svoj smisao i kao usmjerenje života.”

Meša prihvaća: “Jasno kao dan! Vi tu ideju o Bogu morate odjelotvoriti. Vidite, u tome je originalnost, upravo genijalnost kršćanstva! Kristu su dati svi atributi onoga o čemu čovjek sanja, što želi. Tako on prerasta u sveopću ideju koja je veoma moćna.”

Ne preostaje nam drugo nego kratko “ispovjediti vjeru”:

“Da, mi vjerujemo da je Krist Bog, da je s njim kao povijesnim čovjekom Bog izravno ušao u našu povijest.”

Meša pita: “Biste li mogli zamisliti Isusa, njegovu pojavu, bez rimskog ropstva?”

Odgovaramo: “Za nas je Isus povijesna pojava. Zato ga ne možemo zamisliti drugačije nego onako kako se pojavio. Ne možemo ga izvući iz konkretne povijesne situacije. Kao kršćani mi čak vjerujemo da se on pojavio u pravi čas, u najprikladnijem trenutku povijesti, kad su društvene i kulturne okolnosti mogle pogodovati razvitku baš takvog gibanja duhova.”

Drugi dio razgovora možete pročitati na linku ovdje. Bitno.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

Donatorska večer: ‘Pomozimo zajedno u izgradnji objekta Dom fra Mladen Hrkać’

Objavljeno

na

Objavio

foto: ABC Portal

Oko 500 podržavatelja i prijatelja okupilo se jučer, 13. prosinca, na donatorskoj večeri naziva „Pomozimo zajedno u izgradnji objekta Dom fra Mladen Hrkać“ u Kristalnoj dvorani hotela Westin u Zagrebu, u organizaciji humanitarne udruge „fra Mladen Hrkać“ i istoimene Zaklade, pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović te pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Svi prisutni su se okupili oko jednog cilja – pružanja pune podrške za izgradnju objekta Dom fra Mladen Hrkać za privremeni smještaj osoba koje dolaze u Zagreb na liječenje, koja je ocijenjena kao projekt od nacionalnog interesa.

Među uzvanicima su bili i brojni istaknuti pojedinci i ključni dionici društvenog političkog i gospodarskog života Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine među kojima su bili: izaslanik Predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović dr. Tomislav Madžar, izaslanik Predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine dr. Dragana Čovića g. Tugomir Čuljak, potpredsjednik Hrvatskog sabora g. Milijan Brkić, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i državni tajnik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske g. Zvonko Milas, gradonačelnik Grada Zagreba g. Milan Bandić sa brojnim suradnicima, državni tajnici, saborski zastupnici, veleposlanici i predstavnici stranih zemalja u Hrvatskoj, pročelnici gradskih ureda i pomoćnici ministara te predstavnici obrazovnih i zdravstvenih institucija, ustanova i vodećih tvrtki s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Na početku večeri prikazan je 15-minutni prezentacijski video materijal koji daje detaljan prikaz lokacije, zemljišta i značaja Projekta izgradnje objekta „Dom fra Mladen Hrkać“. Nakon filma, nazočnima se obratio predsjednik Udruge i upravitelj Zaklade fra Mladen Hrkać g. Ivan Soldo: „Naši trenutni kapaciteti su nedostatni. Unatoč tome što uspjevamo kontinuirano povećavati i broj smještajnih jedinica i kvalitetu potrebno nam je konačno i cjelovito rješenje, a to je Dom fra Mladen Hrkać koji će uz pomoć svih vas koji ste se odazvali ovoj donatorskoj večeri i koji ćete nastaviti podupirati ovaj Projekt u svim njegovim fazama,  i svih onih koji nisu ovdje, a znamo da imamo njihovu bezuvjetnu podršku, otvoriti svoja vrata oboljelima i potrebitima u lipnju 2022. na desetu godišnjicu osnutka humanitarne udruge „fra Mladen Hrkać“.

Nakon g. Solde, otac Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko izrazio je veliku radost zbog pokretanja ovog Projekta koji je usmjeren na potrebe najugroženijih bližnjih te je blagoslovio sve prisutne i sam Projekt.

Gradonačelnik Grada Zagreba g. Milan Bandić, zahvaljujući čijoj odluci je Udruga dobila pravo građenja i krenula u realizaciju svog sna – izgradnje objekta „Dom fra Mladen Hrkać“, vrlo kratko se obratio riječima: „Neka djela govore više od riječi. Od samih početaka njihovog rada sam bio na raspolaganju članovima ove Udruge i tako će biti ubuduće“.

 

Potom je na red za obraćanje došao g. Zvonko Milas, izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji je rekao: „Značaj ovog Projekta i rada Udruge uvelike prelazi granice Republike Hrvatske. Vlada RH zajedno sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske je to prepoznala i podržava svaku njihovu akciju i projekt. Čestitam humanitarnoj udruzi „fra Mladen Hrkać“ što nas je u ovo predblagadansko razdoblje okupila zajedno – Hrvate iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i cijelog svijeta, da budemo dio ove predivne priče o humanosti, ljudskosti i nesebičnosti. Priča koja je prebrisala sve granice – zemljopisne, dobne, nacionalne. Veselim se našem susretu u još posebnijoj prilici od ove večeras – otvorenju Doma fra Mladen Hrkać za koji sam siguran da će biti otvoren prije zacrtanog vremenskog roka“.

Izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i posebni savjetnik za sport i zdravstvo dr. Tomislav Madžar je na samom početku svog obraćanja prenio pozdrave i  podršku Predsjednice gđe. Grabar-Kitarović koja je izgradnju Doma fra Mladen Hrkać ocijenila projektom od nacionalnog interesa te je u više navrata pohvalio rad Udruge i Projekt koji je prema višestrukim kriterijima unikatan na području cijele Europe i šire: „U Hrvatskoj postoji više od 50.000 registriranih udruga, ali humanitarna udruga „fra Mladen Hrkać“ kontinuirano postavlja nove i sve više standarde kvalitete i jedinostvenosti što je posebno ističe među ostalima. Brojka od 175.000 ljudi –donatora, korisnika, članova i volontera koje su oni okupili u zajedništvo u samo 5 godina postojanja potvrđuje da zaslužuju da ih ste hvali i podržava.

Ova večer je još jedna potvrda da se mogu učiniti velike stvari kad se stvori zajedništvo oko iskrene i plemenite ideje što je i temelj i jedina garancija za uspjeh Projekta „Dom fra Mladen Hrkać“ koji će sutra biti na ponos svakom čovjeku.

Nacionalni značaj projekta službenim pokroviteljstvima nad Projektom izgradnje objekta Dom fra Mladen Hrkać potvrdili su: Predsjednica Republike Hrvatske, predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine dr.Dragan Čović, Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i Grad Zagreb.

Program večeri vodio je Mislav Togonal, voditelj i urednik sa Hrvatske radio televizije. Večer je izvedbom himne Lijepa naša otvorila operna pjevačica Sandra Bagarić, u pratnji supruga Darka Domitrovića na klaviru. Večer su nastavili uveličavati glazbena diva Radojka Šverko sa profesorom Vladimirom Babinom u pratnji na klaviru, te bogoslov Hercegovačke franjevačke provincije fra Đuro Ravenšćak.

Dodatne informacije o projektu izgradnje objekta Dom fra Mladen Hrkać

Krajem 2016. godine humanitarnoj udruzi „fra Mladen Hrkać“ Grad Zagreb je dodjelio pravo građenja za „Dom fra Mladen Hrkać“ na zemljištu veličine 5000 m2 na adresi Avenija Gojka Šuška. U blizini najvećih kliničko bolničkih centara u Zagrebu biti će izgrađen moderan, energetski visoko učinkovit i funkcionalan objekt za smještaj osoba iz svih krajeva Hrvatske i BiH, koje zbog liječenja privremeno borave u Zagrebu. Dom će omogućavati smještaj, prehranu i ostalu sveobuhvatnu skrb za 220 osoba istovremeno i sadržavati će 55 smještajnih jedinica različitog karaktera: 12 izolacijskih smještajnih jedinica koje su transplatirale neki od organa i teške onkološke bolesnike, 4 jedinice za osobe u invalidskim kolicima i sličnim pomagalima za kretanje, 4 jedinice za karantenu sa posebnim ulazom, odvojene od ostatka objekta za smještaj osoba oboljelih od lakših zaraznih bolesti, 30 osnovnih smještajnih jedinica za sve teško oboljele osobe osim onih u invalidskim kolicima ili onih kojima je potrebna izolacija ili karantena, 5 jedinica sa većim brojem ležajeva za boravak obitelji s većim brojem malodobne djece od kojih je jedno dijete oboljelo

Financiranje projekta odvijati će se kroz nedavno osnovanu Zakladu fra Mladen Hrkać čiji cilj je izgradnja, opremanje i održavanje objekta “Dom fra Mladen Hrkać”.

Projekt je trenutno u fazi završetka provedbe javng natječaja za odabir idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za Dom fra Mladen Hrkać. Javni natječaj zatvoren je 7.12. te je pristiglo 11 prijedloga idejnog rješenja koje će ocjenjivati petočlani ocjenjivački sud sastavljen od ovlaštenih arhitekata, te predsjednika i dopredsjednika Udruge, na čelu sa arhitektom Angelom Garciom Alvarezom iz Madrida koji je specijalizirao arhitekturu bolničkog smještaja. Potom slijedi ishođenje lokacijske dozvole, izrada izvedbenog projekta i ishođenje građevinske dozvole nakon čega je moguće krenuti sa građevinskim radovima. Predviđa se da će Dom biti spreman otvoriti svoja vrata oboljelima i potrebitima u lipnju 2022. godine na desetu godišnjicu osnutka humanitarne udruge „fra Mladen Hrkać“.

Udruga FMH/ABCPortal.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari