Pratite nas

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Ilija Prorok

Objavljeno

na

Objavio

Zaštitnik je Bosne i Hercegovine. Mnoge crkve, kapelice i groblja su mu posvećene, kao i tolika imena u našem hrvatskom katoličkom puku.

Ilija je kralju Ahabu prenio poruku da će se zatvoriti nebo i da neće kiša padati dok ponovno Ilija ne zamoli Boga, jer se Ahab odrekao Jahvea i sa svojom Izabelom, ženom pogankom, se priklonio poganskom bogu Baalu. Ilija ide u potok Kerit nasuprot Jordanu i tu će mu gavran donositi kruh, a iz potoka će piti vodu.
Ilija je bio i prorok i čudotvorac. Udovici u Sarfati sidonskoj je uskrisio sina jedinca.

Ahab je tražio Iliju i pošao mu u susret, ali ne da prizna svoj grijeh nego da napadne Iliju kako upropaštava Izraela sušom.

Na brdu Karmenu su prinosili žrtvu Ilija i 450 Baalovih svećenika. Najprije su trebali oni upaliti vatru s neba i pokazati da je njihov bog pravi, a onda je trebao Ilija. Oni su vazdan vikali i zaklinjali, a uz to i Ilija im se rugao da viču jače, jer im je, možda, bog zaspao pa ne čuje. Kada su lipsali, Ilija je naredio da žrtve i žrtvenik obliju vodom, da im izgleda još nemogućnije. Potom je zazvao Gospoda i žeravnjak je sišao s neba i zapalio žrtvu. Tada je Ilija stupio na scenu i pobio svih 450 Balovih proroka i to još zapovijedajući: „Deder da nijedan ne pobjegne“(I Kralj 17,40.). Sve ih ubacio u potok Kišon.

Poslije toga se osjetio samim i napuštenim i pobjegao je od kraljice Izabele, koja mu je zaprijetila da će njemu biti sutra ono što je on uradio njenim svećenicima danas.
Gospod ga čudesno ohrabruje i daje mu hranu na putu prema Božjoj gori Horebu. Bacio je plašt na Elizeja i u plamenim kočijama je uzdignut na nebo.

Knjige Kraljeva ovo sve lijepo o njemu opisuju. Nadimak mu je gromovnik što je bio oštar i vjeran u čuvanju čistoće vjere. Isus će upravo s njim i sa Mojsijem razgovarati na Brdu Preobraženja. Njegovo štovanje je posebno izraženo u nas Hrvata, a još malo naglašenije u Bosni i Hercegovini gdje imamo desetke njegovih župnih crkava, a da ne spominjemo kapelice, groblja i druga pobožna zavjetna mjesta i kote još iz vremena Turaka.
Usput budi rečeno da ga slave i da ga se boje i da ga psuju jednako kao i mi; i Muslimani i Pravoslavci. Sve su od nas preuzeli; i ono bolje i ono gore.

Razmišljanje

Samo ime Ilija na hebrejskom znači – moj Bog je Jahve. Ilija je zacijelo jedna od najjačih figura u Starome Zavjetu. Njegov zanos za Gospodina je neusporediv, kao i žestina gnjeva koji je iskazivao na protivnike Jahveove. Djelovao je za vrijeme kralja Ahaza i kraljice Izabele (874-853) Izabela dolazi od hebrejskoga – moj bog je Baal. Već na samome početku opominje nepravednike i prijeti Božjom kaznom, ne samo takvima koji tuđe otimlju već i njihovom potomstvu.

Ahaz je bio u borbi sa Damaskom i duga suša je umanjila vojnu sposobnost vojnika, pa je tako i kraljeva mržnja prema Iliji rasla. On se skrivao u potoku Keritu gdje mu je gavran donosio kruh(17,3) i kod jedne udovice kojoj je umnožio kruh i ulje u Zarepti, pošto joj je uskrisio sina jedinca.

Poznat je događaj sa brda Karmela kada su prinosili Baalovi svećenici žrtvu, a on ih je izrugivao. Pošto je on prinio žrtvu i Gospod je na njegovu molbu zapalio, pobio je sve Baalove svećenike i ubacio ih u potok Kišon. Čak je prijetio i vikao “pazite da nijedan ne pobjegne”. Poslije ovoga ga uzima kraljica Izabela na zub i progoni ga. On poslije toga bježi i tuži se Gospodu u spilji na brdu Horebu da mu je dosta svega i da želi umrijeti, ali Gospodnji putovi su inčiji. Gospod mu se javlja u tihom lahoru čak na Sinaju i kazuje mu svoje naume.

Ilija se sudario sa kraljevskom kućom poradi Gospoda. Htio im je dokazati da je Jahve izveo narod iz Egipta i svojom čudesnom rukom ih branio i da ih jednako danas brani i čuva. To Ilija dokazuje i svojim čudesnim činima: “U ovim godinama neće biti ni rose ni kiše, dok ja ne kažem” (1Kr 17,1). Tako je bilo i na Karmelu sa poganskim svećenicima, i za Nabota koji je oteo vinograd, a nije isplatio. Ali je znao Ilija da je čovjek i da je slabašan koliko izgledao jak i oštar. U pustinji je Gospodu zavapio da ga uzme sebi pošto se umorio, ali više i obeshrabrio. On je vojevao za Gospoda i pobio tolike poganske svećenika, a da je poslije toga morao bježati i nitko ga nije zaštitio. Međutim, ovo ga povezuje sa Mojsijem na istome brdu Sinaju gdje Mojsije razgovara s Bogom u jednom teškom tonu i nevjerici prema sebi i svojim snagama.

Tako Ilija postaje preteča budućim prorocima. Poistovjetiti će ga sa Krstiteljem (Mk 1,2-3) i da će sudjelovati povratku Isusa na zemlju (Mt 17,3). Uznesen je na nebo u ognjenim kolima koje su vukli ognjeni konji. Otuda mu i ime Gromovnik.

Na Gori preobraženja Isus razgovara sa Mojsijem i Ilijom. Zašto baš njih dvojica?! Oni imaju mnogo zajedničkih osobina u revnosti za Gospoda i u borbi sa ljudima.

Zaštitnik je Bosne i Hercegovine. Mnoge crkve, kapelice i groblja su mu posvećene, kao i tolika imena u našem hrvatskom katoličkom puku.

Posebno se kod svih cijeni njegova odlučnost u obrani vjere i istine. On je uistinu vojevao i revnovao za Gospodina. Uza sve nedaće i nevolje je bio Gospodinov. Nije se izvlačio niti za sebe tražio lažne razloge već je išao zacrtanim putem kako mu je Gospod rekao. Zato mu je kao takvomu povjerovala i ona siromašna udovica u skrajnje sirotnim uvjetima, ali su njegovu snagu okusili i Jahveovi protivnici. Znao je biti miran i dostojanstven kao ovaj slijedeći crni gospodin student iz primjera, ali je znao biti oganj i mač.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Lijepo je biti i fratar i svećenik

Objavljeno

na

Objavio

Lijepo je biti i fratar i svećenik[1] – Tjedni ljetopis od 8. do 14. srpnja 2019.

Ponedjeljak, 8. srpnja

Evo, i pola 2019. godine je završilo, a nekima i pola života. Tijekom minulih mjeseci snalazili smo se u atmosferskim mijenama, a ovih dana se smjenjuju ljetna žega i neočekivano osvježenje. Tijekom prvog poluvremena našega života stjecali smo znanja, stjecali nekretnine, gradili karijeru, birali prijatelje itd. U mladosti učimo, u radnom vijeku koristimo, a u starosti razumijemo. U srednjoj dobi nemao vremena, a u trećoj čovjek iz tišine promatra svagdašnji život i rad. Gospodinova nedjeljna poruka: Evo, činim nešto novo: već nastaje. „Ne boj se jer ja sam te otkupi, imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Iz 43,1). Kad je Isus uzdahnuo i rekao „žetva je velika“, htio nas je potaknuti, ganuti, osokoliti da oživimo plemenitost: neka nam njive rode za svakoga, neka se pišu knjige za svakoga, neka Bog bude svačiji.

Mnogo može blago lice i blage profinjene riječi Mnogo puta tako janje pobijediti vuka. To je kad se s ljubavlju naviješta Božja riječ, onda Bog i njegova milost čudesa čine! Odzvanja nam svetopisamska poruka radosti i mira. Lijepa riječ utjeha je tužnima, potpora razočaranima, uvećava radost u trenutcima sreće i ohrabruje ostati na pravome putu. Isti uzor radosti nalazimo i u evanđelju Riječ tijelom postala uzrok je radosti koja je uvučena jer je nada zamijenjena mirom. Gospodin ovoga puta šalje drugih sedamdeset i dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Mi smo ovog srpnja među njima. Neki  se odazivaju i polaze, a drugi spavaju. Odazvani se nikada nisu poistovjetili s neradnicima, a spavači se nikada nisu ogradili od  neradnika i rušitelja.

Utorak, 9. srpnja

Dok časne sestre franjevke slavi 150 obljetnicu postojanja, a u Hercegovini  već 120 godina Bog po prepoznatljivim sestrama franjevkama Provincije Svete Obitelji, izlijeva svoju milosrdnu ljubav po školama, bolnicama, staračkim domovima, dječjim vrtićima, redovničkim i biskupijskim središtima, po ustanovama u sestarskom vlasništvu…. i po brojnim župnim zajednicama naše Provincije i Biskupija, kao i po više drugih. Sestre su svjedočile vjeru u Isusa Krista izuzetnom upornošću i požrtvovnošću i poručivale da postoji  jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemaljske veličine i odlike.

Između sestara koje su prethodila i životom pokazivale put, kako bi s vjerom u Božju providnost radile ne izgradnji kraljevstva nebeskoga na današnji dan 2011. u Mostaru je preminula časna sestra Vendelina Vasilj, u 72. godini života i 50. redovništva. Rođena je u Međugorju 26. kolovoza 1939. g., u obitelji Martina i Mare rođ. Planinić. Na krštenju je dobila ime Ljiljanka. Kao dvogodišnje dijete ostala je bez oca pa je smještena je u Sirotište Školskih sestara u Mostaru. Kad je odrasla, i sama je osjetila poziv na posvećeni život te je 29. kolovoza 1959. primljena u samostan u Bijelom Polju-Potocima. Kao sestra djelovala je u Kiseljaku, Mostaru, Čerinu, Chicagu. U tamošnjem franjevačkom samostanu sv. Ante na Drexelu djelovala je jedanaest godina. Od svog povratka u Domovinu godine 1996. pa do smrti djelovala je na više mjesta. Nekoliko godina i u Mostaru. Samozatajnost i strpljivost, molitva i rad bili su stožeri njezina života. Naslijedila je ime poznatog dr. fra Vendelina Vasilja, urednika Kršćanske obitelji i pisca trilogije protiv komunizma.  Jednostavna i skromna, umjerena u zahtjevima i potrebama, tiha i vjerna u svom apostolskom djelovanju, bila je prepoznatljiva po raspoloživosti prema potrebama Zajednice..„Za Dobro“ potrošen život cijena je nebeskoga ključa: „Uđi u radost Gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Njezini zemni ostatci ukopani su u sestarskom groblju „Gruban“ u Bijelom Polju-Potocima.

Srijeda, 10. srpnja

Prije 45 godina u Mostaru je pred mojim očima umro dr. fra Didak Burić (1898.-1974.), u 77. godini života, 59. godini redovništva i 52. godini svećeništva. Bio je svećenik, profesor, provincijal, uznik, duhovnik časnih sestara Rođen je u Turiji kraj Konjica, 20. ožujka 1898.  Osnovnu školu završio u Konjicu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij filozofije i bogoslovije u Mostaru i Parizu. Nakon tri godine rada u gimnaziji na Širokom Brijegu odlazi na studij slavistike u Krakow i Lawow. Studij je okrunio doktoratom. Na Širokom Brijegu je profesor, kapelan, gvardijan i župnik. Nakon što su partizani pobili fratre – njih 66  i ubili Gimnaziju na Širokom Brijegu – 15 profesora doktora znanosti i rastjerali 413 učenika, te zabranili novicijat i bogosloviju hercegovačkim franjevcima, fra Didak je smišljao budućnost.  Potom su provodili partijsku naredbu: Nema čovjeka u ovoj državi [Jugoslaviji],  kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi, što je vjerojatno Vladimir Bakarić rekao nadbiskupu Alojziju Stepincu. Komunistička je zloća bila velika. Ono što nas zanima je mnogo više, ljudska veličina i hrabro kršćansko i franjevačko svjedočenje tolikih vjernika, redovnica, bogoslova i gimnazijalaca, franjevaca, svećenika i biskupa u to teško, krvavo i mračno doba. „Ne smijemo postati žrtve a još manje zatvorenici komunizma, kao što to ne postahu ni ovi mučenici, koji bijahu tvarne žrtve, ali ćudoredni i duhovni pobjednici“ poruka je naših mučenika i uznika. Treba skupiti i popisati sve patnje mnogih naših vjernika, velikih junaka vjere, kojih je bilo u svakomu našem malom selu. Crvena je i krvava rijeka straha i mučnine tekla mnogim ljudskim sudbinama. U Hercegovini su partizani 1945. donijeli apokalipsu smrti. Partizani su preko 17.500 Hrvata katolika „oslobađali“ od života, a onda prešli na zatvaranje (1731 katolik) i zabranjivali pamćenje, jer bilo kakav govor o uzništvu moglo je imati neželjene posljedice za slobodu pripovjedača. Tako je funkcionirao totalitarni režim i smo na taj način mogli su se održati na vlasti.

Preživjele  fratre su pozatvarali  – najbrojniji samostan jedno vrijeme bio je u Zenici sa 29 fratara. Fra Didak 1946. preuzima upravu Provincije.  Provinciju je dizao iz ruševina i odgajao pomladak. Kada je  1949. đake smjestio u novicijat u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, uhićen je  i osuđen na 15 godina zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava. Naše fratre su osudili na 347 godina, 6  mjeseci i 28 dana. U bezbožnim komunističkim kazamatima naši fratri su odrobijali          225, godine 4 mjeseca i 16 dana. Kada sam slušao i čitao imena mučitelja, onda se sjetim Stjepana Radića da su ti genocidisti bili od zla oca i još gore matere. Dr. fra Mladen Barbarić,   koga su osudili na smrt, pa preinačili na uzništvo u trajanju od  9 godina i 8 mjeseci, sročio je uzništvo u poruku: Narod govori da đavli znaju mučiti ljude, a ja ti kažem da bi trebalo đavle odvesti mučiteljima u zeničkom zatvoru da nauče kako treba ljude mučiti. 

U Zenici je jedno vrijeme bio najbrojniji samostan hercegovačkih franjevaca – čak 29 fratara, a na humačkoj župi koja je imala preko 10.000 katolika živio je i djelovao samo jedan fratar. U kazamatima su naše fratre zlostavljali, tuki, mučili i trovali. U Zenici nije bilo heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali u zatvoru nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a u kazamatu se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama.  Ujutro nisu znali hoće li dočekati večer, a uvečer hoće li dočekati jutro. I umirali su franjevački uznici u komunističkom kazamatu, a uskrišavali Kristovi svećenici. Fra Didak  je nadživio robiju sotonskih mučenja u Ćelovini, Zenici i Srijemskoj Mitrovici od 12. svibnja 1949. do 12. svibnja 1955. Iz zatvora je pušten 1955. godine s uvelike narušenim zdravljem. Iznenadio je braću svojom energijom. Tada se pokazao snažan i odrješit. Bio je kao neko utjelovljenje Provincije, i to svojim brigama kao provincijal i svojim patnjama kao bolesnik. Posebno je bio utješen pomlatkom, mladomisnicima, svećenicima koji su dijeli  patnje a vjernim pukom i pobjeđivali.

Franjevci u Hercegovini su pod komunističkom vlašću trpjeli neizrecivo mnogo. Bila je to ne samo krvava kupelj, nego su to bila strašna, razbojnička i vučja vremena. Da ne postoje pisani dokazi i svjedoci očevidci, netko bi mogao pomisliti „da netko od franjevaca izmišlja“ da je bila moguća tolika povijesna ludost i gnjev komunističke vlasti.

Međutim, krvavo svjedočanstvo, nadživljene patnje fratar i katolika u Hercegovini Nebo je  potvrdilo. Sa zahvalnošću Bogu i Gospi možemo reći da smo imali fratre koji je znali predano Bogu prikazivati svoje životne radosti i poteškoće. U svim povjerenim  dužnostima bili su odgovorni, tihi, samozatajni. Franjevačka gostoljubivost, uslužnost, zahvalnost Bogu i ljudima, bile su njihove vrline. Prošli su ovom zemljom čineći dobro u naizgled malim stvarima. Ime fra Didaka Burića i njegovi suvremenika valja pamtiti.

Četvrtak, 11. srpnja

Blagdan sv. Benedikta, zaštitnika Europe  (480.–547.).  Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako: „Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.“ Napisao je svoje Pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. To pravilo  je „knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena“. Utemeljio 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, „škola služenja Gospodinu“ moleći i radeći stvarao se benediktinski ideal: „Ora et labora – Moli i radi!“ Benediktinci su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu.. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac Zapada. To su poput dva krila bez kojih kršćanin ne može „letjeti“ duhovnim životom niti biti graditelj kršćanske civilizacije i ne smije se isključiti ni jedno ni drugo. Stoga je potrebno djeci usaditi ljepotu molitve, učeći ih moliti u obiteljskom zajedništvu.

Djelo sv. Benedikta prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ivan Ostojića, Benediktinci u Hrvatskoj.  Benediktinska djela su, na svoj specifičan način, na našim područjima nastavili franjevci, dominikanci, isusovci, karmelićani,  salezijanci  i ini redovnici i redovnice.  Franjevački duh prenošen je na hrvatski narod još za života sv. Franje. Razvijao se, napredovao i rastao kroz proteklih osam stoljeća. I danas su najbrojniji redovnici u hrvatskom narodu franjevci, a i među redovnicama najbrojnije su kongregacije franjevačkog usmjerenja.

Petak, 12. srpnja

Prije godinu dana  2018. nogometni izbornik Zlatno Dalić, iz Livna , bio je u Rusiju na Svjetskom prvenstvu s  vizijom: „moramo spojiti kvalitetu, domoljublje i ponos“, a ja bih dodao s vjerom u Boga!  Vjernici su kod nas na Humcu, u Hercegovini i posvuda molili za uspjeh hrvatske momčadi, ali i za jedinstvo hrvatskog naroda. U TV emisiji Bujica čuli smo i molitvu svećenika Zlatka Sudca. Ta molitva još nije ishlapila.

Cijelom svijetu su vatreni pokazali tko su Hrvati, što mogu i u kome je njihova snaga. Biskup Vlado Košić je rekao: „naš izbornik i gotovo svi igrači kažu ‘Bogu hvala’, ‘s Božjom pomoću’, i ‘ako Bog da, onda će biti…’. ‘Baš dugujemo Bogu i mnogim molitvama ovu veliku promociju Hrvatske koja se kroz nogomet događa ovih dana”.“Trebaju se ujediniti i domovinska i iseljena Hrvatska. Hrvati mogu uspjeti ako se ujedine, što se upravo događa na primjeru naše nogometne reprezentacije”, zaključio je biskup.

Subota, 13. srpnja

U Međugorju, poznatom hodočasničkom i marijanskom  mjestu molitve, pomirenja, radosti i nade, gdje se godišnje pričesti oko milijun i pol hodočasnika, završila je duhovna obnova za više od 350 svećenika iz 32 države. Svećenici su s krunicom u ruci, časoslovom u kapelici, misalom na otvorenom oltaru, napunili svoje akumulatore. Ovogodišnja Duhovna obnova u Gospinom krilu svećenika vraća na izvore njegova svećeničkog poslanja. Fra Slavko je Barbarić je  u početcima tražio od župljana župe Međugorje da za vrijeme Duhovne obnove obitelji u župi prime svećenike u svoje kuće, što je značilo da jedna obitelj besplatno ugošćuje jednog svećenika. Ovim je fra Slavko želio povezati obitelji i svećenika. Oni trebaju živjeti jedni za druge i jedni od drugih. Svećenik treba shvatiti da je njegovo poslanje biti pastir, brinuti se za njemu povjerene vjernike, a da bi to mogao, mora posjećivati obitelji i ulaziti u razgovor s njezinim članovima. S druge strane, ugošćujući svećenika, obitelj ima priliku povjeriti mu se, upoznati ga sa svojim životnim okolnostima, sa svojim radostima i poteškoćama. Tema ove duhovne obnove, kao i svih ostalih u ovoj godini je u Gospinoj školi „Idi za mnom!“ (Mk 10, 21). Glavni koordinator je bio fra Marinko Šakota, međugorski župnik, ali je se svećenicima na ovoj duhovnoj obnovi sa svojim katehezama i nagovorima obratio i apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser. To je svakako bila velika novost i ne mala posebnost ovog susreta.

Mons. Hoser je, uz ostalo, upozorio na konkretne primjere, probleme, iskustva i svjedočanstva iz vlastita života. „Umor, iscrpljenost, bijeg, gubitak iluzija na svećeničkom putu…, ali i želja da se produbi vlastiti duhovni hod, vjera ili da se ponovno dobije nada – mogu biti razlozi zbog kojih su ovi svećenici i bogoslovi došli na ovu duhovnu obnovu!“ – rekao je mons. Henryk Hoser. „Mjerilo kojim se mjeri prava ljubav jest VJERNOST!“ – istaknuo je mons. Hoser i nadodao razmišljanje jednog svog afričkog kolege koji je rekao kako na kraju postoji samo jedna tipologija svećenika, dijele se na: 1.) sretne i 2.) nesretne! I zaželio je svima da baš ovdje uz pomoć majke Marije pronađu razloge da njihov svećenički život bude doista sretan! Budite sretni svećenici

Fra Marinko se posebno naslanja na primjere iz života pokojnog fra Slavka Barbarića, koji je 1996. i započeo ove duhovne vježbe za svećenike – pa je to još jedna ljepota u poniranju u osnove i dubine međugorske duhovnosti i Marijine škole zbog koje je većina svećenika zapravo ovdje i došla. U vremenima u kojima prijete tame bezvjere, otpadništva, hereza – blagoslov je otkriti ljepotu poziva Pastira.

Dok u Hercegovini kamen pjeva hrvatski dotle izglačano kamenje na Brdu ukazanja i Križevcu  prenosi toplinu na lica ozarena u doticaju sa svetim. U Međugorju su vjernici oslobođeni zemaljskih granica, ograničenja i posredovanja i u izravnom su sjedinjenju preko Kraljice Mira i Isusa  s nebeskim ocem.  Najvažnije je što u Međugorje vjernici dolaze a i dolazit će pozvani od Gospe koja se tamo ukazala otišavši iz njihovih domova – svetišta diljem svijeta, da ih na komadiću zemlje koji je izabrala sve zajedno primi u svoju majčinsku ljubav. Osjećajući tu ljubav svjestan sam da vjernici odlaze, a pokoljenja dolaze, a Kraljica Mira grli.

Za više od 350 svećenika na ovoj duhovnoj obnovi međugorski župljani osigurali su besplatan smještaj i hranu.

Nedjelja, 14. srpnja

Prije pedeset i jednu godinu, na današnji dan, ređen sam za svećenika (u Varešu 1968.)  Rođenjem 1942. ušao sam u krvavu kupelj kao Hrvat, katolik, fratar i svećenik. Oca i tri strica su mu partizani i četnici ubili na nepoznatim mjestima. Školovanje počinje kao obilježeno siroče, polazak u franjevačku gimnaziju  povezan je uz upozorenje kume  Anđe r. Jurčić: „Stipe (moje krsno ime), kud ćeš tamo? Zar ne znaš ako se pomuti da će te odmah među prvima ubiti kao i onu franjevačku mlađariju 1945. godine!– Ja sam malo zastao i odgovorio joj: „Ona ubijena franjevačka mlađarija nadživjet će ubojice koji sada drmaju. Ja idem za njima.“ Oblačenje franjevačkog habita 1959. zbilo se u teškim olovnim vremenima za fratre, njihove obitelji. Slanje u vojsku u kažnjeničku kasarnu u Prizrenu (Kosovo) po sebi upućuje na bezvrijednost života – ako ga Albanci ubiju nitko ne će odgovarati. Bogu hvala, godine su se nizale, studij završavao, uslijedilo je svećeničko ređenje i mlada misa. Tada ružićki uznik prof. Ivan Alilović čestita: „Fra Andrija, ti si svojim ređenjem pobijedio komunizam.“

Sve te godine pokazuju primjer ustrajnosti te podnošenje žrtve u vremenima kada nije bilo lako djelovati kao fratar i svećenik.   Rekao bih: Još jedna fratar je u franjevačkoj Hercegovini i šire živio svoje redovništvo i svećeništvo sa svojim narodom, molio i žrtvovao se, te bdio nad njim u svim njegovim previranjima i poteškoćama. Sv. Pavao se Korinćanima,  po ljudsku hvali se poteškoćama, s onim što je Bog učinio u njegovu životu. I slavlje jubileja je pogled unatrag, od početaka  ovozemaljskoga života označen kao krvava kupelj, od Ružića, preko  Prizrena, Vareša do Rima te povratka u  Hercegovinu kako pogled unatrag ne znači hvaliti se svojim postignućima nego onim što je Bog preko ljudskih slabosti učinio za katolički narod i Provinciju.

U ovogodišnjoj prigodnoj čestitci za dijamantni jubilej sam pročitao: „Vjerujem i da će ovogodišnja fra Andriji dijamantna fratarska obljetnica, nakon zlatnog misništva, pomoći da nadahnut primjerima prošlosti vidi što i kako sada, da i dalje otvorenim očima pogleda sadašnjost i u toj sadašnjosti pronađe način na koji najbolje može odgovoriti franjevačkom poslanju i pozivu koji Bog ima s fra Andrijom i svima nama u skladu s karizmom, odnosno  talentom svakog pojedinca. Želim da svjetlo povijesne istine koju fra Andrija neumorno otkriva i dalje svijetli, a ulje u svjetiljku nadolijeva rasvjetljuje naše  živote povijesnom istinom te želimo fra Andriji da u Hercegovini i dalje svijetli, da mu srce bude kod Gospodina da bi mogao biti odraz njegove ljubavi.“

Tijekom minulih godina pronalazio sam i bilježio prošlost – otisnuta je u prigodnim zbornicima i listovima, te brojnim studijama, knjigama i ispričana na 6.000 stranica Dnevice, živim sadašnjost – predvodeći Napredak i HAZU, a za suvremenike i njihovu budućnost čuvam neispričane priče.  Dnevica već desetak godina svakodnevno u 9,45 posredstvom radipostaje Mir Međugorje je u emisiji Na današnji dan podsjetnica je onima koji znaju, a putokaz onima koji žele znati više. Velikane od zaborava trgam, u tajnama naše prošlosti otkrivam nove vrtke, gledam očima sve ono što drugi ne vide.

Nabrojilo se sedamdeset i sedam godina moga života i rada. Nije danas lako biti  fratar i svećenik i povjesničar, ali iz iskustva svjedočim da je lijepo biti i fratar i svećenik i povjesničar, a i filatelista. Svete mise sam proslavio u Domu sv. Josipa u Ljubuškom i u Crkvi Marijina uznesenja u Zaostrogu.

Uz zahvalu Gospodinu molimo ga i da bude fratara, svećenika i povjesničara. Dat će Bog, pa će nas velikani poticati: “Čovječe pazi da ne ideš malen… preko modre rijeke.. .(nego)  ostaj ovdje… u miru”.  Završavam tjedni ljetopis  savjetom pape Franje: „Sa zahvalnošću gledati prošlost, s velikom ljubavlju živjeti sadašnjost, s nadom prigrliti budućnost.“[2]

 

[1] Lijepo je biti i fratar i svećenik, Hrvatsko slovo,  19. srpnja 2019., str. 8 + 28.

[2] Lijepo je biti i fratar i svećenik, Hrvatsko slovo,  19. srpnja 2019., str. 8 + 28.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari